Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3567/18 (BBM d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 06. 05. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Propisano zakonom
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3567/18

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3567/18, rješavajući apelaciju BBM d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija BBM d.o.o. Sarajevo.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 140801 17 Rev od 20. aprila 2018. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija BBM d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 140801 17 Rev od 20. aprila 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 140801 12 Rsž od 9. decembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 140801 10 Rs od 15. decembra 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. BBM d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jadranka Jerlagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem testu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 140801 17 Rev od 20. aprila 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 140801 12 Rsž od 9. decembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 140801 10 Rs od 15. decembra 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i A. M. (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 6. i 8. novembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 8. novembra do 10. decembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Tužitelj je 26. maja 2010. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv apelanta radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Općinski sud je Presudom broj 65 0 Rs 140801 10 Rs od 15. decembra 2011. godine utvrdio da je ništavo apelantovo rješenje od 12. juna 2009. godine (o prestanku radnog odnosa tužitelja), te je naloženo apelantu da uspostavi radnopravni status tužitelju i rasporedi ga na poslove koje je radio ili na druge odgovarajuće poslove, da isplati tužitelju određeni iznos na ime naknade plaće zajedno sa pripadajućim doprinosima i troškovima postupka (preciznije navedeno u izreci presude), dok je primljeno na znanje povlačenje dijela tužbenog zahtjeva kojim je tražena uplata doprinosa za zdravstveno osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka (uvidom u predložene materijalne dokaze, vještačenje vještaka finansijske struke i saslušanjem tužitelja), ocjenjujući sve provedene dokaze u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je tužitelj dugogodišnji radnik kod apelanta, da su tužitelj i apelant 29. oktobra 2007. godine zaključili ugovor o pravima i obavezama radnika angažiranih na određeno vrijeme po osnovu rada-detašmana u SR Njemačkoj, te da je rješenjem od 12. februara 2008. godine tužitelju prestala radna obaveza (11. februara 2008. godine) u SR Njemačkoj i da se navedenim rješenjem upućuje na dalji raspored ili postupak u matičnu firmu radi nastavka liječenja (povreda koljena). Dalje, utvrđeno je da je tužitelj privremeno spriječen za rad od 20. februara 2008. godine, kao i u vrijeme donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa (12. juna 2009. godine) koje je doneseno zbog nemogućnosti da se on angažira na odgovarajuće radno mjesto. S tim u vezi, utvrđeno je da se apelant u obrazloženju navedenog rješenja (o prestanku radnog odnosa tužitelju) pozvao na odredbu člana 87. stav 1. tačka 1. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i član 75. Pravilnika o radu društva, kao i na rješenje Instituta za ocjenjivanje radne sposobnosti u oblasti PIO od 20. maja 2009. godine, kojim je utvrđeno da kod tužitelja postoji promjena radne sposobnosti i kojim je razvrstan u II kategoriju invalidnosti koja zahtijeva raspoređivanje tužitelja na odgovarajuće lakše radno mjesto, kao i da apelant nije u mogućnosti da tužitelju pronađe odgovarajuće radno mjesto.

7. Općinski sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da apelant nije mogao da tužitelja uputi na neplaćeno odsustvo (rješenjem od 12. februara 2008. godine), jer se tužitelj već nalazio na liječenju u SR Njemačkoj s obzirom na to da je već bio nesposoban za rad zbog povrede na radu, zbog čega je i vraćen u matičnu jedinicu Sarajevo kako bi nastavio liječenje. Dalje, Općinski sud je istakao da je tužitelj bio privremeno nesposoban za rad u vrijeme kada ga je apelant pozvao da radi (u augustu 2008. godine), kao i u vrijeme donošenja rješenja o prestanku rada (bio na bolovanju). S druge strane, Općinski sud je naveo da apelant u konkretnom slučaju nije postupio u skladu sa odredbom člana 67. ZOR-a, niti je dokazao da je preduzeo sve radnje koje je bio dužan da preduzme radi zbrinjavanja tužitelja da bi otkaz bio zakonit. Općinski sud je, pozivajući se na odredbe čl. 64, 65. i 87. ZOR-a, zaključio da je rješenje o prestanku radnog odnosa tužitelju nezakonito i da je kao takvo ništavo, te je naložio apelantu da tužitelju uspostavi radnopravni status i rasporedi ga na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove u skladu sa članom 96. ZOR-a. Također, Općinski sud je zaključio da tužitelju, u skladu sa članom 96. ZOR-a, pripada pravo i na naknadu plaće koju bi ostvario da je radio, budući da je utvrđena nezakonitost otkaza ugovora o radu. Općinski sud je, u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, utvrdio osnov za određivanje naknade plaće tužitelju za vrijeme trajanja bolovanja od 12. februara 2008. godine do donošenja rješenja kojim je utvrđen stepen invaliditeta tužitelja u skladu sa odredbom člana 47. Zakona o zdravstvenom osiguranju, odnosno nakon utvrđenog invaliditeta u skladu sa odredbom člana 75. tač. 1. do 3. Zakona o PIO. Dakle, Općinski sud je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, koji je u cijelosti prihvatio s obzirom na to da je dat na osnovu dokumentacije u spisu, apelantove dokumentacije, na objektivan način i u skladu sa pravilima struke i uz primjenu pozitivnog zakonodavstva. U vezi sa zahtjevom za uplatu pripadajućih doprinosa (PIO), Općinski sud je utvrdio da je on osnovan, te je obavezao apelanta da uplati pripadajuće doprinose u skladu sa članom 4. ugovora od 29. oktobra 2007. godine, koji je povoljniji za tužitelja od odredaba Zakona o PIO. Također, Općinski sud je zaključio da tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata, u skladu sa odredbom člana 277. u vezi sa članom 324. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o novčanim potraživanjima iz radnog odnosa, dok je troškove postupka dosudio u skladu sa članom 386. ZPP i uspjehom stranaka u sporu.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 140801 12 Rsž od 9. decembra 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te istakao da u svemu prihvata činjenično i pravno obrazloženje prvostepenog suda, koji je pravilno postupio kada je utvrdio da je ništavo apelantovo rješenje o prestanku radnog odnosa tužitelja, i naložio apelantu da mu uspostavi radnopravni status i rasporedi ga na poslove na kojima je radio ili na druge odgovarajuće poslove, pozivajući se na relevantne odredbe ZOR-a (čl. 64, 65. i 87). S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da apelant u konkretnom slučaju nije postupao u skladu sa navedenim odredbama ZOR-a, odnosno da osiguranik kod koga je utvrđena II kategorija invalidnosti (što je slučaj kod tužitelja) ima pravo na odgovarajuće zaposlenje, prekvalifikaciju, kao i pravo na novčanu naknadu u vezi sa korištenjem tih prava, dok je apelant dužan postupiti shodno navedenim odredbama s obzirom na to da je tužitelj njegov zaposlenik. Naime, kako dalje navodi Kantonalni sud, apelant nije dokazao žalbeni prigovor koji se odnosi na nemogućnost da se angažira zaposlenik-tužitelj. Ovo zbog toga što apelant ovu činjenicu dokazuje spiskom osiguranika sa nazivom obrazovanja i zanimanja umjesto da nemogućnost da se angažira tužitelj na odgovarajuće mjesto dokazuje Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta iz kojeg bi se moglo vidjeti da li postoji radno mjesto koje ne iziskuje veći fizički napor i rad u jami na koje bi se tužitelj mogao rasporediti. Dakle, kod činjenice da apelant nije dokazao da tužitelja nije mogao zaposliti na odgovarajuće poslove koji ne iziskuju veći fizički napor i rad u jami i da navedeni otkaz nije sadržavao otkazni rok, te imajući u vidu da je tužitelj invalid II kategorije invalidnosti, proizlazi da je otkaz ugovora o radu nezakonit. Zbog navedenog, apelant je obavezan da tužitelju isplati plaće za utuženi period u skladu sa odredbom člana 47. Zakona o zdravstvenom osiguranju, odnosno čl. 75, 76, 77. i 78. stav 1. Zakona o PIO, kao i pripadajuće doprinose u skladu sa članom 4. ugovora od 29. oktobra 2007. godine i odredbama Zakona o PIO. Kantonalni sud je naveo da je visina tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utužena potraživanja utvrđena iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, koji je prvostepeni sud prihvatio kao stručan i objektivan. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ocijenio kao neosnovane sve žalbene navode i odlučio je kao u izreci presude, shodno članu 226. ZPP.

10. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Rs 140801 17 Rev od 20. aprila 2018. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda od 9. decembra 2016. godine, te je odbio zahtjeve stranaka za naknadu troškova postupka povodom revizije. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova, te naveo da je zakonita odluka drugostepenog suda kojom je u potpunosti prihvaćen činjenični i pravni stav prvostepenog suda. U vezi sa prigovorom povrede odredaba parničnog postupka, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke pravilno zaključio da je prvostepeni sud na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza utvrdio sporne činjenice odlučne za predmetni spor. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud, pravilno primjenjujući odredbu člana 8. ZPP, savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, nakon čega je stečeno uvjerenje o odlučnim činjenicama opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima, te da apelantovo neslaganje sa pravnim zaključkom drugostepenog suda ne čini nezakonitom pobijanu presudu u smislu odredbe člana

209. ZPP. Također, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju, odnosno da drugostepeni sud nije pogriješio kada je prihvatio kao pravilan pravni stav prvostepenog suda u pogledu primjene čl. 64, 65. i 87. ZOR-a, člana 46. Zakona o zdravstvenom osiguranju, te čl. 75-78. Zakona o PIO, odnosno da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je otkaz ugovora o radu nezakonit. S obzirom na to da nezakonit prestanak radnog odnosa djeluje u tri pravca (vraćanje zaposlenog na poslove koje je radio i druge odgovarajuće poslove, isplatu naknade plaće u visini koju bi zaposlenik ostvario da je radio i uplata doprinosa), Vrhovni sud je zaključio da je odluka drugostepenog suda i u ovom dijelu pravilna i zakonita, odnosno da je zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava s obzirom na to da su nižestepeni sudovi, u skladu sa stručnim nalazom vještaka finansijske struke, obračunali naknadu plaća tužitelju za vrijeme trajanja bolovanja (u skladu sa odredbama čl. 46. i 47. Zakona o zdravstvenom osiguranju, odnosno čl. 75, 76. i 77. Zakona o PIO). Vrhovni sud smatra da je ovakav način obračuna pravilan zbog razloga navedenih u nižestepenim presudama, koje kao odgovarajuće i pravilne prihvata i ovaj sud bez potrebe da se oni ponavljaju, te je zaključio da odluka drugostepenog suda nije donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava. Također, Vrhovni sud je naveo da dosuđeni iznosi za uplatu doprinosa imaju uporište u nalazu vještaka, zaključenom ugovoru (od 29. oktobra 2007. godine) i u odredbama Zakona o PIO, odnosno da je, suprotno revizionim prigovorima, pobijana presuda razumljiva i podobna za izvršenje, dok ostale prigovore koji se odnose na činjenično utvrđenje sud nije razmatrao u skladu sa odredbom člana 240. stav 2. ZPP.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno i zbog nerazumno dugog trajanja predmetnog postupka koji je hitan po zakonu. Apelant je naveo tok predmetnog postupka uz navođenje propisa koji reguliraju slanje radnika na rad u SR Njemačku, te je istakao da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbe čl. 46. i 47. Zakona o zdravstvenom osiguranju i čl. 8, 75, 76, 77, 78. i 79. Zakona o PIO kada su utvrdili osnov za isplatu doprinosa u konkretnom slučaju. Apelant je istakao da su njegovi odnosi sa tužiteljem uređeni zaključenim ugovorima u skladu sa ZOO i članom 25. ZOR-a, koje su nadležni sudovi, također, proizvoljno primijenili. Apelant je predložio da se usvoji njegova apelacija, ukinu osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak, ili da se posljedice kršenja ustavnih prava otklone na drugi način, te je istakao zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.000,00 KM.

b)Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo u odgovoru da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu dužine trajanja postupka pred tim sudom zbog toga što je predmet po apelantovoj reviziji urađen u zakonskom roku (predmet je zaprimljen 29. juna 2017. godine, a presuda donesena 20. aprila 2018. godine). U odnosu na ostale apelacione navode, Vrhovni sud je naveo da su oni paušalni, neosnovani i neprihvatljivi zbog toga što apelant u apelaciji pokušava da dovede u pitanje zakonitost donesenih presuda, pogrešno koristeći apelaciju kao vrstu pravnog lijeka. Vrhovni sud je naveo da apelant putem navoda sugerira kakva je trebalo da bude ocjena dokaza i kako je trebalo da se primijeni pravna norma, te da zanemaruje da je ocjena dokaza pravo suda. U pogledu primjene materijalnog prava, Vrhovni sud je istakao da je prihvatio u cijelosti pravno shvatanje drugostepenog suda uz zaključak da je materijalno pravo u konkretnom slučaju pravilno primijenjeno. Vrhovni sud je istakao da ostaje kod svog pravnog stava povodom pitanja osnovanosti tužbenog zahtjeva i da svojom odlukom nije povrijedio apelantova prava navedena u apelaciji, te je predložio da se predmetna apelacija odbaci, ili odbije kao neosnovana.

13. Kantonalni sud je kratko naveo hronološki tok predmetnog postupka, navodeći da je apelant mogao prije donošenja odluke Vrhovnog suda podnijeti apelaciju, ali da je to učinio tek nakon što mu je odbijena revizija.

14. Općinski sud u svom odgovoru nije odgovorio na navode iz apelacije osim što je u potpunosti ponovio (citirao) apelantove navode iz apelacije.

15. Tužitelj je naveo u svom odgovoru da je predmetna apelacija neosnovana, te da apelant svojim navodima koje je iznosio i tokom postupka nije doveo u pitanje osporene odluke odnosno nije dokazao da su pobijane odluke rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava. Tužitelj smatra da je predmetna apelacija usmjerena isključivo na zahtjev za naknadu materijalne štete zbog dužine trajanja postupka.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

3. Zaštita zaposlenika privremeno ili trajno nesposobnog za rad Član 64.

Zaposleniku koji je pretrpio povredu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti, za vrijeme dok je privremeno nesposoban za rad, poslodavac ne može otkazati ugovor o radu.

U slučajevima i za vrijeme iz stava 1. ovog člana, poslodavac ne može zaposleniku otkazati ugovor o radu koji je zaključen u skladu sa ovim zakonom i na određeno vrijeme.

Član 65.

Povreda na radu, bolest ili profesionalna bolest ne mogu štetno utjecati na ostvarivanje prava zaposlenika iz radnog odnosa.

Zaposlenik koji je privremeno bio nesposoban za rad zbog povrede ili povrede na radu, bolesti ili profesionalne bolesti, a za koga nakon liječenja i oporavka nadležna zdravstvena ustanova ili ovlašteni liječnik utvrdi da je sposoban za rad, ima pravo da se vrati na poslove na kojima je radio prije nastupanja privremene nesposobnosti za rad ili na druge odgovarajuće poslove.

Zaposlenik je dužan, u roku od tri dana od dana nastupanja nesposobnosti za rad, obavijestiti poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad.

2. Otkaz ugovora o radu Član 87.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako:

1. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili 2. zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. ovog člana ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje, odnosno osposobi za rad na drugim poslovima.

Član 96.

Ako zaposlenik, na zahtjev poslodavca, prestane sa radom prije isteka propisanog otkaznog roka, poslodavac je obavezan da mu isplati naknadu plaće i prizna sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznog roka.

Ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit, može poslodavca obavezati da:

1. vrati zaposlenika na posao, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio i nadoknadi mu štetu, ili 2. isplati zaposleniku:

- naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio;

- naknadu štete za pretrpljenu štetu;

- otpremninu na koju zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu;

- druge naknade na koje zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.

Zaposlenik koji osporava otkazivanje ugovora o radu može tražiti da sud donese privremenu mjeru o njegovom vraćanju na rad, do okončanja sudskog spora.

17. Zakon o zdravstvenom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 30/97, 7/02, 70/08, 48/11, 100/14 - OUS i 36/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zdravstvenom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 30/97, 7/02, 70/08 i 48/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 46.

Naknada plaće utvrđuje se od osnovice za naknadu koju čini plaća isplaćena osiguraniku za mjesec koji prethodi mjesecu u kojem nastupi slučaj na osnovu kojeg se stiče pravo na naknadu.

Ako u mjesecu koji prethodi mjesecu u kojem je nastupio slučaj na osnovu koga se stiče pravo na naknadu osiguranik nije ostvario plaću, kao osnovica za naknadu uzima se prosječna plaća na nivou kantona za odgovarajući mjesec.

Kada osiguranik prima naknadu plaće neprekidno duže od tri mjeseca, osnovica za utvrđivanje naknade iz st. 1. i 2. ovog člana valorizira se saglasno prosječnom porastu plaća zaposlenih kod pravnog, odnosno fizičkog lica, ako je taj porast veći od 5%.

Naknada plaće prema stavu 3. ovog člana, pripada osiguraniku od prvog dana idućeg mjeseca po isteku tri mjeseca neprekidnog korišćenja naknade plaće, ako je ispunjen uvjet za povećanje naknade.

Upravni odbor kantonalnog zavoda osiguranja će općim aktom bliže propisati način utvrđivanja valorizacije osnovice za naknadu plaće iz stava 3. ovog člana. Član 47.

Naknada plaće određuje se u visini od najmanje 80% osnovice za naknadu s tim da ne može biti niža od iznosa minimalne plaće važeće za mjesec za koji se utvrđuje naknada.

Naknada plaće iznosi 100% od osnovice za naknadu:

1. za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog povrede na radu ili oboljenja od profesionalne bolesti, 2. za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti i komplikacija prouzrokovanih trudnoćom i porođajem, 3. za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog transplantacije živog tkiva i organa u korist druge osobe.

Visinu naknade plaće i najviši iznos naknade plaće koja se isplaćuje na teret kantonalnog zavoda osiguranja utvrđuje upravni odbor kantonalnog zavoda osiguranja.

18. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06 i 4/09), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 75.

Osiguranik kod koga je utvrđena II kategorija invalidnosti ima pravo na naknadu:

1. plaće od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu, odnosno do upućivanja na prekvalifikaciju odnosno dokvalifikaciju;

2. plaće za vrijeme prekvalifikacije odnosno dokvalifikacije;

3. plaće od dana završene prekvalifikacije odnosno dokvalifikacije do dana raspoređivanja, odnosno zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu;

4. zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu.

Član 76.

(1) Osnov za određivanje naknade plaće iz člana 75. tač. 1. do 3. ovog zakona predstavlja plaća, odnosno naknada plaće koju je osiguranik ostvario u posljednjoj godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost. (2) Naknada plaće iz stava 1. ovog člana usklađuje se u toku godine, u skladu sa ovim zakonom.

Član 77.

Naknada plaće iz člana 75. tač. 1. do 3. ovog zakona ne može biti niža od 30% od prosječne plaće svih zaposlenih na teritoriji Federacije u prethodnom tromjesečju na osnovu podataka Zavoda.

Član 78.

(1) Naknada plaće iz člana 75. tačka 4. ovog zakona određuje se u visini razlike između valorizirane prosječne mjesečne plaće koju je osiguranik ostvario u godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost i prosječne mjesečne plaće koju on ostvaruje na drugom poslu na koji je nakon toga raspoređen, odnosno zaposlen.

[…]

19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 140801 17 Rev od 20. aprila 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 2. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se konkretni postupak odnosi na ostvarivanje prava iz radnog odnosa (utvrđenje ništavosti rješenja o otkazu ugovora o radu, isplata plaća i doprinosa), dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na osporene presude

28. U vezi sa apelantovim navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

30. Polazeći od navedenih standarda, a imajući u vidu obrazloženja osporenih presuda, Ustavni sud zapaža da su konkretni spor, odnosno tužbeni zahtjev tužitelja redovni sudovi sagledali, prije svega, u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama ZOR-a, Zakona o zdravstvenom osiguranju i Zakona o PIO. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka redovnih sudova proizlazi da je u konkretnom predmetu izvršena analiza provedenih dokaza, te da su na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja redovni sudovi zaključili da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu relevantne odredbe ZOR-a (čl. 64, 65, 87. i 96) kada su utvrdili da je ništavo apelantovo rješenje o prestanku radnog odnosa tužitelja, te naložili apelantu da tužitelju uspostavi radnopravni status i naknadi plaće. Osim toga, redovni sudovi su primjenom relevantnih odredaba Zakona o zdravstvenom osiguranju, Zakona o PIO, ZOO i ZPP obavezali apelanta da uplati pripadajuće doprinose i sporedna potraživanja (zakonske zatezne kamate i troškove postupka). Također, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud razmotrili apelantove žalbene i revizione tvrdnje, koje apelant ponavlja u apelaciji, te da su se sudovi jasno i detaljno izjasnili zbog kojih razloga takve tvrdnje u datim okolnostima ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja u predmetnom postupku u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka, suprotno apelacionim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava na apelantovu štetu.

31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.

U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku Relevantna načela

32. Apelant je, također, naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

33. Također, Evropski i Ustavni sud kontinuirano ističu da je u određenim postupcima, u kojima je prema domaćem zakonu propisano da su hitne prirode, potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti. Takav slučaj je npr. s predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva ili npr. u radnim sporovima (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stav 18, i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51, i Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2310/06 od 27. februara 2008. godine, AP 1233/06 od 15. januara 2009. godine i dr.). Period koji se uzima u obzir

34. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 26. maja 2010. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 20. aprila 2018. godine, kada je Vrhovni sud donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje jeste sedam godina i nepunih 11 mjeseci.

Analiza razumnosti trajanja postupka

35. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je tužitelj pokrenuo protiv apelanta radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa, a koji je hitne prirode. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da se u konkretnom predmetu radilo o složenom postupku. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelant svojim postupcima doprinio ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka.

36. Analizirajući dužinu trajanja konkretnog postupka, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 26. maja 2010. godine, da je Općinski sud donio presudu 15. decembra 2011. godine, tj. godinu i šest mjeseci nakon pokretanja predmetnog postupka, što u konkretnom slučaju predstavlja postupanje u razumnom roku. Dalje, Ustavni sud zapaža da je postupak povodom žalbe pred Kantonalnim sudom trajao nepunih pet godina, dok je postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom okončan nakon godinu i četiri mjeseca, računajući od datuma donošenja drugostepene presude. Ustavni sud smatra da, iako je predmetni postupak, kako se vidi, na pojedinim instancama okončan u razumnim rokovima, što se, prije svega, odnosi na Općinski sud, a zatim i na Vrhovni sud, navedeno se ne može kazati i za drugostepeni postupak koji je trajao nepunih pet godina, a da pri tome nije bilo potrebno utvrđivati složene činjenice ili razjasniti složena pravna pitanja. Pri tome Ustavni sud primjećuje da za dužinu trajanja drugostepenog postupka Kantonalni sud, osim navođenja hronologije predmetnog postupka, nije ponudio obrazloženje koje bi ukazivalo da su postojale objektivne okolnosti zašto postupak pred tim sudom nije okončan u razumnom roku, niti se iz činjenica konkretnog predmeta može zaključiti da je apelantovo postupanje tome doprinijelo. U takvim okolnostima čini se krajnje neprofesionalnim ukazivanje Kantonalnog suda da je apelant mogao prije donošenja odluke Vrhovnog suda podnijeti apelaciju zbog dužine trajanja postupka. Naime, Ustavni sud podsjeća da se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, pa je upravo na redovnim sudovima bio zadatak da osiguraju standard donošenja odluke u razumnom roku. Ovo naročito imajući u vidu da je i odredbama domaćeg zakona propisano da se postupci iz radnih odnosa smatraju hitnim. Ovo, također, nezavisno od okolnosti da je apelant poslodavac, a ne zaposlenik, jer je nesporan njegov interes da se o njegovim obavezama odluči u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su osnovani apelantovi navodi o dugom trajanju postupka.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovih prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

38. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

39. Apelant je zatražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Međutim, imajući u vidu odluku u ovom predmetu, činjenicu da je prije podnošenja apelacije okončan postupak pred redovnim sudovima u kojem je utvrđeno da je apelant uskratio zaposleniku (kod kojeg je utvrđen određen stepen invaliditeta) prava iz radnog odnosa, da se u konkretnom slučaju radi o pravnom licu i da nije riječ o naknadi materijalne, već nematerijalne štete, Ustavni sud smatra da je utvrđivanje kršenja apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku dovoljna satisfakcija za apelanta (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3064/16 od 11. oktobra 2018. godine, stav 38, i AP 4828/16 od 6. decembra 2018. godine, stav 49, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pravo na imovinu

40. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je naveo u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle, na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni parnični postupak trajao ukupno sedam godina i nepunih 11 mjeseci, od čega je drugostepeni postupak trajao nepunih pet godina, za šta nije ponuđen bilo kakav argument, a da pri tome nije bilo potrebno utvrđivati složene činjenice ili razjasniti složena pravna pitanja.

42. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali dovoljne i jasne razloge u vezi s primjenom relevantnih odredaba ZOR-a, Zakona o zdravstvenom osiguranju, Zakona o PIO, ZOO i ZPP.

43. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju toga prava temelji na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovog prava u tom pogledu.

44. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3567/18 (BBM d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio