Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2896/18 (J.P. Šumsko gospodarsko društvo "ŠUME HERCEGOVAČKO-NERETVANSKE" d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Isplata duga
- Naknada štete
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o šumama
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 123
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 123
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima · čl. 123
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o šumama
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o šumama
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2896/18
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2896/18, rješavajući apelaciju JP Šumsko gospodarsko društvo „Šume hercegovačko-neretvanske“ d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija JP Šumsko gospodarsko društvo „Šume hercegovačko-neretvanske“ d.o.o. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 108728 15 Rev od 27. februara 2018.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. JP Šumsko gospodarsko društvo „Šume hercegovačko-neretvanske“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Robert Muselimović, advokat iz Mostara, podnio je 17. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 108728 15 Rev od 27. februara 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od Šumarstva Srednje-neretvanskog d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 4. februara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Općinski sud i tužilac su dostavili odgovore u periodu od 13. do 26. februara 2020. godine, dok Kantonalni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Ps 108728 12 Ps od 24. maja 2013. godine obavezan je apelant da isplati tužiocu iznos od 147.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na mjesečne iznose duga od 10.500,00 KM, počev od svakog prvog u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka, dok je s viškom tužbenog zahtjeva odbijen. Istom presudom je odbijen u cijelosti apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužilac da mu isplati iznos od 115.000,00 KM na ime vraćanja sredstava koja je apelant uplatio tužiocu sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. februara 2008. godine pa do isplate, kao i zahtjev za naknadu štete zbog nezakonite i neovlaštene sječe i prodaje šume, kao i na ime izgubljene dobiti u iznosima i za periode pobliže navedene u izreci presude s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Odbijen je i apelantov prijedlog za izdavanje mjere osiguranja kojom je tražio da se tužiocu zabrani nezakonito i neovlašteno gospodarenje šumskim fondom u administrativnim granicama HNK, na način da ne vrši sječu i prodaju šume i da mu se zabrani da otuđi, sakrije, optereti ili raspolaže sa do sada posječenom šumom i šumskom građom.
6. Prvostepeni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je Hercegovačko-neretvanski kanton – Ministarstvo poljoprivrede šumarstva i vodoprivrede (u daljnjem tekstu: Ministarstvo HNK) s apelantom 31. augusta 2007. godine zaključio ugovor o prenosu poslova gospodarenja svim državnim šumama i šumskim zemljištem u administrativnim granicama HNK, kojim je Ministarstvo HNK prenijelo na apelanta poslove gospodarenja svim državnim šumama i šumskim zemljištem u administrativnim granicama tog kantona. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je apelant, nakon što je na njega preneseno gospodarenje šumama i šumskim zemljištem, s tužiocem 5. oktobra 2007. godine zaključio ugovor o transferu sredstava kojim se apelant obavezao da u korist tužioca uplaćuje mjesečni iznos od 10.500,00 KM počev od 1. aprila 2007. godine, dok se tužilac obavezao da će iz uplaćenih sredstava organizirati i izvršavati rad čuvarske službe za potrebe apelanta. Općinski sud je utvrdio da je tužilac s ciljem izvršavanja preuzete ugovorne obaveze angažirao deset svojih zaposlenika kojima je iz vlastitih sredstava za obavljene poslove uredno isplaćivao plaće, topli obrok i pripadajuće poreze i doprinose, da je apelant prestao izvršavati svoju ugovornu obavezu zaključno s februarom 2008. godine do kada je tužiocu isplatio iznos od 115.000,00 KM, da je tužilac i nakon toga nastavio izvršavati svoje ugovorne obaveze sve do 1. jula 2010. godine kada je čuvarska služba prešla u sastav Kantonalne uprave za šumarstvo HNK. Općinski sud je dalje naveo da među parničnim strankama nije sporno da su zaključili ugovor o transferu sredstava, ali da je sporan rok važenja tog ugovora, tužiočevo pravo na naknadu po zaključenom ugovoru za utuženi period, apelantovo pravo na vraćanje isplaćenog iznosa, naknadu materijalne štete prouzrokovane nezakonitim radom tužioca za utužene periode, kao i apelantovo pravo na naknadu izgubljene dobiti, te istaknuti prigovor pasivne legitimacije na strani apelanta i prigovor zastare potraživanja po protivtužbi.
7. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je, prije svega, zaključio da apelantov istaknuti prigovor o nedostatku pasivne legitimacije nije osnovan. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je 21. juna 2005. godine Skupština HNK donijela odluku o osnivanju apelanta, i to u skladu s tada važećim Zakonom o šumama. Nadalje, Općinski sud je istakao da iz izvedenih dokaza proizlazi da je apelant osnovan radi ostvarivanja posebnog privrednog interesa u gospodarenju šumama i šumskim zemljištem u državnom vlasništvu, objedinjavanja i koordinacije poslova od zajedničkog interesa u oblasti šumarstva na području HNK, te da je bio samostalan privredni subjekt. Općinski sud je naveo da iz cjelokupnog stanja spisa proizlazi da apelant postoji samo de iure, dok faktički ne postoji jer nema šume kao osnovnog resursa za obavljanje svoje registrirane djelatnosti. Naime, Općinski sud je naveo da iz navoda tužbe, kao i navoda protivtužbe proizlazi da apelant od tužioca, kao ni od drugih šumsko-privrednih društava koja djeluju na području HNK, nikada nije preuzeo poslove gospodarenja. Općinski sud je istakao da navedenu činjenicu dodatno potvrđuju iskazi saslušanih svjedoka, prije svega, svjedoka Omera Pašalića kao „kvalificiranog svjedoka“, a koji je izričito naglasio da novoosnovano društvo [apelant] na području HNK do danas nije preuzelo gospodarenje državnim šumama na području HNK i da tim šumama gospodare od ranije postojeća šumsko-privredna društva (Šume HZHB, Šumarstvo Prenj Konjic, Šumarstvo Ljuta i tužilac). Dalje proizlazi da je apelantova zakonska obaveza da organizira i vodi čuvarsku službu šuma, da je tužilac u cijelom spornom periodu obavljao poslove čuvarske službe preko svojih zaposlenika – čuvara šuma i da je HNK, kao apelantov osnivač, iz svog namjenskog fonda isplatio apelantu naknadu na ime plaća čuvara do februara 2008. godine, za koji je period i apelant isplatio naknadu tužiocu, da je nakon toga tužilac, opomenom od 18. januara 2010. godine, pozivao apelanta na izvršavanje obaveza plaćanja čuvarske službe tužioca iz ugovora o transferu sredstava, smatrajući da je taj ugovor još uvijek na snazi, navodeći da su ostale neizmirene obaveze za deset mjeseci 2008. godine i cijelu 2009. u mjesečnim iznosima od po 10.500,00 KM, što ukupno iznosi 231.00,00 KM. Općinski sud je naveo da iz navedenih činjeničnih utvrđenja proizlazi zaključak da je neosnovan apelantov prigovor o nedostatku pasivne legitimacije na njegovoj strani jer je čuvarsku službu umjesto njega obavljao tužilac, što dokazuje i ugovor o transferu sredstava od 5. oktobra 2007. godine. Pri tome je Općinski sud naveo da je apelant pasivno legitimiran, bez obzira na to što se rad čuvarske službe, u skladu s tada važećim Zakonom o šumama (član 61), finansirao iz namjenskog fonda kantona. Navedeno iz razloga što samo apelant od HNK, kao svog osnivača, može tražiti isplatu naknade na ime finansiranja rada čuvarske službe šuma jer je tužilac bio u poslovnom odnosu s apelantom, a ne s njegovim osnivačem. Sredstva iz namjenskog fonda kantona mogu se isplatiti samo apelantu jer je on jedini korisnik tih sredstava. Kako je nesporno da je tužilac organizirao, vodio i plaćao čuvarsku službu sve do prelaska tih poslova na kantonalne šumarske uprave u junu 2010. godine, Općinski sud je zaključio da je osnovan tužiočev zahtjev za isplatu utuženog iznosa.
8. Odlučujući o prigovoru zastare koji je istakao apelant, Općinski sud je naveo da je tužilac podnio tužbu 7. maja 2012. godine kojom potražuje isplatu mjesečnih iznosa u visini od 10.500,00 KM utvrđenog ugovorom o transferu sredstava počev od marta 2008. godine do juna 2010. godine, što ukupno iznosi 294.000,00 KM. Prilikom odlučenja, Općinski sud je imao u vidu odredbu člana
374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), naglasivši da su zastarjela sva tužiočeva potraživanja starija od 7. maja 2009. godine, odnosno zastarjela su potraživanja počev od marta 2008. do aprila 2009. godine, što je ukupno 14 mjeseci, što iznosi 146.500,00 KM. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je, primjenom člana 17. stav 1, člana 262. stav l. i člana 600. ZOO, dosudio tužiocu na ime glavnog duga iznos od 147.500,00 KM.
9. S obzirom na to da iz izvedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da je tužilac obavljao poslove čuvarske službe na području HNK na kojima gazduje i da je te poslove obavljao savjesno, Općinski sud je zaključio da je neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužilac vrati isplaćeni iznos od 115.000,00 KM, pa je sud, pozivanjem na odredbe člana 7. stav 1, člana 102. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP, a u vezi sa članom 210. ZOO, odbio apelantov prvopostavljeni protivtužbeni zahtjev. Nadalje, odlučujući o apelantovom protivtužbenom zahtjevu u dijelu kojim potražuje naknadu štete na ime izgubljene dobiti, Općinski sud je istakao da je u periodu od zaključenja ugovora o transferu sredstava do 28. februara 2008. godine, podjednako kao i prije i poslije toga, tužilac bez prekida gazdovao dijelom državnih šuma na šumskim područjima RJ Prozor, RJ Jablanica i RJ Mostar, i na tim šumskim područjima provodio sve zakonom propisane mjere i radnje, pa i sječu šume, i sanitarnu i ekonomsku, dok apelant tim područjem nikada nije gazdovao, a ne gazduje ni danas. Slijedom navedenog, Općinski sud je primjenom odredbi člana 7. stav 1, člana 102. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP zaključio da apelant nije aktivno legitimiran da od tužioca traži isplatu materijalne štete zbog nezakonite sječe u spornom periodu, kao ni isplatu izgubljene dobiti, sve da je tužilac i poslovao nezakonito, zbog čega je u cijelosti odbio apelantov protivtužbeni zahtjev jer nije dokazao da je pretrpio bilo kakvu štetu koju je uzrokovao tužilac.
10. Kako je sud utvrdio neosnovanim apelantov protivtužbeni zahtjev, Općinski sud je zaključio da nije osnovan ni apelantov prijedlog za izdavanje mjera osiguranja kojima bi se tužiocu zabranilo neovlašteno i nezakonito gospodarenje šumskim fondom u administrativnim granicama HNK sve do pravomoćnog okončanja postupka, ocijenivši da se nisu ostvarili uvjeti iz člana 269. stav 1. ZPP za izricanje mjera osiguranja iz člana 271. stav l. tačka 1. i člana 273. stav l. tačka l. ZPP.
11. Odlučujući o apelantovoj žalbi i dopuni žalbe, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 Ps 108728 13 Pž od 19. marta 2015. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Istom presudom je odbačena dopuna žalbe kao neblagovremena i odbijen tužiočev zahtjev da mu se naknade troškovi sastavljanja odgovora na tužbu.
12. U vezi s apelantovim žalbenim navodima kojima smatra da je sud pogrešno primijenio odredbu člana 8. ZPP, kao i da je nesporno da su parnične stranke zaključile ugovor o transferu sredstava s rokom važenja do 28. februara 2008. godine, Kantonalni sud je naveo da nije tačno da je prvostepeni sud krivo cijenio dokaze, da ih nije doveo u međusobnu vezu, što znači da je uzeo u obzir bitne činjenice i pravilno procijenio objektivne okolnosti, te pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno da je pravilno primijenio navedenu odredbu člana 8. ZPP. Nadalje, u vezi sa žalbenim navodima koji se odnose na dužinu trajanja ugovora o transferu sredstava, Kantonalni sud je istakao da nije tačno određen datum prestanka navedenog ugovora, ali je odredba kojom je reguliran prestanak tog ugovora odrediva i vezana je za datum prelaska čuvarske službe u kantonalnu upravu za šumarstvo. Kantonalni sud je naveo da iz sadržaja navedenog ugovora o transferu sredstava proizlazi da se u njemu radi o jednom samostalnom obligacionom odnosu između parničnih stranaka, pa ne stoje navodi apelantove žalbe da je rok njegovog važenja vezan za rok važenja ugovora zaključenog između Federalnog ministarstva poljoprivrede i šumarstva i vodoprivrede i Ministarstva HNK, odnosno do 28. februara 2008. godine. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da su stranke imale namjeru da vežu dužinu trajanja ugovora o transferu sredstava za trajanje ugovora između ministarstava od 28. februara 2008. godine, tako bi to i ugovorile. Kantonalni sud je istakao da iz samog ugovora o transferu sredstava proizlazi da se nijednom riječju ne spominju ni ministarstva, niti prenos ovlaštenja, naglasivši da se tim ugovorom jednostavno reguliraju samo međusobni odnosi parničnih stranaka po kojem je apelant dužan isplaćivati tužiocu za obavljeni posao po 10.500,00 KM do prelaska čuvarske straže u Kantonalnu upravu za šumarstvo. Kantonalni sud je također naveo da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi kada tvrdi da je ugovor prestao 28. februara 2008. godine, posebno imajući u vidu da je taj ugovor zaključen jer apelant nije bio osposobljen da obavlja posao koji mu je povjeren, pa je upravo zbog toga s tužiocem zaključio navedeni ugovor. U tom kontekstu, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud u obrazloženju osporene presude pravilno konstatirao kako je nesporno da je tužilac organizirao, vodio i plaćao čuvarsku službu sve do prelaska tih poslova na kantonalne šumarske uprave u junu 2010. godine.
13. Kantonalni sud je ocijenio da nisu osnovani ni apelantovi žalbeni navodi kojima tvrdi da novčana sredstva nakon 28. februara 2008. godine nije mogao, niti smio potraživati od Vlade HNK jer je prestao biti korisnik šuma. Međutim, u toku postupka je utvrđeno da je on ta sredstva primao od HNK i nakon navedenog datuma (28. februara 2008. godine), a nesporno je da je tužilac obavljao poslove za njega, pa je logično da mu on to i plati.
14. Kantonalni sud je ocijenio da nisu osnovni ni apelantovi žalbeni navodi kojima tvrdi da je tužilac grubo prekršio svoje ugovorene obaveze. Naime, Kantonalni sud je istakao da nije tačno da je tužilac grubo kršio ugovornu obavezu i da se oglušio o preuzete obaveze jer je u toku postupka utvrđeno suprotno. Uostalom, da je bilo tako, zašto je onda apelant isplaćivao tužiocu sredstva od po 10.500,00 KM mjesečno, počev od 1. aprila 2007. pa sve do 28. februara 2008. godine i zašto nije tražio raskid ugovora. Kantonalni sud je dalje naveo da je apelant navedeni zahtjev postavio tek u protivtužbi od 23. januara 2013. godine i pored toga što mu je potraživanje neosnovano, isto bi bilo i zastarjelo imajući u vidu odredbu člana 374. ZOO (trogodišnji rok zastare). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani ni apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud napravio „konstrukciju na nevjerovatnoj teoriji de iure i de facto tumačeći činjenice i dokaze iznijete u toku postupka jednostrano i na način da pokušava ozakoniti nezakonite radnje tužioca [...]“. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je činjenica da je apelant osnovan u skladu sa Zakonom (de iure), ali je činjenica da je osnovan bez ikakve potrebe i razloga, sa samo jednim zaposlenikom i nesposoban da obavlja poslove koji su mu povjereni (de facto), za razliku od tužioca koji je imao sve elemente da posluje u skladu sa zakonskim propisima. U tom pravcu Kantonalni sud je pojasnio da je i sam apelant u odgovoru na žalbu naveo da je „ovakva ugovorena obaveza bila rezultat dugotrajnih neriješenih odnosa u ovoj poslovnoj oblasti šumarstva unutar HNK [...]“. U tom smislu, Kantonalni sud je naveo da postoji odgovornost nadležnog tijela HNK koji je osnovao apelanta bez ikakve potrebe i razloga i koji je dobrim dijelom kriv za nastali spor, posebno imajući u vidu izvještaj Skupštine apelanta od 8. aprila 2009. godine iz kojeg proizlazi da je „za ovakvo stanje u preduzeću isključivi krivac Skupština društva (Skupština HNŽ-a) koja nije ništa učinila da usvoji dostavljene joj akte društva. Bez tih akata društvo ne može profunkcionirati, niti obavljati poslove zbog kojih je od te iste skupštine i osnovano“. Da je apelant bio osposobljen da radi posao zbog kojeg je i osnovan, prema ocjeni Kantonalnog suda, ne bi bilo potrebe da s tužiocem zaključuje sporni ugovor o transferu sredstava.
15. Pored toga, Kantonalni sud je ocijenio da nisu osnovani ni apelantovi žalbeni navodi da je sud ignorirao vrlo važan dio izjave kvalificiranog svjedoka Omera Pašalića. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno cijenio iskaze svih svjedoka u skladu s materijalnom dokumentacijom, te u odnosu na protivtužbu. U vezi s apelantovim žalbenim navodima da je netačno utvrđenje prvostepenog suda da apelant nije aktivno legitimiran tražiti naknadu štete koja je prouzrokovana nezakonitim djelovanjem tužioca, Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao nezakonito djelovanje tužioca, a ako i jeste, država i Kanton imaju svoje zakonske zastupnike koji se brinu o njihovim interesima i oni nisu ovlastili apelanta da ih zastupa, pa nije potrebno ni da istupa u njihovo ime. Konačno, Kantonalni sud je, u smislu člana 213. stav 2. ZPP, odbacio kao neblagovremenu apelantovu dopunu žalbe od 17. oktobra 2014. godine budući da je odredbom člana 203. ZPP propisan rok od 30 dana u kome se žalba može podnijeti.
16. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 Ps 108728 15 Rev od 27. februara 2018. godine reviziju odbio kao neosnovanu.
17. Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova, ocijenivši da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava djelimično usvojili tužiočev tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je zaključeni dvostrano obavezni ugovor punovažan po materijalnom pravu i kao takav je stvorio prava i obaveze za ugovorne strane (član 148. stav 1. ZOO). Polazeći od utvrđenja da je tužilac izvršavao svoje ugovorne obaveze sve do 1. jula 2010. godine, Vrhovni sud je zaključio da mu pripada pravo da putem suda zahtijeva ispunjenje obaveze od apelanta shodno odredbi člana 124. ZOO.
18. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili apelantov protivtužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 115.000,00 KM koji je apelant uplatio tužiocu u periodu od 1. aprila 2007. do 28. februara 2008. godine budući da je u tom periodu postojao dopušten osnov ugovorne obaveze (član 51. stav 1. ZOO) i utvrđeno je da su ugovorne strane obostrano izvršavale preuzete ugovorne obaveze, zbog čega apelantu ne pripada pravo da traži povrat uplaćenih sredstava.
19. Vrhovni sud je naveo da su apelantovi revizioni prigovori da su nižestepeni sudovi pogrešno utvrdili da je do 1. jula 2010. godine važio zaključeni ugovor o transferu sredstava činjenične prirode, zbog čega ih nije ni cijenio. Međutim, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je tužilac zaključno s 30. junom 2010. godine vršio obračun plaća i drugih naknada za svoje angažirane radnike na čuvanju šuma, pri čemu je pravilno ocijenjena i informacija Federalnog ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede od 5. septembra 2012. godine iz koje se može zaključiti da Uprava za šumarstvo u 2007. i 2008. godine nije imala zaposlene čuvare šuma, da su u toku 2009. godine u Odjelu Mostar zaposlena četiri čuvara, u Odjelu Prozor pet čuvara i da su tek krajem 2010. godine popunjena sva radna mjesta, između ostalog, i primanjem 33 čuvara šuma. Kada se uzme u obzir da je tužilac do 28. februara 2008. godine i nakon toga neprekidno organizirao i vršio čuvarsku službu na šumskim područjima RJ Prozor, RJ Jablanica i RJ Mostar, onda, prema ocjeni Vrhovnog suda, stoji ocjena nižestepenih sudova da su poslovi čuvarske službe prešli na kantonalne šumarske uprave u junu 2010. godine, do kada je tužilac obavljao te poslove. Konačno, Vrhovni sud je naveo da je pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen i protivtužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete zbog sječe i prodaje šume od strane tužioca i za izgubljenu dobit. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da apelant nema aktivnu legitimaciju za ovakav postavljen protivtužbeni zahtjev koji pripada Kantonalnoj šumarskoj upravi, niti je dokazao da je pretrpio štetu koju je prouzrokovao tužilac.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
21. U suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene relevantnih procesnih i materijalnih zakonskih propisa i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističe da je jasno dokazano da je tužilac na nezakonit i nelegalan način svojim radom oštetio državu, te da to čini i danas nastavljajući sa nezakonitim i nedopuštenim djelovanjem sječe državne šume i njenom prodajom, čime isključivo i jedino za sebe zadržava stečenu protivpravnu imovinsku korist i nanosi izuzetno veliku štetu državi, kako HNK tako i Federaciji BiH, za šta Vrhovni sud, između ostalog, uopće nije dao obrazloženje. Nadalje, navodi da se sud niti jednom jedinom riječju nije dotakao rada i djelovanja tužioca, niti je našao za shodno tumačiti i protumačiti njegovo djelovanje i rad u skladu s važećim zakonskim odredbama. Apelant dalje ističe da je vremenski rok trajanja ugovora o transferu sredstava bio ograničen i vezan za rok trajanja ugovora o gospodarenju državnim šumama koji je apelant sklopio s resornim kantonalnim ministarstvom [HNK] na određeno vrijeme, počevši od 31. augusta 2007. pa do 28. februara 2008. godine. U konačnici, tvrdi da tužilac niti jednim jedinim dokazom nije pokazao, a kamoli dokazao, vjerodostojnost datuma 1. juli 2010. godine kao dana prestanka apelantove obaveze po ugovoru o transferu sredstava. Nadalje, apelant ističe da je tokom postupka nesporno dokazano da je tužilac, kao ugovorna strana, koji je trebao i morao čuvati šumu, koristio ova sredstva za nezakonitu i neovlaštenu sječu i prodaju te iste šume. Kako je nesporno utvrđeno da je tužilac postupao protivno odredbama Zakona o šumama i svim pozitivnim zakonskim odredbama i posebno protivno odredbama ugovora o transferu sredstava, sud je morao usvojiti dio apelantovog protivtužbenog zahtjeva i obavezati tužioca na povrat do tada primljenog novca na ime naknade za tzv. „čuvanje“ šuma.
b)Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri obrazloženju iznesenom u osporenoj presudi, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Općinski sud je naveo da apelant ponavlja navode iz spora koji je pravomoćno završen i o kojima se taj sud, i sudovi više instance, već odredio u svojim odlukama. Općinski sud je naveo da nije tačno da je apelantu onemogućeno pravično suđenje jer je ravnopravno učestvovao u prvostepenom postupku, a zatim mu je omogućena i efektivna upotreba pravnih lijekova koje je i koristio – i žalbu i reviziju. Osim toga, Općinski sud je dao razloge za primjenu materijalnog prava za koje je smatrao da se ima primijeniti na konkretni životni događaj.
24. Tužilac je naveo da je u svim postupcima koji su se vodili kao nesporno dokazana osnovanost podnesene tužbe koja je proizlazila iz čistog obligacionog odnosa nastalog na osnovu ugovora o transferu sredstava, a čiji je predmet bio transfer sredstava za potrebe finansiranja rada čuvarske službe na području na kojem je šumama i šumskim zemljištem gospodario tužilac, a na kojem je apelant bio dužan organizirati čuvarsku službu. Razlog zaključenja predmetnog ugovora jeste taj što godinama nakon što je apelant osnovan odlukom Skupštine HNK nije imao zaposlenika, osim direktora, a sredstva za rad čuvarske službe je redovno primao iz budžeta kantona za obavljanje tih poslova. Nespornim je od strane svih sudova utvrđeno postojanje obligacionog odnosa u konkretnom slučaju, a kako jedna od ugovornih strana nije uredno izvršavala svoje obaveze, druga strana je osnovano zaštitu svojih prava tražila putem nadležnih sudova. U pogledu nanošenja štete državi, kako HNK tako i Federaciji, kako to apelant ističe, ne samo da je neosnovan navod, već ponovno izvrtanje činjenica, ako se samo uzme u obzir da se apelantu koji ama baš niti jedan jedini dan od osnivanja do danas i niti jedan jedini posao zbog kojeg je „osnovan“ ne obavlja, a za to uredno troši ogromna (milionska) budžetska sredstva, naspram tužioca koji obavlja poslove iz svoje nadležnosti, uključujući zaštitu šuma, pošumljavanje i kontinuirano preduzimanje šumsko-uzgojnih mjera (a kontrolu izvršavanja tih poslova redovno vrše kako federalna tako i kantonalna inspekcija), onda se ovakvi navodi mogu samo cijeniti kao krajnje maliciozni i kao zloupotreba prava obraćanja Ustavnom sudu.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123. stav (1) (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17. stav (1) (1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
Prava jedne strane kad druga strane ne ispuni svoju obavezu Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Međusobna potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga Član 374.
(1) Međusobna potraživanja društvenih pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine.
(2) Zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu.
27. Zakon o šumama („Službene novine Federacije BiH“ br. 20/02, 29/03 i 37/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 44. stav 2.
Državne šume su u vlasništvu Federacije. U ostvarivanju prava po osnovu vlasništva nad šumom i šumskim zemljištem u državnom vlasništvu Federaciju će zastupati Federalno ministarstvo-federalni ministar.
Član 48. stav 1.
Državnim šumama i šumskim zemljištima upravljaju Federalna uprava i kantonalne uprave pod uslovima utvrđenim ovim zakonom.
Član 49. st. 1. i 2.
Federalno ministarstvo (federalni ministar) ugovorom prenosi poslove gospodarenja šumama i šumskim zemljištem kantonalnim ministarstvima (kantonalnim ministrima).
Poslovi koje kantonalne uprave ustupaju kantonalnim šumsko-privrednim društvima u pogledu gospodarenja državnim šumama sastoje se naročito iz:
a) donošenja šumskogospodarskih osnova;
b) izrada projekata za izvođenje i njihova realizacija;
c) održavanje i izgradnja šumske infrastrukture;
d) promet šumskih drvnih sortimenata;
e) izvršavanje programa i planova jednostavne i proširene biološke reprodukcije šuma;
f) provođenje mjera integralne zaštite šuma;
g) proizvodnja i promet šumskog sjemena i šumskog i ukrasnog sadnog materijala;
h) izvršavanje planova iskorištavanja sekundarnih šumskih proizvoda;
i) realizacija planova razvoja šumarstva i mjera racionalizovanja u šumarstvu;
j) sve ekonomske odgovornosti, koristi, zadaci i odluke;
k) ostali poslovi koji se ugovorom ustupaju od strane kantonalne uprave.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 108728 15 Rev od 27. februara 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 17. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena odluka odnosi se na isplatu duga (po tužiočevoj tužbi) i zahtjeva za vraćanje uplaćenih sredstava i naknade štete (po apelantovoj protivtužbi), dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode u kojem apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
36. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Osim toga, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo i zbog toga što Vrhovni sud nije dao odgovarajuće obrazloženje.
37. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava.
39. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, djelimično usvojen tužiočev tužbeni zahtjev kojim je apelant obavezan da mu isplati određeni novčani iznos na ime ugovora o transferu sredstava od 5. oktobra 2007. godine, dok je u cijelosti odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužilac da mu isplati određeni novčani iznos na ime vraćanja sredstava, kao i zahtjev za naknadu štete zbog nezakonite i neovlaštene sječe i prodaje šume za utuženi period, te naknadu štete na ime izgubljene dobiti za određeni period. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je tužilac na osnovu izvedenih dokaza dokazao da je zaključeni dvostrano obavezni ugovor punovažan po materijalnom pravu i kao takav je stvorio prava i obaveze za ugovorne strane, u skladu sa članom 148. stav 1. ZOO, te da je tužilac izvršavao svoje ugovorne obaveze sve do 1. jula 2010. godine, zbog čega mu pripada pravo da putem suda zahtijeva ispunjenje obaveze od apelanta, shodno odredbi člana 124. ZOO. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili apelantov protivtužbeni zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa na ime vraćanje sredstava jer je u tom periodu postojao dopušten osnov ugovorne obaveze (član 51. stav 1. ZOO) i utvrđeno je da su ugovorne strane obostrano izvršavale preuzete ugovorne obaveze. Ustavni sud, također, zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da apelant nema aktivnu legitimaciju da zahtijeva naknadu štete zbog sječe i prodaje šume od strane tužioca i za izgubljenu dobit, niti je dokazao da je pretrpio štetu koju je prouzrokovao tužilac. Stoga, suprotno apelantovim navodima, prema mišljenju Ustavnog suda, u osporenoj odluci Vrhovnog suda nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi neosnovani.
40. U odnosu na navode iz apelacije da Vrhovni sud nije dao odgovarajuće obrazloženje, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Ustavni sud, također, napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, u svojoj presudi odgovorio na svaki revizioni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoj stav dao valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.
41. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
42. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih odredbi Zakona o šumama i ZOO, kada je Vrhovni sud potvrdio stav prvostepenog i drugostepenog suda prema kojem je tužiočev tužbeni zahtjev djelimično osnovan budući da je dokazao da je ugovor o transferu sredstava punovažan, te da je tužilac izvršavao svoje ugovorne obaveze, u smislu čl. 124. i 148. ZOO, dok apelantov protivtužbeni zahtjev za naknadu štete na ime vraćanja sredstava i izgubljene dobiti nije osnovan. Pri tome, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud u osporenoj presudi odgovorio na svaki revizioni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te kada je za svoj stav dao valjane, jasne i logične razloge.
44. Ustavni sud, također, zaključuje da nije prekršeno ni apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih odredbi, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević