Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3111/18 (S. S.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Pravo na odbranu
- Ratni zločin
- Krivična optužba - utvrđivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3111/18
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3111/18, rješavajući apelaciju Saše Savinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Saše Savinovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 020301 18 Krž 3 od 13. aprila 2018. godine i S1 1 K 020301 16 Kri od 30. oktobra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Saša Savinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Azra Smajović, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 020301 18 Krž 3 od 13. aprila 2018. godine i S1 1 K 020301 16 Kri od 30. oktobra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 9. decembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 18. i 20. decembra 2019. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 020301 16 Kri od 30. oktobra 2017. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog vijeća Suda BiH od 13. aprila 2018. godine, apelant je proglašen krivim za izvršenje krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s tačkom a) (radnjama iz tačke 1. optužnice) i tačkom d) (radnjama iz tačke 2. optužnice), sve u vezi sa članom 29. KZBiH, za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina.
6. U obrazloženju presude su prije svega navedene radnje koje su apelantu optužnicom Tužilaštva od 7. decembra 2015. godine stavljene na teret, zatim su pobrojani izvedeni dokazi i njihova opća ocjena te primjena materijalnog prava. Na str. od 8 do 16 obrazloženja presude su navedene sve procesne odluke koje je prvostepeno vijeće donijelo tokom trajanja glavnog pretresa, dok su na str. od 18 do 20 obrazloženi standardi dokazivanja prilikom razmatranja i ocjene dokaza na glavnom pretresu.
7. Prvostepeno vijeće Suda BiH je, imajući u vidu radnje koje su apelantu optužnicom stavljene na teret, a koje su kvalificirane kao zločini protiv čovječnosti, moralo utvrditi: da su radnje bile dio širokog ili sistematičnog napada, da je napad bio usmjeren protiv civilnog stanovništva i da je apelant (optuženi) znao za napad ili da su njegove radnje dio tog napada (nexus). U tom smislu vijeće je, kako je dalje obrazloženo, izvršilo ocjenu dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi i utvrdilo da je Tužilaštvo u postupku dokazalo opći element krivičnog djela iz odredbe člana 172. KZBiH. U nastavku obrazloženja presude je pojedinačno analiziran svaki od općih elementa navedenog krivičnog djela. U pogledu prvog elementa koji se tiče postojanja širokog ili sistematičnog napada vijeće Suda BiH je, kako je opširno navedeno na str. od 22 do 31 obrazloženja presude, u ključnom istaklo da su saslušani svjedoci Tužilaštva dali širu sliku i pregled događaja u Mostaru i okolnim selima u vremenskom periodu koji je obuhvaćen optužnicom, da je saslušano 16 svjedoka koji su opisali napad HVO-a na zapadni dio Mostara, odnos prema bošnjačkom stanovništvu i način na koji je vršen progon, zatvaranje, protjerivanje i ubijanje bošnjačkog civilnog stanovništva. Na iste okolnosti svjedočio je i svjedok odbrane J. S. Također su izvedeni i materijalni dokazi Tužilaštva na okolnost da se civilno stanovništvo nije moglo slobodno kretati, između ostalog, uvidom u dokumentaciju o uvođenju obaveznih dozvola za putovanje, formiranju punktova na ulazu i izlazu pod kontrolom HVO-a, čemu je prethodio sukob između Armije BiH i HVO-a u Konjicu. Ostali materijalni dokazi se u ključnim dijelovima odnose na postojanje cilja da se protjera civilno stanovništvo bošnjačke nacionalnosti, postojanje sistema logora pod kontrolom HVO-a u koje su smještana uhapšena lica i razvrstavana u tri kategorije prema već utvrđenom načelu. Osim naprijed navedenih materijalnih dokaza, prvostepeno vijeće Suda BiH je imalo u vidu i činjenice koje su utvrđene u postupcima pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ), koje su prihvaćene i u konkretnom postupku. Cijeneći sve izvedene dokaze u konačnici je zaključeno da je napad, u periodu iz izreke presude (maj–decembar 1993. godine), po svom karakteru bio širok (uključuje veliki broj zabranjenih radnji), prema velikom broju bošnjačkog civilnog stanovništva koji su postali žrtve ubistva, fizičkog zlostavljanja, protjerivanja i drugih oblika nečovječnog postupanja, da je postojao obrazac napada, sistematičan i unaprijed osmišljen od strane HVO-a.
8. U nastavku je obrazložen drugi opći element krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, a radi se o statusu lica prema kojima je napad bio usmjeren. U tom kontekstu je na osnovu provedenih dokaza van svake razumne sumnje zaključeno da je širok i sistematičan napad na području općine Mostar od strane HVO-a bio usmjeren protiv civilnog bošnjačkog stanovništva koje nije imalo ni oružje ni uniforme, niti je djelovalo u okviru borbenog konteksta, te da je stoga uživalo zaštitu u skladu s odredbama zajedničkog člana 3. ženevskih konvencija.
9. U pogledu trećeg općeg elementa navedenog krivičnog djela, znanja o napadu i svijesti da apelantova djela predstavljaju dio napada (nexus) vijeće je dalo obrazloženje na str. od 32 do 34 presude ukazujući pri tome da je postojanje nexusa između konkretnih apelantovih djela i prethodno opisanog i utvrđenog napada na civilno stanovništvo razmotreno u okviru pitanja koja se tiču: apelantovog prisustva na području općine Mostar u inkriminiranom periodu, njegovog znanja o dešavanjima u tom periodu, te pitanja neposrednog učešća u pojedinim radnjama napada na civilno stanovništvo. U vezi s tim je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno: da je apelant bio pripadnik HVO-a – ATG „Kažnjenička bojna Benko Penavić“ i stanovnik općine Mostar; da je bio svjestan obrasca prema kojem se vrši progon bošnjačkog civilnog stanovništva prema opisanom modalitetu; da je bio svjestan širokog i sistematičnog napada metodama koje kod žrtava izazivaju strah za vlastiti i život najbližih; da je htio i znao da radnje koje preduzima prema nenaoružanom civilnom stanovništvu izazivaju bol i patnju; da su o naprijed navedenim radnjama u kojima je apelant imao aktivnu ulogu svjedočili svi svjedoci optužbe čiji su iskazi potkrijepljeni materijalnim dokazima, na koji način je otklonjena svaka sumnja u pogledu apelantove pripadnosti formacijama HVO-a prisutnim na području zapadnog dijela Mostara, te da je apelant znao i htio da i njegova djela budu dio napada i da doprinese napadu na civilno stanovništvo.
10. U obrazloženju presude je na str. 34 i 35 presude opisano koje radnje su apelantu stavljene na teret, a koje u osnovi čine krivično djelo zločinâ protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) KZBiH u vezi s tač. a), d) i e), konkretno izvršenje progona a) ubijanjem, d) prisilnim preseljenjem stanovništva i e) teškim oduzimanjem slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog humanitarnog prava (zatvaranjem). Vijeće je našlo dokazanim da je apelant kao saizvršilac počinio krivično djelo zločinâ protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi s tač. a) i d) KZBiH, odnosno da su izvršili progon civila Bošnjaka s teritorije općine Mostar ubijanjem (tačka 1. optužnice) i prisilnim preseljenjem (tačka 2. optužnice). Tačka h) navedene odredbe, kako je dalje obrazloženo, sadrži značenje pojma progon koji prema zakonskoj definiciji predstavlja: namjerno i teško uskraćivanje osnovnih prava, suprotno međunarodnom pravu, zbog pripadnosti skupini ili zajednici, protiv bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi, koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz stava ovog člana zakona, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda BiH. U konkretnom slučaju, kako je dalje obrazloženo, apelant je vršio progon ubistvom i prisilnim preseljenjem na vjerskoj i etničkoj osnovi. U tom kontekstu je na str. od 36 do 38 presude obrazloženo apelantovo učešće kao saizvršioca u ubijanju i prisilnom preseljenju bošnjačkog civilnog stanovništva na teritoriji Mostara. Zatim je opširno, na str. od 38 do 50 presude obrazloženo na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio radnje opisane u tački 1. izreke presude koje su se desile 15. jula 1993. godine, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, pri čemu su izvršioci, među kojima i apelant, postupali diskriminatorno. U tom pravcu su, između ostalog, navedeni sadržaji saslušanih svjedoka na naprijed navedene okolnosti, i to zaštićenog svjedoka S1, kćerke ubijene N. F, svjedoka E. S. i V. S. te materijalnih dokaza o pronalasku ženskih leševa (tri) i djeteta (ženske bebe), pri čemu su uz leševe pronađeni i lični dokumenti; dokaza proisteklih nakon izvršene ekshumacije masovne grobnice na lokalitetu Balinovac. Pri tome su leševi identificirani 14. aprila 1998. godine, a vještak specijalista sudske medicine sačinio je nalaz i mišljenje pronađenih posmrtnih ostataka.
11. U pogledu apelantovog identiteta i njegovog učešća u izvršenju radnji opisanih u tački 1. izreke presude, prvostepeno vijeće je imalo u vidu iskaz zaštićene svjedokinje S1 koji je potkrijepljen iskazima tri saslušana svjedoka. Apelantova odbrana je osporavala radnju apelantovog prepoznavanja u sudnici od strane svjedokinje smatrajući je neprimjerenom zbog okolnosti prepoznavanja i činjenice da su svjedoci putem medija mogli saznati da nije riješen slučaj ubistva Nade Frenjo i porodice Kajtaz. Međutim, navedeni prigovor je odbijen kao neosnovan budući da je Tužilaštvo prilikom saslušanja svjedokinje S1 u istrazi, svjedokinji predočilo fotoalbum na kojem je svjedokinja prepoznala apelanta između desetak predočenih fotografija, a pri takvom stavu je ostala i prilikom unakrsnog ispitivanja od strane apelanta, bez ikakvog dvoumljenja. Cijeneći iskaze saslušanih svjedoka i materijalne dokaze u odnosu na inkriminirani događaj i apelantov identitet, vijeće je ocijenilo da su istiniti, međusobno logički povezani u konzistentnu i uvjerljivu cjelinu, zbog čega je van svake razumne sumnje opravdan zaključak sudskog vijeća da je apelant bio jedan od četiri vojnika HVO-a koji su, s ciljem odvođenja i ubistva Nade Frenjo i porodice Kajtaz, došli u stambenu zgradu gdje su oštećene stanovale, učestvovao u njihovom odvođenju i konačno njihovom lišenju života kako je navedeno u činjeničnom opisu tačke 1. izreke presude, na način da je ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, zbog čega je i proglašen krivim.
12. U pogledu tačke 2. izreke presude prvostepeno vijeće Suda BiH je utvrdilo da je apelant 8. augusta 1993. godine zajedno sa još dva NN lica, pripadnika HVO-a, počinio radnje opisane u navedenoj tački izreke presude tako što je počinio progon civilnog bošnjačkog stanovništva prisilnim preseljenjem. U tom kontekstu je, prije svega, razmotrena zakonska definicija prema kojoj je deportacija ili prisilno preseljenje zapravo prisilno iseljenje lica s teritorije na kojoj su zakonito prisutna, protjerivanjem ili drugim mjerama prisile, bez osnova dopuštenih po međunarodnom pravu. Iz izvedenih dokaza je utvrđeno, kako je obrazloženo, da su oštećeni civili bošnjačke nacionalnosti iz zapadnog dijela Mostara koji je bio pod kontrolom HVO-a pod prinudom preseljeni u istočni dio Mostara, da žrtve nisu imale stvarnog izbora osim odlaska obilježenog prisilom. Nadalje je utvrđeno da je premještanje izvršeno u skladu s dobro organiziranom politikom HVO-a, čiji je cilj bio protjerati bošnjačko civilno stanovništvo u cilju stvaranja etnički čiste teritorije naseljene hrvatskim stanovništvom. U pogledu konkretne inkriminacije koja je apelantu stavljena na teret u obrazloženju presude je navedeno da je Tužilaštvo izvelo dokaze koji su jasno i van svake razumne sumnje ukazivali na apelantovu odgovornost za takvo prisilno iseljavanje, da je apelant u momentu premještanja civila bošnjačke nacionalnosti bio svjestan teritorijalnih ciljeva zbog kojih je bio osmišljen plan prisilnog premještanja te da je zajedno s drugim preduzeo radnje s ciljem protjerivanja civila Bošnjaka. Pri tome je sud imao u vidu izjave saslušanih svjedoka optužbe čiji su sadržaji navedeni na str. od 54 do 56 presude nalazeći da u svojoj ukupnosti daju jasnu sliku o predmetnom događaju i radnjama koje je apelant preduzeo. Osim toga, kako je navedeno, zaključak vijeća o apelantovoj krivičnoj odgovornosti nije doveden u pitanje iskazima svjedoka odbrane (devet svjedoka) koji nisu imali saznanja o konkretnoj inkriminaciji već su opisivali apelantove osobine i karakter. U konačnici, prvostepeno vijeće je zaključilo da je van svake razumne sumnje dokazano da je apelant dao odlučujući doprinos iseljenju lica bošnjačke nacionalnosti iz zapadnog u istočni dio Mostara, te da je kao saizvršilac postupao s direktnim umišljajem tako što je prisilno iselio oštećene, kako je navedeno u tački 2. izreke presude.
13. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje i nastale posljedice vijeće je apelanta osudilo na kaznu zatvora u trajanju od osam godina, smatrajući je srazmjernom težini krivičnog djela, učešću i ulozi apelanta, pri čemu je cijenilo sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje utječu na visinu kazne. U vezi s tim, prvostepeno vijeće Suda BiH je u okolnostima konkretnog slučaja ocijenilo da u odnosu na apelanta postoje naročito olakšavajuće okolnosti, pa mu je izrečena kazna zatvora ispod granice propisane zakonom u trajanju od osam godina.
14. Apelaciono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) Presudom broj S1 1 K 020301 18 Krž 3 od 13. aprila 2018. godine odbilo je kao neosnovanu žalbu apelantove odbrane i potvrdilo presudu Suda BiH od 30. oktobra 2017. godine. U obrazloženju presude su prije svega istaknuti navodi žalbe kojima je ukazano na bitne povrede odredbi krivičnog postupka, pogrešnu primjenu materijalnog prava, te nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, kao i na odluku o krivičnopravnoj sankciji. Povodom žalbe je pred apelacionim vijećem održana sjednica na kojoj je apelantova odbrana ostala pri istaknutim žalbenim prigovorima.
15. Prije obrazloženja naprijed navedenih istaknutih žalbenih prigovora, apelaciono vijeće je u okviru općih razmatranja ukazalo na obavezu žalioca iz člana 295. stav 1. tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) da konkretizira žalbene osnove budući da se u smislu člana 306. ZKPBiH prvostepena presuda ispituje u granicama žalbenih navoda. Cijeneći prethodno iznesene standarde apelaciono vijeće je istaklo da žalba odstupa od tih standarda jer se u uvodu žalbe presuda pobija iz svih zakonskih osnova, a u nastavku žalbe je dato obrazloženje isključivo za žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnopravnoj sankciji. Imajući u vidu da žalbeni osnovi bitne povrede krivičnog postupka i povrede krivičnog zakona ničim nisu potkrijepljeni, to apelaciono vijeće, kako je zaključeno, nije bilo u poziciji da po tim osnovima ispituje pravilnost prvostepene presude.
16. U nastavku obrazloženja presude su navedeni razlozi u pogledu neosnovanosti žalbenih prigovora koji se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U tom kontekstu su, između ostalog, ponovljeni relevantni dijelovi prvostepene presude iz kojih proizlaze zaključci o apelantovom identitetu i stoga o njegovom učešću u inkriminiranim radnjama iz tačke 1. izreke presude, namjere da dovede do konačne posljedice lišenja života Nade Frenjo i porodice Kajraz, protjerivanja civila Bošnjaka sa zapadne na istočnu stranu Mostara iz tačke 2. izreke presude. Iz navedenog je zaključeno da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u oba inkriminirana događaja. Apelaciono vijeće je imalo u vidu da je prvostepeno vijeće ispitalo sve izvedene dokaze, dalo njihovu ocjenu pojedinačno i u cjelini, suprotstavljajući dokaze odbrane i optužbe, te je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja donijelo odluku o pitanju činjenica na koje se oni odnose.
17. U pogledu prigovora koji se tiče krivičnopravne sankcije apelaciono vijeće je navelo da je odbrana ovaj prigovor zasnovala na činjenici apelantovog korektnog držanja pred sudom, apelantove životne dobi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, kao i činjenice da je samohrani otac malodobnog djeteta. Ovaj prigovor je ocijenjen neosnovanim, pri čemu je pravilnim potvrđen stav prvostepenog vijeća koje se pravilno rukovodilo općom svrhom kažnjavanja i pravilima za odmjeravanje kazne u vezi s ublažavanjem izrečene kazne ispod zakonom propisanog minimuma. Sve okolnosti istaknute u žalbi bile su predmet ocjene prvostepenog suda koji je izveo pravilan zaključak, te u konačnici upravo iz tih razloga kaznu ublažio ispod zakonom propisanog minimuma. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Obrazlažući navode o povredi navedenog prava, apelacijom je, prije svega, ukazano da je sud u pogledu radnje prepoznavanja prihvatio nezakonit dokaz, konkretno iskaz svjedokinje S1 na kojem je presuda isključivo zasnovana. U tom pravcu ističe da je poklonjena vjera svjedokinji S1 iako je način prepoznavanja, u sudnici, vrlo upitan, pa stoga i sumnjiv, te da presuda nije mogla biti zasnovana na nezakonitom dokazu koji je, prema apelantovom mišljenju, ključan. Smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer je sud ignorirao naprijed navedeni prigovor odbrane, kao i prigovor koji se tiče postojanja osnovane sumnje, iz čega proizlazi zaključak da je zauzet stav o njegovoj krivici i prije ocjene dokaza. U potpunosti osporava tačku 1. izreke presude i radnje koje su mu u tom dijelu stavljene na teret jer sud nije imao niti jedan pouzdan dokaz da je zaista počinio radnje ubistva za koje je osuđen. Sud je zaključak o radnjama za koje je osuđen izveo bez bilo kakvog pouzdanog dokaza, što ukazuje na postupanje koje je u direktnoj suprotnosti s općim garancijama člana 6. Evropske konvencije.
b)Odgovor na apelaciju
19. Sud BiH smatra da je prvostepeno, kao i drugostepeno vijeće, dalo jasne i razumljive razloge kojim se rukovodilo prilikom donošenja svojih odluka, pri kojem obrazloženju u potpunosti ostaje, smatrajući da prema apelantu nije učinjena nijedna od isticanih povreda. U vezi s tim je naveo da se apelantovi navodi odnose na prigovore koji su istaknuti u žalbi protiv prvostepene presude i da su u obrazloženju presude, kako prvostepene tako i drugostepene, dati jasni i razumljivi razlozi kojima su se sudovi rukovodili prilikom donošenja svojih odluka, zbog čega smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja u apelaciji ukazuje. Podsjetio je da drugostepena presuda predstavlja odluku koja je donesena u žalbenom postupku i da je, kada se radi o njenom obrazloženju, dovoljno da se u njoj upućuje, odnosno da ona sadrži slaganje (ili neslaganje) s tvrdnjama i ocjenama nižestepenog suda. Navedeno znači da nije neophodno obrazložiti i odgovoriti na svaki žalbeni navod, već je dovoljno da je drugostepeni sud razmotrio osnovna pitanja koja žalba osporava. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Tužilaštvo je istaklo da se suština prigovora u navedenoj apelaciji praktično odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u pogledu apelantovog identiteta kao počinioca predmetnog krivičnog djela, kao i pravilnosti zaključka iz osporenih presuda za inkriminirane radnje za koje je pravomoćno osuđen. U tom pravcu, apelacija se bavi analizom iskaza svjedoka koji potvrđuju navedene činjenice. Tužilaštvo smatra da su se tim pitanjima bavili prvostepeno i drugostepeno vijeće Suda BiH i u svojim presudama o spornim pitanjima na koja se poziva apelacija naveli jasne odgovore. Konačno, u pobijanoj presudi Suda BiH se pažljivo cijenila i zakonitost izvedenih dokaza. Predloženo je da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
21. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Saučiniteljstvo Član 29.
Ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo.
Svrha kažnjavanja Član 39.
Svrha kažnjavanja je:
a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;
b) da se utiče na učinioca da ubuduće ne čini krivična djela i podstakne njegov preodgoj;
c) da se utiče na ostale da ne čine krivična djela;
d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinioca.
Opća pravila za odmjeravanje kazne Član 48.
(1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a osobito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove osobne prilike i njegovo držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na osobu učinioca.
[...] Zločini protiv čovječnosti Član 172.
(1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
a) lišenje druge osobe života (ubistvo);
[...]
d) deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva;
[...]
h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonom ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
22. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH, 65/18). Član 295.
Sadržaj žalbe i otklanjanje nedostataka žalbe (1)Žalba treba sadržavati:
[...]
b) osnov za pobijanje presude,
c) obrazloženje žalbe, [...] Član 306.
Granice ispitivanja presude Vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 020301 18 Krž 3 od 13. aprila 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 1. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela zločinâ protiv čovječnosti, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Suštinski se apelacija odnosi na prihvaćanje i ocjenu dokaza koji je, prema apelantovom mišljenju, nezakonit, zbog čega na njemu nije mogla biti zasnovana sudska odluka, i uskraćivanje prava na odbranu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer u postupku nije sa sigurnošću dokazano da je počinio djelo za koje je osuđen, niti su sudovi na zadovoljavajući način obrazložili zaključke o njegovoj krivici.
31. U konkretnom slučaju apelant pokreće pitanja koje se u suštini odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud, imajući u vidu standarde Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelacione navode ispitati u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV i Heglas protiv Češke Republike broj 5935/02, stav 84, 1. mart 2007). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije, aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojima je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, već citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine).
32. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na prihvatljivost i ocjenu dokaza u kontekstu radnje prepoznavanja i njegove identifikacije u vezi s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred Sudom BiH, o čemu su se prvostepeno i apelaciono vijeće dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da je u pogledu apelantovog identiteta i njegovog učešća u izvršenju radnji opisanih u tački 1. izreke presude, prvostepeno vijeće Suda BiH imalo u vidu iskaz zaštićene svjedokinje S1 iz istrage i sa glavnog pretresa koji su identični, a osim toga, navedeni iskaz je potkrijepljen iskazima još tri saslušana svjedoka. Ustavni sud, također, zapaža da je apelantova odbrana osporavala radnju prepoznavanja provedenu na glavnom pretresu smatrajući je neprimjerenom u tim okolnostima, te da je prvostepeno vijeće, imajući u vidu istaknuti prigovor, u obrazloženju presude navelo jasne razloge zbog čega takav prigovor smatra neosnovanim. U tom pravcu je istaknuto da je Tužilaštvo prilikom saslušanja svjedokinje S1 u istrazi, svjedokinji predočilo fotoalbum na kojem je svjedokinja između desetak predočenih fotografija prepoznala apelanta i da je pri takvom stavu, bez ikakvog dvoumljenja, ostala i prilikom unakrsnog ispitivanja od strane apelanta na glavnom pretresu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza u odnosu na oba inkriminirana događaja (tač. 1. i 2. izreke presude), da je prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, između ostalog, navodeći sadržaj iskaza saslušanih svjedoka i okolnosti u pogledu kojih su svjedočili, materijalne dokaze u odnosu na inkriminirane događaje, nakon čega je ocijenilo da su međusobno logički povezani u konzistentnu i uvjerljivu cjelinu. U obrazloženju su zatim navedeni jasni razlozi zbog kojih je van svake razumne sumnje utvrđeno da je apelant bio jedan od četiri izvršioca radnji opisanih u tač. 1. i 2. izreke presude, čime su se ostvarila sva bitna obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, zbog čega je i proglašen krivim. Osim toga, prvostepeno vijeće je, imajući u vidu negiranje krivice od strane apelanta i prigovore koje je isticao tokom postupka, pojedinačno analiziralo svaki od općih elemenata predmetnog krivičnog djela (širok i sistematičan napad, status lica prema kojima je napad usmjeren, znanje i svijest o napadu) utvrđujući da je apelant u relevantnom periodu bio u sastavu formacija HVO-a – ATG „Kažnjenička bojna Benko Penavić“ koje su vršile napad, dok je njegova individualna odgovornost utvrđena i opširno obrazložena na str. od 38 do 50 (tačka 1. izreke presude) i na str. od 51 do 56 (tačka 2. izreke presude). U tom kontekstu su detaljno analizirani svi izvedeni dokazi optužbe i odbrane, te je prvostepeno vijeće, osim iskaza svjedokinje S1, koji apelant dovodi u sumnju, imalo u vidu iskaze ostalih saslušanih svjedoka kojima je u relevantnom dijelu potvrđen iskaz svjedokinje S1. Ustavni sud dalje zapaža da su identični apelantovi prigovori bili predmet dodatne analize apelacionog vijeća koje je zaključilo da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Apelaciono vijeće je također detaljno razmotrilo prigovor istaknut u pogledu izrečene krivičnopravne sankcije, ukazujući na relevantni dio prvostepene presude u kojem su navedeni razlozi zbog kojih je apelantu krivična sankcija izrečena ispod zakonom propisanog minimuma.
33. U vezi s apelantovim tvrdnjama kojima je ukazao na uskraćivanje prava na odbranu, Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće razmatralo identičan prigovor upućujući na relevantne dijelove prvostepene presude u kojima je jasno obrazloženo da tokom provođenja dokaznog postupka nije bilo nedostataka koji bi ukazivali na nezakonitost dokaza te da ne postoje nedostaci koji su mogli utjecati na pravilno utvrđivanje činjenica. Pri tome, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prilikom ocjene provedenih dokaza i utvrđivanja činjenica relevantnih za apelantovu krivičnu odgovornost došlo do zanemarivanja obaveze suda da vodi računa o načelu in dubio pro reo i pretpostavci nevinosti, kao ni da je na bilo koji način dovedena u pitanje zakonitost dokaza provedenih na glavnom pretresu.
34. Imajući u vidu naprijed navedene okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim tvrdnje da je dokazni postupak proveden na apelantovu štetu, odnosno da su apelantu u tom dokaznom postupku bila uskraćena bilo kakva procesna prava. Nasuprot tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i za koje je u konačnici osuđen, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje. Stoga, ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao ni elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Proizlazi da apelantovim navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza u vezi s proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženjima osporenih odluka razmotrili sve navode koje apelant ponavlja u apelaciji i dali razloge zašto su oni neosnovani, odnosno zašto ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivičnopravne stvari.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su osporene presude obrazložene i jasne, kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje i izvršena ocjena dokaza ne odaje utisak proizvoljnosti, te kada ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak u cjelini, te odluka nije zasnovana na nezakonitim dokazima, niti je apelantu uskraćeno pravo na odbranu.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević