Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-6713/18 (B. M.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6713/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6713/18, rješavajući apelaciju Bože Markića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bože Markića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 027758 18 Kž od 12. septembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Božo Markić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Plamenko Čustović, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 027758 18 Kž od 12. septembra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je u periodu od 29. novembra 2019. godine do 22. aprila 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je 10. decembra 2019. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Tužilaštvo 24. aprila 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 027758 18 K od 28. juna 2018. godine apelant je proglašen krivim zbog toga što je, na način detaljno opisan u izreci presude, u svojstvu osnivača i direktora bez ograničenja ovlaštenja i odgovornog lica u pravnom licu „Nameks“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: „Nameks“ d.o.o.) izbjegao platiti davanja propisana poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine, pružanjem lažnih podataka o činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa obaveza, a iznos poreza čije se plaćanje izbjegava prelazi iznos od 10.000,00 KM, čime je počinio produženo krivično djelo porezne utaje ili prevare iz člana 210. stav 1. u vezi sa članom 54. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Apelantu je izrečena uslovna osuda kojom mu je za počinjeno krivično djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno je određeno da se navedena kazna neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Osim toga, pravno lice „Nameks“ d.o.o. proglašeno je odgovornim zbog toga što je raspolagalo protupravno ostvarenom imovinskom koristi u određenom novčanom iznosu, koju je u ime, za račun i u korist navedenog pravnog lica ostvario apelant (na način pobliže opisan u izreci presude), a čime je pravno lice „Nameks“ d.o.o. počinilo krivično djelo porezne utaje ili prevare iz člana 210. stav 1. KZBiH u vezi sa čl. 54. i 124. KZBiH. Pravnom licu „Nameks“ d.o.o. izrečena je novčana kazna u iznosu od 10.000,00 KM, a koju je navedeno pravno lice obavezano platiti u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude. Osim toga, apelant i pravno lice „Nameks“ d.o.o. obavezani su da naknade troškove krivičnog postupka.

6. U obrazloženju prvostepene presude Sud BiH je, između ostalog, naveo da je prilikom donošenja odluke cijenio sve dokaze izvedene na glavnom pretresu, upuštajući se u njihovu detaljniju analizu samo u mjeri potrebnoj za donošenje konačne odluke, a u smislu člana 15. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) kojim je propisan princip slobodne ocjene dokaza, bez formalnih ograničenja i posebnih dokaznih pravila. Sud BiH je dalje naveo da su u toku dokaznog postupka kao dokazi Tužilaštva saslušani vještak M. Č., svjedoci S. K. i T. K., te da je pročitan iskaz svjedoka M. Š., kao i da su u spis uloženi i materijalni dokazi (taksativno nabrojani u aneksu presude), dok je kao dokaz odbrane izvedeno i u spis uloženo uvjerenje Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, Regionalni centar Mostar, od 12. aprila 2018. godine.

7. Sud BiH je naveo da je apelant u maju 2011. godine bio osnivač, direktor i odgovorno lice bez ograničenja u pravnom licu „Nameks“ d.o.o., a što proizlazi iz akta Odjela registra Općinskog suda u Širokom Brijegu od 8. juna 2016. godine.

8. Sud BiH je ukazao na sadržaj nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke (kako je to pobliže navedeno na stranicama 15–18 presude), nakon čega je istakao da su i inspektori Uprave za indirektno oporezivanje prilikom vršenja kontrole u pravnom licu „Nameks“ d.o.o. utvrdili da nije bilo stvarnog prometa između pravnih lica „Nameks“ d.o.o. i „K-Benz“ d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: „K-Benz“ d.o.o.) po fakturama (pobliže navedenim u činjeničnom opisu izreke presude), kao i da je na osnovu pribavljenih faktura pravno lice „Nameks“ d.o.o. neosnovano i nezakonito ostvarilo pravo na odbitak ulaznog PDV-a (kako je to pobliže opisano na stranici 18). Također, Sud BiH je istakao da je na navedene okolnosti saslušan i svjedok S. K. koji je zaposlen kao inspektor u Upravi za indirektno oporezivanje, te je Sud BiH ukazao na sadržaj iskaza navedenog svjedoka (pobliže navedeno na stranici 18. presude). Sud BiH je istakao da je i svjedok T. K. potvrdio da nije bilo stvarnog prometa između navedenih pravnih lica i da su sporne fakture fiktivne. Nadalje, navedeno je da je svjedok, nakon što su mu predočene sporne fakture, potvrdio da su sačinjene u knjigovodstvu pravnog lica „K-Benz“ d.o.o., te da ih je on parafirao, a potom i odnio u prostorije pravnog lica „Nameks“ d.o.o. i predao J. N., koji je nakon toga pozvao apelanta kako bi potpisao sporne fakture, a što je apelant i učinio. Sud BiH je naveo da je svjedok T. K. izričito potvrdio da u stvarnosti nije bilo prometa po spornim fakturama i da je navedene fakture sačinio s pravnim licem „Zrinski“, a potom fakturisao pravnom licu „Nameks“ u skladu s prethodnim dogovorom sa T. i J. N.

