Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3477/18 (M. N.)

Odluka donesena 20. 05. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Reformatio in peius
  • Prava iz radnog odnosa
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3477/18

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3477/18, rješavajući apelaciju Mirjane Novaković, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirjane Novaković podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 021358 17 Gž 2 od 5. decembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirjana Novaković (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Brčkog, koju zastupa Milan Matić, advokat iz Bijeljine, podnijela je 22. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 021358 18 Rev 2 od 6. juna 2018. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 P 021358 17 Gž 2 od 5. decembra 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 780/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 780/17 od 27. februara 2018. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelantkinjinu apelaciju broj AP 268/18 podnesenu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 021358 17 Gž 2 od 5. decembra 2017. godine (osporene ovom apelacijom) zbog toga što u vrijeme odlučivanja o toj apelaciji nije bio okončan postupak povodom apelantkinjine revizije izjavljene protiv te presude.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i od Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), zakonskog zastupnika Bosne i Hercegovine, Savjeta ministara Bosne i Hercegovine, Odbora za žalbe policijskih službenika (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Bosne i Hercegovine, Savjeta ministara BiH, Ministarstva bezbjednosti – Granične policije (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je 3. aprila 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 10. aprila 2020. godine, a Pravobranilaštvo 22. aprila 2020. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Prvostepenom presudom Suda BiH broj S1 3 P 021358 16 P od 4. novembra 2016. godine odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev za poništenje rješenja drugotužene broj 17-06-2-34-1/475 od 23. novembra 2015. godine i broj 17-06-234-1/37 od 22. januara 2016. godine, zatim rješenja prvotuženog broj UP-2-04-4-07-1-291/15 od 14. januara 2016. godine i broj UP-2-04-4-07-1-29-1/16 od 24. marta 2016. godine, kao i obavezivanje drugotužene da apelantkinju, u skladu s Rješenjem prvotuženog za žalbe policijskih službenika BiH broj UP-2-04-4-07-1-266/15 od 29. oktobra 2015. godine, rasporedi u čin inspektora na radno mjesto inspektora za kriminalističko-obavještajne poslove u Terenskoj kancelariji Sjeveroistok sa sjedištem u Bijeljini ili drugo odgovarajuće radno mjesto shodno činu inspektora i njenim stručnim sposobnostima, a u skladu sa sistematizacijom radnih mjesta.

7. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je tokom postupka nesporno među parničnim strankama bilo da je apelantkinja podnijela prijavu na interni oglas od 23. avgusta 2010. godine za unapređenje u čin mlađeg inspektora. Na radno mjesto na koje je apelantkinja aplicirala unaprijeđen je policijski službenik S. Đ. koji je raspoređen na radno mjesto inspektora za kontrolu prelaska državne granice u Terenskom uredu Sjeveroistok sa sjedištem u Bijeljini. Na izbor unaprijeđenog kandidata apelantkinja je izjavila žalbu koju je prvotuženi Rješenjem broj UP-2-04-4-07-1-195/10 od 7. oktobra 2010. godine usvojio i umjesto S. Đ. unaprijedio je apelantkinju u čin mlađeg inspektora. U skladu s tom odlukom, drugotužena je donijela Rješenje broj 18-05-2-34-1/733 od 20. oktobra 2010. godine o apelantkinjinom rasporedu na radno mjesto inspektora za kontrolu prelaska državne granice u Jedinici GP Orašje. Apelantkinja je Rješenjem drugotužene broj 17-05- 2.-34-11-2953-121/13 od 30. januara 2014. godine unaprijeđena u daljnji čin inspektora, u skladu s kojim je raspoređena odlukom od istog datuma broj 17-05-2-34-1/66 na radno mjesto inspektora za kriminalističko-obavještajne poslove u Terenskom uredu Sjeveroistok sa sjedištem u Bijeljini. U vremenu između apelantkinjina navedena dva unapređenja Sud BiH je donio Presudu broj S1 3 P 003395 12 P2 od 17. marta 2015. godine povodom tužbe tužioca S. Đ. i poništio Rješenje prvotuženog broj UP-2-04-4-07-1-195/10 od 7. oktobra 2010. godine kojim je apelantkinja unaprijeđena u čin mlađeg inspektora. Ova presuda postala je pravosnažna donošenjem drugostepene presude 20. avgusta 2015. godine, dakle nakon drugog unapređenja. Prijemom drugostepene presude drugotužena je donijela Rješenje broj 17-06-2-34-1/388 od 28. septembra 2015. godine kojim je ukinula rješenje od 20. oktobra 2010. godine o apelantkinjinom rasporedu nakon unapređenja u čin mlađeg inspektora na radno mjesto inspektora za kontrolu prelaska državne granice, odluku o unapređenju u čin inspektora od 30. januara 2014. godine i odluku o rasporedu na radno mjesto inspektora za kriminalističko-obavještajne poslove, te apelantkinju rasporedila na radno mjesto policajca za graničnu kontrolu. Navedeno rješenje poništeno je Odlukom prvotuženog broj Up-2-04-4-07-1-266/15 od 29. oktobra 2015. godine. U ponovnom postupku drugotužena je Rješenjem broj 17-06-2-34-1/475 od 23. novembra 2015. godine, koje je apelantkinja osporila u predmetnoj parnici, poništila rješenje o njenom rasporedu od 20. oktobra 2010. godine nakon unapređenja u čin mlađeg inspektora sa obrazloženjem da je doneseno s ciljem izvršenja pravosnažne presude Suda BiH. Nadalje je donijela Rješenje broj 17-06-2-34-1/37 od 22 januara 2016. godine, koje je apelantkinja takođe osporila, o poništenju odluka o apelantkinjinom unapređenju u čin inspektora, o rasporedu u skladu s tim činom, te izvršila njen raspored na radno mjesto u skladu sa činom policajca, sa obrazloženjem da je prestao postojati uslov za unapređenje u čin inspektora. Protiv navedenih rješenja apelantkinja je izjavila žalbe, koje su odbijene rješenjima prvotuženog broj UP-2-04-4-07- 1-291/15 od 14. januara 2016. godine i broj UP-2-04-4-07-1-29-1/16 od 24. marta 2016. godine, koje je apelantkinja takođe osporila u parnici.

8. Odlučujući o zakonitosti rješenja donesenih u prvom i drugom stepenu, sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan utvrdivši da je poništenjem odluke o unapređenju u čin mlađeg inspektora prestao pravni osnov za sve akte koji se odnose na apelantkinju, da su rješenja donesena s ciljem izvršenja sudske presude čije neizvršenje predstavlja krivično djelo. Daljnje razloge za zakonitost odluka i neosnovanosti tužbenog zahtjeva sud je našao u činjenici da nema nedostataka u sastavu prvotuženog, budući da je odredbama člana 12 st. 2 i 3 Zakona o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture BiH propisan kvorum koji je bio obezbijeđen pri odlučivanju u konkretnom sporu, te da je neosnovano apelantkinjino pozivanje na presuđenu stvar i zaštitu čina jer se radi o izvršenju sudske presude, što podrazumijeva poništenje pravnih posljedica.

9. Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 021358 16 Gž od 21. decembra 2016. godine apelantkinjina žalba je djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je poništeno Rješenje prvotuženog broj UP-2-04-4-07-1- 291/15 od 14. januara 2016. godine i Rješenje broj UP-2-04-4-07-1 -29-1/16 od 24. marta 2016. godine, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja drugotužene (od 23. novembra 2015. godine i 22. januara 2016. godine) i obavezivanje prvotuženog da je rasporedi na radno mjesto inspektora za kriminalističko-obavještajne poslove u Terenskoj kancelariji Sjeveroistok sa sjedištem u Bijeljini ili drugo odgovarajuće radno mjesto u činu inspektora i njenim stručnim sposobnostima, a u skladu sa sistematizacijom radnih mjesta, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

10. Drugostepeno vijeće je zaključilo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev za poništenje rješenja drugotužene od 23. novembra 2015. godine i 22. januara 2016. godine. Naime, rješenjem od 23. novembra 2015. godine poništena je odluka od 20. oktobra 2010. godine o apelantkinjinom rasporedu na radno mjesto u skladu s dodijeljenim činom mlađeg inspektora, a kako je Presudom Suda BiH broj S1 3 P 003395 12 P2 od 17. marta 2015. godine (pravosnažna 20. avgusta 2015. godine) poništena odluka o unapređenju u čin mlađeg inspektora, to je otpao i pravni osnov za rješenje o rasporedu. U pogledu osporavanja rješenja od 24. marta 2016. godine kojim je apelantkinja unaprijeđena u čin inspektora, vijeće je zaključilo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je uslijed poništenja odluke o unapređenju u čin mlađeg inspektora prestao postojati pravni osnov i za to rješenje budući da shodno članu 69 stav 2 tačke 5 i 6 Zakona o policijskim službenicima BiH jasno proizlazi da činu inspektora prethodi čin mlađeg inspektora i da je kasnije dodijeljeni čin inspektora ostao bez pravnog osnova i da apelantkinja nije ispunjavala zakonom propisan uslov jer joj je poništen dodijeljeni čin mlađeg inspektora. Potvrđujući prvostepenu presudu u ovom dijelu, drugostepeno vijeće je zaključilo da žalba neosnovano ističe prigovor presuđene stvari koji zasniva na pravnom mišljenju iskazanom u odluci o apelantkinjinoj žalbi u pogledu izvršenja sudske presude jer je taj prigovor osnovan samo u slučaju meritornog odlučivanja, što nije ostvareno u konkretnom slučaju. Naime, prvotuženi je vratio apelantkinjin predmet na ponovno odlučivanje drugotuženoj, koja je u ponovnom postupku donijela osporavano rješenje čiju zakonitost i prema zaključku drugostepenog vijeća apelantkinja neosnovano osporava. Nadalje, drugostepeno vijeće je zaključilo da apelantkinja neosnovano ukazuje na odredbe citirane u žalbi koje propisuju zaštitu dodijeljenog čina. Naime, rješenje o poništenju odluke u unapređenju u čin inspektora nije rezultat provedenog postupka za oduzimanje čina, koju proceduru propisuje podzakonski akt koji u skladu sa članom 69 stav 5 Zakona o policijskim službenicima BiH donosi Savjet ministara BiH. U konkretnom slučaju, čin dodijeljen apelantkinji je poništen uslijed poništenja odluke o dodjeljivanju čina, čime su izostali zakonski uslovi za zadržavanje tog prava, a na tu pravnu situaciju se ne mogu primijeniti odredbe o oduzimanju čina.

11. Odlučujući o apelantkinjinoj izjavljenoj reviziji, reviziono vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 3 P 021358 17 Rev od 20. novembra 2017. godine usvojilo apelantkinjinu reviziju, Presudu drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 021358 16 Gž od 21. decembra 2016. godine ukinulo i predmet vratilo drugostepenom vijeću na ponovno odlučivanje.

12. Iz obrazloženja presude proizlazi da je reviziono vijeće kao propust i nepravilnost odluke drugostepenog vijeća našlo u činjenici da su izostali razlozi za donošenje odluke u dijelu kojim je potvrđena prvostepena presuda, da je poništenjem drugostepenih odluka bez nalaganja drugostepenom organu da donese novu odluku kreiran pravni vakuum i pravno neodrživa situacija uz ukazivanje da je nemoguće postojanje odvojenog pravnog dejstva predmetnih akata koji čine pravno jedinstvo. Nadalje, reviziono vijeće je zauzelo stav da je postupajući sastav prvotuženog u predmetnoj pravnoj stvari bio sastavljen u skladu sa Zakonom o nezavisnim i nadzornim tijelima policijskih struktura BiH jer je analizom čl. 10 i 12 ovog zakona zaključeno da na zakonitost i pravilnost odluke drugostepenog organa utiču kvorum i način odlučivanja, dakle većinsko odlučivanje prisutnih članova. Reviziono vijeće je naložilo drugostepenom vijeću da u ponovnom odlučivanju vodi računa o ukazanim nepravilnostima i nedostacima i da pravilno tumači relevantne odredbe Zakona o nezavisnim i nadzornim tijelima policijskih struktura BiH.

13. Odlučujući u ponovnom postupku, drugostepeno vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj S1 3 P 021358 17 Gž 2 od 5. decembra 2017. godine kojom je odbilo kao neosnovanu apelantkinjinu žalbu i potvrdilo prvostepenu presudu od 31. oktobra 2016. godine.

14. U obrazloženju presude je navedeno da je vijeće cijenilo sve činjenice za koje je u prethodnom postupku utvrdilo da su relevantne i da iz prvostepene presude proizlaze kao nesporne među parničnim strankama. Nadalje, cijenilo je razloge na kojima se zasniva prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja drugotužene od 23. novembra 2015. godine i od 22. januara 2016. godine i zaključilo da je presuda pravilno utvrdila da su navedena rješenja zakonita. Naime, prvo rješenje je zakonito i pored činjenice da u obrazloženju navodi da je doneseno s ciljem izvršenja pravosnažne presude Suda BiH jer je rješenjem poništena odluka o tužiteljkinom rasporedu na radno mjesto sa činom mlađeg inspektora, a budući da je poništena odluka o unapređenju u čin, otpao je i pravni osnov za rješenje o rasporedu. Drugim rješenjem poništen je kasnije dodijeljeni čin uslijed poništenja odluke o dodjeljivanju prethodnog čina, čime su izostali zakonski uslovi za zadržavanje ovog prava. Dakle, oba rješenja nisu mogla ostati u pravnom životu jer su prestali postojati osnovi za njihovo donošenje i stoga je apelantkinjina žalba neosnovano pobijala pravilnost prvostepene odluke u ovom dijelu, a zaključak drugostepenog vijeća o neosnovanosti žalbenih prigovora i razloga naveden je u obrazloženju kod izlaganja ranije presude drugostepenog vijeća.

15. Cijeneći zaključak revizionog vijeća da je prvotuženi postupao u zakonitom sastavu kod donošenja osporavanih rješenja od 14. januara 2016. godine i rješenja od 24. marta 2016. godine, drugostepeno vijeće je zaključilo da je prvostepeni sud pravilnim tumačenjem odredbe člana 10 stav 3 i člana 12 st. 2 i 3 Zakona o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture BiH raspravio i navod o nepropisnom sastavu drugostepenog organa. Naime, osporavane odluke raspravile su sve apelantkinjine žalbene razloge i preispitale pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja na kome se zasnivaju pobijane odluke. Stoga, apelantkinja navodima žalbe nije dovela u sumnju pravilnost i zakonitost osporavanih odluka prvotuženog.

16. Drugostepeno vijeće je odbilo žalbu i prvostepenu presudu potvrdilo i u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za obavezivanje drugotužene da apelantkinju shodno rješenju prvotuženog od 29. oktobra 2015. godine rasporedi na radno mjesto inspektora za kriminalističko-obavještajne poslove u Terenskoj kancelariji Sjeveroistok sa sjedištem u Bijeljini ili drugo odgovarajuće radno mjesto u činu inspektora i njenim stručnim sposobnostima, a u skladu sa sistematizacijom radnih mjesta. Istaknuto je da, suprotno navodima žalbe, konkretni spor nije spor pune jurisdikcije u kome bi sud odlučivao o tužiočevom pravu na traženi raspored. U konkretnom slučaju, apelantkinja je pokrenula spor o zakonitosti odluke poslodavca u kome sud ne može odlučivati o pravu na koje se odluke odnose. Odbijeni dio tužbenog zahtjeva upravo je opredijeljen na odluku o samom pravu i ima za posljedicu da sud donosi odluku umjesto poslodavca, za što nije ovlašćen.

17. Na osnovu izloženog, drugostepeno vijeće je odbilo apelantkinjinu žalbu i potvrdilo prvostepenu presudu.

18. Dopunskim rješenjem broj S1 3 P 021358 17 Gž 2 od 12. januara 2018. godine drugostepeno vijeće Suda BiH je odbilo apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka s obrazloženjem da se obaveza snošenja parničnih troškova cijeni prema krajnjem ishodu parnice (član 323 stav 1 ZPP), pa kako je pravosnažnom odlukom apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen, ne pripada joj pravo na naknadu troškova prethodno usvojene revizije.

19. Rješenjem revizionog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 021358 18 Rev 2 od 6. juna 2018. apelantkinjina revizija podnesena protiv drugostepene presude odbačena je kao nedopuštena u smislu čl. 204 stav 3 i 214 stav 1 ZPP.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Apelantkinja smatra da su joj osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana 17 Evropske konvencije, kao i člana 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 23 Opšte deklaracije o ljudskim pravima. U suštini, apelantkinja ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, odnosno relevantnih odredaba Zakona o policijskim službenicima BiH prilikom odlučivanja o njenim pravima. Apelantkinja je iscrpno navela postupak u kojem je doneseno osporeno rješenje navodeći da je reviziono vijeće (tokom postupka) odlučivalo izvan njenog zahtjeva, što je u konačnici rezultiralo donošenjem negativne presude i povredom načela reformatio in peius. Osim toga, apelantkinja smatra da drugostepeni sud nije mogao preinačiti presudu na njenu štetu s obzirom na to da je samo apelantkinja podnijela žalbu. Dalje, smatra da presudom Suda BiH po tužbi S. Đ. nije naloženo da joj se oduzmu činovi i da je pogrešan zaključak drugostepenog vijeća da je poništenjem rješenja iz 2010. godine nastao osnov da joj se ponište činovi, kao i da se u obrazloženju ne navodi niti jedan materijalni propis na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da je njen tužbeni zahtjev neosnovan. Apelantkinja je predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporenu presudu i predmet vrati Sudu BiH na ponovno odlučivanje, kao i da joj naknadi troškove sastavljanja apelacije.

b) Odgovor na apelaciju

21. Sud BiH i Pravobranilaštvo su u odgovoru na apelaciju naveli da su neosnovani apelantkinjini navodi o povredi prava na koja se u apelaciji pozvala, te da su osporene odluke pravilne i zakonite.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07 i 58/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1) U parničnom postupku Sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

e) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 188.

Drugostepeno vijeće ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka iz člana 176. stav (2) tač. 2), 7), 8), 11) i 12) ovog zakona.

Član 197.

Drugostepeno vijeće ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona podnijela žalbu.

Član 204. stav 3.

(3) U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava (2) ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka u sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučaju:

1) ako o tom pitanju revizijsko vijeće još uvijek nije zauzelo stav odlučujući u pojedinim predmetima, na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih vijeća;

2) ako je o tom pitanju revizijsko vijeće već zauzelo stav, ali je odluka drugostepenog vijeća zasnovana na stavu koji nije podudaran s tim stavom;

3) ako je o tom pitanju revizijsko vijeće već zauzelo stav i presuda drugostepenog vijeća se zasniva na tom stavu, ali bi - naročito uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sistemu uslovljene novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda BiH, Evropskog suda za ljudska prava - trebalo preispitati sudsku praksu. Član 208.

(1) Revizijsko vijeće ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.

(2) Povodom revizije iz člana 204. stav (3) ovog zakona revizijsko vijeće ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

Član 220.

Ako u čl. 204. do 219 ovog zakona nije šta drugo određeno, u postupku povodom revizije na odgovarajući način primjenjivaće se odredbe ovog zakona o žalbi protiv presude, osim odredbi o održavanju rasprave pred drugostepenim vijećem.

23. Zakon o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 36/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 12. stav (3) (Način rada Odbora za žalbe policijskih službenika) (3) Sve odluke Odbora za žalbe policijskih službenika donose se većinom glasova članova koji su prisutni.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u smislu člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 780/17 od 27. februara 2018. godine odbačena kao preuranjena apelacija broj AP 268/18 koju je apelantkinja podnijela protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 021358 17 Gž 2 od 5. decembra 2017. godine budući da je pred revizionim vijećem Suda BiH bio u toku postupak povodom apelantkinjine revizije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem revizionog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 021358 18 Rev 2 od 6. juna 2018. godine odbačena kao nedopuštena, pa je, slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, presuda Suda BiH od 5. decembra 2017. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. Imajući u vidu da je osporena presuda Suda BiH donesena 5. decembra 2017. godine, a apelacija u predmetu broj AP 268/18 podnesena 8. januara 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda.

27. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

VII.Meritum

28. Apelantkinja tvrdi da su joj osporenom presudom Suda BiH povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana 17 Evropske konvencije, kao i člana 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 23 Opšte deklaracije o ljudskim pravima.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. U konkretnom slučaju postupak iz kog su proizašle osporene odluke odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode u kojem apelantkinja uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

32. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Osim toga, povredu ovog prava apelantkinja vidi i u tome što je reviziono vijeće (tokom postupka) odlučivalo izvan njegovog zahtjeva, što je u konačnici rezultiralo donošenjem negativne presude i povredom načela reformatio in peius, kao i da drugostepeni sud nije mogao preinačiti presudu na njenu štetu s obzirom na to da je samo ona podnijela žalbu.

33. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Prije razmatranja predmetne apelacije u svjetlu iznesenih prigovora, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2097/16 od 6. juna 2018. godine, stav 6, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, Ustavni sud je zaključio da „nema proizvoljnosti u zaključcima Suda BiH da su zakonita rješenja (odluke) drugotužene i prvotuženog kojima je zaključio da su rješenja tužene od 19. februara i 19. marta 2015. godine kojim je izvršavajući pravosnažnu presudu Suda BiH od 10. septembra 2014. godine ukinula rješenje o unapređenju apelanta u čin mlađeg inspektora od 8. oktobra 2010. godine, zatim rješenje o unapređenju u čin inspektora od 30. januara 2014. godine, te rješenje o rasporedu apelanta zakonita jer su donesena u skladu s relevantnim odredbama člana 75 Zakona o policijskim službenicima.“

35. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Sud BiH u drugostepenom vijeću razmatrajući apelantkinjinu žalbu protiv prvostepene presude dao jasno i precizno obrazloženje zbog čega je prvostepeni sud donio presudu kojom je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je rješenje drugotužene od 22. januara 2016. godine doneseno uz obrazloženje da je prestao da postoji pravni osnov za donošenje tog rješenja zbog čega su nastupile pravne posljedice, tj. poništavanje tih akata. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je postupajući sastav prvotuženog (odbora) bio u skladu s odredbama člana 12 stav 3 Zakona o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture BiH. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da su rješenja drugotužene (od 22. januara 2016. godine) i prvotuženog (od 24. marta 2016. godine) kojima su poništene odluke o apelantkinjinom unapređenju zakonita, odnosno da čine pravno jedinstvo jer su donošenjem presude Suda BiH od 17. marta 2015. godine prestali postojati osnovi za donošenje tih rješenja. U navedenom obrazloženju Suda BiH, suprotno navodima apelacije, Ustavni sud ne može uočiti bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava na apelantkinjinu štetu.

36. Takođe, apelantkinja navodi da je u predmetnom postupku povrijeđen princip zabrane reformatio in peius jer je u konkretnom slučaju odlučujući o apelantkinjinoj izjavljenoj reviziji reviziono vijeće Suda BiH presudom od 20. novembra 2017. godine ukinulo presudu drugostepenog vijeća Suda BiH od 21. decembra 2016. godine kojom je djelimično uvažena apelantkinjina žalba, predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje, koji je u ponovnom postupku donio osporenu presudu od 5. decembra 2017. godine . S obzirom na to da u konkretnom slučaju reviziono vijeće Suda BiH u postupku po izjavljenoj reviziji ne može preinačiti drugostepenu presudu na štetu stranke koja se žalila, ako je samo ona podnijela žalbu (zabrana reformatio in peius) imajući u vidu odredbu člana 197 ZPP, Ustavni sud smatra da reviziono vijeće Suda BiH ukidanjem prethodno donesene presude drugostepenog vijeća radi otklanjanja bitnih povreda i pravilne primjene materijalnog prava nije išlo na apelantkinjinu štetu i da u okolnostima konkretnog predmeta nije imalo za posljedicu povredu navedenog pravnog principa. Takođe, Ustavni sud smatra svrsishodnim podsjetiti da iz navedene odredbe proizlazi da drugostepeni sud neće moći preinačiti prvostepenu presudu na štetu stranke koja se žalila, ali to ne znači da neće moći taj dio presude ukinuti (i vratiti predmet na ponovni postupak) ili pak potvrditi. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3523/18 od 8. aprila 2020. godine, stav 35, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

37. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće Suda BiH odlučujući u ponovnom postupku postupalo u skladu sa svojim ovlašćenjima budući da je revizionom odlukom (presuda revizionog vijeća od 20. novembra 2017. godine) ukinuta ranija drugostepena odluka i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stavove iz svoje prakse u sličnim predmetima u kojima je razmatrano pitanje preinačenja presude na štetu stranke koja se žalila. Tako, nije utvrđena proizvoljnost u odluci Apelacionog suda kada je „pozivajući se na član 339 ZPP [kojom je propisano da Apelacioni sud ne može da preinači presudu na štetu stranke koja se žalila, ako je samo ona izjavila žalbu], utvrdio da zabrana drugostepenom sudu da presudu preinači na štetu stranke koja se žalila, ako je samo ona izjavila žalbu, ima dejstvo samo u žalbenom postupku i odnosi se samo na zabranu preinačenja na štetu stranke koja se jedina žalila. To u konkretnom slučaju znači, kako je smatrao Apelacioni sud, da nakon ukidanja presude (dijela presude ili rješenja), ukinuta odluka više ne egzistira i zabrana da sud prilikom ponovnog odlučivanja donese odluku koja je nepovoljnija za tu stranku ne postoji“ (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1361/13 od 3. marta 2016. godine, stav 27 i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3523/18 od 8. aprila 2020. godine, stav 36, dostupne na www.ustavnisud.ba).

38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

39. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima kao i u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. Ostali navodi

40. Takođe, apelantkinja je ukazala i na kršenje prava iz člana 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantkinja navode o kršenju ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, za koje je u prethodnim tačkama zaključeno da su neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantkinjini navodi neosnovani.

41. U vezi s apelantkinjinim navodima da je došlo do kršenja člana 17 Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud ukazuje na to da navedeni član Evropske konvencije ne zasniva neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 657/09 od 20. aprila 2011. godine, stav 15, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da apelantkinja, osim paušalnog pozivanja na kršenje člana 17 Evropske konvencije, nije ponudila argumente i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da činjenice konkretnog predmeta pokreću pitanje prema navedenom članu.

42. U pogledu navoda o kršenju prava iz člana 23 Opšte deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud ukazuje, pozivajući se na svoju dosadašnju praksu, da Opšta deklaracija o ljudskim pravima nije sadržana u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega u odnosu na prava iz navedene deklaracije Ustavni sud ne može pružiti apelantima ustavnu zaštitu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5080/14 od 18. jula 2017. godine, stav 35, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o policijskim službenicima BiH i Zakona o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture BiH kada je Sud BiH odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se ponište rješenja prvotuženog i drugotužene budući da je prestao postojati pravni osnov za njihovo donošenje, pri čemu je postupajući sastav prvotuženog (odbor) bio u skladu sa Zakonom o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture BiH. Pri tome Ustavni sud zaključuje da nema elemenata koji ukazuju da je reviziono vijeće Suda BiH odlučujući o apelantkinjinoj reviziji povrijedilo princip reformatio in peius i kada je drugostepeno vijeće Suda BiH odlučujući u ponovnom postupku postupalo u skladu sa svojim ovlašćenjima budući da je revizionom odlukom ukinuta ranija drugostepena odluka i predmet vraćen na ponovno odlučivanje.

44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 23 Opšte deklaracije o ljudskim pravima kada apelantkinja kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

46. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije kada ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.

47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3477/18 (M. N.) | Sudska praksa | Aktio