Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5163/18 (E.Ć.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stečaj
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5163/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5163/18, rješavajući apelaciju E. Ć., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija E. Ć. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 St 396174 18 Pž 4 od 23. maja 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 St 396174 13 St od 7. decembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. E. Ć. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sanel Podrug, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 St 396174 18 Pž 4 od 23. maja 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 St 396174 13 St od 7. decembra 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda, te predlagača Šipad Export – Import d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: predlagač) zatraženo je 9. marta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili 18, odnosno 20. marta 2020. godine, a predlagač 25. marta 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Predlagač je 12. decembra 2013. godine podnio prijedlog Općinskom sudu protiv dužnika Šipad d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: dužnik), kojeg zastupa apelant kao zakonski zastupnik, i apelanta kao umješača na strani dužnika radi otvaranja stečajnog postupka nad dužnikom.
6. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 St 396174 13 St od 7. decembra 2016. godine utvrdio: da je otvoren stečajni postupak nad imovinom dužnika; da je za stečajnog upravnika dužnika imenovan Enis Džihanić; da je vrijeme otvaranja stečajnog postupka 7. decembar 2016. godine; da se pozivaju povjerioci da u roku od 30 dana od dana objavljivanja oglasa o otvaranju stečajnog postupka u „Službenim novinama Federacije BiH“ prijave svoja potraživanja sudu podneskom u dva primjerka s dokazima, u skladu sa članom 110. Zakona o stečajnom postupku, da su dužni uz prijavu priložiti potvrdu o uplaćenoj sudskoj taksi pod uvjetima i na račun pobliže definiranim izrekom rješenja; da su razlučni povjerioci dužni u prijavi da označe dio imovine stečajnog dužnika na koji se odnosi njihov zahtjev i iznos do kojeg njihova potraživanja po predviđanju neće biti pokrivena tim razlučnim pravom, a izlučni povjerioci da u prijavi označe predmet imovine na koji se njihov zahtjev odnosi (st. 1, 2, 3. i 4. izreke rješenja). St. 5. i 6. izreke rješenja utvrđeno je da se pozivaju povjerioci da u roku od 30 dana obavijeste stečajnog upravnika koja prava osiguranja potražuju na predmetima imovine stečajnog dužnika, a dužnici da svoje dugove prema stečajnom dužniku izmire bez odlaganja. Dalje, stečajnom upravniku je naloženo da uđe u posjed cjelokupne imovine stečajnog dužnika koja ulazi u stečajnu masu i da njom upravlja, dok je stečajnom dužniku naloženo da na zahtjev stečajnog upravnika preda u posjed cjelokupnu imovinu stečajnog dužnika (nekretnine, pokretne stvari i poslovnu dokumentaciju), te da sačine zapisnik o primopredaji (stav 7. izreke). Također je određeno da će se upis zabilježbe o otvaranju stečajnog postupka izvršiti u sudskom registru Općinskog suda u matičnom registarskom broju subjekta upisa broj pobliže označen kao u izreci rješenja; da će se oglas o otvaranju stečajnog postupka istaći na oglasnoj tabli suda i da će se objaviti u „Službenim novinama Federacije BiH“, dok je ročište za ispitivanje prijava potraživanja zakazano za 22. februar 2017. godine u 10.30 sati (st. 8, 9. i 10. izreke rješenja). Istim rješenjem je utvrđeno da će se istog dana nakon ispitnog ročišta održati Skupština povjerilaca, na kojoj će se nakon izvještaja stečajnog upravnika odlučiti o daljnjem toku stečajnog postupka (izvještajno ročište), dok je odbijen prijedlog dužnika od 15. septembra 2014. godine za obustavljanje stečajnog postupka.
7. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je u predmetnoj pravnoj stvari prijedlog za otvaranje stečajnog postupka podnio predlagač kao povjerilac na osnovu neisplaćenog duga od strane dužnika, što je utvrđeno rješenjem o izvršenju Općinskog suda od 27. juna 2013. godine, kojim su kao izvršenici označeni dužnik i apelant kao zakonski zastupnik dužnika. Rješenje o izvršenju je doneseno na osnovu pravomoćne presude Općinskog suda od 23. decembra 2010. godine, kojom su kao tuženi označeni dužnik i apelant kao zakonski zastupnik dužnika. U vezi s tim Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 43. stav 4. Zakona o stečajnom postupku propisano da da bi sud otvorio stečajni postupak nad imovinom stečajnog dužnika potrebno je utvrditi da je prijedlog predlagača dopušten, da postoji stečajni razlog i da će imovina stečajnog dužnika prema predviđanju biti dovoljna da se pokriju troškovi postupka, a ukoliko imovina stečajnog dužnika ne može da pokrije troškove postupka, a prijedlog predlagača je dopušten i osnovan, sud može otvoriti postupak ako zainteresirano lice predujmi dovoljan novčani iznos. Članom 4. stav 1. Zakona o stečajnom postupku propisano je da prijedlog za otvaranje stečajnog postupka može podnijeti, pored stečajnog dužnika, i povjerilac koji je dužan, prilaganjem odgovarajuće dokumentacije, učiniti vjerovatnim svoje potraživanje i platežnu nesposobnost stečajnog dužnika. U okolnostima predmetnog slučaja Općinski sud je utvrdio da je predlagač, uz prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad dužnikom, dostavio rješenje o izvršenju od 27. juna 2013. godine, prijedlog za izvršenje od 17. maja 2013. godine, iz kojeg proizlazi da predlagač kao tražilac izvršenja od dužnika i apelanta kao izvršenika, po osnovu pravomoćne presude Općinskog suda od 23. decembra 2010. godine, potražuje iznos od 107.850,96 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka u iznosu od 6.612,10 KM. Općinski sud je dalje utvrdio da je predlagač uz prijedlog dostavio i izvještaj o računima za dužnika od 12. marta 2013. i 5. decembra 2013. godine, koje je izdala Centralna banka Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Centralna banka), iz kojeg proizlazi da su računi dužnika kod Union banke, UniCredit banke a.d. Banja Luka i ProCredit banke blokirani, i to kod Union banke od 20. juna 2006. godine, UniCredit banke a.d. Banja Luka od 5. jula 2008. godine i kod ProCredit banke od 25. septembra 2012. godine.
8. Cijeneći izvedene dokaze, Općinski sud je također utvrdio da stečajni dužnik ne spori činjenicu da postoji pravomoćna presuda suda, iz koje, prema ocjeni tog suda, proizlazi da su potraživanja predlagača kao povjerioca prema dužniku ne samo vjerovatna, kako je to propisano članom 4. stav 1. Zakona o stečajnom postupku, već da su ona pravomoćno utvrđena, na osnovu čega je zaključio da je prijedlog predlagača za otvaranje stečajnog postupka nad dužnikom apsolutno dopušten. U pogledu drugog uvjeta potrebnog da bi se utvrdilo da su ostvareni uvjeti za otvaranje stečajnog postupka nad imovinom dužnika u smislu odredbe člana 43. stav 4. Zakona o stečajnom postupku, odnosno da li postoji stečajni razlog, Općinski sud je uvidom u Izvještaj privremenog stečajnog upravnika Enisa Džihanića od 12. aprila 2016. godine zaključio da su računi dužnika kod poslovnih banaka blokirani (kod Union banke od 23. maja 2013. godine, Nove banke a.d. Banja Luka 1. aprila 2015. godine, te ProCredit banke od 28. januara 2016. godine), da u poslovnim knjigama dužnika nisu zavedene sve obaveze koje dužnik ima prema pravomoćnim sudskim presudama na osnovu kojih su mu blokirani računi, da dužnik uopće nema poslovnih prihoda iz osnovne djelatnosti, da prodaje stalna sredstva i da većinu prihoda po tom osnovu prikazuje u gotovini, odnosno da promet ne obavlja preko tekućeg računa. Iz Izvještaja privremenog stečajnog upravnika, također, proizlazi da je dužnik i u predstečajnom postupku prodavao svoje nekretnine, a što proizlazi iz Ugovora o kupoprodaji poslovnog objekta u Zagrebu zaključenog 6. augusta 2015. godine s kupcem Brunom Bojićem iz Zenice, u vrijednosti od 85.000 eura, koji je ovjerio javni bilježnik u Novoj Gradišci 6. augusta 2015. godine, da je 13. septembra 2015. godine kao prodavac zaključio Ugovor o kupoprodaji nekretnine na otoku Braču s kupcem Dinom Ljubojevićem i „Bosiljak“ d.o.o. Knin. Prema dokumentaciji koju posjeduje privremeni stečajni upravnik, kupci nisu izmirili ugovorenu obavezu i protiv njih je dužnik podnio tužbe nadležnom sudu. U odnosu na potraživanja samog predlagača privremeni stečajni upravnik je utvrdio da dužnik nije izmirio obaveze prema predlagaču kao povjeriocu. Na ročištu od 20. oktobra 2016. godine privremeni stečajni upravnik je pojasnio da je izvještaj sačinjen na osnovu dokumentacije koju mu je dostavio apelant kao zakonski zastupnik dužnika, a dokaze o blokadama računa dužnika je dobio od Centralne banke i poslovnih banaka, iz kojih je kao nesporno utvrđeno da je dužnik platežno nesposoban od 2013. godine i da njegove ukupne obaveze na dan 31. decembar 2015. godine iznose 407.139,00 KM, a što je prikazano u bilansu stanja dužnika. Osim toga, naveo je da sve obaveze koje dužnik ima nisu evidentirane u njegovim poslovnim knjigama jer najveći iznos koji nije evidentiran i do kojeg je uspio doći je dug prema Poreznoj upravi Federacije BiH u iznosu od 180.000,00 KM, shodno kojem su, između ostalog, i blokirani računi dužnika. Što se tiče imovine stečajnog dužnika koja bi, prema predviđanju suda, bila dovoljna za pokriće troškova stečajnog postupka Općinski sud je, ocjenom navoda privremenog stečajnog upravnika, zaključio da vrijednost nekretnina, postrojenja i opreme dužnika prema završnom bilansu iz 2015. godine iznosi 28.156.144,00 KM, ali da dužnik nema likvidnih sredstava iz kojih bi se mogao finansirati stečajni postupak, zbog čega je predloženo da zainteresirana strana uplati predujam za finansiranje troškova stečajnog postupka. Stoga, cijeneći navode dužnika da ima veliku vrijednost imovine i dovodeći ih u vezu s navodima privremenog stečajnog upravnika, shodno kojim imovina dužnika ne može biti dovoljna za pokriće troškova stečajnog postupka, Općinski sud je zaključio da je ispunjen i treći uvjet za otvaranje stečajnog postupka nad imovinom dužnika propisan članom 43. stav 4. Zakona o stečajnom postupku jer je predlagač kao zainteresirano lice posredstvom svog punomoćnika, advokata Siniše Derganca, predujmio iznos od 10.000,00 KM za pokriće troškova stečajnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je primjenom relevantnih odredbi Zakona o stečajnom postupku odlučio kao u izreci rješenja.
9. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 St 396174 18 Pž 4 od 23. maja 2018. godine žalbu dužnika i apelanta kao umješača odbio kao neosnovane i potvrdio rješenje prvostepenog suda od 7. decembra 2016. godine.
10. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je žalbu protiv prvostepenog rješenja podnio dužnik i apelant kao umješač na strani dužnika, da apelant osporava rješenje prvostepenog suda zbog povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dok dužnik smatra da je osporeno rješenje plod nezakonitog postupanja suda. Naime, dužnik osporava rješenje prvostepenog suda jer taj sud, kako je naveo, nije prihvatio njegov prijedlog za izuzeće privremenog stečajnog upravnika Enisa Džihanića, što je protivno odredbi čl. 51, 358. i 360. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Apelant smatra da je prvostepeno rješenje neprovodivo jer je predlagač predmetni postupak pokrenuo na osnovu neisplaćenog duga od strane dužnika, a što je konstatirano i rješenjem o izvršenju od 27. juna 2013. godine. U vezi s tim apelant navodi da je kao zakonski zastupnik dužnika tužena strana i lice prema kojem su bile usmjerene sve obaveze po presudi Općinskog suda od 23. decembra 2010. godine, međutim taj sud je u izvršnom postupku „da li namjerno ili ne“ promijenio ime tuženog, izvršenika (E. Ć.), i kojeg je kao izvršenika označio u ženskom rodu, zbog čega tvrdi da se radi o dva lica. Također smatra da predlagač u ovoj pravnoj stvari nije mogao podnijeti prijedlog i zahtijevati ispunjene svoje obaveze od dužnika, a da prethodno nije u skladu sa Zakonom o stečajnom postupku učinio vjerovatnim svoje potraživanje i da isto pokuša naplatiti od apelanta kao zakonskog zastupnika dužnika. Apelant, dalje, osporava rješenje prvostepenog suda jer je, kako navodi, u ime predlagača iznos od 10.000,00 KM na ime troškova stečajnog postupka uplatio Siniša Derganc kao fizičko lice, a ne kao punomoćnik predlagača, zbog čega smatra da je prvostepeno rješenje od 7. decembra 2016. godine nezakonito.
11. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je ukazao na utvrđenje prvostepenog suda iz kojeg, između ostalog, proizlazi: da je predlagač prijedlogom od 12. decembra 2013. godine predložio da se nad dužnikom otvori stečajni postupak; da je rješenjem od 3. februara 2014. godine pokrenut prethodni postupak radi utvrđivanja da li postoje uvjeti za otvaranje stečajnog postupka; da je rješenjem od 10. jula 2015. godine imenovan privremeni stečajni upravnik; da je održano ročište za utvrđivanje uvjeta za otvaranje stečajnog postupka; da su u toku postupka apelant kao zakonski zastupnik dužnika, kao i punomoćnik dužnika, poimenično označeni advokat, tražili izuzeće privremenog stečajnog upravnika, ali da je taj zahtjev odbijen, nakon čega su oni samovoljno napustili ročište, a ono je nastavljeno u smislu člana 360. stav 3. ZPP. Ukazano je da je prijedlog za otvaranje stečajnog postupka podnio predlagač i da je uz prijedlog dostavio rješenje o izvršenju od 17. maja 2013. godine iz kojeg proizlazi da predlagač kao tražilac izvršenja od izvršenika (dužnika i apelanta) po osnovu pravomoćne presude Općinskog suda od 23. decembra 2010. godine potražuje precizirani iznos, koje nije bilo moguće izvršiti zbog platežne nesposobnosti dužnika, te da je Općinski sud, cijeneći dokaze koji su izvedeni u toku postupka, zaključio da su u smislu člana 43. stav 4. Zakona o stečajnom postupku ispunjena sva tri kumulativna uvjeta za otvaranje stečajnog postupka nad dužnikom.
12. Nakon razmatranja stanja spisa predmeta, žalbenih navoda dužnika i apelanta, Kantonalni sud je zaključuje da je odluka prvostepenog suda pravilna i na zakonu zasnovana, da je jasno i potpuno obrazložena, pa je taj sud kao takvu u cijelosti prihvaća. Smatra da je prvostepeni sud imao dovoljno uporišta za donošenje pobijane odluke u činjenicama koje su iznesene u prijedlogu predlagača, kao i u izvedenim dokazima, a koje pravo pripada sudu i bez prijedloga stranaka, sve s ciljem zaštite imovine dužnika. U vezi s tim prvenstveno je ukazano da je prvostepeni sud ocjenom dokaza pravilno utvrdio da su ispunjena sva tri kumulativno potrebna uvjeta za otvaranje stečajnog postupka nad dužnikom propisana članom 43. stav 4. Zakona o stečajnom postupku. Dakle, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je nad dužnikom otvorio stečajni postupak primjenom odredbe člana 43. stav 4. Zakona o stečajnom postupku. Dalje su ocijenjeni neosnovanim žalbeni navodi da sud nije dostavio spis na odlučivanje u smislu člana 360. ZPP jer je iz stanja spisa Kantonalni sud utvrdio da je postupajući sudija u skladu sa članom 360. ZPP obavještavao predsjednika suda svaki put kada je žalilac podnio zahtjev za izuzeće stečajnog upravnika, prema ocjeni tog suda, s ciljem odugovlačenja postupka, a koje zahtjeve za izuzeće stečajnog upravnika je predsjednik suda odbijao. Ukazano je da je navedenim članom propisano da je sudija o zahtjevu za izuzeće dužan obavijestiti predsjednika suda, a postupak nastaviti bez odlaganja do donošenja odluke o izuzeću, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Istaknuto je da su ostali žalbeni navodi paušalni i nisu dokazani, a posebno tvrdnje da se radi o dva lica, i to o apelantu i drugom licu (apelantovo ime u ženskom rodu) i da ti navodi, prema mišljenju Kantonalnog suda, predstavljaju zloupotrebu procesnih prava. Kantonalni sud, također, smatra pokušajem zloupotrebe procesnih prava, odnosno smatra da su paušalni i da ničim nisu dokazani apelantovi navodi da je on kao zakonski zastupnik dužnika tužena strana i lice prema kojem su bile usmjerene sve obaveze po presudi Općinskog suda, a da je taj sud u izvršnom postupku „da li namjerno ili ne“ promijenio ime drugotuženog, izvršenika E. Ć., i čije ime je preinačio u ženskom rodu. Također smatra netačnim, nejasnim i irelevantnim u ovom postupku apelantove navode da je fizičko lice Siniša Derganc uplatilo troškove postupka u ime predlagača, a ne advokat predlagača Siniša Derganc, jer iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da su troškovi postupka od strane predlagača uplaćeni sa računa punomoćnika, a ne sa računa fizičkog lica. Kantonalni sud, također, smatra neosnovanim apelantove navode u vezi s povredom postupka otvaranja stečaja jer, prema ocjeni tog suda, pobijano rješenje sadrži sasvim dovoljno i logično obrazloženje iz kojeg se osnovano može zaključiti da je doneseno u skladu sa zakonom, a kako ostalim apelantovim žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja to je Kantonalni sud, postupajući u smislu odredbe člana 235. stav 1. tačka 2. ZPP, odlučio kao u izreci rješenja.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, smatra da su osporene odluke rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim navodi da nije bilo moguće pokrenuti, a pogotovo otvoriti stečajni postupak protiv dužnika jer za to, kako ističe, nisu bili ispunjeni osnovni kumulativni uvjeti, te jer je imovina dužnika predata stečajnom upravniku bez njegove saglasnosti kao jedinog zakonskog zastupnika. Apelant, također, navodi da je predmetni postupak pokrenut na osnovu pravomoćne presude Općinskog suda od 23. decembra 2010. godine, kojom su kao tuženi označeni dužnik kao prvotuženi, a zakonski zastupnik dužnika E. Ć. kao drugotuženi, a da je sud u izvršnom postupku „namjerno“ promijenio ime drugotuženog, izvršenika E. Ć., koje je preinačio u ženskom rodu. U vezi s tim ističe da se „očigledno radi o dvije različite osobe“, što je sud bio dužan utvrditi, pa tek onda donijeti rješenje o otvaranju stečajnog postupka. Apelant, također, osporava rješenje Kantonalnog suda tvrdeći da je pogrešan stav tog suda koji je odbio njegovu žalbu uz obrazloženje da smatra netačnim apelantove navode da je fizičko lice Siniša Derganc uplatilo troškove postupka u ime predlagača, a ne advokat Siniša Derganc. b)Odgovori na apelaciju
14. Kantonalni sud smatra da je, suprotno apelantovom mišljenju, za svoju odluku dao jasno i argumentirano obrazloženje, zbog čega apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.
15. Općinski sud, također, smatra neosnovanim apelantove navode i predlaže da se apelacija odbije.
16. Predlagač smatra da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, zbog čega njegove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija kao takva i odbije.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o stečajnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 29/2003, 32/2004, 42/2006, 4/2017 – odluka US i 52/2018) u relevantnom dijelu glasi: Član 4. stav (1) Prijedlog za otvaranje stečajnog postupka (1)Stečajni postupak pokreće se pisanim prijedlogom. Za podnošenje prijedloga ovlašteni su stečajni dužnik i svaki onaj povjerilac koji ima pravni interes za provođenje stečajnog postupka. Povjerilac je dužan u prijedlogu prilaganjem odgovarajuće dokumentacije učiniti vjerovatnim svoje potraživanje i platežnu nesposobnost stečajnog dužnika.
[…] Član 13. st. (1) i (3) Predujam za troškove prethodnog postupka (1) Ako prijedlog za otvaranje stečajnog postupka podnosi stečajni povjerilac, on je obavezan da uplati predujam u iznosu koji odredi stečajni sudija za pokriće troškova prethodnog postupka.
[…] (3) Ako stečajni postupak bude otvoren prema prijedlogu povjerioca, predujmljeni iznos ulazi u troškove stečajnog postupka.
Član 43. stav 4.
Odluka o prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka […] (4) Stečajni sudija otvara stečajni postupak nad imovinom stečajnog dužnika ako je prijedlog dopušten, ako postoji stečajni razlog i ako će imovina stečajnog dužnika, prema predviđanju, biti dovoljna da pokrije troškove postupka. Ukoliko imovina stečajnog dužnika ne pokriva troškove postupka, a prijedlog je dopušten i osnovan, stečajni sudija može otvoriti postupak ako zainteresirano lice predujmi dovoljan novčani iznos. Predujam se uključuje u obavezu stečajne mase.
[…] VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. Ustavni sud zapaža da je predmet osporavanja apelacijom Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 St 396174 18 Pž 4 od 23. maja 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 19. jula 2018. godine, a apelacija je podnesena 12. septembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na apelanta ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
25. U konkretnom slučaju predmetni postupak se ticao otvaranja stečajnog postupka nad imovinom dužnika, u kojem je apelant učestvovao kao umješač na strani dužnika i kao zakonski zastupnik dužnika, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
26. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je osporenim rješenjima proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da u okolnostima predmetnog slučaja nije bilo moguće otvoriti stečajni postupak nad imovinom dužnika jer nisu bili ispunjeni osnovni kumulativni uvjeti i jer je imovina dužnika predata stečajnom upravniku bez njegove saglasnosti kao jedinom zakonskom zastupniku. Također navodi da je predmetni postupak pokrenut na osnovu pravomoćne presude Općinskog suda od 23. decembra 2010. godine, kojom su kao tuženi označeni dužnik kao prvotuženi, a zakonski zastupnik dužnika E. Ć. kao drugotuženi, a da je sud u izvršnom postupku „namjerno“ promijenio ime drugotuženog, izvršenika E. Ć., koje je preinačio u ženskom rodu. U vezi s tim ističe da se „očigledno radi o dvije različite osobe“, što je sud bio dužan utvrditi, pa tek onda donijeti rješenje o otvaranju stečajnog postupka. Apelant, također, osporava rješenje Kantonalnog suda kojim je odbijena njegova žalba u pogledu uplate troškova postupka u ime predlagača, obrazlažući svoje odlučenje da su netačni apelantovi navodi da je fizičko lice Siniša Derganc uplatilo troškove postupka u ime predlagača, a ne advokat Siniša Derganc.
27. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
29. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku raspravljano pitanje osnovanosti prijedloga predlagača radi otvaranja stečajnog postupka nad dužnikom u smislu odredbe člana 4. stav 1. Zakona o stečajnom postupku. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud udovoljio prijedlogu predlagača i otvorio stečajni postupak nad imovinom dužnika, s obrazloženjem da je predlagač dokazao osnovanost svog potraživanja prema dužniku pravomoćnom presudom Općinskog suda od 23. decembra 2010. godine i rješenjem o izvršenju od 27. juna 2013. godine, koje potraživanje predlagač nije mogao naplatiti u izvršnom postupku zbog platežne nesposobnosti dužnika. Nadalje proizlazi da su rješenjem Kantonalnog suda kao konačnom odlukom u predmetnom postupku žalbeni navodi dužnika i apelanta odbijeni kao neosnovani i potvrđeno rješenje – odlučenje prvostepenog suda, s obrazloženjem da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbu člana 4. stav 1. Zakona o stečajnom postupku, a u vezi sa članom 43. stav 4. citiranog zakona.
30. Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta zapaža da je Kantonalni sud, polazeći od činjeničnog utvrđenja pred prvostepenim sudom, posebno cijeneći izvještaj privremenog stečajnog upravnika od 12. aprila 2016. godine, dao jasno i argumentirano obrazloženje primjenom odredbe člana 4. stav 1. i člana 43. stav 4. Zakona o stečajnom postupku, da je u okolnostima konkretnog slučaja prvostepeni sud ispravno postupio kada je ocijenio da su u okolnostima konkretnog slučaja kumulativno ispunjena sva tri uvjeta za otvaranje stečajnog postupka nad dužnikom. Pri tome, cijeneći sadržaj citiranih odredbi Zakona o stečajnom postupku, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da je predlagač dokazao da je njegovo potraživanje pravomoćno utvrđeno, dakle apsolutno dopušteno, jer je dužnik platežno nesposoban od 2013. godine, što je potvrđeno izvještajem Centralne banke, kao i poslovnih banaka kod kojih je dužnik imao otvorene račune, a koju činjenicu ni sam dužnik tokom trajanja predmetnog postupka nije osporavao. Ustavni sud, dalje, zapaža da su sudovi dali jasno i razložno obrazloženje, primjenom odredbe člana 43. stav
4. Zakona o stečajnom postupku, da imovina dužnika nije bila dovoljna za finansiranje stečajnog postupka, pa je predlagač kao zainteresirano lice posredstvom svog punomoćnika predujmio iznos od 10.000,00 KM u te svrhe. Stoga se u takvim okolnostima, imajući u vidu sadržaj navedenih odredbi Zakona o stečajnom postupku, na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odlučenje, dovodeći ih u vezu s Izvještajem privremenog stečajnog upravnika od 12. aprila 2016. godine, pokazuje neosnovanim apelantovo ukazivanje da nije bilo moguće pokrenuti, a pogotovo otvoriti stečajni postupak protiv dužnika. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud razmotrio sve apelantove žalbene navode koje on ponavlja u apelaciji (u vezi s označavanjem izvršenika u ženskom rodu, te u vezi s predujmom troškova za otvaranje stečajnog postupka od strane predlagača, odnosno njegovog punomoćnika) i dao jasne i argumentirane razloge zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a Ustavni sud, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, u datom obrazloženju ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju sudova koji su, primjenom citiranih odredbi Zakona o stečajnom postupku, zaključili da je predlagač priloženim dokazima učinio vjerovatnim svoje potraživanje i platežnu nesposobnost dužnika, odnosno da su ispunjeni svi kumulativni uvjeti za otvaranje stečajnog postupka nad imovinom dužnika.
31. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, te sadržaj relevantnih odredbi materijalnih propisa na kojim su zasnovane osporene odluke, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, smatra da su sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje u vezi s primjenom citiranih odredbi zakona, odnosno razloge zbog kojih smatra da su apelantovi navodi neosnovani. Data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni data tumačenja redovnih sudova.
32. Ustavni sud, stoga, zaključuje da osporenim odlukama Kantonalnog i Općinskog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
33. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode o kršenju ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, već svoje navode zasniva na istoj argumentaciji kao i u slučaju povrede prava na pravično suđenje. Međutim, budući da su ti apelantovi navodi već detaljno razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su Kantonalni i Općinski sud odbili apelantove žalbene navode, za što su data jasna obrazloženja primjenom odredbe člana 4. stav 1. i člana 43. stav 4. Zakona o stečajnom postupku, dovodeći sadržaj tih odredbi u vezu s Izvještajem privremenog stečajnog upravnika od 12. aprila 2016. godine, koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao.
35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za istu argumentaciju koju je iznio u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević