Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3349/18 (S. D.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravo na odbranu
  • Prekršaj
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Minimalna prava optuženog - adekvatno vrijeme za pripremu odbrane
  • Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3349/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3349/18, rješavajući apelaciju Saše Delića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Saše Delića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 Pr 178324 18 Pžp od 11. aprila 2018. godine i Rješenja Opštinskog suda u Lukavcu broj 126 0 Pr 178324 15 Pr od 1.

decembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Saša Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca podnio je 14. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 Pr 178324 18 Pžp od 11. aprila 2018. godine i Rješenja Opštinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 126 0 Pr 178324 15 Pr od 1. decembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 23. decembra 2019. godine zatraženo je od Kantonalnog suda i Opštinskog suda da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Opštinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 21. januara i 10. februara 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Opštinskog suda broj 126 0 Pr 178324 15 Pr od 1. decembra 2017. godine apelant je proglašen odgovornim što je 3. juna 2015. godine, na način pobliže opisan u izreci rješenja, počinio prekršaj iz člana 3 tačka 5, što je kažnjivo po članu 7 stav 1 tačka 3 Zakona o javnom redu i miru, pa mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM i istovremeno određeno da se ona neće izvršiti ukoliko apelant u roku od šest mjeseci ne počini novi prekršaj. Istim rješenjem je obustavljen prekršajni postupak protiv apelanta zbog prekršaja iz člana 3 tačka 3, kažnjivo po članu 7 stav 1 tačka 4 Zakona o javnom redu i miru, a na osnovu člana 76 stav 1 tačka 11 Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima), jer nije dokazano da je apelant počinio navedeni prekršaj. Rješenjem je apelant, takođe, obavezan da naknadi troškove prekršajnog postupka u označenom iznosu, dok troškovi prekršajnog postupka u dijelu u kome se postupak obustavlja padaju na teret budžetskih sredstava.

6. U obrazloženju rješenja Opštinski sud je naveo da je 22. jula 2015. godine nadležna policijska uprava podnijela tom sudu zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta-okrivljenog zbog prekršaja iz člana 3 tač. 3 i 5, kažnjivo po članu 7 stav 1 tačka 3 Zakona o javnom redu i miru. Dalje je navedeno da je apelant na usmenom i javnom pretresu održanom 23. juna 2017. godine izjavio da ne prihvata odgovornost za prekršaj koji mu se stavlja na teret u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka, smatrajući da ne postoji nijedan dokaz s tim u vezi, kao i da policija nije uopšte izašla na lice mjesta i da ne postoji službena zabilješka sačinjena 3. juna 2015. godine. Zatim je istaknuto da je predstavnik ovlašćenog organa izjavio da u cijelosti ostaje kod zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, te je sud ukazao koja je označena četiri svjedoka po prijedlogu navedenog organa saslušao i koji materijalni dokazi su uvršteni, kao i da su na prijedlog odbrane saslušani svjedoci L.D. i četiri označena policijska službenika (M.R., I.Dž., A.A. i M.K.). S tim u vezi je dalje (str. 2-6) ukazano na sadržaj iskaza navedenih svjedoka koji su saslušani na usmenim pretresima od 23. juna 2017. godine, 6. septembra 2017. godine i 27. oktobra 2017. godine (usmenom i javnom pretresu). U tom smislu je Opštinski sud istakao da je svjedok M.K. (policijski službenik) izjavio da nisu zatekli apelanta na licu mjesta, jer je ranije otišao, a da su sa apelantom obavili razgovor 17. juna 2015. godine od kojeg je lično uzeo izjavu, te da postojanje navedenog prekršaja nije utvrdio neposrednim opažanjem, nego iz obavljenih razgovora sa apelantom i komunalnim inspektorom, kada su sačinili službenu zabilješku. Takođe je navedeno da je svjedok-policijski službenik A.A. izjavio da 3. juna 2015. godine nije zatekao apelanta na mjestu počinjenja prekršaja, ističući da su policajci po apelantovoj prijavi izašli odmah na lice mjesta, ali da ga nisu pronašli, pa su naknadno ponovo došli i obavili razgovor sa njim, dok su prekršaj koji mu je stavljen na teret utvrdili na osnovu službene zabilješke kolega.

7. Ocjenjujući izvedene dokaze pojedinačno i međusobnoj vezi, Opštinski sud je ukazao da je prihvatio izjave označenih svjedoka (strana 6. rješenja), navodeći da je svjedok M.N. (komunalni inspektor) jasno i precizno do detalja opisao događaj, navodeći da je tada bio na dužnosti, a da ga je apelant ometao u vršenju službene radnje, ističući da je apelanta upozorio da ga ne ometa u radu dok vrši dužnost, a bez obzira na upozorenje on se oglušio i nastavio sa vrijeđanjem, omalovažavanjem i parkiranjem svog vozila ispred službenog vozila, onemogućivši mu kretanje sa vozilom i da je tada tražio putem mobitela dolazak policije. S tim u vezi je istaknuto da su navode svjedoka M.N. u ključnim elementima u vezi sa izgovorenim riječima i stajanjem iza službenog vozila potvrdila označena dva svjedoka, pri čemu su iskazi ovih svjedoka u bitnim elementima podudarni i međusobno se dopunjuju, a njihovi iskazi su saglasni i sa materijalnim dokazima. Takođe je ukazano da je sud poklonio povjerenje i iskazima policajaca u dijelu u kome oni imaju saznanja o događaju i na okolnosti na koje su sačinili službene zabilješke. Prema ocjeni suda, izvedeni dokazi su potvrdili činjenične navode iz zahtjeva za pokretanje postupka, pa je van svake sumnje utvrđeno da je apelant navedenim radnjama, opisanim u izreci rješenja, počinio prekršaj iz člana 3 tačka 5, a kažnjivo po članu 7 stav 1 tačka 3 Zakona o javnom redu i miru. Pri tome je navedeno da apelantovu odbranu sud nije prihvatio, jer takve njegove navode ne potvrđuje nijedan od saslušanih svjedoka ovlaštenog organa, a njegove tvrdnje su suprotne i materijalnim dokazima s obzirom na to da izvedeni dokazi ukazuju da je apelant odgovoran za onemogućavanje i sprečavanje komunalnog inspektora kao službenog lica u vršenju službene radnje.

8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 126 0 Pr 178324 18 Pžp od 11. aprila 2018. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđeno prvostepeno rješenje od 1. decembra 2017. godine.

9. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, suprotno žalbenim navodima, naveo da ni iz obrazloženja prvostepenog rješenja, ni iz stanja spisa predmeta ne proizilazi da su apelantu kao okrivljenom uskraćena prava iz člana 5 Zakona o prekršajima. S tim u vezi je navedeno da su apelantu tokom prvostepenog postupka sva prava ispoštovana, a koja su propisana čl. 4 i 5 navedenog zakona, jer je prekršaj koji mu se stavlja na teret propisan Zakonom o javnom redu i miru i za njega je određena sankcija, da je apelantu dato odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu odbrane, da je imao mogućnost da predloži svjedoka, te da ispita kako onog kojeg je on predložio, tako i one koje je predložio podnosilac prekršajne prijave. Dalje je navedeno da je (prvostepeni) sud sve izvedene dokaze savjesno ocijenio kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi i sa ostalim dokazima, te da je na osnovu takve ocjene izveo zaključak da su se u apelantovim radnjama ostvarila sva obilježja prekršaja iz člana 3 tačka 5 Zakona o javnom redu i miru za koji je proglašen odgovornim.

10. U odnosu na žalbene navode da nije dokazano da je apelant počinio prekršaj koji mu je zahtjevom za pokretanje prekršajnog postupka stavljen na teret, Kantonalni sud je naveo da apelant, iznoseći ovakve žalbene navode, u stvari, pobija činjenično stanje potvrđeno u prvostepenom postupku, jer ocjena dokaza, a potom izvođenje zaključaka iz takve ocjene predstavlja utvrđeno činjenično stanje na koje strane u žalbenom postupku nemaju pravo žalbe. Kako je navedeni žalbeni osnov propisan odredbom člana 84 stav 1 Zakona o prekršajima, zaključeno je da sud apelantovu žalbu u tom dijelu nije ni ispitivao, jer nije dopuštena.

11. Ispitujući prvostepeno rješenje u okviru žalbenog osnova povrede materijalnog propisa o prekršaju, Kantonalni sud je istakao da i taj sud smatra da iz sprovedenih dokaza proizilazi da je apelant prilikom inspekcijskog pregleda nadležnih komunalnih inspektora narušio javni red i mir naročito drskim ponašanjem i ometanjem službenog lica u vršenju službene radnje, na način pobliže opisan na strani 2. rješenja, slijedom čega je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalni propis o prekršaju kada je apelanta proglasio odgovornim zbog prekršaja iz člana 3 tačka 5, kažnjivo po članu 7 stav 1 tačka 3 Zakona o javnom redu i miru. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3b), e) i f) i člana II/4.Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3, člana 6 st. 1 i 3 tač. b) i d), člana 8 i člana 14 Evropske konvencije za zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, povredu člana 6 stav 1 Evropske konvencije apelant vidi u tome što Kantonalni sud nije ispravio pogreške Opštinskog suda, nego je po izjavljenoj žalbi prihvatio pravna shvatanja i zaključke prvostepenog suda, te je tako proizvoljno primijenio materijalno pravo. Dalje, apelant ističe da su mu uskraćena prava iz čl. 4 i 5 Zakona o prekršajima, jer mu nisu dati odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu odbrane. S tim u vezi, apelant ističe da sudovi svjesno ignorišu činjenicu da mu PU/PS Lukavac nije nikada dostavila kopiju zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, te da mu kopiju nije dostavio ni postupajući sudija uz pismeni poziv za usmeni pretres, već da ju je dobio tek na usmenom pretresu 22. februara 2017. godine. Na opisani način je, po apelantovoj ocjeni, prekršeno njegovo pravo da u najkraćem roku bude izviješćen o prirodi i razlogu optužbi protiv njega. Takođe, apelant navodi i da je Kantonalni sud gledao blagonaklono i na uskraćivanje prava na mogućnost odbrane, jer nije ispravio pogreške prvostepenog suda koji je svoju odluku, između ostalog, donio na osnovu svjedočenja lica koja ne mogu biti svjedoci i svjedočenja lažnog svjedoka, pritom ne omogućivši suočavanje svjedoka na koji način mu je onemogućeno ispitivanje svjedoka, što je rezultiralo kršenjem člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije. Osim toga, apelant kršenja prava na pravično suđenje vidi i u dopuštanju da se predmetni prekršajni postupak pokrene na osnovu zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka (od 22. jula 2015. godine), kao i činjenici da je postupak protiv njega, u suprotnosti sa članom 50 Zakona o prekršajima, vođen skoro tri godine, ukazujući pritom i da postupak nije vođen pred nepristrasnim sudijom, čije je izuzeće tražio, ali „sud iz njemu poznatih razloga“ nije udovoljio njegovom zahtjevu. Pri tome apelant ukazuje da su osporene odluke kontradiktorne i arbitrarne, te da su donesene kršenjem „čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku“, smatrajući da zaključci sudova u osporenim rješenjima nemaju opravdanja i da nisu utemeljeni na izvedenim dokazima, kao ni u odredbama na koje su se pozivali, već, naprotiv, ukazuju na proizvoljnost i diskriminaciju. Konačno, povredu prava na privatni i porodični život, dom i prepisku apelant nalazi u tome što Kantonalni sud nije ispravio pogrešku Opštinskog suda, koji je kao dokaz na kojem je temeljio svoju odluku prihvatio sporne fotografije koje jasno pokazuju da komunalni inspektor nije fotografisao samo odloženi čvrsti otpad nego i privatnu kuću u kojoj živi, okolne privatne kuće, njegov privatni automobil i njega lično. Konačno, apelant ističe i da je „sasvim jasno da je sam od strane sudova podrvgnut nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu i kazni na kraju“.

b) Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud je naveo da se u apelaciji ponavljaju identični navodi kao i oni koji su izneseni u žalbi protiv osporenog rješenja Opštinskog suda, a koje je Kantonalni sud ocijenio prilikom donošenja osporenog drugostepenog rješenja i da ih je obrazložio, kod kojih razloga taj sud ostaje, smatrajući da su sva apelantova prava tokom prvostepenog postupka ispoštovana, a koja su propisana čl. 4 i 5 Zakona o prekršajima. Dalje je Kantonalni sud naveo da, u odnosu na navode o zabrani diskriminacije, apelant ne navodi u kojoj fazi je došlo do ove povrede i na koji način, pa ovaj sud smatra da su ovakvi navodi paušalni. U odnosu na povredu prava na pravično suđenje je istaknuto da apelant navodi da je do ove povrede došlo zbog toga što se prekršajni postupak vodio približno tri godine i ističe da je došlo do povrede člana 50 Zakona o prekršajima, pri tome ne vodeći računa da se taj član odnosi na “zastaru pokretanja i vođenja postupka“, a ne na dužinu trajanja samog postupka, što su potpuno dva različita instituta, a da u konkretnom slučaju do zastare nije došlo. U odnosu na povredu prava na privatni i porodični život, dom i prepisku, Kantonalni sud je naveo da smatra da ovakvi apelantovi navodi ničim nisu potkrijepljeni, a da iz stanja spisa proizilazi da do navedene povrede nije ni došlo. Zbog svega navedenog, Kantonalni sud je ukazao da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se predmetnom apelacijom ukazuje, pa je predloženo da se ona odbije kao neosnovana.

14. Opštinski sud je naveo da, s obzirom na to da je prekršajni postupak pravosnažno okončan, nije potrebno davati izjašnjenja na navode apelacije koji se tiču činjeničnih utvrđenja u postupku, jer su takva utvrđenja sadržana u zapisnicima sa usmenog pretresa i pravosnažnom rješenju tog suda, pa je stoga predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o javnom redu i miru („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 9/01, 11/01, 11/07 i 14/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav 1. tačka 5.

1. Prekršaj javnog reda i mira čini:

5. ko ne postupi po naredbi ili rješenju organa vlasti kojim se zabranjuje pristup ili zadržavanje na određenom mjestu ili ometa ili omalovažava organe vlasti, pravna lica koja vrše javna ovlašćenja ili njihova službena lica, odnosno odgovorna lica prilikom vršenja ili u vezi sa vršenjem službenih poslova i zadataka ili ko ne postupi na licu mjesta po određenom zakonitom zahtjevu njihovog službenog lica;

Član 7. stav 1. tač. 2. i 3.

1. Učinilac će se kazniti:

2. za prekršaj iz člana 3. stav 1. tačke od 2. do 7. i od 9. do 11. ovog Zakona, novčanom kaznom od 100 do 1.000 KM ili kaznom zatvora do 60 dana;

3. za prekršaj iz člana 3. stav 1. tačke 8., 12., 13., 14., 15., 18., 25. i 26. ovog Zakona, novčanom kaznom od 100 do 1.000 KM ili kaznom zatvora do 30 dana;

16. Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Prava osoba okrivljenih za prekršaje Nitko ne može biti kažnjen za prekršaj, niti se prema njemu mogu primijeniti prekršajne sankcije ako radnja koja mu se stavlja na teret prije nego što je bila izvršena nije bila zakonom, ili na zakonu utemeljenom propisu, određena kao prekršaj i za koju zakonom ili drugom na zakonu utemeljenom propisu nije propisana vrsta i visina sankcije za učinitelja.

Član 5. stav (1) tač. 2, 3. i 5.

(1) Svako ko je okrivljen da je počinio prekršaj ima pravo zahtijevati da o njegovoj odgovornosti za počinjeni prekršaj odluči sud, ukoliko on to zahtijeva u roku koji je propisan zakonom. Takva lica imaju pravo da:

2. u najkraćem roku budu izviještena, detaljno i na jeziku koji razumiju, o prirodi i razlogu optužbi protiv njih;

3. im se da odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu njihove odbrane; 5. ispitaju ih da se u njihovo ime ispitaju svjedoci koji ih terete i da se obezbijedi prisustvo i saslušanje svjedoka u njihovu korist pod istim uslovima kao i svjedoka koji ili terete;

Član 18. stav (2) Primjena odredbi Krivičnog zakona i Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (2) Ukoliko nije drukčije propisano odredbama ovoga zakona, sljedeće odredbe Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04. 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10 - u daljnjem tekstu: Zakon o krivičnom postupku) primjenjivaće se mutatis mutandis u prekršajnom postupku: Glava I. pod nazivom "Osnovna načela";[...] Glava V. pod nazivom "Izuzeće": [...] Glava VIII. Odjeljak 4. pod nazivom "Ispitivanje osumnjičenog"; Glava VIII. Odjeljak 5. pod nazivom "Ispitivanje svjedoka"; [...] Glava XXI. pod nazivom "Glavni pretres": Glava XXIII. Odjeljak 1. pod nazivom "Žalba na prvostepenu presudu";[...] Član 53.

Prekršajni postupak (1) Prekršajni postupak pokreće se na sljedeći način:

1) izdavanjem prekršajnog naloga, ili 2) podnošenjem zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka sudu koji je mjerodavan prema članu 15. stav (2 ) ovoga zakona.

(2) Zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka podnijeće se samo u slučajevima kada ne postoje uslovi za izdavanje prekršajnog naloga određeni u članu 54. ovoga zakona.

Član 64.

Suđenje Suđenje u prekršajnom postupku sprovodi se na usmenom pretresu koji vodi sudija pojedinac. Ukoliko ne postoje izuzetne okolnosti, prekršajni postupak trebao bi se okončati na jednom usmenom pretresu.

Član 70.

Dokazi (1) Pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

(2) Sud ne može svoju odluku zasnovati na dokazima do kojih se došlo kršenjem ljudskih prava i sloboda na način utvrđen u članu 11. Zakona o krivičnom postupku.

Član 85. stav 1. tačka 2.

(1) Bitne povrede prekršajnog postupka postoje ako:

2) okrivljenom su uskraćena bilo koja prava određena u čl. 4. i 5. ovog zakona;

17. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 - ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

GLAVA I - OSNOVNI PRINCIPI

Član 7. stav (3) Pravo na odbranu (3) Osumnjičenom odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branioce tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 126 0 Pr 178324 18 Pžp od 11. aprila 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 11. maja 2018. godine a apelacija je podnesena 14. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant smatra da su mu osporenim odluka prekršena prava iz člana II/3b), e) i f) i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3, člana 6 st. 1 i 3 tač. b) i d), člana 8 i člana 14 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da, u svjetlu apelacionih navoda i činjenica konkretnog predmeta, predmetna apelacija svojom suštinom pokreće isključivo pitanja obuhvaćena garancijama prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije zbog kojeg razloga će Ustavni sud ispitati navode apelacije prema ovom pravnom osnovu.

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6 st. 1 i 3 tač. a), b) i d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da […] bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;

[...]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

25. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, Ustavni sud ističe da se, s tim u vezi, prvenstveno, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj optužbi“ protiv apelanta u smislu člana 6 Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na opšti stav u pogledu ocjene da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6 Evropske konvencije, koji polazi od sljedećih kriterijuma: klasifikovanje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Escoubet protiv Belgije [GC], broj predstavke 26780/95, stav 32, ECHR 1999-VII). Isto tako, ovi kriterijumi su uopšteno alternativne prirode i ne moraju biti kumulativno ispunjeni: da bi se primijenio član 6 Evropske konvencije u pogledu „krivične“ optužbe, dovoljno je da prekršaj u konkretnom slučaju bude po svojoj prirodi „krivični“ sa stanovišta Evropske konvencije, ili da se radi o prekršajno odgovornom licu kojem se može izreći sankcija koja po svojoj prirodi i visini spada uopšteno u „krivičnu“ sferu. Međutim, to ne sprečava upotrebu kumulativnog pristupa u kojem zasebna analiza svakog kriterijuma ne omogućava donošenje jasnog zaključka u pogledu postojanja „krivične“ optužbe (vidi, Evropski sud, Garufallou AEBE protiv Grčke, presuda od 24. septembra 1997. godine, stav 33, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-V, Jussila protiv Finske [GC], broj predstavke 73053/01, st. 30 i 31, ECHR 2006-XIII, i Zaicevs protiv Latvije, broj predstavke 65022/01, stav 31, ECHR 2007-IX). Polazeći od navedenih opštih kriterijuma, podržanih, takođe, i kroz praksu Ustavnog suda (vidi npr. Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3867/12 od 27. oktobra 2015. godine, stav 18, dostupnu na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud zaključuje da se i u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme, te utvrđenu novčanu kaznu i izrečenu sankciju (kao i njenu svrhu), radi o „krivičnoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju član 6 Evropske konvencije primjenjiv.

26. U konkretnom slučaju suština apelacionih navoda tiče se načina na koji je predmetni prekršajni postupak pokrenut, odnosno sproveden, te načina na koji su redovni sudovi ocijenili dokaze prilikom utvrđivanja apelantove prekršajne odgovornosti, pritom navodeći da je došlo i do kršenja prava na odbranu uz argumentaciju da nije imao dovoljno vremena da pripremi svoju odbranu i da bude blagovremeno obaviješten o prekršaju koji mu je stavljen na teret. Takođe, apelant ukazuje i da mu je u predmetnom prekršajnom postupku prekršeno pravo da mu sudi nepristrasan sud, odnosno sudija, kao i da je prekršen princip jednakosti stranaka. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom prekršajnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana 6 Evropske konvencije.

27. Naime, Ustavni sud će, prije svega, raspraviti navode o navodnom kršenju prava na nepristrasan sud, budući da se radi o prigovoru od kojeg zavisi daljnje raspravljanje ostalih navoda o kršenju garancija-prava obuhvaćenih pravom na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da član 6 stav 1 Evropske konvencije zahtijeva da sud bude nepristrasan. Nepristrasnost označava odsutnost predrasuda ili naklonosti. Međutim, u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud ne nalazi postojanje kauzalnosti između diskrecionog prava sudije da u svakom konkretnom predmetu ocijeni dokaze, odnosno u konkretnom slučaju pokloni vjeru dokazima „optužbe“ kod utvrđivanja apelantove odgovornosti za izvršenje predmetnog prekršaja iz člana 3 tačka 5 Zakona o javnom redu i miru. Ovo zbog toga što ni sam apelant, osim paušalnih navoda u vezi sa navodnom (ne)pristrasnošću suda, nije u svojim apelacionim navodima na konkretan način ukazao u čemu se ogleda povreda navedenog prava. Stoga, po ocjeni Ustavnog suda, iz stanja spisa predmeta ne proizilaze okolnosti koje bi objektivno opravdale apelantovu bojazan i dovele u pitanje nepristrasnost sudije/suda u konkretnom slučaju. U svakom slučaju Ustavni sud ima u vidu i da je apelant (kako to sam navodi) iskoristio i svoju zakonsku mogućnost (u smislu člana 40 ZKPFBiH) u ovoj prekršajnopravnoj stvari, te tražio izuzeće postupajućeg sudije, čime mu je dodatno obezbijeđena pravičnost predmetnog prekršajnog postupka u cjelini u svjetlu svojih navoda, nezavisno od samog ishoda koji je određeni pravni lijek polučio s obzirom na to da postizanje određenog konkretnog rezultata (korišćenjem pravnog lijeka) nije odlučujuće u determinaciji apelantovih prava (i obaveza) u konvencijskom smislu.

28. Analizirajući ostale navode apelacije, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome je prvenstveno na redovnim sudovima da ocijene dokaze i relevantnost bilo kojeg dokaza kojeg stranka želi da predloži (Elsholz protiv Njemačke [GC], broj predstavke 25735/94, stav 66, ECHR 2000

VIII).

29. Dalje, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da nije njegov zadatak da se bavi navodnim propustima-greškama u primjeni prava i utvrđenom činjeničnom stanju koje su počinili domaći sudovi, izuzev ako i u onoj mjeri u kojoj su mogli prekršiti prava i slobode zaštićene Evropskom konvencijom, na primjer, gdje se, u izuzetnim slučajevima, za takve pogreške može reći da konstituišu „nepravičnost” nespojivu sa članom 6 Evropske konvencije (vidi, Moreira Ferreira protiv Portugalije, broj predstavke 19867/12, stav 83, presuda od 11. jula 2017. godine). Nadalje, domaća sudska odluka ne može se kvalifikovati kao proizvoljna u smislu da se prejudicira pravičnost postupka ako za to nisu navedeni razlozi, ili ako se navedeni razlozi temelje na očitoj činjeničnoj ili pravnoj greški koju je počinio domaći sud, što rezultira „uskraćivanjem pravde“ (ibid., Moreira Ferreira, stav 85). Takođe, pravičnost postupka ocjenjuje se u odnosu na postupak u cjelini (vidi, između ostalih, Miailhe (broj 2) protiv Francuske, presuda od 26. septembra 1996. godine, stav 43).

30. U svjetlu navedenih principa i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagala „optužba“, tako i onih koje je predlagao apelant. Opštinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega (ne)prihvata kao vjerodostojne dokaze koje je predložila „optužba“, odnosno apelant, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim sprovedenim dokazima. Upravo je na ovu činjenicu ukazao i Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi. Dakle, Opštinski sud je detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelant počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret (iz člana 3 tačka 5 Zakona o javnom redu i miru). Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Opštinski sud, čija je osporena prvostepena odluka potvrđena osporenom drugostepenom odlukom, izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza sprovedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

31. Nadalje, u odnosu na navode o kršenju prava na odbranu u svjetlu (ne)odgovarajućeg vremena za njenu pripremu i blagovremenost obavještavanja o „optužbi“ u predmetnom prekršajnom postupku, Ustavni sud ponovo podsjeća da je primarno u nadležnosti javnih vlasti, posebno sudova, da tumače i primjenjuju domaće pravo. Pri tome Ustavni napominje da su tač. a) i b) stava 3 člana 6 Evropske konvencije povezane, te da se pravo na obavještavanje o prirodi i uzroku optužbe mora razmatrati u svjetlu prava optuženog da priprema svoju odbranu (vidi, Pélissier i Sassi protiv Francuske [GC], broj predstavke 25444/94, st. 52-54, ECHR 1999 II). Nedostaci u obavještavanju o optužbi mogu se ispraviti i u žalbenom postupku ako optuženi ima priliku pred višim sudovima iznijeti svoju odbranu, te pobijati svoju osudu u pogledu svih bitnih pravnih i činjeničnih aspekata (ibid., stav 33, Dallos protiv Madžarske, st. 49-52, Sipavieius protiv Litve, st. 30-33, Zhupnik protiv Ukrajine, st. 39-43, I.X. i drugi protiv Austrije, st. 36-38). Naime, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da član 6 stav 3 tačka a) Evropske konvencije zahtijeva da posebna pažnja bude poklonjena obavještavanju optuženog o optužbama koje mu se stavljaju na teret. Potpuna i detaljna informacija optuženog u pogledu optužbi koje mu se stavljaju na teret predstavlja suštinski preduslov za pravičnost postupka. Iako „detaljno“ obavještenje o optužbi varira u zavisnosti od konkretnih okolnosti svakog slučaja, optuženom se u svakom slučaju mora pružiti dovoljno informacija koliko je neophodno radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega kako bi mogao pripremiti adekvatnu odbranu (vidi, Evropski sud, Mattoccia protiv Italije, presuda od 25. jula 2000. godine, st. 59 i 60). S druge strane, član 6 stav 3 tačka b) Evropske konvencije odnosi se na dva elementa pravilne odbrane, posebno na pitanje mogućnosti i vremena. Ova odredba podrazumijeva da, sadržajno gledajući, aktivnosti odbrane koje se preduzimaju u ime optuženog mogu obuhvatati sve ono što je „potrebno" za pripremu suđenja. „Optuženom“ se mora omogućiti organizovanje odbrane na odgovarajući način i bez ograničenja u pogledu mogućnosti iznošenja svih bitnih argumenata odbrane pred raspravnim sudom, te da se na taj način utiče na ishod postupka (Can protiv Austrije, stav 53, Gregačević protiv Hrvatske, stav 51). Pitanje odgovarajućeg vremena i mogućnosti datih optuženom mora se ocijeniti s obzirom na okolnosti svakog pojedinog predmeta (Iglin protiv Ukrajine, stav 65, Galstuan protiv Jermenije, stav 84). Član 6 stav 3 tačka b) štiti optuženog od prebrzog suđenja (Krocher i Moller protiv Švajcarske (odi.), Bonzi protiv Švajcarske (odi.)). Iako je važno postupak voditi odgovarajućom brzinom, to se ne smije činiti na štetu procesnih prava jedne od stranaka (Neftyanaya Kompaniya Yukos protiv Rusije, stav 540). Pri ocjeni da li je optuženi imao na raspolaganju odgovarajuće vrijeme za pripremu svoje odbrane, posebna pažnja mora da se obrati na prirodu postupka, te složenost predmeta i na fazu postupka (Gregačević protiv Hrvatske, stav 51). Odbrani mora biti odobreno dodatno vrijeme nakon određenih događaja u postupku kako bi ona mogla da prilagodi svoje stanovište, da pripremi zahtjev, da uloži žalbu itd. (Miminoshvili protiv Rusije, stav 141). Takođe, od optuženog se očekuje da zatraži prekid ili odlaganje rasprave ako uoči da mu raspoloživo vrijeme nije dovoljno (Campell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 98, Backstrom i Andersson protiv Švedske (odi.), Craxi protiv Italije (br. 1, stav 72) osim u izuzetnim okolnostima (Goddi protiv Italije, stav 31), ili kad za takvo pravo ne postoji osnov u domaćem pravu i praksi (Galstuan protiv Jermenije, stav 85). U određenim okolnostima od suda se može zahtijevati odlaganje rasprave na sopstvenu inicijativu kako bi se odbrani dalo dovoljno vremena (Sadak i drugi protiv Turske (br. 1), stav 57), Sakhnovski protiv Rusije [VV], st. 103 i 106).

32. Dovodeći u vezu principe iz prethodnog stava u kontekst činjenica konkretnog predmeta i apelantovih navoda s tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da iz stanja spisa predmeta nesporno proizilazi da se inkriminisani događaj desio 13. juna 2015. godine prilikom preduzimanja službenih radnji komunalnog inspektora. Dalje, iz stanja spisa predmeta proizilazi da tom prilikom ovlašćena službena lica nadležne policijske uprave (po apelantovoj prijavi) nisu neposrednim opažanjima konstatovala radnju izvršenja prekršaja koji je apelantu stavljen na teret, budući da ga nisu uspjeli pronaći na mjestu njegovog izvršenja, već su saznanja dobili od komunalnog inspektora M.N., koji je ujedno bio i svjedok na usmenom pretresu i kojeg je apelant imao priliku ispitati. Isto tako, iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda (iskaza policajaca kojima je sud poklonio vjeru) proizilazi da su ovlašćena službena lica-policajci nakon četiri dana (17. juna 2015. godine) sa apelantom obavila razgovor povodom dešavanja od 13. juna 2015. godine nakon čega su od apelanta uzeli lično izjavu i sačinili službenu zabilješku (18. juna 2015. godine). S druge strane, iz stanja spisa predmeta proizilazi da zahtjev za pokretanje predmetnog prekršajnog postupka od 22. jula 2015. godine (podnesen od ovlašćenog službenog organa-nadležne policijske uprave) nije dostavljen apelantu, već isključivo na postupanje Opštinskom sudu radi pokretanja predmetnog prekršajnog postupka protiv apelanta, te da je apelant na usmenom i javnom pretresu, održanom 23. juna 2017. godine, izjavio da ne prihvata odgovornost za prekršaj koji mu se stavlja na teret u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da sam apelant u apelaciji navodi da je saznanja o predmetnom zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka, odnosno prekršaju koji mu je stavljen na teret i za koji je proglašen odgovornim, imao 22. februara 2017. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelant 22. februara 2017. godine tokom trajanja postupka pred Opštinskim sudom nesporno imao potpune i detaljne informacije u pogledu optužbi koje mu se stavljaju na teret, kao i da je prije otpočinjanja postupka pred Opštinskim sudom imao dovoljno informacija koliko je to bilo potrebno-neophodno radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega, a koje je dobio (2015. godine) od ovlašćenih službenih lica-policajaca. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se pod „optužbom“ u konvencijskom smislu ima smatrati svaka radnja kojom javna vlast obavještava neko lice da je učinilo neko „krivično djelo“ u autonomnom značenju tog termina.

33. Dalje, Ustavni sud ukazuje da, iako Zakon o prekršajima (član 64) propisuje da bi se suđenje-prekršajni postupak trebalo da okonča na jednom usmenom pretresu, u konkretnom slučaju je održano više usmenih (javnih) pretresa zaključno sa 27. oktobrom 2017. godine. Dakle, imajući u vidu, prije svega, period saznanja koji je prethodio postupku pred Opštinskim sudom (od 17. juna do 22. jula 2015. godine), Ustavni sud smatra da je održavanjem više usmenih pretresa pred Opštinskim sudom u periodu od oko osam mjeseci (od 22. februara do 27. oktobra 2017. godine) u formalno-pravnom smislu omogućeno apelantu, odnosno njegovoj odbrani, odgovarajuće vrijeme za pripremu odbrane čak i u odsustvu apelantovog zahtjeva za prekid ili odlaganje usmene rasprave (ako je smatrao da mu raspoloživo vrijeme nije dovoljno). Konačno, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao i da je koristio mogućnost da u žalbenom postupku pred Kantonalnim sudom iznese svoju odbranu, odnosno da istakne sve prigovore u vezi sa proceduralnim propustima u pogledu obavještavanja o „optužbi“, kao i odgovarajućem vremenu za pripremanje svoje odbrane čemu je u obrazloženju osporenog drugostepenog rješenja posvećena pažnja i u čijem obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da su neosnovane apelantove tvrdnje o kršenju garancija obuhvaćenih članom 6 stav 3 tač. a) i b) Evropske konvencije.

34. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je apelant problematizovao i pitanje poštivanja principa jednakosti u postupanju strana u postupku, čija obaveza poštivanja u (predmetnom) prekršajnom postupku proizilazi u smislu člana 15 ZKPFBiH u vezi sa članom 18 stav (2) Zakona o prekršajima. Ovi navodi se, po ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju suštinski tiču same ocjene dokaza, koje pravo se u krivičnim postupcima ujedno nerijetko podudara sa pravom na „jednakost oružja“ kao elementom pravičnog suđenja koji se podrazumijeva po članu 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na „jednakost oružja“ nalaže da se svakoj strani pruži razumna (procesna) mogućnost da predoči svoj slučaj pod uslovima koji je ne dovode u suštinski nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranu. Pri tome neka manja nejednakost koja ne utiče na pravičnost postupka u cjelini neće dovesti do kršenja člana 6 Evropske konvencije (Verdú protiv Španije, st. 23–29). Dovodeći navedene stavove u vezu sa okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da utvrđenje apelantove prekršajne odgovornosti u konkretnom slučaju nije zasnovano isključivo na jednom materijalnom ili subjektivnom dokazu, već cjelokupnosti sprovedenog dokaznog postupka na usmenom (i javnom) pretresu/pretresima u pogledu kojih je apelantu, tj. njegovoj odbrani, bila data mogućnost da ih osporava. Pri tome Ustavni sud ističe da je apelantovoj odbrani u predmetnom prekršajnom postupku bilo omogućeno da predlaže svoje svjedoke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant suštinski nije bio doveden u neravnopravan položaj u odnosu na „optužbu“ i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku, u smislu člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije.

35. Takođe, kada je u pitanju apelantovo ukazivanje na proizvoljnost u postupanju više sudske instance, u konkretnom slučaju Kantonalnog suda, kod odlučivanja o njegovoj žalbi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da pravo na žalbu u krivičnopravnim stvarima kao takvo samostalno nije garantovano članom 6 Evropske konvencije, već članom 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Međutim, po ocjeni Ustavnog suda, suština apelantovih navoda u vezi sa tim pravom pokreće pitanje prava na obrazloženu sudsku odluku. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da obrazložena odluka mora biti zasnovana na objektivnim kriterijumima i da štiti pravo na odbranu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2752/16 od 17. januara 2018. godine, stav 25). Nadalje, iako član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za svoje odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argumenat (vidi, Evropski sud, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, Serija A broj 288, strana 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi, Boldea protiv Rumunije, stav 30). U svjetlu navedenih principa, Ustavni sud primjećuje da je osporena drugostepena odluka Kantonalnog suda posebnu pažnju posvetila svim navodima apelantove odbrane od suštinskog značaja, kojima su osporavani stavovi Opštinskog suda iz prvostepenog osporenog rješenja i koje navode je apelant ponovio u postupku pred Ustavnim sudom, te da je u tom drugostepenom rješenju dato obrazloženje zašto apelantovi navodi ne utiču na konačnu odluku koja se tiče njegove odgovornosti za počinjeni prekršaj iz člana 3 tačka 5 Zakona o javnom redu i miru. Kako se suština žalbenih navoda u postupku pred Kantonalnim sudom odnosila na tvrdnje apelantove odbrane o pogrešnom zaključku prvostepenog suda da je on počinilac predmetnog prekršaja, Ustavni sud nalazi da samo prihvatanje zaključaka Opštinskog suda od Kantonalnog suda u tom smislu nije ugrozilo poštivanje garancija prava na obrazloženu sudsku odluku na apelantovu štetu s obzirom na prethodno zauzeti stav Ustavnog suda da nema proizvoljnosti u načinu na koji je Opštinski sud ocijenio dokaze i izveo zaključak o apelantovoj prekršajnoj odgovornosti. Pri tome Ustavni sud podsjeća da suštinsko potvrđivanje određenog pravnog shvatanja iz nižestepene sudske odluke od više sudske instance, čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini kada obrazloženje nižestepene odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40).

40. Konačno, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode u odnosu na dužinu trajanja predmetnog prekršajnog postupka. Ovakav stav Ustavnog suda je, prvenstveno, utemeljen na okolnostima, jer je apelant te navode primarno i suštinski doveo u vezu sa pravom na odbranu (o čemu je bilo riječi u prethodnim tačkama ove odluke i za koje navode je Ustavni sud zaključio da su neosnovani), bez ikakvog objektivnog konkretizovanja. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelant svoje navode u odnosu na navodno kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku, kao samostalnog prava-aspekta prava na pravično suđenje u smislu garancija obuhvaćenih članom 6 stav 1 Evropske konvencije, trebalo da konkretizuje, a ne da ih, pozivajući se na član 50 Zakona o prekršajima (koji se odnosi na zastaru pokretanja i vođenja prekršajnog postupka), samo na paušalan način istakne s ciljem dodatnog argumentovanja u prilog njegovoj tvrdnji o navodnom kršenju prava na odbranu iz člana 6 stav 3 tač. a), b) i d) Evropske konvencije.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom prekršajnom postupku, sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove odgovornosti za prekršaj iz člana 3 tačka 5 Zakona o javnom redu i miru apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i stav 3 tač. a), b) i d) Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, kada je apelantova odbrana imala odgovarajuće vrijeme za pripremu odbrane i jednaku mogućnost kao i „optužba“ da predlaže dokaze, koje je raspravni nepristrasni sud ocijenio sa posebnom pažnjom pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti kod utvrđenja da je apelant počinio prekršaj iz člana 3 tačka 5 Zakona o javnom redu i miru. Takođe, nema kršenja ni apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da apelant te navode nije konkretizovao, već ih je na paušalan način isključivo doveo u vezu sa navodima o povredi prava na odbranu.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3349/18 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio