Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7354/18 (H. A.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7354/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-7354/18, rješavajući apelaciju Hasana Abdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hasan Abdić protiv Rješenja Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj 18 0 V 041924 18 V od 11. jula 2019. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hasan Abdić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 017187 18 Gž od 27. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj 18 0 P 017187 12 P od 28. februara 2018.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasan Abdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 10. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 017187 18 Gž od 27. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 P 017187 12 P od 28. februara 2018. godine. Apelant je 26. jula 2019. godine dopunio apelaciju, te je osporio Rješenje Općinskog suda broj 18 0 V 041924 18 V od 11. jula 2019. godine, a podnio je i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Zaključka Općinskog suda broj 18 0 P 017187 19 I od 19. jula 2019. godine do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-7354/18 od 10. septembra 2019. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. Parnični postupak

3. Presudom Općinskog suda broj 18 0 P 017187 12 P od 28. februara 2018. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se M. A., H. A., A. A. i S. A. (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi, trećetuženi i četvrtotužena, odnosno tuženi) obavežu da mu predaju u posjed dijelove parcela (preciziranih u izreci presude) kao dio zauzetih nekretnina apelanta označenih lokacijskim skicama lica mjesta sačinjenim po vještaku geodetske struke koja se smatra sastavim dijelom ove presude (stav I). Osim toga, djelimično je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženih u dijelu u kojem su tražili da se utvrdi da su tuženi vlasnici parcela (preciziranih u izreci presude), te da sastavni dio presude čini nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke zajedno sa skicama snimanja sačinjenih na licu mjesta prema pokazivanju tuženih, kao i da se u javnim knjigama nekretnina izvrši brisanje upisa postojećeg vlasništva apelanta uz istovremeni upis tuženih (stav II). Odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženih u dijelu u kojem je traženo da se utvrdi da je četvrtotužena vlasnica parcele, odnosno dijela parcele precizirane u presudi (stav III). Obavezan je apelant da tuženim naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je zahtjev tuženih za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.

4. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su, nakon stupanja na snagu novog katastra, nekretnine (pobliže označene u obrazloženju presude) upisane kao vlasništvo apelanta sa dijelom 1/1 i da apelant, prema nalazu vještaka, nesporno drži u posjedu dio navedenih nekretnina u određenoj površini (kako je to pobliže navedeno u obrazloženju presude). Nadalje, da je u postupku izlaganja nekretnina Komisija za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama SO Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: Komisija) 22. februara 1988. godine donijela rješenje kojim je utvrdila sadržaj nekretnina u popisnom listu broj 5 za k.o. Lubarda, a koje se sastoje, između ostalih, i od nekretnina na kojima je utvrđeno apelantovo vlasništvo sa dijelom 1/1.

5. Općinski sud je istakao da su se tuženi pozvali na sticanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama po osnovu dosjelosti, jer su u zakonitom, kontinuiranom, neometanom i savjesnom posjedu nekretnina od cijepanja matične parcele tj. od januara 1984. godine, te da u posjedu nisu ometani od strane apelanta sve do 2010. godine, kao i da nisu znali za rješenje Komisije od 22. februara 1988. godine, a da su tek pokretanjem predmetne parnice saznali da je apelant na osnovu predmetnog rješenja upisan u zemljišnu knjigu kao vlasnik spornih nekretnina. Općinski sud je dalje naveo da je apelant u tužbi tvrdio da je od kupovine spornih nekretnina 1970. godine u njihovom posjedu, a da je u toku rata bio na radu u inostranstvu, pa da je prvotuženom, drugotuženom, trećetuženom i M. A. (pravni prednik četvrtotužene), dozvolio da koriste dio predmetnih nekretnina, dok je po završetku rata zahtijevao da prestanu sa njihovim korištenjem, što su odbili, zbog čega se nekoliko puta obraćao policiji (u periodu od 7. aprila 2010. godine do 27. aprila 2012. godine). Također, Općinski sud je istakao da je apelant u završnom izlaganju naveo da ostvaruje svoja prava na nekretninama od 1985. godine, kada je vršeno izlaganje nekretnina, do 2002. godine, kada je za predmetnu katastarsku općinu stupio novi operat.

6. Općinski sud se pozvao na odredbe čl. 32. i 35. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, nakon čega je istakao da apelant nije dokazao da je od cijepanja matične parcele bio u faktičkom posjedu dijelova spornih nekretnina koje u posjedu drže tuženi. Također, Općinski sud je naveo da je apelant nedosljedan u određivanju vremena kada je stupio u posjed nekretnina (od 1970. godine, kada su kupljene nekretnine ili od 1985. godine, kada je bilo izlaganje nekretnina), te da tvrdi da nije imao uvid u faktičko stanje na terenu. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da apelant nije dokazao ni nesavjesnost, niti da su tuženi stekli posjed silom.

7. Općinski sud je dalje ukazao na iskaze svjedoka (H. A., R. A. i H. A.), te istakao da su svjedoci potvrdili da su tuženi od izvršene diobe u posjedu nekretnina koje su dobili diobom, a što su potvrdili i svi tuženi. Pri tome, Općinski sud je istakao da je iskazima navedenih svjedoka povjerovao, budući da nisu zainteresovani za ishod parnice, jer su najbliže komšije stranaka u postupku i jer su starosjedioci od izvršenog cijepanja matične parcele i prediobe nekretnina do dana donošenja odluke.

8. Općinski sud je naveo da je prvotuženi u savjesnom i zakonitom posjedu dijelova spornih nekretnina od cijepanja matične parcele (10. januara 1984. godine), a koji posjed je svoju pravnu osnovu imao u Ugovoru o darovanju broj 21/84 od 10. januara 1984. godine zaključenom između apelanta i drugotuženog, kao poklonodavaca i prvotuženog, kao poklonoprimca. Nadalje, da su trećetuženi i četvrtotužena u savjesnom i zakonitom posjedu spornih nekretnina od cijepanja matične parcele, u čiji posjed se uračunava i zakoniti i savjesni posjed njihovih pravnih prednika (oca trećetuženog - H. A., odnosno supruga četvrtotužene - M. A.), a koji posjed je svoju pravnu osnovu imao u Ugovoru o darovanju Ov. broj 19/84 od 10. januara 1984. godine zaključenom između apelanta i drugotuženog, kao poklonodavaca i H. A. (otac trećetuženog), kao poklonoprimca, te u Ugovoru o darovanju Ov. broj 22/84 od 10. januara 1984. godine zaključenom između apelanta i drugotuženog, kao poklonodacaca i M. A. (suprug četvrtotužene), kao poklonoprimca. Osim toga, Općinski sud je naveo da je drugotuženi u savjesnom i zakonitom posjedu spornih nekretnina od cijepanja matične parcele, te da je pravni osnov zakonitog posjeda drugotuženog u Ugovoru o kupoprodaji nekretnina broj Ov.487/70 od 1. juna 1970. godine, a koji je među strankama nesporan.

9. Općinski sud je istakao da tuženi nisu znali, niti su mogli znati da sporne nekretnine koje posjeduju više nisu njihove, jer nisu znali za navedeno rješenje Komisije, budući da je navedeno rješenje dostavljeno apelantu, a niti su znali za apelantov upis u zemljišne knjige kao vlasnika spornih nekretnina po preuzimanju podataka katastra nekretnina od strane zemljišno-knjižnog ureda. S tim u vezi, da je na strani tuženih postojalo objektivno opravdano uvjerenje da su nekretnine koje drže u faktičkoj vlasti njihovo vlasništvo. Općinski sud je istakao da se prvo dokazano pozivanje apelanta na njegovo pravo vlasništva desilo 2010. godine, kada je poorao sporne nekretnine. Osim toga, Općinski sud je naveo da je utvrdio da se apelantova tvrdnja da je „opominjao braću da prestanu koristiti njegove parcele“ odnosi na postupke apelanta koji su doveli do cijepanja matične parcele i prediobe nekretnina između braće, koja se praktično realizovala kroz zaključene ugovore o darovanju, a ne na vrijeme poslije izvršene prediobe nekretnina, odnosno zaključivanja predmetnih ugovora o darovanju i ulasku tuženih u faktički posjed spornih nekretnina.

10. Općinski sud je istakao da su tuženi u zakonitom i savjesnom posjedu dijelova spornih nekretnina, u površinama naznačenim u izreci presude, a koji je bio kontinuiran i neometan, od prediobe nekretnina i zaključenja i ovjere ugovora o darovanju 10. januara 1984. godine do 2010. godine, kada je apelant prvi put doveo u pitanje savjesnost tuženih, odnosno 26 godina. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da su tuženi, shodno članu 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima na spornim dijelovima parcela stekli pravo vlasništva po osnovu dosjelosti, te da je sticanjem prava vlasništva na navedenim nekretninama od strane tuženih, prestalo pravo apelantovog vlasništva.

11. U konačnici, Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, dok je dio protivtužbenog zahtjeva tuženih u odnosu na dijelove spornih nekretnina osnovan. Općinski sud je naveo da je protivtužbenim zahtjevom četvrtotužena tražila utvrđivanje prava vlasništva po osnovu dosjelosti i na dijelu nekretnine koja nije sa upisana kao vlasništvo apelanta, već kao vlasništvo drugotuženog, protiv koga protivtužbeni zahtjev nije usmjeren, zbog čega je u navedenom dijelu protivtužbeni zahtjev četvrtotužene odbijen.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 18 0 P 017187 18 Gž od 27. septembra 2018. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana, te je prvostepena presuda potvrđena u stavovima I i II izreke i odluci o troškovima parničnog postupka. Osim toga, odbijen je zahtjev apelantovog punomoćnika za naknadu troškova sastava žalbe i sudske takse na žalbu u određenim novčanim iznosima.

13. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo (odredbe čl. 32. i 35. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima), a koje su sadržane i u odredbama člana 58. st. 1., 2. i 3. Zakona o stvarnim pravima Federacije Bosne i Hercegovine, koji je u primjeni.

14. Također, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio i odredbe člana 191. stav 4. i člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da nisu osnovani žalbeni prigovori da je prvostepeni sud prilikom donošenja pobijane presude povrijedio navedene odredbe i član 209. ZPP. Nadalje, da je u obrazloženju presude prvostepeni sud izložio dokaze i detaljnu ocjenu i analizu svih dokaza, kao i činjenice koje su relevantne za odluku o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu. Kantonalni sud je naveo da je u obrazloženju prvostepene presude navedeno da zapisnik o toku izlaganja na uvid rada Komisije od 19. oktobra 1985. godine nije dostavljen u spis, a što nije u suprotnosti sa sadržajem zapisnika sa održanog glavnog ročišta od 21. marta 2017. godine iz kojeg ne proizlazi da je taj dokaz apelant uložio, te da iz navedenog razloga nije počinjena povreda odredaba člana 191. stav 4. ZPP. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da iz sadržaja prvostepenog spisa proizlazi da je apelantov punomoćnik u podnesku zaprimljenom 27. septembra 2013. godine naveo da povlači prijedlog da se izvede dokaz čitanjem zapisnika Komisije od 19. oktobra 1985. godine, nakon čega u toku postupka nije predložio izvođenje navedenog dokaza, te da ni u žalbi ne tvrdi da je navedenu ispravu uložio u spis suda, zbog čega nije počinjena povreda odredbe člana 8. ZPP kada prvostepeni sud nije cijenio navedenu ispravu. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao i da su činjenice vezane za apelantovo vlasništvo na predmetnim nekretninama utvrđene pred prvostepenim sudom ocjenom rješenja Komisije od 22. februara 1988. godine i Zemljišno-knjižnog uloška broj 5, k. o. Lubarda, a ne iz sadržaja navedenog zapisnika.

15. Kantonalni sud je istakao da apelant nije dokazao da je posjed tuženih na dijelovima predmetnih nekretnina nesavjestan. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da apelant tvrdi da je u prilogu žalbe dostavio novopredloženi dokaz (zapisnik od 3. oktobra 1985. godine), ali da apelant nije dokazao da u smislu odredaba člana 207. stav 1. ZPP bez svoje krivnje navedeni dokaz nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave, kao i da prema popisu spisa i CMS podacima navedeni dokaz nije ni dostavljen uz žalbu.

16. U konačnici, Kantonalni sud je naveo da žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost prvostepene presude u pobijanom dijelu, te da nisu povrijeđene odredbe parničnog postupka na koje se ukazuje žalbom, a ni odredbe na koje sud pazi po službenoj dužnosti, kao i da je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

Vanparnični postupak

17. Općinski sud je Rješenjem broj 18 0 V 041924 18 V od 11. jula 2019. godine, u vanparničnom postupku koji se vodio po prijedlogu apelanta, odbacio kao neuredan apelantov prijedlog od 19. novembra 2018. godine za uređenje međa, te obavezao apelanta da protupredlagaču (S. M.) plati troškove postupka određenom novčanom iznosu.

18. U obrazloženju predmetnog rješenja Općinski sud je, između ostaloga, naveo da apelant nije u određenom roku dostavio dopunjen prijedlog, tj. dokaz iz kojeg bi se vidjelo da je protupredlagač posjednik ili vlasnik nekretnina koje graniče, odnosno međe sa apelantovim nekretninama. Općinski sud je naveo da je odlučio kao u izreci primjenom odredbe člana 168. i 169. Zakona o vanparničnom postupku, te člana 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku, u vezi sa članom 336. stav 3. ZPP.

Apelacioni navodi

19. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u apelaciji ukazuje na žalbene navode koje je isticao u postupku pred drugostepenim sudom. Nadalje, ističe da je svojom izjavom, te izjavom svjedoka S. A. i H. A. dokazao da je u „zavadi“ sa tuženima oko 30 godina upravo radi navedenih parcela, a što ukazuje na osnovanost apelantovih tvrdnji da su tuženi bili nesavjesni posjednici spornih nekretnina zbog čega nisu imali pravnog osnova za sticanje prava vlasništva dosjelošću. Apelant ističe da drugostepeni sud nije naveo od kakvog su značaja navedene činjenice u odnosu na pretpostavljenu savjesnost tuženih. Apelant tvrdi da drugostepeni sud pobijanom presudom nije postupio zakonito, te da nije dao obrazloženje zbog čega ne prihvata apelantove žalbene prigovore, iako je žalbom ukazano na postojanje pravno relevantnih činjenica suprotnih utvrđenju prvostepenog suda. S tim u vezi, smatra da drugostepena odluka nema obrazloženje u skladu sa pravom na obrazloženu odluku. U konačnici, apelant ističe da su redovni sudovi arbitrarno postupali kod primjene procesnog zakona i kod utvrđivanja pravno relevantnih činjenica. Osim toga, dopunom apelacije apelant je osporio i Rješenje Općinskog suda broj 18 0 V 041924 18 V od 11. jula 2019. godine, doneseno u vanparničnom postupku.

Relevantni propisi

20. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 6/98 i 29/03)

21. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o vlasničko-pravnim odnosima (“Službene novine Federacije BiH”, broj 6/98) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

6. Stjecanje prava vlasništva dosjelošću Član 32.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.

Član 35.

Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.

U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici.

Na zastoj, odnosno prekid dosjelosti, shodno se primjenjuju zakonske odredbe o zastoju, odnosno prekidu zastarjelosti potraživanja.

22. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

23. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 191. stav (4) (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.

Član 207. stav (1) (1) U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.

Član 336. stav (3) (3) Smatraće se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenom roku, a ako bude vraćen bez ispravke odnosno dopune, odbaciće se.

24. Zakon o vanparničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 39/04 i 73/05) Član 2. stav (2) U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije drugačije određeno.

5. Uređenje međa Član 168.

U postupku uređenja međa sud uređuje među između susjednih nepokretnosti kad su međašnji znaci uništeni, oštećeni ili pomjereni.

Član 169.

Prijedlog za uređenje međa između susjednih zemljišnih parcela može podnijeti svaki od vlasnika, odnosno posjednika tih parcela a kada je to zakonom određeno i ovlašteni organ.

Prijedlog sadrži podatke o vlasnicima, odnosno posjednicima susjednih parcela, zemljišnim parcelama između kojih se međa uređuje, sa oznakama tih parcela iz zemljišnih i katastarskih knjiga, razloge zbog kojih se postupak pokreće, kao i vrijednost sporne međašnje površine.

25. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1), stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)Neiscrpljivanje (u odnosu na vanparnični postupak)

26. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

27. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju apelant propustio da, u skladu sa odredbama člana 169. Zakona o vanparničnom postupku, u vezi sa odredbama člana 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku i člana 336. stav 3. ZPP, dostavi uređen prijedlog za uređenje međa, što je za posljedicu imalo donošenje rješenja kojim je njegov prijedlog odbačen kao neuredan. Dakle, apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove moguće prema zakonu, te samim tim nije ishodio konačnu meritornu odluku u predmetnom postupku, a što bi trebalo da bude osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove moguće po zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

b)Dopustivost prima facie (u odnosu na parnični postupak)

28. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

29. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi ocijenili dokaze, utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise, kao i na to da nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

30. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud detaljno naveo koje činjenice su utvrđene iz sadržine izvedenih dokaza, te da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja iznio svoje zaključke u pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva i protivtužbenog zahtjeva tuženih, a koji zaključke je kao pravilne prihvatio i Kantonalni sud. Naime, Ustavni sud smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i ZPP, dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, a da je protivtužbeni zahtjev tuženih djelimično osnovan, budući da su tuženi u 26 godina bili u zakonitom i savjesnom posjedu dijelova spornih nekretnina, a koji je bio kontinuiran i neometan. Nadalje, Ustavni sud smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud dali dovoljno jasno obrazloženje kada su zaključili da su tuženi na spornim dijelovima parcela stekli pravo vlasništva po osnovu dosjelosti, kao i da apelant nije dokazao da je posjed tuženih nesavjestan, niti da je stečen silom. Ustavni sud u ovakvim zaključcima Općinskog suda i Kantonalnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. U odnosu na navode apelanta o povredi prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, na koju se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

31. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević