Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3840/18 (N. A.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Javna funkcija
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Otpremnina
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3840/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3840/18, rješavajući apelaciju Nazahete Akšamije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nazahete Akšamije podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 439293 18 Rsž od 25. aprila 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 439293 17 Rs 2 od 14. oktobra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nazaheta Akšamija (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Mirsad Sipović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 16. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 439293 18 Rsž od 25. aprila 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 439293 17 Rs 2 od 4. oktobra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 4057/18 utvrdio kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje u razumnom roku u konkretnom predmetu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4057/18 od 27. februara 2018. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene Federacije Bosne i Hercegovine - Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 13. do 22. januara 2020. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

6. Apelantica je rješenjem Administrativne komisije Predstavničkog doma Parlamenta FBiH (u daljnjem tekstu: Administrativna komisija) od 16. januara 2007. godine stekla pravo iz radnog odnosa u Predstavničkom domu tuženog od 1. februara 2007. godine u svojstvu profesionalnog poslanika u Predstavničkom domu tuženog u mandatnom periodu od 2006. do 2010. godine.

7. Rješenjem o prestanku radnog odnosa Administrativne komisije od 19. novembra 2010. godine konstatirano je da apelantici, kao poslaniku u Predstavničkom domu tuženog, u mandatnom periodu 2006-2010. godine, zbog isteka mandata, prestaje radni odnos u Predstavničkom domu tuženog sa 22. novembrom 2010. godine.

8. Apelantica je potom Administrativnoj komisiji uputila zahtjev, pozivajući se na član 11. stav

1. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama), da joj se po osnovu tog člana omogući korištenje prava na naknadu plaće nakon prestanka javne funkcije u trajanju od jedne godine od dana prestanka mandata, kao i zahtjev da joj se nakon prestanka tog prava omogući reguliranje prava na penziju, budući da će do tada imati ispunjene sve uvjete propisane zakonom.

9. Rješenjem Administrativne komisije od 22. decembra 2010. godine udovoljeno je apelanticinom zahtjevu da u periodu od godinu dana, počev od 23. novembra 2010. godine do 22. novembra 2011. godine, ostvaruje pravo na naknadu plaće koju je ostvarivala u toku trajanja javne funkcije.

10. Apelantica je 15. decembra 2011. godine Administrativnoj komisiji uputila zahtjev za isplatu otpremnine, obrazloživši to činjenicom da je pokrenula postupak penzionisanja, u skladu sa članom 96. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), te da joj pravo na otpremninu pripada po osnovu člana 16. Zakona o plaćama i naknadama.

11. Na osnovu privremenog rješenja Federalnog zavoda PIO od 30. januara 2012. godine apelantici je priznato pravo na prijevremenu starosnu penziju, u smislu člana 137. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), počev od 11. januara 2012. godine kao danom kada je zahtjev podnesen. Iz rješenja proizlazi da je apelantica na dan prestanka osiguranja, odnosno na dan podnošenja zahtjeva 11. januara 2012. godine imala navršene 64 godine života i 38 godina, dva mjeseca i 26 dana ukupnog penzijskog staža.

12. Administrativna komisija je podneskom od 21. marta 2012. godine od apelantice tražila da dopuni zahtjev za isplatu otpremnine iz tačke 10. ove odluke, što je apelantica učinila 2. aprila 2012. godine.

13. Odlukom Administrativne komisije o isplati otpremnine prilikom odlaska u penziju za izabrane dužnosnike od 12. aprila 2012. godine apelantici i drugim izabranim zvaničnicima je, zbog odlaska u penziju, odobrena isplata otpremnine, sve u skladu sa čl. 7, 11. i 16. Zakona o plaćama i naknadama.

14. Apelantica je 20. novembra 2012. godine informirala Administrativnu komisiju da još nije doneseno rješenje o visini i isplati otpremnine.

15. Administrativna komisija je donijela „Obavijest o poništenju dijela Odluke o isplati otpremnine“ broj 01/3-02-95/13 od 25. marta 2013. godine (u daljnjem tekstu: sporni akt) kojim je apelantica obaviještena da je navedena komisija jednoglasno usvojila zaključak kojim je poništen dio odluke o isplati otpremnine u odnosu na apelanticu uz obrazloženje da apelantica na dan prestanka osiguranja, 11. januara 2012. godine, nije bila u radnom odnosu u Predstavničkom domu tuženog. Spornim aktom apelantica je upućena da pravo na otpremninu ostvari kod svog posljednjeg poslodavca. Sporni akt nije sadržavao pouku o pravnom lijeku.

Parnični postupak

16. Apelantica je 2. juna 2014. godine podnijela tužbu protiv tuženog radi poništenja kao nezakonitog spornog akta i isplate otpremnine.

17. Presudom broj 65 0 Rs 439293 17 Rs 2 od 4. oktobra 2017. godine Općinski sud je u cijelosti odbio apelanticin tužbeni zahtjev, a presudom je još odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka (sve preciznije u izreci presude).

18. Apelantica je tokom postupka tvrdila da je u trenutku prestanka radnog odnosa ispunjavala uvjete za prijevremenu penziju, jer je imala potrebne godine staža osiguranja i godine života, da od tuženog nikada nije dobila rješenje ili drugu odluku kojom se odluka kojom je priznato pravo na otpremninu stavlja van snage, već da je dobila sporni akt kojim je samo obaviještena da joj je uskraćeno pravo na otpremninu, da su njene kolege to pravo ostvarile, a da je njoj rečeno da svoje pravo zaštiti pred sudom.

19. Općinski sud je ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da među strankama nije sporno da je apelantica u periodu od 1. februara 2007. godine do 22. novembra 2010. godine u Predstavničkom domu tuženog obavljala profesionalno funkciju poslanika, da joj je na kraju mandatnog perioda Predstavnički dom tuženog priznao pravo na naknadu plaće u narednom periodu od godinu dana, i to od 23. novembra 2010. godine do 22. novembra 2011. godine, te da je sa danom 11. januarom 2012. godine apelantici priznato pravo na prijevremenu starosnu penziju. Tokom postupka je utvrđeno da je tuženi u podacima registriranim u matičnoj evidenciji Federalnog zavoda PIO bio evidentiran kao obveznik osiguranja apelantice u periodu od 1. februara 2007. godine do 22. novembra 2011. godine.

20. Za parnične stranke, kako je naveo Općinski sud, nije sporno ni da je odlukom Administrativne komisije od 12. aprila 2012. godine apelantici priznato pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju, niti je sporno da na dan 11. januar 2012. godine, kada je apelantica ostvarila pravo na penziju, obveznik osiguranja apelantice nije bio tuženi, jer je obaveza tuženog prestala 22. novembra 2011. godine.

21. Ono što je među parničnim strankama sporno jeste da li apelantica od tuženog osnovano traži isplatu otpremninu zbog odlaska u penziju imajući u vidu da u trenutku penzionisanja (11. januar 2012. godine) nije bila zaposlenica tuženog.

22. U vezi sa spornim pitanjem, Općinski sud se pozvao i citirao odredbu člana 100. Zakona o radu FBiH, član 21. Općeg kolektivnog ugovora na teritoriji FBiH, kao i čl. 11. i 16. Zakona o naknadama i plaćama. Općinski sud je posebno obrazložio da se, shodno odredbi člana 16. Zakona o naknadama i plaćama, pravo na isplatu otpremnine stječe prilikom odlaska u penziju, a ne prilikom ostvarivanja prava na penziju. Općinski sud je još naveo: „…dok u konkretnoj pravnoj stvari, momenat ostvarivanja prava na penziju tužiteljice jeste i momenat njenog odlaska u penziju, odnosno dan 11.1.2012. godine, pri čemu je tužiteljica od tuženog prestala crpiti prava iz radnog odnosa sa danom 22. novembar 2011. godine“.

23. Shodno navedenom, kako apelantica na dan prestanka osiguranja, 11. januara 2012. godine, odnosno na dan stjecanja prava na prijevremenu starosnu penzije nije bila u radnom odnosu kod tuženog, Općinski sud je zaključio da apelantica ne može zahtijevati od tuženog isplatu otpremnine, pa je zbog toga taj sud utvrdio da je neosnovan apelanticin zahtjev kojim traži poništenje spornog akta i isplatu otpremnine.

24. Odlučujući o apelanticinoj žalbi Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 Rs 439293 18 Rsž od 25. aprila 2018. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

25. Apelantica je u žalbi navela da je prvostepena presuda neobjektivna, nelogična, konfuzna, nejasna i kontradiktorna i da je pravno neodrživa, te da prvostepeni sud nije ocijenio provedene dokaze u skladu sa članom 8. ZPP. Zatim, navela je da je apelantica osporenom presudom grubo diskriminirana i dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na druge profesionalne poslanike u organima tuženog. Potom je u žalbi istakla da je odluka kojom je ukinuta odluka u dijelu kojim je apelantici bilo priznato pravo na otpremninu donesena u skraćenom postupku, da apelantici ta odluka nije uručena, čime su joj povrijeđena osnovna ljudska prava, uključujući i pravo na korištenje djelotvornog pravnog lijeka protiv spornog akta kod organa uprave.

26. Kantonalni sud je sve prigovore ocijenio neosnovanim. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je u osporenoj odluci naveo sve izvedene dokaze, pa je njihovom slobodnom ocjenom utvrdio činjenično stanje potpuno i pravilno, što potvrđuje da je dokaze ocijenio posebno i u međusobnoj vezi i da je pravilno primijenio odredbu člana 8. ZPP. Potom je Kantonalni sud naveo da obrazloženje osporene presude sadrži zahtjeve stranaka, pa su neosnovani navodi o povredi člana 191. stav 4. ZPP.

27. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i apelanticin prigovor da je diskriminirana zbog neisplate otpremnine s obzirom na to da apelantica nije dokazala postojanje uporednog faktora, odnosno nije dokazala da je tuženi isplatio otpremninu dužnosniku koji se nalazio u istoj situaciji kao apelantica. Potom je Kantonalni sud naveo da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je tuženi apelantici sporni akt kojim ju je obavijestio o poništenju odluke o otpremnini dostavio, pa se ne mogu prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi da sporni akt apelantici nije dostavljen, te da joj je onemogućeno da u upravnom postupku pobija sporni akt.

28. Neosnovanim su ocijenjeni i apelanticini žalbeni prigovori da je dokazala da ispunjava uvjete za isplatu otpremnine. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je apelantici 22. novembra 2011. godine prestala funkcija na koju je imenovana, da nakon prestanka radnog odnosa nije zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca, da je 11. januara 2012. godine ostvarila pravo na penziju, pa kako u momentu ostvarivanja prava na penziju nije bila izabrani dužnosnik, shodno članu 16. Zakona o plaćama i naknadama, taj sud nije mogao prihvatiti apelanticin žalbeni navod da je pogrešan pravni stav prvostepenog suda da apelantica ne ispunjava uvjete za isplatu otpremnine. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

29. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih slobode (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica se, između ostalih, poziva i na kršenje člana 2. tačka 3.a), b) i c) i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). U iscrpnim navodima apelacije apelantica, između ostalog, navodi da su njena prava povrijeđena zbog proizvoljnog i pogrešnog tumačenja propisa, i to procesnog i materijalnog prava, te zbog proizvoljnog i pogrešnog izvođenja činjeničnih i pravnih zaključaka koji nemaju utemeljenje u općoj pravnoj logici. Apelantica tvrdi da je Općinski sud na njenu štetu na grub način povrijedio odredbe ZPP, posebno načelo slobodne ocjene dokaza u vezi sa članom 123. ZPP, jer nije savjesno ocijenio sve provedene dokaze i doveo ih u međusobnu vezu, što je kao posljedicu dovelo do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Redovni sudovi su povrijedili odredbe člana 191. stav 3. ZPP, jer nisu naveli valjane i argumentirane razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva, posebno Kantonalni sud koji nije ispitao apelanticine žalbene prigovore, niti je za svoju odluku dao valjano obrazloženje. Apelantica je tokom postupka dokazala da je bila u radnopravnom odnosu kod tuženog sve do 22. novembra 2011. godine, do kada su joj uplaćeni svi doprinosi iz PIO i kada je ostvarila pravo na penziju, jer je u tom trenutku imala potrebne godine života i 38 godina penzijskog staža, čime je stekla pravo na isplatu otpremnine po osnovu Zakona o plaćama. Apelantica tvrdi da je obrazloženje redovnih sudova suprotno odredbama Zakona o PIO. Apelantica posebno ističe da joj nadležni organ tuženog nikada nije dostavio relevantnu odluku o poništenju odluke o isplati otpremnine u dijelu koji se odnosi na apelanticu, osim spornog akta kojim je samo obaviještena da je odluka poništena, pa je na taj način na grub način povrijeđeno apelanticino pravo na zaštitu prava kroz upravni postupak. Obrazloženje koje je Kantonalni sud dao u vezi sa tim prigovorom je za apelanticu neprihvatljivo.

b) Odgovor na apelaciju

30. Kantonalni sud i Općinski sud su naveli da su neosnovani svi apelacioni prigovori o navodnom kršenju apelanticinih prava, jer osporenim odlukama apelantici nisu povrijeđena prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvala.

31. Tuženi je u odgovoru na apelaciju ponovo ukazao na sadržaj Odluke o isplati otpremnine prilikom odlaska u penziju za izabrane dužnosnike broj 01/3-02-183/12 od 12. aprila 2012. godine i Zaključak broj 01/3-02-314/13 od 19. marta 2013. godine kojim je poništen dio navedene odluke, koji je donijela nadležna Administrativna komisija po kojem je osporeno pravo apelantici na isplatu otpremnine.

V.Relevantni propisi

32. Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 45/10, 111/12 i 20/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 45/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

1. Plaća Član 7.

Vrijeme ostvarivanja prava na plaću Izabrani dužnosnici, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici koji dužnost obavljaju profesionalno, imaju pravo na plaću.

Izabrani dužnosnici, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici ostvaruju pravo na plaću danom stupanja na dužnost, u skladu sa općim aktima zakonodavnog odnosno izvršnog organa vlasti (u daljnjem tekstu: nadležni organ).

Izabrani dužnosnici, pravo na plaću iz stava 1. ovog člana, ostvaruju od dana podnošenja zahtjeva za profesionalnim obavljanjem dužnosti nadležnoj komisiji.

Nosioci izvršnih funkcija, pravo na plaću iz stava 1. ovog člana, ostvaruju danom potvrđivanja izbora odnosno imenovanja u Parlamentu Federacije.

Savjetnici predsjedavajućih domova Parlamenta Federacije i nosioci izvršnih funkcija, pravo na plaću iz stava 1. ovog člana, ostvaruju danom postavljenja na radno mjesto. Član 11.

Naknada plaće nakon prestanka javne funkcije Izabrani dužnosnici i nosioci izvršnih funkcija nakon prestanka obavljanja javne funkcije, a do zasnivanja novog radnog ili ugovornog odnosa ili do ispunjavanja uvjeta za penziju, prema općim propisima, imaju pravo na naknadu plaće koju su ostvarivali dok su obavljali javnu funkciju u trajanju od 12 mjeseci.

Prava iz stava 1. ovog člana imaju i savjetnici u trajanju od 6 mjeseci, ukoliko su dužnost savjetnika obavljali dulje od dvije godine.

Izabrani dužnosnici, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici koji se, u skladu sa zakonom, vrate na isto ili slično radno mjesto sa kojeg su izabrani, odnosno imenovani na javnu funkciju, nemaju pravo na naknadu plaće iz stava 1. ovog člana.

Član 16.

Otpremnina Izabrani dužnosnici, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici imaju pravo na isplatu otpremnine prilikom odlaska u penziju u iznosu od pet njegovih prosječnih plaća isplaćenih u prethodnih pet mjeseci.

33. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:

Pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju Član 21.

Zaposlenik ima pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju najmanje u visini tri prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.

34. Zakon o radu Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) koji je prestao da važi.

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

6. Otpremnina Član 100.

Zaposlenik koji je sa poslodavcem zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada, osim ako se ugovor otkazuje zbog kršenja obaveze iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu od strane zaposlenika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje u zavisnosti od dužine prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa sa tim poslodavcem.

Otpremnina iz stava 1. ovog člana utvrđuje se kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, s tim da se ne može utvrditi u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plaće isplaćene zaposleniku u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca.

Izuzetno, umjesto otpremnine iz stava 2. ovog člana, poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade.

35. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06 i 4/09) koji je važio u relevantnom periodu, a koji u bitnom dijelu glasi:

2. Starosna penzija Član 30.

Osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža.

Osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.

Član 96. stav (1) Postupak za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja pokreće se na zahtjev osiguranika.

Član 103.

Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stiču se i dospijevaju danom ispunjenja uvjeta propisanih ovim zakonom, s tim što se pravo na penziju može ostvariti samo poslije prestanka osiguranja.

Član 104. stav (1) (1) Penzija se isplaćuje od dana ispunjenja uvjeta propisanih za sticanje penzije, ako je zahtjev podnijet u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta, a ako je zahtjev podnijet po isteku tog roka, od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad. Član 137.

Izuzetno od odredbe člana 30. ovog zakona pravo na starosnu penziju stiče osiguranik kada navrši:

1. u 1998. godini 60 godina života;

2. u 1999. godini 61 godinu života;

3. u 2000. godini 62 godine života;

4. u 2001. godini 63 godine života;

5. u 2002 . godini 64 godine života.

Osiguranik može steći pravo na starosnu penziju i prije navršenih godina života propisanih u stavu 1. ovog člana, odnosno u članu 30. ovog zakona, kad navrši 55 godina života i 30 godina penzijskog staža (žena), odnosno 60 godina života i 35 godina penzijskog staža (muškarac), ali najduže do 31. decembra 2015. godine.

Osiguraniku iz stava 2. ovog člana iznos penzije određen prema dužini penzijskog staža umanjuje se za 0,5% (žena), odnosno 1% (muškarac) za svaku godinu ranijeg odlaska u penziju prije navršenih 65 godina života.

Osiguraniku iz stava 3. ovog člana, kada navrši godine života iz stava 1. ovog člana, odnosno iz člana 30. ovog zakona, ne prestaje umanjenje penzije u skladu sa stavom 3. ovog člana.

VI.Dopustivost

36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 439293 18 Rsž od 25. aprila 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 16. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 16. jula 2018. godine (ponedjeljak), jer je 60. dan za podnošenje apelacije istekao 15. jula (nedjelja) iz čega slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

40. Apelantica pobija presude redovnih sudova tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije i člana 2. tačka 3. a), b) i c) i član 26. Međunarodnog pakta.

Pravo na pravično suđenje

41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

42. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

43. U konkretnom slučaju postupak se ticao isplate otpremnine, što nesporno jeste pitanje građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

44. Ustavni sud zapaža da apelantica iznosi brojne prigovore kojima osporava odluke redovnih sudova, tvrdeći da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili dokaze, da su činjenično stanje pogrešno utvrdili i da su proizvoljno primijenili materijalno pravo, odnosno da su obrazloženja osporenih odluka proizvoljna, nelogična i kontradiktorna.

45. U vezi sa iznesenim prigovorima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

46. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

47. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

48. U vezi sa iznesenim prigovorima, Ustavni sud, prije svega, naglašava da je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju, zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili da razmotre sve relevantne faktore, odnosno propustili da uzmu u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili da provedu dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti), (vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83. s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

49. Polazeći od tužbenog zahtjeva Ustavni sud zapaža da je apelantica tužbom tražila da se utvrdi da je nezakonit sporni akt i da se on poništi, te da je tražila isplatu otpremnine, u smislu člana

16. Zakona o plaćama i naknadama (vidi Relevantne propise).

50. Ustavni sud zapaža da je tužbeni zahtjev odbijen uz obrazloženje da apelantica nema pravo na isplatu otpremnine iz člana 16. Zakona o plaćama i naknadama, jer apelantica na dan stjecanja prava na penziju (11. januar 2012. godine) nije bila izabrani dužnosnik tuženog. Naime, Ustavni sud podsjeća da je Kantonalni sud, podržavajući zaključak prvostepenog suda, naveo: „Kako je tužiteljici sa danom 22. novembra 2011. godine prestala funkcija na kojoj je imenovana, da nakon prestanka funkcije nije zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca, da je dana 11.1.2012. godine ostvarila pravo na penziju, pa kako u momentu ostvarivanja prava na penziju nije bila izabrani dužnosnik, shodno članu 16. Zakona o plaćama, ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi da je pogrešan pravni zaključak prvostepenog suda da tužiteljica ispunjava uvjete za isplatu otpremnine.“

51. Imajući u vidu dato obrazloženje u kontekstu činjeničnog utvrđenja koje je tokom postupka utvrđeno, Ustavni sud ne može da prihvati apelacione prigovore da je ono proizvoljno i da nije utemeljeno na odredbama materijalnog prava. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, imajući u vidu raspoložive dokaze, koje su ocijenili u smislu člana 8. ZPP, rasvijetlili činjenične okolnosti konkretnog slučaja na koje su primijenili odredbe Zakona o plaćama i naknadama ( čl. 7, 11. i 16), utvrđujući da apelantica ne ispunjava uvjete iz člana 16. Zakona o plaćama i naknadama, a u načinu na koji su to redovni sudovi primijenili i protumačili odredbe materijalnog prava Ustavni sud ne uočava proizvoljnost. Posebno Ustavni sud ne uočava proizvoljnost u tumačenju i primjeni odredbe člana 16. Zakona o plaćama i naknadama koja jasno propisuje da se pravo na otpremninu stječe prilikom odlaska u penziju, a ne nakon stjecanja tog prava, kao u slučaju apelantice koja je prava iz radnog odnosa kod tuženog prestala da koristi istekom prava iz člana 11. stav 1. Zakona o plaćama i naknadama. Apelanticino pozivanje na odredbe Zakona o PIO u okolnostima konkretnog slučaja se čini neutemeljenim, jer se odredbe tog zakona ne mogu dovesti u vezu sa konkretnim predmetom.

52. Ustavni sud zapaža da je tužbenim zahtjevom apelantica tražila i da se poništi sporni akt kojim je obaviještena da je zaključkom poništen dio odluke kojim je apelantici prethodno priznato pravo na isplatu otpremninu prema odredbi člana 16. Zakona o plaćama i naknadama. Također, Ustavni sud zapaža da je apelantica tokom postupka tvrdila da joj nije dostavljena odluka kojom joj je uskraćeno pravo na otpremninu, osim što joj je dostavljen sporni akt kojim je o tome obaviještena (vidi tačku 15. ove odluke), čime joj je onemogućeno pravo da u upravnom postupku pokuša da zaštiti svoje pravo na otpremninu. Ustavni sud, suprotno apelanticinim tvrdnjama, zapaža da se tim prigovorom bavio Kantonalni sud, koji je dao obrazloženje (vidi tačku 27. ove odluke) koje se ne može smatrati proizvoljnim i suprotnim garancijama koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije.

53. Stoga, imajući u vidu sve prethodno izneseno Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali prigovori

54. U vezi sa prigovorima kojima se apelantica poziva na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana 2. tačka 3. a), b) i c) i član 26. Međunarodnog pakta, koji se, u suštini, odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava, odnosno na pravičnost postupka koji je okončan osporenim presudama, što je zaštićeno standardima prava na pravično suđenje, Ustavni sud ističe da neće posebno razmatrati ove navode apelacije s obzirom na to da su navodi o pravičnom suđenju već razmotreni.

55. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost da koristi i da je koristila pravne lijekove propisane zakonom u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelanticinim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud i ove prigovore smatra neosnovanim.

56. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu, tvrdeći da je drugim dužnosnicima koji su bili u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji isplaćena otpremnina pri čemu te navode ne potkrepljuje niti jednim dokazom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica isti prigovor istakla u žalbi i da je Kantonalni sud ovaj prigovor ispitao navodeći da apelantica nije dokazala postojanje uporednog faktora na osnovu koga bi se pitanje diskriminacije moglo ispitati. Kako apelantica ni u apelaciji nije ponudila relevantnu argumentaciju kojom bi paušalne prigovore potkrijepila, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantnu argumentaciju koja bi ukazivala na vjerovatnoću da je diskriminirana. Stoga se i navodi o kršenju prava na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu smatraju neosnovanim.

57. Shodno prethodnom utvrđenju da je došlo do kršenja prava na pravilno suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno ispitivati ostale apelacione prigovore u odnosu na kršenje ostalih prava na koja se apelantica pozvala.

VIII.Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odbili apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu otpremnine po osnovu člana 16. Zakona o plaćama i naknadama uz obrazloženje da apelantica na dan kada joj je priznato pravo na prijevremenu penziju nije bila izabrani dužnosnik tuženog, jer takvo obrazloženje, suprotno apelanticinim tvrdnjama, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, niti bilo što iz osporenih odluka upućuje na zaključak da su izneseni prigovori o proizvoljnoj primjeni prava, proizvoljnoj ocjeni dokaza, odnosno pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju opravdani.

59. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana 2. tačka 3. a), b) i c) i član 26. Međunarodnog pakta kada se pozivanje na kršenje navedenih prava suštinski temelji na kršenju principa zaštićenih pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo kršenja principa zaštićenih pravom na pravično suđenje.

60. Osporenim odlukama nije prekršeno ni pravo iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu kada je apelantica imala mogućnost da koristi i kada je koristila pravne lijekove, a činjenica da apelantica povodom korištenih pravnih lijekova nije ostvarila uspjeh u parnici per se ne pokreće pitanje kršenja tog prava.

61. Konačno, nema ni kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu kada apelantica, osim paušalnih tvrdnji, nije ponudila relevantnu argumentaciju kojom bi diskriminaciju učinila vjerovatnom.

62. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3840/18 (N. A.) | Sudska praksa | Aktio