Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-6714/18 (L. D.)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokaz
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6714/18

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6714/18, rješavajući apelaciju Lejle Dautbašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Lejle Dautbašić podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 019017 18 Kž od 3. augusta 2018. godine i S1 2 K 019017 17 K od 25. januara 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Lejla Dautbašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Nina Kisić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 19. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 019017 18 Kž od 3. augusta 2018. godine i S1 2 K 019017 17 K od 25. januara 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 24. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je odgovor dostavio 11. februara 2020. godine, a Tužilaštvo BiH 18. maja 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Sud BiH je Presudom broj S1 2 K 019017 17 K od 25. januara 2018. godine, a koja je u cjelini potvrđena Presudom Suda BiH broj S1 2 K 019017 18 Kž od 3. augusta 2018. godine, apelanticu proglasio krivom da je radnjama bliže opisanim u tački 1. presude počinila krivično djelo protivzakonitog posredovanja iz člana 219. stav 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH), a radnjama opisanim u tački 2. presude krivično djelo prevare iz člana 294. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Apelantici je izrečena jedinstvena kazna zatvora od jedne godine.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da su neosnovanim ocijenjene apelanticine tvrdnje kojim je osporavala zakonitost iskaza svjedoka optužbe A. O. Apelantica je tvrdila da Tužilaštvo BiH nema oportunitet da će protiv nekog voditi krivični postupak, da ovaj svjedok prilikom podnošenja prijave Federalnoj upravi policije (u daljnjem tekstu: FUP) protiv nje nije, kao i prilikom saslušanja u istrazi, bio svjestan da može biti izložen krivičnom gonjenju, te da ni na koji način nije mogao biti saslušan kao svjedok, već kao osumnjičeno lice. Sud BiH je ocijenio da je svjedok A. O. prije saslušanja na glavnom pretresu poučen o pravima da ne mora odgovarati na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju, te da može tražiti imunitet od krivičnog gonjenja. Nadalje, ukazano je da je ovaj svjedok pri unakrsnom ispitivanju od strane odbrane potvrdio da je i prilikom podnošenja prijave FUP-u bio upoznat da se može pokrenuti krivični postupak protiv njega, da postupak nije pokrenut, da je i sada svjestan da može biti izložen krivičnom gonjenju, te je kod svih okolnosti pristao svjedočiti. Imajući u vidu navedeno, zaključeno je da je njegov iskaz zakonit u smislu člana 10. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Prema stavu Suda BiH, drugo je pitanje prava i obaveze tužioca da u smislu člana 17. ZKPBiH preduzme krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, koje pitanje u konkretnom slučaju ne može imati reperkusije po zakonitost iskaza svjedoka A. O. Najzad, ukazano je da svjedok A. O. u ovom predmetu nije imao status osumnjičenog u vrijeme davanja izjave u istrazi, niti je u istoj procesnoj zajednici s apelanticom u vrijeme njegovog saslušanja na glavnom pretresu, pa ne postoji prepreka da bude saslušan kao svjedok.

7. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je Sud BiH prihvatio da se svjedok optužbe Dž. K. prilikom saslušanja pred sudom koristi pravom iz člana 84. stav 1. ZKPBiH i ne odgovori na pojedina pitanja ukoliko bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju. Nakon što je svjedok Dž. K. na glavnom pretresu upozoren na navedeno pravo, on je od glavnog tužioca Tužilaštva BiH zatražio imunitet od krivičnog gonjenja, ali ga nije dobio. Stoga je na glavnom pretresu saslušan uz korištenje prava da ne odgovara na pitanja ukoliko bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju, pri čemu je sud utvrdio da postoje opravdani razlozi za to. Naime, svjedok je predočio rješenje Prvostepene disciplinske komisije Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH (u daljnjem tekstu: DKPT) od 6. novembra 2017. godine iz kojeg je vidljivo da je proglašen disciplinski odgovornim u vezi s činjeničnim opisom iz tačke 2. optužnice. Stoga je zaključeno da su opravdani razlozi ovog svjedoka za uskraćivanje odgovora na pitanja za koja bi ga istinit odgovor mogao izložiti krivičnom gonjenju.

8. Sud BiH nije prihvatio osnovanim apelanticine prigovore na autentičnost dokaza DT2 pod tačkom d) – Omot spisa s natpisom – testovi za državne službenike, koji sadrži: test naslovljen – Pitanja iz oblasti krivičnog prava, test DKPU Pismeni dio stručnog ispita za pozicije 1/02 šef Odsjeka za zaštitu podataka, 1/04 stručni savjetnik za analize i procjene, 1/07 stručni saradnik za administraciju i održavanje mreža, 1/09 stručni saradnik za kadrovske poslove i statusna pitanja, 1/10 šef Odsjeka za finansijsko-materijalne poslove i upravljanje budžetom, 1/11 stručni saradnik za nabavke, koji su predočeni i u okviru dokaza DT-17. Sud BiH je utvrdio da se radi o dokazima – pismenim testovima koji su uz Akt DKPU broj 20-07-34-777-2/16 od 6. maja 2016. godine (DT- 17) dostavljeni Tužilaštvu u ovjerenoj fotokopiji (DT-17 b), te da se radi o identičnim testovima, čime je otklonjena sumnja u autentičnost tih dokaza.

9. Sud BiH je prihvatio kao dokazane činjenične navode Tužilaštva iz tačke 1. optužnice da je apelantica u periodu od augusta 2012. do aprila 2015. godine, kao službeno lice u DKPT, obećala A. O. da će iskoristiti svoj službeni položaj i posredovati kod njoj poznatih lica u Direkciji da preduzmu službene radnje kako bi A. O. bio izabran kao uspješan kandidat na konkursu koji bude raspisan u narednom periodu, kako bi zasnovao radni odnos na radnom mjestu policijskog službenika, za šta je od A. O. tražila i dobila novčanu naknadu u iznosu od 10.400,00 KM, a koji novac je vratila nakon što A. O. nije primljen na konkursu koji je raspisan u junu 2013. godine i za koje testiranje mu je apelantica predala pismene testove za različite pozicije u DKPT s uputom da će se većina pitanja nalaziti na pismenom testu. Sud BiH je navedene činjenice utvrdio, prije svega, na osnovu iskaza svjedoka A. O., R. O., B. O., F. B., M. J., koje je doveo u vezu s provedenim materijalnim dokazima (podacima o bankovnim uplatama, pismenim testovima za pozicije državnih službenika u DKPT, dokazima koji se odnose na javni oglas za prijem kandidata za polaznike osnovne policijske obuke prvog nivoa u DKPT, počev od formiranja komisije do izbora kandidata, prijavni obrazac za A. O. itd.), iz kojih je izveo zaključke o odlučnim činjenicama, te cijeneći i iskaze svjedoka B. P. i J. S.

10. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je nesporno utvrđena činjenica da je apelantica imala svojstvo službenog lica u institucijama BiH, a na osnovu rješenja Agencije za državnu službu od 14. februara 2011. godine, prema kojem je bila raspoređena na radno mjesto stručni savjetnik za analize i procjene u Odsjeku za analizu i procjene Sektora za stratešku analizu, procjene, planiranje i IT podršku, DKPT, počev od 1. marta 2011. godine. Prema stavu Suda BiH, takva pozicija je osnov percepcije utjecajnog položaja koji je apelantica iskoristila u odnosu na lica kojima je obećavala da će njima lično ili njima bliskim licima pomoći oko zaposlenja.

11. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je iz izjava svjedoka A. O., R. O., B. O. i F. B. utvrđeno da su se apelantica i A. O. upoznali 2012. godine preko F. B. i da je apelantica obećala A. O. da će mu pomoći da se zaposli u DKPT, gdje je i sama radila, zauzvrat tražeći novčanu naknadu, koju je i dobila od A. O. te koju mu je i vratila nakon što A. O. nije dobio zaposlenje. Navodi ovih svjedoka cijenjeni su u vezi s konkretno pobrojanim materijalnim dokazima čiji je sadržaj, kao i iskazi pobrojanih svjedoka, detaljno interpretiran i doveden u uzajamnu vezu.

12. Sud BiH je zaključio da su navedeni svjedoci vrlo uvjerljivo, jasno i isključivo rekli da je A. O. apelantici dao novac da „počasti neke ljude“ da bi se zaposlio u DKPT, te da se nije radilo o posuđivanju novca, kako je to tvrdila apelantica. Nadalje, ukazano je da pobrojani svjedoci nisu imali interesa da govore neistinu, posebno jer je apelantica vratila novac, te da njihovo kazivanje potvrđuju i navedeni materijalni dokazi u vezi s novčanim uplatama putem banke, koje je apelantica primila od A. O. Pri tome, Sud BiH je posebno cijenio da je svjedokinja F. B. u prijateljskim odnosima s apelanticom, da je potvrdila da joj je apelantica više puta pomogla u životu, pa da nema razloga da je neosnovano tereti.

13. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da nije prihvaćen iskaz svjedoka M. Dž. koji je iznio samo posredna saznanja, tj. ono što je čuo od apelantice: da joj je A. O. posudio novac, ali on nije bio prisutan kada su apelantica i A. O. o tome pričali, odnosno kada se razgovaralo o posuđivanju novca. Nadalje, svjedok M. Dž. je izjavio da je jedne prilike bio u društvu s apelanticom i F. B. i da je F. B. predložila da njen rođak, koji je u dobroj materijalnoj situaciji (misleći na A. O.) pozajmi novac apelantici zbog porodičnih prilika u kojim se našla. Ovaj navod ocijenjen je kontradiktornim iskazu svjedokinje F. B., koja je jasno rekla da nije bilo govora o pozajmici. Također, tvrdnja da je A. O. u dobroj finansijskoj situaciji ocijenjena je kao potpuno suprotna iskazima ostalih svjedoka optužbe koji su potvrdili da je A. O. jedva skupio novac koji je dao optuženoj (prodao auto, posudba i kredit od roditelja i dr.), te da sama činjenica da A. O. nije bio zaposlen upućuje na nelogičnost da je u mogućnosti nekome posuđivati novac. Najzad, ukazano je i da svjedokinja F. B., kao ključni svjedok o novčanoj naknadi koju je A. O. dao apelantici, nije ni spomenula da je M. Dž. bilo kad bio prisutan kada se govorilo o tome da apelantica treba pomoći A. O. da se zaposli u DKPT i da za to treba da dâ novac. Iz navedenih razloga, Sud BiH je iskaz svjedoka M. Dž. ocijenio neuvjerljivim, zasnovanim više na pretpostavkama u korist apelantice, nego na stvarnim činjenicama kojim je bio prisutan. Također, uzimajući u obzir i činjenicu da je u prijateljskim odnosima s apelanticom, Sud BiH je ocijenio i da je pristrasan, te usmjeren na otklanjanje ili umanjenje apelanticine krivične odgovornosti.

14. Nadalje, Sud BiH je istakao da se krivično djelo protivzakonitog posredovanja iz člana 219. stav 1. KZFBiH smatra dovršenim kada se primi novac ili druga korist s ciljem da, kao službeno lice u institucijama BiH, korištenjem tog položaja, posreduje kod drugog službenog lica. Činjenica da li je apelantica posredovala da se A. O. odabere kao uspješan kandidat na konkursu za prijem kandidata za polaznike osnovne policijske obuke prvog nivoa u Direkciji kod svih naprijed utvrđenih činjenica nije od odlučnog značaja s obzirom na to da za postojanje ovog krivičnog djela nije od značaja da li je i na koji način posredovanje izvršeno i da li je uspjelo, već da je učinilac obećao posredovati da se izvrši neka službena radnja i zauzvrat dobio novčanu naknadu, a što je u konkretnom slučaju nesumnjivo utvrđeno. Također, nije od značaja da li je apelantica novac uzela za sebe ili za drugog. Slijedom navedenog, zaključeno je da se u konkretnom slučaju radi o svršenom krivičnom djelu. Nadalje, ukazano je da iz apelanticinog cjelokupnog ponašanja proizlazi da njena namjera nije bila da službeno lice (ili lica) kod kojih je obećala posredovati učine nezakonitu radnju, već službenu (zakonitu) radnju, nakon što bi A. O. ispunio uvjete koji zahtijevaju prolaznost na konkursu. Iz tih razloga je i preduzela radnje s ciljem da A. O. položi test (pribavila slične testove, pa onda telefonom javila A. O. neke odgovore na pitanja iz njegovog testa, zatim mu dala temu esejskog rada) i da A. O. nije pao na testu fizičke kondicije, onda bi njena radnja bila upravljena na posredovanje za vršenje službene radnje koja po svom karakteru ne bi imala elemente nezakonitosti jer bi A. O. ispunjavao sve uvjete da prođe na konkursu.

15. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je Sud BiH, cijeneći iskaze saslušanih svjedoka Dž. K., Š. K., A. A. i H. J., našao dokazanim da je apelantica obećala Dž. K. da će svojim poznanstvom s njoj poznatim licem, koje je član Upravnog odbora JP Elektroprivreda BiH, zaposliti njegovu suprugu Š. K. na označeno radno mjesto u navedenom preduzeću, bez prijavljivanja na objavljeni konkurs, pod uvjetom da joj Dž. K. za navedenu uslugu isplati iznos od 5.000,00 KM, što je on i učinio, te zatim Dž. K. obećala zaposliti i njegovu svastiku A. A. na mjesto higijeničarke u istom preduzeću, tražeći 2.000,00 KM, koji novac joj je Dž. K. također predao, te zatim istom ponudila da A. A. zaposli u BH Telecomu d.d. Sarajevo na bolje radno mjesto za iznos od 3.000,00 KM, što je Dž. K. odbio, te nakon što optužena nije zaposlila Š. K. i A. A. apelantica mu je vratila uzeti novac.

16. Sud BiH je iz činjenica koje je svjedok Dž. K. iznio prilikom svjedočenja izveo zaključak da poznaje apelanticu jer je i on zaposlen u DKPT. On je naveo i da su imali dogovor u vezi sa zaposlenjem njegove supruge Š. K. u Elektroprivredi, a zatim i njegove svastike A. A. tako što ga je apelantica uvjerila da ima poznanstva preko kojih, uz novčanu naknadu, to može realizirati, bez konkursne procedure. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je svjedokinja Š. K. poučena o pravu da može odbiti odgovore ukoliko bi je istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju, te da privilegiju uskraćivanja davanja iskaza ima bračni drug osumnjičenog, odnosno optuženog, što ovdje nije slučaj jer je Dž. K. svjedok. Sud BiH je dalje istakao da je iz sadržaja njenog iskaza očigledno da je izbjegavala u cijelosti odgovoriti na pitanja koja su se odnosila na činjenicu da li je njen suprug Dž. K. apelantici davao novac kako bi je zaposlila, a što je objašnjavala govoreći da je njen suprug već „platio cijenu na poslu“. Sud BiH je zaključio da se iz sadržaja njenog cjelokupnog iskaza može izvesti zaključak da je apelantica od Dž. K. tražila i dobila novac da zaposli Š. K. i njenu sestru A. A., a što se nije desilo, pa je apelantica vratila novac, a što je saglasno iskazu svjedoka Dž. K. te svjedokinja A. A. i H. J. Naime, svjedokinja A. A. je izjavila da je na ime obećanog posla novac posudila od svjedokinje H. J, kojoj je i rekla za što joj novac treba, a koji je predala Dž. K. u svojoj kući, te da mu je predala i svoje dokumente. Svjedokinja H. J. je potvrdila iskaz svjedokinje A. A., navodeći da je A. A. posudila iznos od 2.000,00 KM da počasti nekoga da bi dobila posao, te da joj je A. A. kasnije novac vratila.

17. Sud BiH je zaključio da su iskazi navedenih svjedoka saglasni u bitnim dijelovima, te ih je prihvatio kao istinite i tačne, cijeneći da svjedoci nemaju realan interes da govore neistinu protiv apelantice jer im je novac vraćen, a posebno ne u situaciji kada postoji mogućnost da sebe izlože opasnosti od krivičnog gonjenja.

IV.Apelacija

18. Apelantica tvrdi da joj je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelantica je istakla da pobija zaključke osporene prvostepene presude koja je osporenom drugostepenom presudom samo potvrđena.

19. Apelantica tvrdi da se osporene odluke zasnivaju na nezakonitim dokazima.

20. U vezi s tim je istakla da se osuda za krivično djelo protivzakonitog posredovanja iz člana 219. stav 1. KZBiH zasniva na iskazu svjedoka A. O. Prema njenom mišljenju, svjedok A. O. je bio ključni i jedini svjedok koji nije dobio imunitet od Tužilaštva BiH. U vezi s tim ističe da ukoliko bi se njena situacija sagledala u cjelini, onda je ovaj svjedok odgovoran za identično krivično djelo kao i ona. Kako u BiH ne važi načelo oportuniteta krivičnog gonjenja, već Tužilaštvo BiH ima obavezu da pokrene krivični postupak kada postoje dokazi da je izvršeno krivično djelo (a što proizlazi iz iskaza svjedoka A. O.), ona smatra da Tužilaštvo BiH nije zakonski moglo, a Sud BiH nije smio prihvatiti da ona bude optužena, a A. O. da bude saslušan kao svjedok.

21. Nadalje, apelantica tvrdi da je svjedok Dž. K. ključni i jedini svjedok u odnosu na krivično djelo prevare iz člana 294. stav 1. KZFBiH. Apelantica ističe da je ovaj svjedok odbio pred Sudom BiH odgovarati na pitanja jer bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju, te da je ovaj svjedok tražio, ali od Tužilaštva BiH nije dobio imunitet od krivičnog gonjenja, kao i da je status ovog svjedoka raspravljen tek na glavnom pretresu. Apelantica tvrdi da je ovaj svjedok iskaz u istrazi dao pod utiskom da će dobiti imunitet od krivičnog gonjenja.

22. Najzad, apelantica ukazuje na materijalne dokaze – testove D2 i D17 koji su Tužilaštvu BiH dostavljeni u ovjerenoj kopiji, ali da se ne navodi procedura njihovog pribavljanja, potvrda autentičnosti u odnosu na instituciju koja ovjerava dokument.

23. Apelantica tvrdi i da je izostalo valjano obrazloženje u osporenoj prvostepenoj presudi. Prema njenom mišljenju, u osporenoj prvostepenoj presudi, a u vezi s krivičnim djelom iz člana 219. stav 1. KZBiH ne postoji obrazloženje u odnosu na utjecajni položaj. U vezi s tim je istakla da je postavljena na označeno radno mjesto savjetnika, ali da se u presudi ne navodi na što je kao savjetnik mogla utjecati – tj. u spis nije uložen interni pravilnik DKPT sa opisom radnog mjesta. Nadalje, u vezi s testovima D2 i D17 apelantica ističe i da je sam prvostepeni sud zaključio da oni nisu mogli pomoći svjedoku A. O. Prema njenom mišljenju, činjenica da je A. O. uplatio označene novčane iznose na njen račun uobičajenom pažnjom običnog čovjeka da se zaključiti da se mito daje tajno, u gotovini, a da se novac posuđuje putem računa. U vezi s tim ističe i da je odbijeno svjedočenje M. Dž. jer je zaključeno da je ovaj svjedok u prijateljskim odnosima s njom, pa da je njegov iskaz pristrasan i usmjeren na otklanjanje njene krivične odgovornosti. Prema njenom mišljenju, ovakvo obrazloženje je suprotno načelu in dubio pro reo. Apelantica ističe da nije navedeno kod kojeg lica u DKPT je imala namjeru posredovati, odnosno da je pokušala posredovati, a kako bi se mogla uspješno braniti. Zbog toga smatra i da je Sud BiH postupio suprotno KZBiH, ali i svojoj praksi kada je zaključio da je krivično djelo iz člana 219. KZBiH svršeno. U vezi s tim je ukazala na stav Suda BiH iz Presude broj S1 2 K 020785 16 K, prema kojem u situaciji kad je nagrada za nezakonito posredovanje primljena, ali do posredovanja nije i došlo, krivično djelo je ostalo u pokušaju.

24. Nadalje, apelantica ističe da je svjedok Dž. K. odbio odgovarati na postavljena pitanja, pa da je prvostepeni sud zaključio da je svjedok „insinuirao da se uvijek traži protivusluga“. Nadalje, ukazuje da je njegova supruga, svjedokinja Š. K., dala izjavu u istrazi, očigledno nepoučena da ne odgovara na pitanja ukoliko bi je njima svog supruga mogla izložiti krivičnom gonjenju. a)Odgovori na apelaciju

25. Sud BiH se u odgovoru na apelaciju pozvao na razloge i obrazloženja iz svojih odluka zaključivši da su apelacioni navodi neosnovani. Također, prema stavu Suda BiH, paušalna je i neosnovana apelanticina tvrdnja da osporene presude ne sadrže valjano obrazloženje.

26. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju istaklo da su apelanticine tvrdnje neosnovane i da nije prekršeno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

V.Relevantni propisi

27. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10), koji je primijenjen kao najpovoljniji zakon, u relevantnom dijelu glasi:

Protuzakonito posredovanje Član 219.

(1) Ko primi nagradu ili kakvu drugu korist da korištenjem svog službenog ili uticajnog položaja u institucijama Bosne i Hercegovine posreduje da se izvrši ili ne izvrši neka službena radnja, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(...)

28. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi: Član 294.

Prijevara (1) Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine što učini ili ne učini, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

(…)

29. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 i 42/18) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (…) (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženo.

Član 10.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 019017 18 Kž od 3. augusta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 13. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 19. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da joj je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

37. Apelantica tvrdi da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima, te da su obrazloženja osporenih odluka manjkava.

38. Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud), Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava – može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine).

39. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

40. Apelantica tvrdi da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima: iskazima svjedoka A. O. i Dž. K. koji su pri tome, kako tvrdi, bili i jedini dokazi za optužbe protiv nje, te na materijalnim dokazima D2 i D17.

41. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke istakao da je svjedok A. O. prije saslušanja na glavnom pretresu poučen o pravima da ne mora odgovarati na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju, te da može tražiti imunitet od krivičnog gonjenja. Nadalje, ukazano je da je ovaj svjedok pri unakrsnom ispitivanja od strane odbrane potvrdio da je i prilikom podnošenja prijave FUP-u bio upoznat da se može pokrenuti krivični postupak protiv njega, da postupak nije pokrenut, da je i sada svjestan da može biti izložen krivičnom gonjenju, te je kod svih okolnosti pristao svjedočiti. Također, ukazano je da svjedok A. O. u ovom predmetu nije imao status osumnjičenog u vrijeme davanja izjave u istrazi, niti je u istoj procesnoj zajednici s apelanticom u vrijeme njegovog saslušanja na glavnom pretresu, pa ne postoji prepreka da bude saslušan kao svjedok. Također, Sud BiH je ukazao i da tužilac u smislu člana 17. ZKPBiH, ima pravo i obavezu da preduzme krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, ali da ovo ne može imati reperkusije po zakonitost iskaza svjedoka A. O. Najzad, Ustavni sud zapaža da apelantica ne tvrdi da joj je bila uskraćena mogućnost da ovog svjedoka ispituje, te da osporava njegov iskaz, odnosno njegov kredibilitet. Slijedom navedenog, a suprotno apelanticinoj tvrdnji, ne može se prihvatiti osnovanom tvrdnja da je iskaz ovog svjedoka nezakonit.

42. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u odnosu na svjedoka Dž. K. u obrazloženju osporene odluke istakao da je prihvatio da se svjedok optužbe Dž. K. prilikom saslušanja pred sudom koristi pravom iz člana 84. stav 1. ZKPBiH i ne odgovori na pojedina pitanja ukoliko bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju. Nakon što je svjedok Dž. K. na glavnom pretresu upozoren na navedeno pravo, on je od glavnog tužioca Tužilaštva BiH zatražio imunitet od krivičnog gonjenja, ali ga nije dobio. Stoga je na glavnom pretresu saslušan uz korištenje prava da ne odgovara na pitanja ukoliko bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju, pri čemu je sud utvrdio da postoje opravdani razlozi za to. Naime, svjedok je predočio rješenje Prvostepene disciplinske komisije DKPT od 6. novembra 2017. godine iz kojeg je vidljivo da je proglašen disciplinski odgovornim u vezi s činjeničnim opisom iz tačke 2. optužnice. Stoga je zaključeno da su opravdani razlozi ovog svjedoka za uskraćivanje odgovora na pitanja za koja bi ga istinit odgovor mogao izložiti krivičnom gonjenju.

43. Najzad, u vezi s apelanticinom tvrdnjom o nezakonitosti materijalnih dokaza – D2 i D17 iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da su neosnovanim ocijenjene apelanticine tvrdnje o njihovoj autentičnosti jer je utvrđeno da se radi o dokazima – pismenim testovima koji su uz Akt DKPU broj 20-07-34-777-2/16 od 6. maja 2016. godine dostavljeni Tužilaštvu u ovjerenoj fotokopiji (DT-17 b), te da se radi o identičnim testovima (D2), čime je otklonjena sumnja u autentičnost tih dokaza. Shodno navedenom, a suprotno apelanticinoj tvrdnji, proizlazi i da je utvrđeno na koji način su ovi dokazi pribavljeni.

44. Ustavni sud zapaža da apelantica ne tvrdi da joj je bila uskraćena mogućnost da dokaze, na koje u apelaciji ukazuje kao nezakonite, preispituje i osporava, te da su u osporenoj prvostepenoj presudi dati relevantni i dovoljni razlozi zbog čega njene tvrdnje o njihovoj nezakonitosti nisu prihvaćene kao osnovane.

45. Nadalje, iz obrazloženja osporene prvostepene presude, a suprotno apelanticinim tvrdnjama, proizlazi da iskaz svjedoka A. O., odnosno iskaz svjedoka Dž. K. nisu bili i jedini dokazi. Naime, iskaz i jednog i drugog svjedoka potkrijepljen je iskazima konkretno pobrojanih svjedoka koje apelantica u apelaciji i ne dovodi u pitanje. Također, iskaz svjedoka A. O. je potkrijepljen i materijalnim dokazima (D2 i D17, te bankovnim uplatnicama novca na apelanticin bankovni račun). Svi iskazi su detaljno interpretirani, dovedeni u uzajamnu vezu, te su ponuđeni razlozi i obrazloženja zbog kojih im je poklonjena vjera. Pri tome, neosnovana je apelanticina tvrdnja da je iskaz svjedoka odbrane M. Dž. paušalno odbačen kao pristrasan. Naime, iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je iskaz ovog svjedoka doveden u vezu sa iskazom svjedoka A. O., R. O., B. O. te F. B. koja je, prema vlastitom priznanju, u prijateljskim odnosima s apelanticom i koja u svojoj izjavi nije navela da je svjedok M. Dž., kako je tvrdio, prisustvovao susretu između apelantice i F. B. kada je F. B. spomenula da A. O. može finansijski pomoći, odnosno pozajmiti novac. Također, iskaz svjedoka Dž. K. je doveden u vezu s iskazima svjedoka Š. K., A. A. i H. J., te je ocijenjeno da su saglasni, a prvostepeni sud je posebno imao u vidu da navedeni svjedoci nemaju realan interes da govore neistinu protiv apelantice jer im je novac vraćen, a posebno ne u situaciji kada postoji mogućnost da sebe izlože opasnosti od krivičnog gonjenja.

46. Nadalje, u obrazloženju osporene prvostepene presude, a suprotno apelanticinim tvrdnjama, ponuđeni su relevantni i dovoljni razlozi zbog čega se krivično djelo protivzakonitog posredovanja u okolnostima konkretnog slučaja smatra dovršenim. Naime, u postupku je utvrđeno da je apelantica obećala posredovati da se izvrši neka službena radnja i zauzvrat dobila novčanu naknadu, čime se krivično djelo iz člana 291. stav 1. KZBiH smatra dovršenim. Najzad, kod nesporne činjenice da je apelantica imala svojstvo službenog lica u institucijama BiH, a na osnovu rješenja Agencije za državnu službu od 14. februara 2011. godine, prema kojem je apelantica bila raspoređena na radno mjesto stručni savjetnik za analize i procjene u Odsjeku za analizu i procjene Sektora za stratešku analizu, procjene, planiranje i IT podršku, DKPT, počev od 1. marta 2011. godine, ne može se prihvatiti kao proizvoljan zaključak Suda BiH da je takva pozicija osnov percepcije utjecajnog položaja koji je apelantica iskoristila u odnosu na lica kojima je obećavala da će njima lično ili njima bliskim licima pomoći oko zaposlenja. Slijedom navedenog, a suprotno apelanticinoj tvrdnji, bez značaja je da nije predočen i opis poslova koje je obavljala, odnosno da nije utvrđeno na koga u DKPT je namjeravala izvršiti utjecaj.

47. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima te da osporene odluke ne sadrže obrazloženje koje zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.

48. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelanticine tvrdnje da joj je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima te da osporene odluke ne sadrže obrazloženje koje zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-6714/18 (L. D.) | Sudska praksa | Aktio