9. Sud BiH je naveo da je cijeneći iskaz vještaka finansijske struke, saglasne iskaze svjedoka te sadržaj materijalne dokumentacije izveo nesumnjiv zaključak da nije bilo stvarnog prometa između pravnih lica „K-Benz“ d.o.o. i „Nameks“ d.o.o., odnosno da pravno lice „Nameks“ d.o.o. u stvarnosti nije od pravnog lica „K-Benz“ d.o.o. izvršilo nabavku robe i usluga (pobliže navedeno na stranici 19. presude). Također, Sud BiH je naveo da je ocjenom provedenih dokaza van razumne sumnje utvrdio da je apelant kao direktor i odgovorno lice bez ograničenja u pravnom licu „Nameks“ d.o.o. pribavio fiktivne fakture od pravnog lica „K-Benz“ d.o.o. na koji način je sporna roba „dobila papire“, te da je potom navedene fakture proslijedio u knjigovodstvo pravnog lica „Nameks“ d.o.o. radi njihovog neosnovanog i nezakonitog evidentiranja. Nadalje, istaknuto je da je pravno lice „Nameks“ d.o.o. na osnovu tako pribavljenih fiktivnih faktura u svojim zvaničnim knjigovodstvenim evidencijama prikazalo, obračunalo i putem podnošenja PDV prijava lažnog sadržaja za maj 2011. godine ostvarilo neosnovan i nezakonit odbitak ulaznog poreza u određenom novčanom iznosu.

10. Sud BiH je dalje naveo da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio sposoban za rasuđivanje i u mogućnosti da shvati značaj svojih radnji, kao i posljedicu. Nadalje, apelant je svjesno i voljno potpisao sporne fakture iako je znao i morao znati da su navedene fakture lažnog sadržaja i da stvarnog prometa robom i uslugama za koji su izdate nije bilo. Sud BiH je istakao da je navedeni zaključak prvenstveno izveo na temelju činjenice da je apelant u momentu pribavljanja spornih faktura bio direktor, suvlasnik i odgovorno lice bez ograničenja u pravnom licu „Nameks“ d.o.o., te da mu navedene činjenice nisu mogle ostati nepoznate, kao i da je lično potpisao sporne fakture, a što je na nesumnjiv način potvrdio i svjedok T. K. Nadalje, navedene fakture su ujedno bile i otpremnice koje nisu pratile robu. Pri tome, Sud BiH je zaključio da je apelant navedene radnje preduzeo s direktnim umišljajem jer je bio svjestan i znao da nije bilo stvarnog prometa između pravnih lica „K-Benz“ d.o.o. i „Nameks“ d.o.o. po spornim fakturama, odnosno da su navedene fakture fiktivne i da ne odražavaju stvarni promet robe i usluga između navedenih pravnih lica. Također, Sud BiH je istakao da je apelant htio da pribavljanjem spornih faktura i njihovim potpisivanjem, a potom prosljeđivanjem knjigovodstvu pravnog lica „Nameks“ d.o.o., u PDV prijavama za sporni period iskaže ulazni PDV u određenom novčanom iznosu, odnosno da stvori manju obavezu za PDV u tom iznosu, a za koji je oštetio budžet Bosne i Hercegovine. Pri tome, Sud BiH je zaključio da je apelant svjesno i voljno, pribavljanjem navedenih faktura i njihovim prosljeđivanjem u knjigovodstvo navedenog pravnog lica radi njihovog neosnovanog i nezakonitog evidentiranja, htio da pruži lažne podatke o činjenicama koje su od uticaja za utvrđivanje iznosa obaveze, odnosno da u konačnici izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine. Zbog navedenog, Sud BiH je naveo da nije mogao prihvatiti tezu odbrane da kod apelanta u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije postojao umišljaj da izvrši predmetno krivično djelo, odnosno da apelant nije znao niti mogao znati da su sporne fakture fiktivne.

11. Sud BiH je zaključio da je ocjenom provedenih dokaza van razumne sumnje utvrdio da je apelant kao direktor i odgovorno lice u pravnom licu „Nameks“ d.o.o. svojim radnjama svjesno i voljno pružio lažne podatke o stečenim oporezivim prihodima navedenog pravnog lica, odnosno o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa obaveze, a čime su ostvarena sva bitna obilježja krivičnog djela za koje je proglašen krivim.

12. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 027758 18 Kž od 12. septembra 2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelantovog branioca i zastupnika pravnog lica „Nameks“ d.o.o., dok je uvažena žalba Tužilaštva, te je prvostepena presuda preinačena u odluci o krivičnopravnoj sankciji izrečenoj apelantu, te odluci o oduzimanju imovinske koristi pribavljene izvršenjem krivičnog djela (u odnosu na pravno lice „Nameks“ d.o.o.), tako što je apelantu za produženo krivično djelo porezne utaje ili prevare iz člana 210. stav 1. u vezi sa članom 54. KZBiH za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno određeno da se navedena kazna neće izvršiti ako apelant u roku od tri godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Osim toga, apelantu je kao sporedna izrečena novčana kazna u iznosu od 10.000,00 KM, a koju je apelant obavezan uplatiti u korist budžeta Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude. Nadalje, određeno je da će Sud BiH, ako apelant ne plati novčanu kaznu u navedenom roku u cijelosti ili djelimično, navedenu kaznu zamijeniti kaznom zatvora, tako što će se za svakih započetih 100 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora. Također, prvostepena presuda je preinačena u odluci o oduzimanju imovinske koristi pribavljene izvršenjem krivičnog djela u odnosu na pravno lice „Nameks“ d.o.o. (kako je to pobliže navedeno u izreci presude). Određeno je da u preostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.

13. U obrazloženju drugostepene presude Sud BiH je, između ostalog, naveo da apelantova odbrana ne osporava da je promet između privrednih društava „K-Benz" d.o.o. i ,,Nameks“ d.o.o. po spornim fakturama bio fiktivan, te da je apelant potpisao fakture lažnog sadržaja, a na osnovu kojih je pravno lice čiji je bio direktor u inkriminisano vrijeme ostvarilo neosnovan odbitak ulaznog poreza, ali da iznosi zaključak da iz izvedenih dokaza ne proizlazi postojanje apelantovog subjektivnog odnosa prema njegovim radnjama. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da su navedeni žalbeni navodi neosnovani i da ne dovode u pitanje ispravnost i zakonitost pobijane presude u pogledu apelantovog subjektivnog odnosa prema učinjenom krivičnom djelu, a imajući u vidu da su u pobijanoj presudi sadržani jasni i razumljivi razlozi za zaključak da je apelant predmetno krivično djelo preduzeo s umišljajem, svjestan djela i posljedica preduzetih radnji.

14. Sud BiH je istakao da apelant kao odgovorno lice u navedenom pravnom licu ne samo da rukovodi upravom i poslovanjem firme, zastupa je i predstavlja, nego i odgovara za zakonitost njenog rada i poslovanja, što podrazumijeva i izvršenje svih obaveza propisanih zakonodavstvom Bosne i Hercegovine, a u skladu s tim i pružanje odgovarajućih podataka o stečenim oporezivim prihodima i o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđenje poreznih obaveza. Nadalje, Sud BiH je istakao da iz sadržaja dokaza T-32 proizlazi da je apelant potpisao PDV prijavu za pravno lice ,,Nameks“ d.o.o. za porezni period maj 2011. godine, a u kojoj su bili sadržani lažni podaci o oporezivim prihodima, a na osnovu kojih je pravno lice ostvarilo neosnovan i nezakonit odbitak ulaznog poreza.

15. Pri tome, Sud BiH je istakao da apelant svojim potpisom kao odgovorno lice u pravnom licu snosi odgovornost za istinitost podataka navedenih u PDV prijavi, a imajući u vidu i odredbu člana 12. stav 2. tačke b) i c) Zakona o postupku indirektnog oporezivanja. Osim toga, Sud BiH je naveo da je apelant bio svjestan da je PDV prijava predata u ime i za račun pravnog lica čiji je bio direktor, što znači da apelant kao odgovorno lice stoji iza sadržaja same PDV prijave, a sve imajući u vidu da je apelant postavljen za direktora navedenog pravnog lica još 2009. godine, dakle dvije godine prije pribavljanja navedene dokumentacije lažnog sadržaja, te podnošenja PDV prijave lažnog sadržaja. Sud BiH je istakao da sama činjenica da je apelant u vrijeme preduzimanja spornih radnji bio odgovorno lice u pravnom licu po prirodi stvari znači da je mogao i morao biti obaviješten o svim procesima rada i poslovanju pravnog lica, pritom cijeneći i to što je navedene poslove prethodno obavljao duži period.

16. Sud BiH je istakao da je i apelantov branilac u žalbi naveo da je jedina apelantova radnja bila „potpisivanje faktura, čime je potvrdio prijem robe u skladištu, a robu nije vidio“, a što znači da i sam apelant „priznaje“ da nije našao shodnim da provjeri prijem robe po zaprimljenim fakturama. Sud BiH je dalje naveo da je donekle moguće prihvatiti argumentaciju apelantove odbrane prema kojoj direktor nije fizički mogao pregledati svaku od roba koja se doprema u skladište pravnog lica. Međutim, Sud BiH je istakao da je apelant i bez pregleda robe, samim uvidom u dostavljene fakture, mogao utvrditi da se radi o više faktura s različitim datumima, što bi značilo da je apelant svojim potpisima na zaprimljenim fakturama potvrdio da je u različitim periodima zaprimao robu. Osim toga, navedeno je da je apelant i bez posebnih stručnih predznanja mogao utvrditi da se radi o fakturama/otpremnicama u kojima su, pored nižih iznosa, iskazani i visoki novčani iznosi, te da su obuhvaćene velike količine robe, zbog čega se apelantova odgovornost i sastojala u tome da provjeri da li je roba po navedenim otpremnicama zaista i zaprimljena u prostorijama pravnog lica čiji je direktor, posebno u situaciji kada svojim potpisom potvrđuje da prima robu na različite datume, a pritom imajući u vidu da je apelant bio upoznat s poslovanjem društva, te da je prethodno određeni period obavljao funkciju direktora.

17. Sud BiH je istakao da postojanje direktnog umišljaja kod apelanta u konkretnom slučaju proizlazi iz samog načina vršenja radnji koje se apelantu stavljaju na teret, odnosno iz dokaza optužbe na osnovu kojih je utvrđeno da je apelant u inkriminisano vrijeme obavljao dužnost odgovornog lica u pravnom licu, te da je dao lažne podatke o stečenim oporezivim prihodima i o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđenje poreznih obaveza. Pri tome, Sud BiH je naveo i to da postojanje umišljaja ne predstavlja subjektivni uslov inkriminacije predmetnog krivičnog djela, već subjektivni element predmetnog krivičnog djela, a da se postojanje objektivnog uslova inkriminacije mora posebno dokazati, što je u konkretnom slučaju i urađeno. Također, Sud BiH je istakao da na drugačije stanje stvari osnovano ne ukazuje ni iskaz svjedoka T. K., iz kojeg, prema stavu odbrane, proizlazi da dogovor u pogledu potpisivanja spornih faktura nije postignut između apelanta i svjedoka T. K., već između T. K. i J. N. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da se apelantu potvrđenom optužnicom i ne stavlja na teret da je učestvovao u dogovoru u pribavljanju dokumentacije lažnog sadržaja, već da ju je pribavio, te da je tako pribavljene fakture lažnog sadržaja po provedenoj ovjeri otiskom pečata pravnog lica „Nameks“ d.o.o. proslijedio u knjigovodstvo tog pravnog lica radi njihovog neosnovanog i nezakonitog evidentiranja u poslovnim knjigama, a na osnovu čega je pravno lice putem podnošenja PDV prijava lažnog sadržaja ostvarilo neosnovan i nezakonit odbitak ulaznog poreza. Sud BiH je zaključio da za postojanje apelantove krivične odgovornosti nije ni relevantno postojanje ranijeg dogovora u pogledu izvršenja krivičnog djela.

18. U konačnici, imajući u vidu činjenična utvrđenja iz izreke pobijane presude, te činjenicu da je apelant u vrijeme preduzimanja radnji bio direktor i odgovorno lice bez ograničenja ovlaštenja u okviru registrovane djelatnosti navedenog pravnog lica, da je navedenu funkciju obavljao duži period, te da je svojim potpisom, kako to i sam tvrdi, u jednom danu potvrdio prijem robe na različite datume za fakture lažnog sadržaja, pritom stupivši u kontakt sa svjedokom T. K. koji nije bio ovlašteni predstavnik pravnog lica „K-Benz“ d.o.o., Sud BiH je istakao da je pravilan zaključak iz prvostepene presude da je apelant postupao s direktnim umišljajem, odnosno da je bio svjestan da se radi o lažnim fakturama, te da je znao da nije bilo stvarnog prometa između pravnih lica „K- Benz“ d.o.o. i „Nameks“ d.o.o. po spornim fakturama, kao i da je htio pribavljanjem spornih faktura i njihovim potpisivanjem, te prosljeđivanjem knjigovodstvu pravnog lica stvoriti osnov za nezakonit odbitak ulaznog PDV-a pravnom licu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da nije znao za fiktivnost transakcije, nego da je sve bilo dogovoreno između J. N. i T. K., kojeg apelant nije poznavao. Nadalje, istakao je da se krivično djelo porezne utaje ili prevare može izvršiti samo s direktnim umišljajem, a koji nije postojao, niti je dokazan, odnosno da ne postoji osnov za apelantovu krivičnopravnu odgovornost za izvršene radnje potpisivanja faktura. Apelant navodi da iz krivičnih presuda proizlazi da Sud BiH smatra apelanta odgovornim za izvršenje krivičnog djela, iako ni na koji način nije dokazan njegov subjektivni odnos prema tom djelu. Apelant ističe da Sud BiH izvodi posredan zaključak o namjeri za izvršenje krivičnog djela isključivo iz činjenice da je apelant potpisao fakture za robu koja nije primljena. Također, apelant smatra da je neshvatljivo da Sud BiH iz izričitog iskaza svjedoka (da ništa nije dogovarao s apelantom i da ga nije ni poznavao, te da je izvršenje djela dogovorio s većinskim vlasnikom društva) izvodi zaključak da je apelant odgovoran jer je pribavio lažnu dokumentaciju. U vezi s tim, ističe da je apsurdno da su za predmetno krivično djelo osuđeni apelant i T. K., a da nije odgovarao većinski vlasnik društva koji je osmislio poreznu prevaru i od toga ostvario izravnu korist. Apelant tvrdi da je proglašen krivim za izvršenje krivičnog djela isključivo na osnovu njegove, kao direktora, opće zakonske odgovornosti za rad društva, te ničim dokazane pretpostavke da je dogovorio pribavljanje fiktivne dokumentacije. Pri tome, ističe da je postojala očita sumnja u pogledu njegovog umišljaja, te da je sud morao primijeniti odredbu člana 3. stav 2. ZKPBiH - in dubio pro reo. Postupanje Suda BiH apelant smatra proizvoljnim. U konačnici, apelant ističe da se postojanje direktnog umišljaja mora dokazati, odnosno da se ne može utvrđivati samo na temelju „nategnutih pretpostavki“ zasnovanih na odgovornosti direktora za zakonit rad društva, te ističe da to vodi izrazitoj pravnoj nesigurnosti, kao i da je postupivši tako u konkretnom slučaju Sud BiH grubo povrijedio pravo na pravičan sudski postupak.

b)Odgovor na apelaciju

20. Sud BiH je naveo da je, nasuprot apelantovim navodima, prvostepeno kao i drugostepeno vijeće dalo jasne i razumljive razloge kojim se rukovodilo prilikom donošenja svojih odluka, pri kojima ostaje. Nadalje, prema apelantu nije učinjena isticana povreda, te se radi o navodima koji su već isticani u žalbi na prvostepenu presudu, a o čemu se apelaciono vijeće očitovalo u drugostepenoj odluci. U pogledu apelantovog subjektivnog odnosa prema učinjenom krivičnom djelu, Sud BiH je naveo da su u presudama sadržani jasni i razumljivi razlozi za zaključak da je apelant predmetno krivično djelo počinio s umišljajem, svjestan djela i posljedica preduzetih radnji. Nadalje, apelant kao odgovorno lice u pravnom licu rukovodi upravom i poslovanjem firme, zastupa je i predstavlja, te odgovara i za zakonitost njenog rada i poslovanja, a što podrazumijeva i izvršenje svih obaveza propisanih zakonodavstvom BiH, te u skladu s tim i pružanjem odgovarajućih podataka o stečenim oporezivim prihodima i drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđenje poreznih obaveza. Također, Sud BiH je naveo da apelant suštinski apelacijom osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a što, prema praksi, nije zadatak Ustavnog suda. U konačnici, Sud BiH je istakao da su neosnovani prigovori i tvrdnje iznesene u apelaciji, kao i sam prijedlog za utvrđivanje navodnih povreda, te je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

21. Tužilaštvo je, između ostalog, navelo da apelant, u suštini, pokušava osporiti pravosnažnu presudu zbog navodnog odsustva subjektivnog elementa u njegovom nezakonitom postupanju tvrdeći da je dogovor o fiktivnom prometu postignut između svjedoka – predstavnika pravnog lica „K-Benz“ d.o.o. kao fiktivnog dobavljača pravnog lica i J. N. (većinskog vlasnika „Nameks“ d.o.o.). U vezi s tim, Tužilaštvo je istaklo da nije validan takav osnov za apelaciju jer apelant traži od Ustavnog suda da izvrši reinterpretaciju inkriminirajućeg činjeničnog opisa utvrđenog pravosnažnom presudom. Tužilaštvo je navelo da navedeni zadatak nije svrha Ustavnog suda, niti praksa, a što je Ustavni sud u više apelacija temeljito obrazložio. Također, Tužilaštvo je istaklo da apelant ne spori fiktivnost prometa, kao ni to da je u svojstvu direktora pravnog lica „Nameks“ d.o.o. potpisao fiktivne fakture koje mu je donio T. K. Nadalje, navedeno je da iz načina ličnog zaprimanja i ovjere dokumenata o navodnom prometu i fizičkom zaprimanju, a koji nose različite datume, proizlazi da je apelant svjesno ovjerio dokumente za koje je ne samo morao znati nego i znao da su lažni, nakon čega ih je proslijedio u knjigovodstvo pravnog lica radi njihovog evidentiranja i obuhvatanja prikazanog fiktivnog prometa i prikazanog ulaznog PDV-a po njemu u PDV prijavama pravnog lica „Nameks“ d.o.o., na koji način je ostvario, umišljajno, sva obilježja bića krivičnog djela za koje je pravosnažno osuđen. Osim toga, Tužilaštvo je ukazalo na apelantov iskaz dat u toku istrage u svojstvu osumnjičenog, te istaklo da apelant nije osporavao da je sporne fakture ovjerio svojim potpisom. Nadalje, u navedenom periodu apelant je, osim što je bio direktor, bio i suvlasnik pravnog lica „Nameks“ d.o.o., ali je apelant negirao da je znao da su nabavke po spornim fakturama bile fiktivne, te da je tvrdio da je nezakoniti posao navodno dogovoren između T. K. i J. N. Međutim, Tužilaštvo je navelo da iz izvedenih dokaza, ali i same apelantove izjave date u prisustvu branioca proizlazi da postoji apelantova direktna odgovornost i počinjenje krivičnopravnih radnji. Tužilaštvo je istaklo da je apelant bio i direktno zainteresovan za nezakonitu imovinsku korist s obzirom na činjenicu da je u spornom periodu bio suvlasnik, a ne samo direktor pravnog lica „Nameks“ d.o.o. Osim toga, Tužilaštvo je istaklo da apelant tvrdnju o sporazumu o priznanju krivice T. K., koji je svjedok u predmetu po kojem je podnesena apelacija, implicitno veže za predmet u kojem je sklopljen navedeni sporazum, te je navelo da to nije tačno, kao ni to da je iskaz T. K. jedini iskaz na osnovu kojeg je donesena presuda. U konačnici, Tužilaštvo je predložilo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana budući da su apelantovi navodi u potpunosti neosnovani i paušalni.

V.Relevantni propisi

22. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18).

23. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Porezna utaja ili prevara Član 210. stav 1.

(1) Ko izbjegne da plati davanja propisana poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine nepružanjem zahtijevanih podataka ili pružanjem lažnih podataka o svojim stečenim oporezivim prihodima ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa obaveza, a iznos poreza čije se plaćanje izbjegava prelazi iznos od 10.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Umišljaj Član 35.

(1) Krivično djelo može biti učinjeno s direktnim ili eventualnim umišljajem.

(2) Učinilac postupa s direktnim umišljajem kada je bio svjestan svog djela i htio njegovo učinjenje.

(3) Učinilac postupa s eventualnim umišljajem kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na njeno nastupanje.

Produženo krivično djelo Član 54.

(1) Odredbe ovog zakona o sticaju krivičnih djela neće se primijeniti kada učinilac učini produženo krivično djelo.

(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinilac s umišljajem učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.

(3) Kada se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.

24. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03 – ispravka, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH i 65/18).

25. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03 – ispravka, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13 i 49/17 – odluka USBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

26. Zakon o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 9/05, 35/05, 100/08 i 33/17).

27. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 9/05 i 35/05) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 4. stav 1.

Promet dobara Promet dobara je, u smislu ovog zakona, prijenos prava raspolaganja na stvarima (u daljem tekstu: dobra) licu koje tim dobrima može raspolagati kao vlasnik.

Član 12. stav 1.

Definicije Poreski obveznik je svako lice koje samostalno obavlja privrednu djelatnost.

Član 13. stav 1. tačka 1.

Lica koja podliježu plaćanju PDV-a Lica koja, u smislu ovog zakona, podliježu plaćanju PDV-a su:

1. obveznici koji vrše promet dobrima ili uslugama na koje se obračunava PDV;

Član 32.

Opće Ulazni porez je, u vezi s poreskim obveznikom, iznos PDV-a koji mu je obračunat na promet dobara ili usluga i PDV koji plati ili treba platiti prilikom uvoza dobara, gdje se (u oba slučaja) radi o dobrima ili uslugama koje koristi ili treba koristiti u svrhu poslovanja koje vrši.

Obveznik ima pravo odbiti PDV koji je obavezan platiti ili ga je platio prilikom kupovine dobara ili usluga od drugog obveznika ili prilikom uvoza dobara, pod uslovom da ta dobra, odnosno usluge koristi za promet dobara i usluga koji podliježe plaćanju PDV-a.

Obveznik može ostvariti pravo na odbitak ulaznog poreza za promet dobara i usluga koji izvrši u inozemstvu, pod uslovom da bi pravo na odbitak ulaznog poreza postojalo da je takav promet izvršen u Bosni i Hercegovini.

Obveznik ne može ostvariti pravo na odbitak ulaznog poreza na:

1. promet dobara i usluga koje su oslobođene od plaćanja PDV-a, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano;

2. promet dobara i usluga izvršenih u inozemstvu, ako za taj promet ne bi imao pravo na odbitak ulaznog poreza da je izvršen u Bosni i Hercegovini;

3. promet dobara i usluga kupljenih od lica s prebivalištem u Bosni i Hercegovini, a koji nije registriran u skladu s ovim zakonom.

Obveznik ima pravo na odbitak ulaznog poreza na promet dobara i usluga koje su oslobođene plaćanja PDV-a prema:

1. članu 26. tačka 7. ovog zakona i 2. članovima 27. i 28. ovog zakona.

Obveznik ne može ostvariti pravo na odbitak ulaznog poreza na:

1. nabavku, proizvodnju i uvoz putničkih automobila, autobusa, motocikla, plovnih objekata i zrakoplova i rezervnih dijelova za takva prijevozna sredstva, goriva i potrošnog materijala za potrebe prijevoza, kao i iznajmljivanje, održavanje, popravke i druge usluge koje su povezane s korištenjem tih prijevoznih sredstava, osim ako prijevozna sredstva i druga dobra koristi isključivo za obavljanje svoje poslovne djelatnosti;

2. izdatke za poslovne zabave i smještaj;

3. izdatke koji se odnose na sticanje nepokretne imovine koju obveznik ili njegovo osoblje koristi kao objekat za stanovanje, boravak djece ili kao objekat za rekreaciju i aktivnosti u slobodno vrijeme, kao i dobra i usluge povezane s njima ili njihovom upotrebom;

4. izdatke obveznika i zaposlenih lica za reprezentaciju;

5. isplate zaposlenim u naturi.

Pravo na odbitak ulaznog poreza obveznik može ostvariti samo ako posjeduje:

1. fakturu izdatu od strane drugog obveznika na kojoj je iskazan PDV u skladu s članom 55. ovog zakona;

2. dokument koji se odnosi na uvoz dobara, a kojim se potvrđuje da je primalac ili uvoznik prilikom uvoza platio PDV koji je na ovaj način iskazan;

3. ako ne raspolaže osnovnim sredstvima u skladu s članom 36. stav 2. i ako prijava za PDV sadrži sve podatke iz člana 39. stav 4. ovog zakona.

Obveznik može odbiti ulazni porez od izlaznog PDV-a, ako ga ima, u poreskom periodu u kojem je PDV obračunat u skladu s čl. 17. i 38. ovog zakona.

Ako obveznik za kupljena dobra dobije fakturu u kojoj je PDV iskazan od strane lica koje, u skladu sa zakonom, ne može izdati takvu fakturu, on ne može ostvariti pravo na odbitak PDV-a koji je iskazan kao ulazni porez, bez obzira što je taj porez platio u dobroj namjeri.

Ako obveznik primi fakturu na kojoj je iskazan iznos PDV-a u višem iznosu od iznosa koji je trebalo da bude obračunat i naplaćen u skladu s ovim zakonom, obveznik ne može više obračunati iznos odbiti kao ulazni porez, čak i ako je PDV plaćen.

Član 64.

Tumačenje "Fiktivni promet" znači obavljanje poslovnih djelatnosti s ciljem da se prijevarom izbjegne plaćanje PDV-a.

28. Zakon o postupku indirektnog oporezivanja („Službeni glasnik BiH“ br. 89/05 i 100/13).

29. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o postupku indirektnog oporezivanja („Službeni glasnik BiH“ broj 89/05) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 12. stav (2) tačke b) i c) (2) Obveznici, u postupku indirektnog oporezivanja, dužni su da:

[...]

b) podnesu prijave, obavještenja i sva druga obavještenja (postavljenje zastupnika, promjena adrese itd.),

c) se pridržavaju računovodstvenih propisa, vode evidencije u skladu sa zakonskim i UIO standardima, kao i sistema informacione podrške i razvoja koji će dozvoliti tumačenje podataka i olakšati pretvaranje tih podataka u čitak format ako su kodirani. Lica koja podliježu plaćanju indirektnih poreza i koja elektronski dostavljaju podatke UIO dužna su čuvati kopije programa, spise dokumenata i arhivu koja sadrži originalne podatke, [...] VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 027758 18 Kž od 12. septembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 19. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

37. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

38. Apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, kao i da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili izvedene dokaze. Također, apelant smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno načelo in dubio pro reo.

39. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

40. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

41. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 281. stav 2. ZKPBiH). Pri tome, prema članu 15. ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

42. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, kao i na proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom, o čemu su se prvostepeni i drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženju prvostepene presude ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to na iskazu vještaka finansijske struke, saglasnim iskazima svjedoka (S. K. i T. K.), te na sadržaju materijalne dokumentacije. Nadalje, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja prvostepene odluke proizlazi da je apelant predmetno krivično djelo učinio s direktnim umišljajem, odnosno da je bio svjestan i znao da nije bilo stvarnog prometa između pravnih lica „K-Benz“ d.o.o. i „Nameks“ d.o.o. po spornim fakturama, kao i da je apelant svjesno i voljno, pribavljanjem spornih faktura i njihovim prosljeđivanjem u knjigovodstvo pravnog lica „Nameks“ d.o.o. radi neosnovanog i nezakonitog evidentiranja, htio da u konačnici izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine. Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize apelacionog vijeća Suda BiH koji je zaključio da je pravilan zaključak iz prvostepene presude da je apelant postupao s direktnim umišljajem, ističući da postojanje direktnog umišljaja kod apelanta proizlazi iz istih dokaza optužbe na osnovu kojih je utvrđeno da je apelant u inkriminisano vrijeme obavljao dužnost odgovornog lica u pravnom licu, te da je dao lažne podatke o stečenim oporezivim prihodima i o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđenje poreznih obaveza. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.

43. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na temelju kojih proizlazi da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi s navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na temelju dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na Tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na temelju brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo jer iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza, odnosno kada su redovni sudovi sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević