Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4610/18 (H. D.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4610/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4610/18, rješavajući apelaciju Hakije Džidića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hakije Džidića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 018588 18 Rev od 3. jula 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hakija Džidić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senad Pizović, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 018588 18 Rev od 3. jula 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Bosne i Hercegovine – Ministarstvo civilnih poslova, Komisija za deminiranje u BiH, Centar za uklanjanje mina u BiH- BHMAC i „Klicotransa“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 2. decembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH i prvotuženi su dostavili odgovor na apelaciju 4. decembra 2019. godine. Drugotuženi nije dostavio traženi odgovor.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Prvotužitelj N. P. (u daljnjem tekstu: prvotužitelj) i apelant kao drugotužitelj su 26. marta 2015. godine podnijeli tužbu protiv tuženih radi naknade štete. U zahtjevu su tražili da se tuženi obavežu da im solidarno isplate naknadu nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 98.000,00 KM, kao i da im naknade troškove postupka. Prvotužitelj i apelant su u tužbenom zahtjevu i tokom postupka naveli da je 27. februara 2014. godine u rejonu Trebevića (naselje Bostarići) došlo do aktiviranja eksplozivne naprave kada je drugotuženi izvodio građevinske radove, te da su od posljedica eksplozije zadobili teške tjelesne povrede opasne po život. Dalje, prvotužitelj i apelant su opisali kako je došlo do eksplozije, te da propust prvotuženog vide u činjenici da nije postavio uočljive znakove koji upozoravaju na opasnost od mina, a drugotuženog što su njegovi uposlenici koji su upravljali građevinskom mašinom, koja se prema Zakonu o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), smatra opasnom stvari, aktivirali eksplozivnu napravu. U odgovoru na tužbu prvotuženi je istakao prigovor neurednosti tužbe, nedostatka pasivne legitimacije, neosnovanosti tužbe i prigovor na visinu tužbenog zahtjeva, te je naveo da nije doprinio nastanku štetnog događaja i da nema odgovornosti za nastalu štetu, uz prijedlog da sud odbije ili odbaci tužbeni zahtjev u odnosu na njega i obaveže prvotužitelja i apelanta da mu naknade troškove postupka. Drugotuženi je u odgovoru na tužbu i tokom postupka osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva i istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije, te naveo da se kao pravno lice bavi registrovanom djelatnošću, tj. građevinom, kao i da je u dobroj vjeri i savjesno obavljao povjerene poslove i zadatke i da nije imao saznanja da na predmetnom terenu postoje minska neeksplodirana sredstva. Drugotuženi je istakao da je šteta prvotužitelju i apelantu nastala isključivo radnjom trećeg lica koje je bilo dužno da područje na kojem se desio nesretan slučaj obilježi znacima koji upozoravaju na opasnost od mina, kao i da su prvotužitelj i apelant doprinijeli nastanku štete tako što nisu poštovali natpis (da je zabranjeno stajanje u krugu mašine za vrijeme obavljanja građevinskih radova) koji je stajao na njegovoj građevinskoj mašini. Odlučujući o tužbenom zahtjevu prvotužitelja i apelanta, Sud BiH je 17. decembra 2015. godine donio presudu kojom je obavezao tužene da im solidarno naknade iznose pobliže precizirane u izreci navedene presude. Međutim, rješenjem drugostepenog vijeća Suda BiH od 2. juna 2016. godine uvažene su žalbe tuženih, ukinuta je prvostepena presuda i predmet je vraćen na ponovno suđenje uz obrazloženje da sud u ponovnom postupku otkloni istaknute povrede postupka vodeći računa o svim okolnostima slučaja, a naročito o postojanju uvjeta za odgovornost tuženih.

Postupak u kojem je donesena osporena odluka

6. Odlučujući u ponovnom postupku, Sud BiH je Presudom broj S1 3 P 018588 16 P 2 od 14. jula 2017. godine obavezao tužene da prvotužitelju i apelantu na ime naknade štete solidarno isplate ukupne iznose od 23.800,00 KM, odnosno 30.100,00 KM (uz naznaku za svakog tužitelja pojedinačnog vida i visine nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih fizičkih bolova, straha i duševnih bolova na ime umanjenja opće životne sposobnosti i na ime naruženosti), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva prvotužitelja i apelanta iznad dosuđenog iznosa.

7. Sud BiH je u ponovnom postupku pročitao ranije izvedene dokaze i izveo nove dokaze (brojni materijalni dokazi predloženi od tužitelja i tuženih, saslušani predloženi svjedoci i prvotužitelj i apelant u svojstvu parničnih stranaka, nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke i geodetske struke), te je nakon ocjene provedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi odlučio kao u izreci presude. Sud BiH je naveo da je iz stanja spisa, a posebno iz iskaza svjedoka, nesporno utvrđeno da je na obroncima Trebevića (mjesto Bosarići), u skladu s ugovorom zaključenim 12. februara 2014. godine s Općinom Stari Grad, drugotuženi izvodio radove izgradnje prilaznog puta, te da je prilikom obavljanja radova 27. februara 2014. godine radnik drugotuženog koji je upravljao građevinskom mašinom aktivirao eksplozivnu napravu u momentu dok su tužitelji šetali, pri čemu je uslijed eksplozije došlo do povređivanja tužitelja koji su zadobili povrede opasne po život. Dalje, Sud BiH je naveo da je među strankama sporno da li je mjesto nesreće bilo deminirano prije nesreće i da li je prije nesreće bilo obilježeno odgovarajućim vidnim znacima koji ukazuju na opasnost od mina, te postojanje pasivne legitimacije tuženih i visina tužbenog zahtjeva.

8. U vezi s pasivnom legitimacijom prvotuženog, Sud BiH je u obrazloženju presude naveo relevantne odredbe Zakona o deminiranju u BiH (čl. 4, 8, 11, 16, 32. i 33, u daljnjem tekstu: Zakon o deminiranju) istaknuvši da je prvotuženi formiran sa zadatkom uklanjanja mina u BiH prema usvojenom planu i uz stručni nadzor, te je zaključio da je prvotuženi pasivno legitimiran u predmetnoj pravnoj stvari, kao i da je irelevantno gdje se štetni događaj desio s obzirom na to da je deminiranje čitave teritorije BiH pod nadzorom prvotuženog. U odnosu na pasivnu legitimaciju drugotuženog, Sud BiH je citirao relevantne odredbe ZOO-a (čl. 154, 206. i 207) navodeći da je neposrednim opažanjem došao do zaključka da drugotuženi prilikom izvođenja radova nije osigurao radilište (zabranom ulaska, stavljanjem fizičkih prepreka i vidnih znakova upozorenja) iako je radove izvodio teškom građevinskom mašinom. Osim toga, sud je djelimično prihvatio prigovor drugotuženog i zaključio da su i prvotužitelj i apelant doprinijeli nastanku štete jer su se nepažljivo kretali u blizini radova, tj. nisu se smjeli nalaziti u blizini velike građevinske mašine. Dalje, Sud BiH je istakao da nije mogao na pouzdan način utvrditi da li je predmetna parcela na kojoj se dogodila eksplozija bila deminirana prije štetnog događaja, dok je na osnovu iskaza svjedoka i prvotužitelja i apelanta (kojima je sud poklonio vjeru) pouzdano utvrdio da predmetna parcela nije bila vidno označena upozoravajućim znacima („pazi mine“, „opasnost od mina“, „minsko područje“ i sl.) koji bi ukazali da se radi o miniranom, tj. rizičnom području. S druge strane, na te okolnosti sud nije prihvatio kao relevantan iskaz svjedoka Lj. S. zato što je on uposlenik prvotuženog pa zbog sukoba interesa i eventualne odgovornosti sud je zaključio da taj iskaz ne može biti odlučan za utvrđivanje predmetne činjenice. U vezi s tim, Sud BiH je zaključio da u evidentnoj mjeri postoji odgovornost prvotuženog za nastalu nesreću jer se nije pridržavao obaveza koje proizlaze iz odredbi Zakona o deminiranju (posebno člana 11. stav 1. tačke a), kao i odredbe člana 177. stav 4. ZOO-a. Sud BiH je naveo da odgovornost drugotuženog leži u činjenici da je on pristupio izvođenju građevinskih radova bez ranije konsultacije s prvotuženim, odnosno nije se informirao kod prvotuženog da li je predmetna parcela očišćena od mina i drugih eksplozivnih sredstava. Osim toga, sud je ukazao na odredbu člana 154. stav 2. ZOO-a kojom je propisano da za štetu odgovara njen imalac, odnosno vršilac bez obzira na krivicu. Visinu nematerijalne štete sud je utvrdio primjenom odredbe člana 200. ZOO-a i nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, koji je sud prihvatio kao stručan i objektivan, računajući doprinos prvotužitelja i apelanta posljedicama predmetne eksplozije (umanjenjem visine štete za 30%), dok je tužiteljima odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka. Odluku o kamatama Sud BiH je donio u skladu s odredbom člana 277. ZOO-a, dok je odluku o troškovima postupka zasnovao na odredbama čl. 323. i 324. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) i uspjehu stranaka u sporu.

9. Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 018588 17 Gž 2 od 4. decembra 2017. godine djelimično je uvažena žalba prvotuženog i preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog, dok je uvažen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog koji je obavezan da prvotužitelju i apelantu na ime naknade štete isplati iznose od 16.800,00 KM, odnosno 21.350,00KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, a preko dosuđenog iznosa odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja. Istom presudom obavezani su prvotužitelj i apelant da prvotuženom naknade troškove postupka, te je odbijena kao neosnovana žalba drugotuženog.

10. U obrazloženju presude drugostepeno vijeće Suda BiH je ponovilo utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je istakao da je prvostepeni sud, pozivom na relevantne odredbe Zakona o deminiranju, pravilno odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je izjavio prvotuženi, uz pravilan zaključak da je irelevantno gdje se predmetna nezgoda desila (teritorija FBiH ili RS) s obzirom na to da prvotuženi deminiranje izvodi na čitavoj teritoriji BiH. Međutim, drugostepeno vijeće smatra da je zaključak prvostepenog suda o odgovornosti prvotuženog zasnovan na pogrešnoj ocjeni izvedenih dokaza. Naime, prvostepeni sud je zaključak o odgovornosti prvotuženog zasnovao isključivo na iskazima saslušanih svjedoka i tužitelja, dok iskaz svjedoka Lj. S. (koji je tvrdio da je predmetni lokalitet bio propisno označen upozoravajućim znacima) prvostepeni sud nije prihvatio kao vjerodostojan uz konstataciju da se radi o zaposleniku prvotuženog koji je zainteresiran za ishod parnice. Drugostepeno vijeće Suda BiH smatra da je osnovana žalba prvotuženog, odnosno da je prvostepeni sud propustio da cijeni iskaz svjedoka Lj. S. u smislu odredbe člana 13. ZPP-a, čime je učinio povredu odredaba parničnog postupka (iz člana 176. stav 1. u vezi sa čl. 13. i 158. ZPP-a). U vezi s tim, sud je naveo da iz materijalnih dokaza u predmetnom spisu (pobliže navedenih na stranici 7. drugostepene presude) proizlazi da je predmetna lokacija u trenutku nesreće imala status „rizične površine“, kako to i prvotuženi tvrdi, kao i da je stanje obilježavanja predmetne lokacije bilo ažurirano, odnosno da je područje bilo obilježeno znacima upozorenja (znakovi za mine). Osim toga, iz dopunskog nalaza vještaka geodetske struke proizlazi da u njegovom prvom nalazu nigdje nije napisano da li je predmetna lokacija bila deminirana na dan nesreće (27. februara 2014. godine), već su samo analizirane priložene karte koje nisu bile datirane i koje su, prema stanju spisa, nastale nakon nesreće i nakon deminiranja. Drugostepeno vijeće Suda BiH je istaklo da je iskaz svjedoka Lj. S. u svemu saglasan s izvedenim materijalnim dokazima (zapisnik o kontroli znakova hitnog obilježavanja od 14. maja 2013. godine, fotografije s lica mjesta i pismena koje je svjedok uputio direkciji prvotuženog), da iz njega proizlazi da je lokacija na kojoj se desila nesreća obilježena standardnim znakovima hitnog obilježavanja koje su povrijeđeni ignorirali, te da je građevinska mašina drugotuženog prolazeći kroz rizičnu površinu aktivirala tenkovsku minu od čije eksplozije su dva lica teže, a dva lica lakše povrijeđena. Dakle, iz provedenih materijalnih dokaza s kojima je saglasan iskaz svjedoka prvotuženog (Lj. S.), kao i iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, drugostepeno vijeće je zaključilo da je prvotuženi postupao u skladu sa svojim zakonskim obavezama i da odgovornost za nastalu nesreću, a samim tim i štetu, snosi drugotuženi. Naime, kako iz materijalnih dokaza nesumnjivo proizlazi da se predmetna nesreća desila na rizičnoj lokaciji koja je kao takva bila propisno obilježena znakovima minskog upozoravanja, proizlazi da je prvotuženi preduzeo odgovarajuće mjere sigurnosti i sprječavanja nastanka štete u smislu odredbi člana 11. stav 1. tačka

a) Zakona o deminiranju, odnosno da nije mogao pretpostaviti niti izbjeći nastanak štete koju su pretrpjeli tužitelji. S obzirom na navedeno, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da ne postoji objektivna odgovornost niti odgovornost po osnovu krivice prvotuženog za štetni događaj, odnosno budući da ocjenom provedenih dokaza proizlazi da tužitelji nisu dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženog zbog čega je on odbijen primjenom odredbe člana 11. stav 1. tačka a) Zakona o deminiranju i čl. 173. i 177. stav 2. ZOO-a.

11. S druge strane, drugostepeno vijeće Suda BiH smatra da je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava utvrdio odgovornost drugotuženog u konkretnom slučaju. Naime, odgovornost drugotuženog proizlazi iz odredbe člana 154. stav 1. ZOO-a, odnosno činjenici da je pristupio izvođenju građevinskih radova u rizičnoj zoni (minirano područje), koja je kao takva obilježena odgovarajućim minskim znacima, bez prethodnog obraćanja prvotuženom i naručitelju posla radi dobijanja potrebnih obavještenja i preduzimanja odgovarajućih mjera osiguranja. Osim toga, radna mašina koja je u konkretnom slučaju aktivirala eksplozivnu napravu predstavlja opasnu stvar (u smislu odredbe člana 154. stav 2. ZOO-a), dok izvođenje građevinskih radova (čišćenje puta zaraslog u šumu) na prostoru koji je u proteklom ratu predstavljao liniju razgraničenja predstavlja djelatnost s povećanom opasnošću za radnike i građane u njenoj neposrednoj blizini. Također, drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su prvotužitelj i apelant svojim ponašanjem (nalazili se u zoni koja je označena rizičnom i obilježena znacima minskog upozorenja, te se kretali u neposrednoj blizini građevinske mašine koja je izvodila zemljane radove na putu) doprinijeli nastanku štete i da taj doprinos iznosi 30%. Međutim, drugostepeno vijeće Suda BiH smatra da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio visinu pripadajuće naknade nematerijalne štete zbog čega je u skladu s provedenim dokazima i nalazom vještaka medicinske struke, u skladu s odredbom člana 200. ZOO-a, odmjerio visinu naknade koja pripada tužiteljima u konkretnom slučaju. S obzirom na to da je preinačio prvostepenu presudu u pogledu glavne stvari, drugostepeno vijeće je primjenom odredbe člana 323. stav 1. ZPP-a obavezao tužitelje da prvotuženom naknade troškove postupka, dok je primjenom člana 334. stav 2. ZPP-a obavezao drugotuženog da tužiteljima naknadi troškove postupka (preciznije navedeno u izreci presude).

12. Reviziono vijeće Suda BiH je, odlučujući o reviziji tužitelja (prvotužitelja i apelanta) i drugotuženog, donijelo Presudu broj S1 3 P 018588 18 Rev od 3. jula 2018. godine kojom je odbilo kao neosnovane izjavljene revizije. U obrazloženju presude je navedeno da, suprotno revizionim navodima, drugostepena presuda nije donesena uz povredu odredaba parničnog postupka s obzirom na to da je drugostepeno vijeće, u smislu odredbe člana 188. ZPP-a, ocijenilo sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja za ocjenu osnovanosti tog pravnog lijeka, a što je vidljivo iz razloga datih u obrazloženju osporene presude. Pri tome, uvjerenje o osnovanosti žalbenih prigovora drugostepeno vijeće je opravdalo jasnim, valjanim i potpunim razlozima koje kao pravilne prihvata i reviziono vijeće Suda BiH s obzirom na to da oni nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima i imaju uporište u odredbama materijalnog prava navedenim u obrazloženju drugostepene presude. Dalje, ponovljeno je činjenično stanje utvrđeno nižestepenim presudama i istaknuto da su neosnovani prigovori pogrešne primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju. U vezi s ključnim pitanjem iz revizionih navoda, tj. da li je stanje obilježavanja (lokacije na kojoj se desila nesreća) bilo ažurirano od prvotuženog, reviziono vijeće Suda BiH je istaklo da iz provedenih dokaza, koje je drugostepeni sud pravilno cijenio, proizlazi da je prvotuženi izvršio sve potrebne radnje u izvršenju zakonom propisanih zadataka, odnosno da je 14. maja 2013. godine vršena kontrola i obnova znakova hitnog obilježavanja na predmetnoj lokaciji, o čemu je sačinjen zapisnik koji sadrži skicu i fotografije postavljenih znakova. Također, svjedok Lj. S. (zaposlenik prvotuženog) potvrdio je da je zatekao znakove minskog obilježavanja na mjestu nesreće, o čemu postoje i dokazi u vidu fotodokumentacije, koji iskaz je cijenio i detaljno obrazložio drugostepeni sud, na pravilan i potpun način, pa se revizioni prigovori u tom pogledu pokazuju kao neosnovani.

13. Reviziono vijeće Suda BiH smatra da je ispravno drugostepeni sud cijenio iskaz navedenog svjedoka dovodeći ga u vezu s provedenim materijalnim dokazima i relevantnom fotodokumentacijom. Revizioni navodi o neravnomjernom kvantitativnom omjeru iskaza svjedoka koji su dominantno (većinski) izjavili pred sudom da nisu uočili nikakve oznake upozorenja na mine u vrijeme nesreće ne predstavljaju obavezujuću smjernicu za sud prilikom odlučivanja. Naime, u parničnom postupku ne postoje formalna dokazna pravila i ocjena dokaza koji bi po kriteriju većinskog broja dokaza ili iskaza obavezivala sud da donese zaključak o (ne)postojanju činjenica koja su predmet postupka. Ipak, u smislu ostvarenja načela pravne sigurnosti i legitimnih očekivanja sud ima obavezu obrazloženja razloga koji su doprinijeli formiranju konačnog zaključka. Reviziono vijeće Suda BiH, nakon izvršenog uvida u provedene materijalne dokaze i iskaze svih svjedoka, smatra objektivnim i usklađenim s preostalim dokazima iskaz svjedoka Lj. S. koji je potpuno saglasan materijalnim dokazima iz spisa, dok među preostalim svjedocima nije postojala potpuna saglasnost o nepostojanju oznaka minskog obilježavanja. Naime, pojedini svjedoci su naznačili nespornim da su upoznati da je predmetno područje bilo označeno znakovima minskog upozorenja godinu dana prije nesreće, dok su čak i tužitelji izjavili da im je poznato da je predmetna lokacija (za vrijeme ratnih dešavanja) bila linija međuentitetskog razgraničenja (visokorizično područje). Reviziono vijeće Suda BiH smatra pravilnim zaključak drugostepenog suda da prvotuženi nije mogao pretpostaviti niti izbjeći nastanak štete koju su pretrpjeli tužitelji s obzirom na to da je preduzeo odgovarajuće mjere sigurnosti i sprečavanja nastanka štete postavljajući znakove minskog obilježavanja. Prema tome, ne postoji objektivna odgovornost niti odgovornost po osnovu krivice prvotuženog za štetni događaj budući da je prvotuženi dokazao da šteta potječe isključivo od radnje drugotuženog, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ni otkloniti (član 177. stav 2. ZOO-a). Ovo posebno ako se ima u vidu da analizom zakonskih i podzakonskih propisa prvotuženom nije nametnuta precizna periodična i kontinuirana obaveza obilježavanja minskih područja. Dakle, s obzirom na navedeno, kao i činjenicu da je 14. maja 2013. godine prvotuženi izvršio hitno obilježavanje, proizlazi zaključak da je prvotuženi ažurno vršio obilježavanje predmetne lokacije, imajući u vidu da se nesreća desila 27. februara 2014. godine (oko devet mjeseci nakon obilježavanja). U vezi s revizionim navodima drugotuženog o nepostojanju odgovornosti za pretrpljenu štetu, reviziono vijeće Suda BiH je ponovilo zaključak drugostepenog suda u tom pravcu, te je istaknulo da je takav zaključak drugostepenog suda pravilan. Također, u potpunosti je prihvaćen kao pravilan zaključak drugostepenog suda u pogledu postojanja doprinosa tužitelja štetnom događaju, kao i visine dosuđene naknade nematerijalne štete. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant je naveo tok predmetnog postupka i istakao da je predmet razmatranja njegove apelacije da li je prvotuženi odgovoran za nastanak predmetne nesreće, tj. da li je osnovano odbijanje tužbenog zahtjeva u odnosu na njega. Dalje, apelant navodi da je to od ključne važnosti za njega jer svoja potraživanja ne može naplatiti od drugotuženog, kao i da drugostepeni sud i reviziono vijeće Suda BiH nisu uzeli u obzir sve činjenice i dokaze provedene u postupku koji ukazuju na odgovornost prvotuženog za štetni događaj. Apelant smatra da u konkretnom slučaju drugostepeni sud i reviziono vijeće Suda BiH nisu pravilno cijenili dokaze kada su zaključili da prvotuženi nije odgovoran za štetni događaj, te je na taj način učinjena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 176. stav 2. u vezi sa članom 13. ZPP-a. Apelant je naveo dokaze na osnovu kojih je preinačena prvostepena presuda i daje svoje viđenje kako su navedeni dokazi trebali da se cijene, te ističe da je ocjena navedenih dokaza bila proizvoljna. Dalje, apelant ponavlja utvrđeno činjenično stanje i ustrajava na tome da mjesto nesreće nije bilo označeno znacima koji upozoravaju na mine, te ukazuje na iskaze svjedoka koji su naveli da mjesto nesreće nije bilo obilježeno upozoravajućim znacima. Apelant ne osporava da postoji materijalni dokaz – zapisnik o kontroli znakova hitnog obilježavanja od 14. maja 2013. godine, međutim, navodi da to ne znači da su u momentu nesreće ti znakovi fizički i faktički bili na terenu. Osim toga, smatra da je nemoguće da su građevinski radovi vršeni u minskom polju uz zanemarivanje oznaka „opasnost od mina“.

b)Odgovor na apelaciju

15. Sud BiH je u odgovoru naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene Odluke broj S1 3 P 018588 18 Rev od 3. jula 2018. godine, te je istakao da je svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava i da nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji.

16. Prvotuženi je u odgovoru naveo da su neosnovani apelantovi navodi da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava navedena u apelaciji, te je očigledno da apelant nije podnio apelaciju zbog učinjenih povreda, već zbog nemogućnosti da naplati svoja potraživanja od drugotuženog. Istaknuto je da Sud BiH donošenjem osporene odluke nije učinio povredu ni materijalnopravnih niti procesnopravnih propisa.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 13.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje Sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 176.

(1)Povreda odredbi parničnog postupka postoji ako Sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

[…]

18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Pretpostavka uzročnosti Član 173.

Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom delatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno delatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Oslobođenje od odgovornosti Član 177.

[…] (2) Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvideti i čije posledice nije mogao izbeći ili otkloniti.

19. U Zakonu o deminiranju u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ broj 5/02) relevantne odredbe glase:

1. Komisija za deminiranje u Bosni i Hercegovini Član 4.

1. U svrhu izvršenja dugoročnog zadatka deminiranja u Bosni i Hercegovini osniva se Komisija za deminiranje u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu:

Komisija), kao centralno tijelo za poslove deminiranja, koju odlukom osniva Vijeće ministara Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vijeće ministara), utvrđuje njen djelokrug rada i način finansiranja.

2. Komisija je u sastavu Ministarstva civilnih poslova i komunikacija i za svoj rad odgovara ovom ministarstvu.

2. Centar za uklanjanje mina u Bosni i Hercegovini Član 8.

1. Kao stručna služba Komisije osnovat će se Centar za uklanjanje mina u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: BHMAC).

2. BHMAC osniva odlukom Vijeće ministara Bosne i Hercegovine i utvrđuje njegovu organizaciju kao i funkcije koje će vršiti u ime Komisije.

3. BHMAC ima urede u Banjoj Luci i Sarajevu, koji za svoj rad odgovaraju

BHMAC-u.

4. BHMAC može privremeno formirati i regionalne urede ako se za to ukaže potreba.

Član 11.

Uredi BHMAC-a obavljat će sljedeće zadatke:

a)voditi operacije upoznavanja s minama, obilježavanja mina, izviđanja i uklanjanja mina (u skladu s tehničkim standardima odobrenim od Komisije i koristeći se postojećom civilnom ekspertizom u strukturama unutar entitetskih vlada);

[…] VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 018588 18 Rev od 3. jula 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. jula 2018. godine, a apelacija je podnesena 14. augusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

27. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio s prvotužiteljem pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05). Stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

28. U vezi s apelantovim navodima o pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava.

30. Ustavni sud zapaža da je presudom drugostepenog vijeća, koji stav je potvrđen osporenom presudom revizionog vijeća Suda BiH, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog od prvostepenog suda odbijen tužbeni zahtjev prvotužitelja i apelanta u odnosu na prvotuženog. Naime, dovodeći u kontekst utvrđene činjenice s relevantnim zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene presude, suprotno apelantovim tvrdnjama, dao jasne i argumentirane razloge za svoje odlučenje, a u kojem nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u postupanju Suda BiH. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće odluku o predmetnom sporu zasnovalo na relevantnim odredbama ZPP-a, ZOO-a i Zakona o deminiranju, pri čemu je detaljno ispitana osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženog, i to nakon što je drugostepeno vijeće Suda BiH cijenilo iskaz svjedoka Lj. S. (koji je prvostepeno vijeće propustilo da cijeni) i izvedene materijalne dokaze, a potom nakon analize svih izvedenih dokaza pojedinačno i u uzajamnoj vezi izvelo zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja u odnosu na prvotuženog.

31. U vezi s apelantovim prigovorima kojim dovodi u sumnju ocjenu dokaza tvrdnjama da drugostepeno i reviziono vijeće Suda BiH „nisu uzeli u obzir sve činjenice i dokaze provedene u postupku koji ukazuju na odgovornost prvotuženog za štetni događaj“, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ta procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

32. Polazeći od navedenih standarda, Ustavni sud zapaža da je reviziono vijeće Suda BiH ocijenilo pravilnom odluku drugostepenog vijeća kojom je usvojena žalba prvotuženog i preinačena prvostepena presuda tako da je tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog odbijen. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporene presude navedeno da je drugostepeno vijeće pravilno zaključilo da je prvostepeno vijeće počinilo povredu odredbi ZPP-a (član 13. ZPP-a) zbog propusta da cijeni iskaz svjedoka Lj. S. zajedno s ostalim izvedenim materijalnim dokazima, odnosno da je pravilno drugostepeno vijeće zaključilo (nakon što je cijenilo iskaz navedenog svjedoka s ostalim materijalnim dokazima) da prvotužitelj i apelant nisu dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženog. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u osporenoj odluci obrazložio da je drugostepeno vijeće pravilnom ocjenom izvedenih dokaza zaključilo da je prvotuženi u konkretnom slučaju preduzeo odgovarajuće mjere sigurnosti i sprečavanja nastanka štete (postavljanjem znakova minskog obilježavanja) i da nije mogao pretpostaviti, niti izbjeći nastanak štete koju su pretrpjeli tužitelji, odnosno da ne postoji objektivna odgovornost niti odgovornost po osnovu krivice prvotuženog za štetni događaj (član 177. stav 2. ZOO-a). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH na sve tri instance bio jedinstven u stavu da je odgovornost drugotuženog zasnovana na članu 154. st. 1. i 2. ZOO-a. Stoga se u takvim okolnostima, kad je u toku postupka utvrđeno da ne postoji odgovornost prvotuženog za nastalu štete, pokazuju irelevantnim apelantovi navodi da svoje potraživanje neće moći naplatiti od drugotuženog.

33. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, te sadržaj relevantnih odredbi materijalnih propisa na kojim je zasnovana osporena odluka, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, smatra da je Sud BiH u osporenoj odluci dao jasno i argumentirano obrazloženje u vezi s primjenom materijalnog i procesnog prava, odnosno dao razloge zbog kojih je ocijenio da su apelantovi revizioni navodi neosnovani. Data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Suda BiH.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

35. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju ovog prava u suštini veže za proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje u prethodnim tačkama ove odluke, pri čemu je zaključeno da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Sud BiH ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 13. ZPP-a, utvrdio činjenično stanje na koje je primijenio relevantne odredbe ZOO-a i Zakona o deminiranju u odnosu na prvotuženog, pri čemu Ustavni sud u primjeni odredaba materijalnog i procesnog prava u obrazloženju osporene odluke nije uočio proizvoljnost.

37. Također, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada se navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4610/18 (H. D.) | Sudska praksa | Aktio