Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5254/18 (E.Š.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Otkaz
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5254/18
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5254/18, rješavajući apelaciju E. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija E. Š. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 128 0 P 000269 16 Rev od 29. maja 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 128 0 P 000269 16 Gž 3 od 26. maja 2016.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant E. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jajca podnio je 11. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 128 0 P 000269 16 Rev od 29. maja 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 128 0 P 000269 16 Gž 3 od 26. maja 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Jajcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog MKF „Sunrise“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 10. marta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od tuženog je odgovor na apelaciju zatražen i 1. aprila 2020. godine.
3. Vrhovni sud, Kantonalni, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 16. marta 2020. godine do 1. aprila 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 128 0 P 000269 14 P 2 od 22. decembra 2015. godine, donesenom po apelantovoj tužbi protiv tuženog radi poništenja odluke o prestanku ugovora o radu i naknade štete, usvojen je apelantov tužbeni zahtjev, poništeno kao nezakonito rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu precizirani broj od 23. aprila 2010. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje), tako da je tuženom naloženo da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima i da mu na ime naknade štete isplati precizirani novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom u iznosima i za periode kao u izreci presude. Također, tuženom je naloženo da na ime doprinosa Federalnom zavodu PIO Mostar na apelantovo ime uplati precizirani iznos i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati sve buduće plaće od 1. marta 2015. godine u preciziranom novčanom iznosu za svaki mjesec do vraćanja na rad, sve sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu na navedene iznose uplati doprinose.
6. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant 23. marta 2011. godine podnio tužbu protiv tuženog radi poništenja odluke tuženog o otkazu ugovora o radu i radi naknade štete. Prvostepeni sud je nakon provedenog dokaznog postupka, uvidom u brojne materijalne dokaze, iskaze parničnih stranaka i svjedoka, nalaz vještaka finansijske struke (dokazi su taksativno pobrojani na str. 5. i 6. obrazloženja), te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan. Naime, na osnovu provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je među parničnim strankama sporno da li je otkaz ugovora o radu apelantu od 23. aprila 2010. godine zakonit, odnosno da li je tuženi prilikom otkazivanja ugovora o radu apelantu postupio u skladu s odredbama Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZOR), kojim su propisani uvjeti za otkaz ugovora o radu i da li je apelant počinio težu povredu radne dužnosti. U vezi s tim, Općinski sud je prvo ukazao na sadržaj odredbe člana 88. ZOR-a te istakao da se u konkretnom slučaju radi o izvanrednom otkazu u kojem slučaju poslodavac može uposleniku otkazati ugovor o radu bez obaveze poštovanja otkaznog roka u slučaju da je uposlenik odgovoran za teži prijestup ili težu povredu radnih obaveza. Ukazano je da isti sadržaj ima i odredba člana 55. pravilnika tuženog, te je ukazano i na sadržaj čl. 89, 90. i 91. ZOR-a. Općinski sud je ocjenom provedenih dokaza utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da su apelant i tuženi 8. januara 2007. godine zaključili ugovor o radu na neodređeno vrijeme, shodno kojem je apelant obavljao poslove regionalnog kreditnog menadžera regije Bugojno. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je tuženi 17. marta 2010. godine uputio dopis apelantu kojim ga obavještava o namjeri otkazivanja ugovora o radu jer regija kojom apelant rukovodi već nekoliko mjeseci ne ostvaruje standarde radnih učinaka i apelanta upućuje na mjere koje se zbog toga prema njemu mogu preduzeti, ukazujući da je jedna od mjera i otkaz ugovora o radu. Stoga, tuženi je apelanta pozvao da se u roku od tri dana u pisanoj formi ili usmeno 22. marta 2010. godine u 12.00 sati davanjem izjave u prostorijama tuženog očituje o razlozima za otkaz koji mu se stavljaju na teret. Apelant se 22. marta 2009. godine pismenim putem očitovao na navedeni dopis tuženog tako što je osporio navode tuženog, nakon čega je tuženi 25. marta 2010. godine donio rješenje o otkazu ugovora o radu apelantu uz otkazni rok od 30 dana. Tuženi je otkaz ugovora o radu apelantu obrazložio tako što regija Bugojno kojom je rukovodio apelant kao regionalni kreditni menadžer više mjeseci uzastopno ostvaruje mnogo veći postotak delikventnog portfolija od onog koji je propisan standardima. Protiv navedenog rješenja apelant je 10. aprila 2010. godine izjavio prigovor koji je tuženi rješenjem od 20. aprila 2010. godine usvojio i stavio van snage rješenje o otkazu ugovora o radu od 25. marta 2010. godine sa obrazloženjem da nije ispoštovana procedura iz odredbe člana 90. ZOR-a jer je rješenje o otkazu ugovora o radu doneseno prije isteka roka koji je poslodavac dao zaposleniku za iznošenje odbrane. Općinski sud je dalje utvrdio da je tuženi ponovo spornim rješenjem 23. aprila 2010. godine apelantu otkazao ugovor o radu s obrazloženjem da je apelant počinio težu povredu radne dužnosti koja se ogleda u tome što je kao odgovorno lice zaposleno kod tuženog zloupotrijebio položaj regionalnog kreditnog menadžera za regiju Bugojno i predsjednika Regionalnog kreditnog odbora za regiju Bugojno. U vezi s tim je navedeno da je apelant, u namjeri da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, na osnovu kreditne dokumentacije koju je sam krivotvorio lažno prikazujući i prikrivajući činjenice, reprogramirao i isplatio pet kredita navodnim klijentima poimenično navedenim kao u obrazloženju presude tako što je tuženog doveo u zabludu. U obrazloženju rješenja tuženi je citirao sadržaj izjave od 8. aprila 2010. godine koju je apelant dao pred notarom Ajdom Kurić iz Donjeg Vakufa, koju izjavu je apelant potpisao pod punom građanskom, moralnom, materijalnom i krivičnom odgovornošću u prisutnosti Emira Agića i kojom je izjavio da je u ime Emira Agića „bez njegovog zahtjeva za podizanje kredita i bez njegovog znanja i prisustva podigao kredit i aneks kredita i uzeo novac za sebe u Mikro kreditnoj fondaciji Sunrise od tuženog, regija Bugojno, terenska lokacija Jajce, broj kreditne […], te da je u njegovo ime potpisao još četiri kredita i aneksa kredita gdje se Emir Agić pojavljuje kao jemac, i to: […] i da prihvaća vratiti sve gore navedene kredite jer Emir Agić nema ništa s tim, niti je potpisao ugovore, niti je znao za njih, niti je uzeo novac, niti se ikada obratio [tuženom] radi podizanja gore navedenih kredita ili kao jemac bilo kome“. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 4. stav 3. Zakona o notarima FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o notarima) propisano da su notarske isprave javne isprave i da važe kod svih organa vlasti, pravnih lica i drugih institucija nezavisno od toga od kojeg su notara izdate, dok je stavom 4. citiranog člana propisano da notarski obrađene isprave koje je notar sačinio u granicama svojih službenih ovlaštenja u propisanoj formi imaju punu dokaznu snagu javne isprave o izjavama datim pred notarom. Također, Općinski sud je naveo da je razlika između pune dokazne snage javne isprave i dokazne snage javne isprave objašnjena članom 4. stav 6. Zakona o notarima, prema kojoj je kod notarski obrađene isprave dopušteno samo dokazivati da postoje nedostaci u postupku notarske obrade, dok je kod notarskih potvrda dopušteno dokazivati da posvjedočene činjenice nisu tačne. Stoga, Općinski sud smatra da apelant nije mogao dokazivati da činjenice navedene u navedenoj izjavi nisu tačne, već da je samo mogao dokazivati da postoje nedostaci u postupku notarske obrade, što apelant uopće nije tvrdio, tj. nije dovodio u pitanje pravilnost postupka notarske obrade sporne izjave. Također, uvidom u email poruku od 27. aprila 2010. godine koju je apelant uputio direktoru tuženog utvrđeno je da apelant izražava nezadovoljstvo rješenjem o otkazu ugovora o radu i da u jednom dijelu navodi: „Imate moju izjavu, ali zaista nije bilo potrebe da se u ovom momentu ovo upotrebljava“, iz čega proizlazi da je apelant potvrdio istinitost onoga što je u izjavi navedeno. U vezi s tim je Općinski sud obrazložio: „Kada se ova izjava dovede u vezu sa ostalim izvedenim dokazima, posebno sa iskazima svjedoka Elvira Bureka i Mirsada Milavića, onda bez ikakve sumnje sud izvodi zaključak da je [apelant] počinio težu povredu radnih obaveza zloupotrebljavajući položaj svog radnog mjesta upravo onako kako je to i naveo u spornoj izjavi, te su razlozi za otkaz nesporno postojali, a postojali su i razlozi za davanje otkaza bez poštovanja otkaznog roka“ (stranica 8. obrazloženja). Općinski sud smatra da istinitost navoda izjave proizlazi i iz drugih dokaza, između ostalog iz ugovora o preuzimanju duga koji su 15. aprila 2011. godine potpisali apelant i Mustafa Hozan pred notarom Zaimom Topalovićem, kojim apelant preuzima od Mustafe Hozana dug koji ovaj ima na osnovu fiktivnog ugovora o kreditu prema apelantu.
7. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ocjenom izvedenih dokaza i primjenom odredbe čl. 21. i čl. 89. ZOR-a zaključio da je tuženi apelantu otkaz ugovora o radu dao po proteku roka od 15 dana od dana saznanja za povrede radne dužnosti, koji uvjet je, prema ocjeni suda, morao biti ispunjen da bi otkaz bio zakonit. Obrazloženo je da je tuženi imao saznanja o povredama radne dužnosti koje su apelantu stavljene na teret prije donošenja prvog rješenja o otkazu ugovora o radu jer iz dopisa tuženog od 17. marta 2010. godine proizlazi da on apelanta poziva da se i osim očitovanja na razloge za otkaz ugovora o radu očituje i na sumnju iz izvještaja o obavljenoj kontroli prema kojem kredite koje je apelant odobrio za četiri poimenično označena klijenta koristi apelantov sin H. Š., te da se posebno izjasni o razlozima i okolnostima pod kojima je u svojstvu predsjednika Regionalnog kreditnog odbora u decembru 2008. godine odobrio dva kredita od po 15.000,00 KM svom sinu H. Š., a kojem kredit nije mogao biti odobren imajući u vidu odluku tuženog o definiciji povezanih lica i uvjetima za odobravanje kredita povezanim licima. Općinski sud je dalje utvrdio da je tuženi imao saznanja o povredama koje je učinio apelant jer je u više navrata preko svojih predstavnika razgovarao s apelantom o uvjetima preuzimanja duga od fiktivnih korisnika kredita, te da je na tim sastancima apelant izražavao spremnost da vrati sav dug, ali da je uporno odbijao da navede imena korisnika kredita čija on sredstva koristi. Nadalje je ukazao da je u decembru 2009. godina sa apelantom u Jajcu po nalogu izvršnog direktora tuženog razgovor obavio i direktor Sektora za pravne poslove, ali da je apelant i na tom sastanku odbio navesti imena čija sredstva kredita koristi on lično. Stoga, Općinski sud smatra da je tuženom već u decembru 2009. godine bilo poznato da je apelant počinio teške povrede radnih obaveza, a činjenica da apelant nije htio otkriti imena lica čija sredstva kredita koristi smatra da nije od utjecaja na trenutak saznanja tuženog o postojanju navedenih zloupotreba. Također je ukazano da je apelant nakon razgovora s direktorom Sektora za pravne poslove razgovor obavio i s izvršnim direktorom tuženog, kojem je apelant priznao da je dug po tim kreditima veći od 100.000,00 KM, ali je također odbio reći imena lica čija sredstva kredita koristi. Dakle, Općinski sud navodi da je tuženom najmanje četiri mjeseca prije donošenja rješenja o otkazu ugovora o radu zbog zloupotrebe položaja bilo poznato da je apelant počinio teže povrede radnih obaveza, ali da se tuženi tek 17. marta 2010. godine odlučio pokrenuti proceduru otkazivanja ugovora o radu apelantu. Stoga, Općinski sud je utvrdio da su neosnovani navodi tuženog da je tek u trenutku kada je zaprimio apelantovu notarski obrađenu izjavu sa sigurnošću saznao za navedene zloupotrebe. Prema tome, po ocjeni suda, tuženi je sam sebe doveo u situaciju što je došlo do povrede odredbe člana 89. stav l. ZOR-a. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je tuženi apelantu nezakonito otkazao ugovor o radu, te da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev da ga tuženi vrati na posao i da mu isplati štetu koju je pretrpio, a koja se u ogleda u naknadi plaće u visini koju bi apelant ostvario da je radio, na osnovu odredbe člana 96. ZOR-a, a u vezi sa članom 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i da uplati doprinose za apelanta pa je tom dijelu tužbenog zahtjeva udovoljeno.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 128 0 P 000269 16 Gž 3 od 26. maja 2016. godine žalba tuženog je uvažena i presuda Općinskog suda od 22. decembra 2015. godine preinačena tako što je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev.
9. Kantonalni sud je naveo da je tuženi izjavio žalbu protiv presude prvostepenog suda zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Nakon što je ispitao presudu prvostepenog suda u granicama žalbenih razloga, Kantonalni sud je zaključio da je žalba tuženog osnovana. Naime, Kantonalni sud smatra da tuženi osnovano navodi da je otkaz ugovora o radu apelantu dat u roku propisanom odredbom člana 89. stav 1. ZOR-a jer je za apelantove povrede radne dužnosti saznao tek nakon dolaska u posjed njegove notarske ovjerene izjave od 8. aprila 2010. godine, a da je do tada samo sumnjao u povredu radne dužnosti. U vezi s tim, također je ukazao da je tačno da je tuženi u svom odgovoru na tužbu naveo da se u više navrata razgovaralo s apelantom o uvjetima vraćanja duga od fiktivnih korisnika kredita, da je apelant na tim sastancima izražavao spremnost da vrati sav dug po navedenim kreditima, ali da je isto tako odbijao da navede imena lica korisnika kredita čija sredstva on koristi. Naime, u decembru 2009. godine sa apelantom je po nalogu izvršnog direktora tuženog obavio razgovor direktor Sektora za pravne poslove, na kojem sastanku je apelant odbio da navede imena lica čija sredstva koristi. Prema tome, upravo iz razloga što je apelant odbijao dati imena lica čija sredstva koristi, prema ocjeni suda, ukazuje na to da je tuženi samo sumnjao na zloupotrebu službene dužnosti od apelanta, ali da u tom pogledu nije imao nikakvih dokaza ko su fiktivni korisnici kredita koje je apelant koristio. Također, Kantonalni sud smatra da ni izvještaj tuženog iz jula 2009. godine ne ukazuje na zloupotrebe zbog kojih je apelantu otkazan ugovor o radu jer se on odnosi na kontrolu poslovanja kreditnih službenika Gorana Vidovića i Sanjina Zolića u kojem izvještaju se tretira i podizanje kredita H. Š., apelantovog sina. Nadalje, smatra da je dopisom tuženog od 17. marta 2010. godine apelantu samo ukazano da tuženi ima saznanja da je apelant 2008. godine postupajući suprotno odredbi člana 3. stav 2. Odluke o definiciji povezanih lica i uvjetima za odobravanje kredita povezanim licima svom sinu odobrio u dva navrata kredite od po 15.000,00 KM. Dakle, Kantonalni sud smatra da ni iz sadržaja navedenog dopisa, a ni iz navedenog izvještaja ne proizlazi da je tuženi imao saznanja za zloupotrebe zbog kojih je apelantu otkazan ugovor o radu 23. aprila 2010. godine jer navedeni dopis i izvještaj tretiraju odobravanje kredita apelantovom sinu, a da je apelantu otkaz dat zbog zloupotrebe položaja, odnosno zbog podizanja i korištenja kredita u ime Emira Agića. Dakle, iz naprijed navedenih dokaza proizlazi da je tuženi imao sumnju, odnosno da je pretpostavljao da je apelant preko fiktivnih korisnika kredita uzimao novac, ali tuženi evidentno nije znao imena lica čija sredstva kredita je koristio apelant sve dok nije došao u posjed notarski ovjerene izjave od 8. aprila 2010. godine. Prema tome, Kantonalni sud smatra da sumnja da postoji povreda radne obaveze ili pretpostavka o povredi radne obaveze, bez dokaza koji potkrepljuju takvu sumnju, odnosno pretpostavku, ne mogu dovesti do otkaza ugovora o radu, te da se od tuženog ne može zahtijevati da se bez relevantnih dokaza upusti u postupak otkazivanja ugovora o radu koji mora biti završen u roku od petnaest dana. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da je tuženi na osnovu izvedenih materijalnih dokaza, posebno imajući u vidu apelantovu notarski obrađenu izjavu od 8. aprila 2010. godine, ugovora o preuzimanju duga koji su 15. aprila 2011. godine potpisali apelant i Mustafa Hozan pred notarom Zaimom Topalovićem, te iskaza saslušanih svjedoka Elvira Bureka i Mirsada Milavića dokazao postojanje razloga za otkaz ugovora o radu apelantu. Pri tome također smatra da treba imati u vidu da je apelant nepravosnažnom presudom ovog suda broj 06 0 K 005944 13 K od 18. aprila 2015. godine osuđen, između ostalog, i za zloupotrebe koje su mu stavljene na teret u toku otkazivanja ugovora o radu. Dakle, u okolnostima konkretnog slučaja, Kantonalni sud je drugačijom ocjenom izvedenih dokaza zaključio da je tuženi uspio dokazati razloge za otkaz ugovora o radu apelantu, odnosno da je apelantu dao otkaz ugovora o radu u zakonskom roku propisanom članom 89. stav 1. ZOR-a, u vezi sa članom 88. i članom 91. citiranog zakona. Stoga, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a odlučio kao u izreci presude, dok je u preostalom dijelu kojim je apelantu odbijen tužbeni zahtjev prvostepena presuda ostala neizmijenjena. Kantonalni sud je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredbe člana 397. stav 2. ZPP-a.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 128 0 P 000269 16 Rev od 29. maja 2018. godine apelantova revizija je odbijena, kao i zahtjev tuženog za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.
11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je neosnovan apelantov revizioni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim je ukazao da je u okolnostima konkretnog slučaja predmet spora apelantov tužbeni zahtjev radi utvrđivanja da je odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelantu nezakonita, da ga tuženi vrati na posao i da mu naknadi razlike plaća. Ocjenom dokaza utvrđenih u postupku pred nižestepenim sudovima, Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud na osnovu ispravno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio kao u izreci presude tog suda. Naime, Vrhovni sud smatra da je tuženi na osnovu notarski obrađene isprave od 8. aprila 2010. godine apelantu otkazao ugovor o radu 23. aprila 2010. godine zbog teže povrede radne obaveze, koja se sastoji u tome što je apelant kao odgovorno lice zloupotrijebio svoj položaj regionalnog kreditnog menadžera za regiju Bugojno, sa namjerom da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, na osnovu kreditne dokumentacije koju je sam krivotvorio lažno prikazujući i prikrivajući činjenice, na koji način je tuženog doveo u zabludu da na štetu svoje imovine isplati a zatim reprogramira pet kredita navodnim klijentima (apelant je preko fiktivnih korisnika kredita za sebe uzimao novac), te da je tuženi kao apelantov poslodavac dokazao postojanje opravdanih razloga za otkaz ugovora o radu apelantu. Također, Vrhovni sud je imao u vidu i činjenicu da je apelant nepravosnažnom presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku od 18. aprila 2015. godine osuđen za zloupotrebu položaja koja mu je i stavljena na teret prilikom otkaza ugovora o radu od tuženog. Stoga, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 240. stav 2. ZPP-a zaključio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je shodno odredbi člana 89. ZOR-a odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev ocijenivši da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude dao potpune i pravilne razloge koje u cijelosti prihvata i ovaj sud. Također, smatra da je drugostepeni sud ispravno postupio kada je zaključio da je otkaz ugovora o radu apelantu tuženi donio u zakonskom roku propisanom odredbom člana 89. ZOR-a, odnosno u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz, te zašto smatra da je drugostepeni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje. Dalje smatra da je Kantonalni sud ispravno postupio kada je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan, pa kako je pobijana odluka prema ocjeni ovog suda zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava čl. 88, 89. stav 1. i 91. ZOR-a, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Naime, apelant, kako to proizlazi iz opširno sačinjene apelacije, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. Apelant tvrdi da mu je ugovor o radu otkazan zbog zloupotrebe položaja, odnosno zbog podizanja kredita u ime Emira Agića. U vezi s tim, smatra da sudovi nisu dokazali da je podizao kredite, niti su izvodili dokaze uvidom u navedene ugovore o kreditu, koji su nesporno navedeni u notarskoj izjavi. Međutim, apelant tvrdi da takav dokaz „notarska izjava“ nije dovoljan razlog za donošenje rješenja o otkazu ugovora o radu. Stoga, apelant tvrdi da se cijeli sudski postupak zasnivao na dokumentu koji ne dokazuje njegovu eventualnu zloupotrebu prava. Također, tvrdi da Vrhovni sud nije sankcionirao pogrešnu primjenu materijalnog prava.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani jer u konkretnoj pravnoj stvari nije došlo do povrede prava na koja apelant ukazuje u apelaciji, da je sud pravilno postupio i donio zakonitu odluku, stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Kantonalni sud navodi da ostaje pri svom odlučenju, pa stoga apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.
15. Općinski sud smatra da je svoju odluku donio pravilnom primjenom važećih propisa na prethodno pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje.
16. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da apelantove navode smatra u cijelosti neosnovanim. Što se tiče samog činjeničnog stanja, tuženi smatra da su sudovi osporenim odlukama ispravno utvrdili da je apelant počinio teže povrede ugovora o radu koje su mu stavljene na teret. Kao razlog za otkaz ugovora o radu tuženi je naveo težu povredu radnih obaveza, te smatra da su sudovi ispravno zaključili da je apelant počinio teže povrede radnih obaveza koje su mu stavljene na teret, te da je jedino bilo sporno da li je tuženi ispoštovao rok od 15 dana za donošenje rješenja o otkazu ugovora o radu. Činjenica zbog koje je apelantu dat otkaz je njegova izjava data pred notarom, kojom je naveo da je izvršio krivotvorenje kreditne dokumentacije i da je po tom osnovu koristio odobrena sredstva na ime Emira Agića. Za ovu činjenicu tuženi je saznao najranije 9. aprila 2010. godine, a što proizlazi iz svega naprijed navedenog, tako da je očito da je rješenje o otkazu ugovora o radu doneseno o roku od 15 dana od dana saznanja za navedenu činjenicu. To što je ranije imao određene sumnje u pogledu apelantovog korištenja kreditnih sredstva smatra da nije relevantno za ovaj slučaj jer je apelant sve do dana kada je dao notarsku izjavu 8. aprila 2010. godine osporavao bilo kakve nepravilnosti u svom radu, a što je jasno obrazložio u svom prigovoru od 10. aprila 2010. godine. Stoga, navodi da se osporene odluke sudova zasnivaju na pravilnoj primjeni materijalnog prava, odredbi člana 89. ZOR-a, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o radu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 88. st. 1. i 3.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.
[…] Pismeno upozorenje iz stava 2.ovog člana sadrži opis prijestupa ili povrede radne obaveze za koje se zaposlenik smatra odgovornim i izjavu o namjeri da se otkaže ugovor o radu bez davanja predviđenog otkaznog roka za slučaj da se takav prijestup ponovi.
[…].
Član 89. stav (1) Ugovor o radu, u slučaju iz čl. 88. i 88a. ovog zakona, može se otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz.
[…].
Član 91.
U slučaju otkazivanja ugovora o radu u smislu člana 88. stav 1. i 2. ovog zakona, poslodavac je dužan, u slučaju spora pred nadležnim sudom, da dokaže postojanje razloga za otkaz.
18. U Zakonu o notarima Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 45/02 i 30/2016 – odluka US) relevantne odredbe glase:
Član 4.
Dokazna snaga notarskih isprava Notarske isprave su sve isprave notara, koje on sačini na osnovu ovog zakona, a u okviru svoje nadležnosti.
Notarske isprave su: isprave nastale notarskom obradom, notarske ovjere i notarske potvrde.
Notarske isprave su javne isprave i važe kod svih organa vlasti, pravnih lica i drugih institucija nezavisno od toga od kojeg su notara izdate.
Notarski obrađene isprave, koje je notar sačino u granicama svojih službenih ovlaštenja u propisanoj formi, imaju punu dokaznu snagu javne isprave o izjavama datim pred notarom.
Notarske ovjere i potvrde imaju dokaznu snagu javne isprave o činjenicama o kojima se u njima svjedoči.
Dopušteno je dokazivati da je izjava netačno notarski obrađena, odnosno da su posvjedočene činjenice netačne.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 128 0 P 000269 16 Rev od 29. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio13. jula 2018. godine, a apelacija je podnesena 11. septembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda i Kantonalnog suda tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
26. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na postupak radi poništenja odluke tuženog o prestanku ugovora o radu, uspostavljanja radnopravnog statusa i u vezi s tim isplatu naknade plaće, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
27. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju na tvrdnjama da se osporene presude redovnih sudova zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da mu je u okolnostima predmetnog slučaja ugovor o radu otkazan zbog zloupotrebe položaja, odnosno podizanja kredita u ime Emira Agića. U vezi s tim, smatra da sudovi osporenim odlukama nisu dokazali da je podizao kredite, niti su izvodili dokaze uvidom u navedene ugovore o kreditu, koji su samo navedeni u notarskoj ispravi. Dakle, tvrdi da takav dokaz, notarska isprava, nije dovoljan razlog za donošenje rješenja o otkazu ugovora o radu. Također, smatra da Vrhovni sud nije sankcionirao pogrešnu primjenu materijalnog prava.
28. Imajući u vidu apelantove navode da su redovni sudovi u osporenim odlukama na pogrešno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, te navode apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
30. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku raspravljano pitanje osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu od 23. aprila 2010. godine. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je i Općinski sud nakon ocjene dokaza na osnovu izvedenih dokaza da „bez ikakve sumnje sud izvodi zaključak da je [apelant] počinio težu povredu radnih obaveza“ ali je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu s obrazloženjem da je apelantu otkaz ugovora o radu dat protekom roka od petnaest dana od dana saznanja za povrede radne dužnosti, dakle suprotno odredbi člana 89. stav 1. ZOR-a, koji uvjet je, prema ocjeni tog suda, morao biti ispunjen da bi otkaz ugovora bio zakonit. Naime, Općinski sud je obrazložio da je tuženi o povredama radne dužnosti koje su apelantu stavljene na teret imao saznanja i prije donošenja prvog rješenja o otkazu ugovora o radu apelantu od 25. marta 2010. godine. Ustavni sud dalje zapaža da je Kantonalni sud žalbu tuženog usvojio i presudu Općinskog suda preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan, s obrazloženjem da je tuženi u zakonskom roku propisanom odredbom člana 89. stav 1. ZOR-a donio odluku o otkazu ugovora o radu apelantu (23. aprila 2010. godine), odnosno u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenice zbog koje se daje otkaz, uvidom u apelantovu notarski obrađenu ispravu od 8. aprila 2010. godine i ugovor o preuzimanju duga od 15. aprila 2011. godine potpisan između apelanta i Mustafe Hozana, također potpisan pred notarom. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud eksplicitno obrazložio da je tuženi tek nakon što je došao u posjed apelantove navedene notarski obrađene isprave imao saznanja „a ne sumnju“, da je apelant kao odgovorno lice zaposleno kod tuženog zloupotrijebio svoj položaj regionalnog kreditnog menadžera, te je uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu zaključivši da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan budući da je utvrđeno da je tuženi postupao u skladu s odredbama čl. 88, 89. stav 1. i 91. ZOR-a.
31. Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta zapaža da je presudom Vrhovnog suda kao konačnom odlukom u predmetnom postupku apelantova revizija izjavljena protiv presude drugostepenog suda odbijena i potvrđeno odlučenje drugostepenog suda s obrazloženjem da je drugostepeni sud na osnovu ispravno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio kao u izreci presude tog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima da „notarska izjava“ nije dovoljan razlog za donošenje rješenja o otkazu, polazeći od činjeničnog utvrđenja pred nižestepenim sudovima, posebno cijeneći ne samo sadržaj notarski obrađene isprave od 8. aprila 2010. godine i ugovor o preuzimanju duga od 15. aprila 2011. godine potpisan između apelanta i Mustafe Hozana, također pred notarom, već i druge provedene dokaze – iskaze svjedoka Elvira Bureka i Mirsada Milavića, dao jasno i argumentirano obrazloženje primjenom odredbe čl. 88, 89. stav 1. i 91. ZOR-a, da je Kantonalni sud u okolnostima konkretnog slučaja na ispravno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasno i razložno obrazloženje cijeneći sadržaj citiranih odredbi ZOR-a da je tuženi saznanje za činjenicu zbog koje je apelantu otkazan ugovor o radu, za vrstu povrede radne obaveze i dokaze na osnovu kojih je ta povreda počinjena imao tek kada je došao u posjed navedene apelantove notarski obrađene isprave. Pri tome, Vrhovni sud je obrazložio da je tuženi u zakonskom roku propisanom odredbom člana 89. stav 1. ZOR-a donio odluku o otkazu ugovora o radu apelantu (23. aprila 2010. godine), odnosno u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenice zbog koje se daje otkaz, te da je u smislu odredbe člana 91. ZOR-a dokazao postojanje razloga za otkaz navedenog ugovora o radu. U takvim okolnostima, imajući u vidu sadržaj navedenih odredbi ZOR-a i Zakona o notarima, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju sudova koji su primjenom navedene odredbe zakona, dovodeći ih u vezu izvedenim dokazima (notarski obrađenim ispravama od 8. aprila 2010. godine i 15. aprila 2011. godine, kao i iskazima saslušanih svjedoka), zaključili da je otkaz ugovora o radu apelantu zasnovan na zakonu, te jer je donesen u zakonom propisanom roku računajući od dana saznanja tuženog za činjenice zbog kojih je apelantu otkazan ugovor o radu.
32. Stoga, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, smatra da su sudovi osporenim odlukama dali jasno i argumentirano obrazloženje u vezi s primjenom citiranih odredbi zakona, odnosno razloge zbog kojih smatraju da su apelantovi navodi neosnovani. Data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni data tumačenja redovnih sudova.
33. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama Vrhovnog i Kantonalnog suda nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
34. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode o kršenju ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, pa proizlazi da svoje navode o povredi ovog prava zasniva na istoj argumentaciji kao i u slučaju povrede prava na pravično suđenje. Međutim, budući da su ti apelantovi navodi već detaljno razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također neosnovani. Zabrana diskriminacije
35. Također, apelant se žali da mu je u postupku pred redovnim sudovima povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
36. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
37. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
38. Prema pravnoj praksi Evropskog suda, pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju prema ovom članu može pozvati samo u vezi sa „uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom“. U konkretnom slučaju, iako to eksplicitno ne navodi, iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali da je diskriminiran u vezi s pravom na pravično suđenje.
39. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda, prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968, serija A, broj 6). Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li se prema apelantu postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacionim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići.
40. Ustavni sud je već zaključio da je u konkretnom slučaju rješenje o otkazu ugovora o radu zasnovano na zakonu, te da nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje. Kako apelant u vezi s navodnom diskriminacijom ne nudi nikakve druge argumente i dokaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, a i uzimajući u obzir da član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širu zaštitu od člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na diskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev budući da je provedenim dokazima utvrđeno da je odluka tuženog o otkazu ugovora o radu donesena u skladu s odredbama čl. 88, 89. stav 1. i 91. ZOR-a, a data obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao.
42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za istu argumentaciju koju je iznio u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na diskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije jer apelant nije ponudio nikakve argumente i dokaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević