Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4993/18 (B.D.)
Odluka donesena 24. 09. 2020.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Povrat stana
- Naknada
- Stanovi JNA
- Propisano zakonom
- Legitimno očekivanje
- Pravično suđenje - razuman rok
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Miješanje u imovinu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 39e
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Odluka o dopustivosti i meritumu · čl. 39e
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-4993/18
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4993/18, rješavajući apelaciju B. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka (b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 24. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija B. D.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 051256 17 Rev 2 od 18. maja 2018. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija B. D. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 051256 17 Rev 2 od 18. maja 2018. godine u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. B. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, Republika Srbija, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 1. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 051256 17 Rev 2 od 18. maja 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužene Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), zastupane po Federalnom pravobranilaštvu Sarajevo (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), zatraženo je 15. oktobra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i u ime tužene Pravobranilaštvo i Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Služba) dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 16. do 26. oktobra 2018. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Apelant je 19. marta 2004. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tužene i S. G. kojom je tražio da se utvrdi da je ništav Ugovor o prodaji troiposobnog stana u Sarajevu s podacima kao u spisu (u daljnjem tekstu: sporni stan) od 26. juna 2000. godine, zaključen između tužene kao prodavatelja i S. G. kao kupca.
6. Općinski sud je 11. novembra 2008. godine prekinuo parnični postupak do okončanja parničnog postupka koji je apelant pokrenuo radi utvrđivanja pravne valjanosti Ugovora o kupoprodaji – otkupu stana od 9. februara 1992. godine. Presudom Općinskog suda broj P- 1400/03 od 5. juna 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž 8572 08 od 28. februara 2012. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je pravno valjan Ugovor o kupoprodaji – otkupu stana od 9. februara 1992. godine.
7. Apelant je 17. septembra 2013. godine postavio eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se, ukoliko sud odbije prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev, tužena obaveže da apelantu na ime naknade za sporni stan isplati iznos od 90.500,00 KM s kamatama do isplate, uz naknadu troškova postupka.
8. Općinski sud je pripremno ročište održao 27. novembra 2013. godine, a ročište za glavnu raspravu 1. aprila 2014. godine.
9. Na prethodni zahtjev Općinskog suda, Ministarstvo odbrane Republike Srbije je 17. aprila 2014. godine dostavilo odgovor u kojem je navedeno da se apelant nalazi na evidencijskoj listi stambenog organa, ali da nikada nije riješio svoje stambeno pitanje, da nije korisnik zakupa niti je otkupio stan iz Stambenog fonda Ministarstva odbrane i Vojske Srbije.
10. Općinski sud je odredio da će se vrijednost spornog stana utvrditi vještačenjem po sudskom vještaku građevinske struke E. S., a taj vještak je 9. maja 2014. godine dostavio nalaz i mišljenje kojim je utvrdio vrijednost stana u iznosu od 113.660,25 KM.
11. Presudom Općinskog suda 65 0 P 051256 12 P 2 od 16. aprila 2015. godine odbijen je (glavni) tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je ništav Ugovor o prodaji spornog stana od 26. juna 2000. godine, te da je drugotuženi S. G. dužan trpjeti da se na osnovu te presude u Knjizi položenih ugovora Općinskog suda briše uknjižba i uspostavi ranije zemljišno-knjižno stanje, uz naknadu troškova postupka. Također je odbijen eventualni tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se tužena obaveže da apelantu na ime naknade za sporni stan isplati 113.660,25 KM, s kamatama do isplate, uz naknadu troškova postupka. Apelant je obavezan drugotuženom S. G. naknaditi troškove postupka.
12. Općinski sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant 8. decembra 1981. godine s Direkcijom za izgradnju i održavanje Stambenog fonda JNA – Odjeljenje u Sarajevu zaključio Ugovor o korištenju spornog stana, te da je 29. februara 1992. godine zaključio Ugovor o kupoprodaji (otkupu) tog stana sa SFRJ, SSNO Vojnom ustanovom, kao i da je sporni stan napustio za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Rješenjem Vojnomedicinske akademije od 16. decembra 1993. godine apelantu je prestala vojna profesionalna služba u Vojsci Jugoslavije 13. novembra 1993. godine, što znači da je ostao u strukturi u JNA nakon 6. aprila 1992. godine. Tužena je sporni stan dala na korištenje drugotuženom S. G., nakon čega su zaključili Ugovor o prodaji troiposobnog stana u Sarajevu od 26. juna 2000. godine. Apelant je odbijen sa zahtjevom za vraćanje stana od Uprave za stambena pitanja 9. decembra 1999. godine, što je potvrđeno rješenjem Ministarstva stambenih poslova od 15. maja 2000. godine, nakon čega je apelant tužbom pokrenuo upravni spor u kojem je tužba odbijena Presudom Kantonalnog suda broj U-587/00 od 2. jula 2001. godine. Apelant je 24. marta 1999. godine lično zaključio Ugovor o kupoprodaji stana u Beogradu, a 4. oktobra 2004. godine Vojna pošta 1313 Beograd je donijela zaključak da apelantu prestaje pravo na stambeno obezbjeđenje i prihvaća se apelantov zahtjev za dodjelu zajma, ali apelant taj zajam nikada nije dobio. Ministarstvo odbrane Republike Srbije je dopisom od 17. aprila 2014. godine odgovorilo na zahtjev Općinskog suda u kojem je navelo da apelant nije riješio svoje stambeno pitanje, nije korisnik zakupa niti je otkupio stan iz Stambenog fonda Ministarstva odbrane i Vojske Srbije. Općinski sud je dalje naveo da je u parničnom sporu koji je vođen pred Općinskim sudom u predmetu donesena pravomoćna Presuda broj P-1400/03 od 5. juna 2008. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan Ugovor o kupoprodaji (otkupu) stana od 29. februara 1992. godine i da se apelant na osnovu tog ugovora upiše kao vlasnik spornog stana. Odlukom Komisije za ljudska prava od 13. septembra 2006. godine utvrđena je povreda apelantovog prava na pristup sudu, a radi vođenja niza postupaka s ciljem povrata stana i utvrđivanja prava, te ukinute sve do tada donesene odluke i naloženo da se apelantu omogući pokretanje upravnog spora i okončanje postupka u roku od šest mjeseci. Presudom Suda BiH broj S1 U 000921 13 U od 5. juna 2014. godine poništena je drugostepena odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) od 29. septembra 2006. godine, pa je kao konačna ostala na snazi odluka Komisije od 28. maja 2005. godine kojom je apelant odbijen sa zahtjevom za povrat stana.
13. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je u pogledu tužbenog zahtjeva za poništenje Ugovora o prodaji spornog stana od 26. juna 2000. godine naveo da provedenim dokazima koji se odnose na taj pravni odnos nije mogao utvrditi da u tom slučaju egzistira bilo koji element koji bi ugovor činio apsolutno ništavim prema članu 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno to raspolaganje nije protivno moralu društva, imperativnim zakonskim odredbama, uređenju društva, a uostalom apelant i ne navodi i ne dokazuje u čemu vidi ništavost ugovora.
14. Općinski sud je također naveo da je neosnovan i eventualni tužbeni zahtjev. Naime, provedenim dokazima utvrđeno je da je apelant bio pripadnik JNA i nakon 6. aprila 1992. godine i da nije ostvario svoje pravo na rješavanje stambenog pitanja van Bosne i Hercegovine. Međutim, apelant nije imao pravno valjan ugovor o otkupu stana, što je utvrđeno pravomoćnom sudskom Odlukom broj P-1400/08, da bi se mogao pozivati na pravo na stan ili naknadu kako to određuju odredbe čl. 39, 39a, 39b. i 39e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji), iz kojih proizlazi da da bi apelant mogao tražiti naknadu mora imati pravno obavezujući ugovor, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Pored toga, apelant nije izjednačen s licima koja imaju valjan ugovor jer nije ostvario ni pravo na povrat stana da bi se eventualno mogao pozvati na član 39c. Zakona o prodaji stanova.
15. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 051256 15 Gž od 9. decembra 2015. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda.
16. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 692/15 od 12. maja 2016. godine odbacio kao preuranjenu, između ostalih, i apelantovu apelaciju broj AP 719/16 koju je 13. februara 2016. godine podnio protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 051256 15 Gž od 9. decembra 2015. godine jer je podnesena prije odluke Vrhovnog suda o reviziji koju je apelant izjavio protiv osporene presude. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
17. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 051256 16 Rev od 4. oktobra 2016. godine odbačena je apelantova revizija na odluku o osnovnom tužbenom zahtjevu, dok je usvojena apelantova revizija u odnosu na odluku o eventualnom tužbenom zahtjevu za isplatu naknade od tužene za sporni stan sa zakonskom zateznom kamatom, kao i u odluci o troškovima postupka, te je predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U odnosu na osnovni tužbeni zahtjev, Vrhovni sud je naveo da vrijednost drugostepene presude u pravomoćno odbijajućem dijelu ne prelazi limitirajući iznos iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa revizija u smislu te odredbe nije dopuštena, a revizija nije dopuštena ni u smislu uvjeta iz odredbe člana 237. stav 3. ZPP jer odlučivanje o reviziji ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. U odnosu na ukidajući dio, Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da je neprihvaćanje nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, u konkretnom slučaju od strane drugostepenog suda, posljedica nepravilne primjene člana 8. u vezi sa članom 126. ZPP jer bi iz citiranih razloga drugostepene presude zapravo proizlazilo da drugostepeni sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje nepotpunim. Međutim, nepotpunost nalaza i mišljenja vještaka ne može se pripisati krivici apelanta koji je taj dokaz predložio, pa se ni o osnovanosti tužbenog zahtjeva samo zbog te okolnosti nije ni moglo odlučiti primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP, čime je u postupku pred drugostepenim sudom ostvarena povreda te odredbe u smislu člana 209. ZPP. Vrhovni sud je naveo da će u ponovnom postupku drugostepeni sud otkloniti ukazane povrede odredbi parničnog postupka, a po potrebi, u skladu s odredbom člana 217. stav 2. ZPP zakazati raspravu i ponovo izvesti već izvedene dokaze i nakon toga donijeti i novu odluku, za koju će dati potpune i pravilne činjenične i pravne razloge. Vrhovni sud je istakao da će drugostepeni sud pri tome posebno cijeniti od kakvog je značaja činjenica da je tužena propustila da u skladu s Odlukom Ustavnog suda BiH broj U 15/11 utvrdi naknadu, imajući u vidu pravne stavove iz te odluke, te da li je tužena na taj način stavila prevelik teret na apelanta u smislu Odluke Ustavnog suda broj AP 1370/08 od 23. novembra 2012. godine.
18. Kantonalnom sudu je 8. decembra 2016. godine dostavljen spis predmeta, a Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 051256 16 G2 2 od 21. jula 2017. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
19. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da su neosnovani apelantovi navodi da obrazloženje prvostepenog suda o eventualnom tužbenom zahtjevu nema uporišta u provedenim dokazima i odredbama materijalnog prava. Naime, prvostepeni sud je pravilno utvrdio, i to na osnovu Presude Općinskog suda broj P-1400/08, da je apelant odbijen s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan Ugovor o kupoprodaji – otkupu stana zaključen 29. februara 1992. godine. Prema tome, kod činjenice da apelant nije zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu vojnog stana u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, to apelant nema pravo na naknadu u skladu s odredbom člana 39e. stav 2. Zakona o prodaji stanova. Također su neosnovani navodi da činjenica da apelant ima pravno obavezujući ugovor proizlazi iz presude Suda BiH od 5. juna 2014. godine. Naime, Sud BiH je u upravnoj stvari vraćanja u posjed stana, odlučujući o tužbi tužene protiv drugostepene odluke Komisije od 29. juna 2006. godine, donio navedenu presudu kojom je tužbu uvažio i poništio navedenu odluku tužene Komisije (stav prvi izreke), a istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana (stav drugi izreke). U tom pogledu, Kantonalni sud je naveo da izreka presude proizvodi materijalno-pravne i procesno-pravne posljedice presuđene stvari, a ne i obrazloženje presude, pa su u vezi s tim neosnovani i navodi žalbe da na apelantovo pravo na naknadu ne utječe činjenica vezana za pravomoćnu Presudu Općinskog suda broj P-1400/03. S obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se apelant, kod činjenice da je utvrđeno da je tokom rata napustio sporni stan i da nije u upravnom postupku ostvario pravo na povrat stana, ne može eventualno pozvati ni na odredbu člana 39e. Zakona o prodaji stanova, pa su u tom pogledu neosnovani i navodi žalbe da je prvostepeni sud povrijedio apelantovo pravo na imovinu.
20. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 051256 17 Rev 2 od 18. maja 2018. godine odbijena je apelantova revizija.
21. Vrhovni sud je najprije naveo da je drugostepeni sud pravilno odlučio kada nije našao osnova za zakazivanje rasprave pred tim sudom jer je pravno utemeljeno ocijenio da su činjenice na osnovu kojih je donesena prvostepena odluka pravilno i potpuno utvrđene i da nije bilo potrebe za izvođenjem novih dokaza ili ponovnim izvođenjem već izvedenih dokaza. Dakle, drugostepeni sud je otklonio ukazane povrede odredbi parničnog postupka, pa stoga nije propustio postupiti prema uputama iz ukidnog rješenja Vrhovnog suda.
22. Vrhovni sud je dalje istakao da nije osnovan ni revizioni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je u ovom stadiju postupka relevantan eventualni/podredni tužbeni zahtjev kojim apelant od tužene traži isplatu iznosa od 113.660,25 KM kao naknade za predmetni stan. U vezi s tim Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, te je istakao da je kod takvog činjeničnog stanja za koje je vezan revizioni sud drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je potvrdio prvostepenu presudu kojom je odbijen eventualni zahtjev apelanta. U vezi s tim Vrhovni sud je naveo da iz odredbe člana 39e. Zakona o prodaji stanova slijedi da naknada pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu stana, a u konkretnom slučaju utvrđeno je da je apelant odbijen s tužbenim zahtjevom kojim je tražio utvrđenje da je Ugovor o kupoprodaji (otkupu) stana od 29. februara 1992. godine pravno valjan i da se tužena obaveže da se apelant na navedenoj nekretnini uknjiži s pravom vlasništva. S obzirom na to da apelant nije dokazao da ima pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona o prodaji stanova, drugostepeni sud je pravilno zaključio da on nema pravo na spornu naknadu. Vrhovni je dalje naveo da se ne mogu prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje da je drugostepeni sud propustio sankcionirati pogrešnu primjenu prava od strane prvostepenog suda, kroz navode da postoji pravno obavezujući ugovor o otkupu stana ukazivanjem na obrazloženje presude Suda BiH od 5. juna 2014. godine jer je u tom pogledu drugostepeni sud pravilno zaključio da samo izreka presude proizvodi materijalno-pravne i procesno-pravne posljedice presuđene stvari, a ne i obrazloženje presude. Kod utvrđenih činjenica da apelant nije ostvario pravo na povrat stana prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima to je prvostepeni sud pravilno zaključio, a drugostepeni sud osnovano prihvatio takav pravni stav, da apelant nije izjednačen s licima koja imaju valjan ugovor i da mu ne pripada pravo iz člana 39c. Zakona o prodaji stanova, pa apelantovi navodi o pravu na imovinu garantiranu odredbom člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
24. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena zbog proizvoljne ocjene provedenih dokaza, povrede postupka i proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim apelant je istakao da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji, zauzeo potpuno drugačiji stav u odnosu na svoj stav iz rješenja od 4. oktobra 2016. godine, te je zanemario ranije upute date Kantonalnom sudu, koje je bio dužan provesti u ponovljenom postupku i cijeniti od kakvog značaja je činjenica da je tužena propustila u skladu s Odlukom Ustavnog suda broj U 15/11 utvrditi naknadu, imajući u vidu pravne stavove iz te odluke i da li je tužena stavila prevelik teret na apelanta. Apelant je dalje istakao da je u Odluci Ustavnog suda broj AP 1370/08 od 23. decembra 2012. godine utvrđeno da nosioci prava koji su lišeni uknjižbe nad stanovima koje su otkupili moraju imati pravo na naknadu kao vid satisfakcije zbog nemogućnosti da se vrate u svoje stanove i uknjiže na njima. Apelant je također ukazao da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine zauzeo stav da nosiocima stanarskog prava koji su lišeni uknjižbi prava vlasništva pripada pravo na naknadu u visini tržišne vrijednosti stana. Iz presude Vrhovnog suda proizlazi da je odlučujuća činjenica u postupku bila nepostojanje pravno obavezujućeg ugovora, ali apelant smatra da na njegovo pravo na naknadu ne može biti od utjecaja činjenica vezana za pravomoćnu presudu Općinskog suda na koju se Vrhovni sud poziva jer je utvrđena obaveza države da nosiocima stanarskog prava osigura sva prava jer su ti stanovi predstavljali njihov dom kod činjenice da su bili nosioci stanarskog prava. Apelant, također, ističe da činjenica da je imao pravno obavezujući ugovor proizlazi i iz obrazloženja presude Suda BiH od 5. juna 2014. godine. U tom pogledu, apelant smatra da je odbijanjem eventualnog tužbenog zahtjeva za isplatu naknade za predmetni stan došlo do kršenja njegovog prava na imovinu jer mu je oduzeta imovina, a da nisu utvrđene relevantne činjenice jesu li ispunjeni uvjeti da njegova predratna stanarska prava, odnosno prava iz pravno obavezujućih ugovora budu kompenzirana putem odgovarajuće naknade, čime je na apelanta stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa. Osim toga, apelant ističe da je ostao i bez imovine – stana koji je njegov dom i bez novčane naknade za stan kao satisfakcije za oduzeti dom, čime mu je povrijeđeno pravo na dom. Apelant smatra da je naknada koju apelant potražuje i koja mu pripada vid satisfakcije zbog nemogućnosti da se vrati u stan, a koji mu država mora osigurati, a posebno kod činjenice da je bio nosilac stanarskog prava.
25. Naposljetku, apelant smatra da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u dužini trajanja postupka pred Općinskim sudom kojem je tužba podnesena 19. marta 2004. godine, tako da je do prijema odluke Vrhovnog suda proteklo više od 14 godina, a apelant je sve vrijeme lišen prava na stanu koji je otkupio. S obzirom na to, apelant potražuje naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka u iznosu od 5.000,00 KM.
b)Odgovori na apelaciju
26. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju revizione odluke, te da, suprotno apelantovim navodima, nisu povrijeđena njegova prava na koja se poziva u apelaciji.
27. Kantonalni sud je izložio tok postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, pri čemu se nije izjašnjavao na ostale apelacione navode.
28. Općinski sud je naveo da su tačni tužiočevi navodi u pogledu datuma podnošenja tužbe, dana donošenja prvostepene presude i upućivanja spisa Kantonalnom sudu, te da smatra da apelantu nisu uskraćena prava na koja se poziva u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
29. Pravobranilaštvo je navelo da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Služba je navela da je alternativnim tužbenim zahtjevom apelant tražio isplatu naknade za stan u iznosu od 113.660,25 KM, a u postupku nije dokazao da je zaključio pravno obavezujući ugovor o kupovini navedenog stana i nije se sa istim zahtjevom prvo obratio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, pa nakon toga pokrenuo postupak kod nadležnog suda. S obzirom na to, Služba smatra da su u drugostepenom i revizionom postupku ispravno primijenjene odredbe procesnog i materijalnog prava, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
30. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – odluka USFBiH, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka, 5/10 – odluka USFBiH i „Službeni glasnik BiH“ br. 50/12 – odluka USBiH i 11/13 – rješenje USBiH).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH” br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – odluka USFBiH, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka, 5/10 – odluka USFBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 39.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ("Službeni list SFRJ", broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.
Član 39a.
Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Član 39e.
(1)Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.
(2)Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
(3)Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.
(4)Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik u skladu sa važećim zakonima zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stan ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu na način iz stava 2.
ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana. Napomena: Ustavni sud BiH je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16.
januara 2013. godine, koje je objavljeno u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 11/13 od 12. februara 2013. godine, utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99,7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje važiti narednog dana od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“.
31. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
32. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 127.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.
VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
35. U konkretnom slučaju apelant apelacijom osporava Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 P 051256 17 Rev 2 od 18. maja 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda apelantovom punomoćniku dostavljena 6. jula 2018. godine, a da je apelant podnio apelaciju 1. septembra 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
38. Polazeći od apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je prvenstveno neophodno razmotriti pitanje povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
1. Pravo na imovinu
39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
40. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
41. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi, u suštini, odnose na osporavanje odluke redovnih sudova o odbijanju tužbenog zahtjeva za isplatu naknade zbog apelantove nemogućnosti da vrati sporni stan.
42. Prema tome, prvo pitanje koje se postavlja Ustavnom sudu je ima li apelant „imovinu“ koja uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, koncept „imovine“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam vlasništva ili posjedovanja fizičkih stvari. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Također, i neka druga prava i interesi koji predstavljaju određena dobra mogu se smatrati „imovinskim pravima“ i mogu predstavljati „imovinu“ u smislu navedene odredbe (vidi Evropski sud, Gasus Dosier - und Fördertechnik GmbH protiv Nizozemske, presuda od 23. februara 1995. godine, serija A, broj 306-B, stranica 46, stav 53). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48).
43. U vezi s tim Ustavni sud najprije ukazuje na presudu Evropskog suda Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (aplikacije br. 12959/05, 19724/05, 47860/06, 8367/08, 9872/09 i 11706/09, presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhhr.gov.ba) u kojoj se Evropski sud u predmetima sa sličnim činjeničnim stanjem kao u apelantovom slučaju bavio zahtjevima aplikanata da vrate u posjed svoje prijeratne, tzv. vojne stanove na kojima su imali stanarska prava, ali nisu imali zaključen pravno obavezujući ugovor, za koje je utvrđivao jesu li učestvovali u sklopu snaga Vojske Jugoslavije u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine, te jesu li ili nisu u međuvremenu, od napuštanja predmetnih stanova, iz istog stambenog fonda ili utemeljenih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. U tom predmetu Evropski sud je zaključio da stanarska prava aplikanata na vojnim stanovima predstavljaju njihovu imovinu, da je miješanje u imovinu bilo zakonito, ali da se kako aplikantima (gđi Ljeposavi Mago, te gg. Jovanu Radoviću i Vasi Krstevskom) koji nisu zaključili pravno obavezujući ugovor o otkupu, te nisu u drugoj zemlji iz istog stambenog fonda ili utemeljenih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekli novo stanarsko pravo nije pružena nikakva nadoknada, Evropski sud je zaključio da je došlo do kršenja njihovog prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da je u predmetima br. AP 1011/08 i AP 1250/08 (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, tačka 87, te broj AP 1250/08 od 23. novembra 2012. godine, tačka 33, dostupne na www.ustavnisud.ba) u kojima je slijedio praksu Evropskog suda iz predmeta Mago, zaključio da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su javne vlasti, miješanjem u imovinu apelanata, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, nedopuštanjem vraćanja u stanove na kojima su oni ili njihovi bračni drugovi ili pravni prednici imali stanarsko pravo, apelantima, ustvari, oduzele imovinu, a da nisu utvrđene relevantne činjenice jesu li ispunjeni uvjeti da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana kroz odgovarajuću naknadu, čime je na apelante stavljen preveliki teret, odnosno čime nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa.
44. Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja konkretnog predmeta proizlazi da je apelant bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu i da je zaključio ugovor o otkupu, za koji je utvrđeno da nije pravno valjan, kao i da je uslijed ratnih dejstava napustio Bosnu i Hercegovinu i nakon 6. aprila 1993. godine nastavio službu u JNA, zbog čega je odbijen njegov zahtjev za vraćanje stana i naknadu u smislu člana 39e. Zakona o prodaji stanova. Iz činjeničnog stanja predmeta, također, proizlazi da apelant nije u međuvremenu, od napuštanja spornog stana, iz istog stambenog fonda ili utemeljenih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, te također iz činjeničnog stanja predmeta ne proizlazi da je apelant u svojstvu pripadnika snaga Vojske Jugoslavije učestvovao u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da činjenica da je apelant bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu ukazuje da je apelant imao imovinu, te da činjenica da iz sudske prakse Evropskog i Ustavnog suda jasno slijedi da licima koja se nalaze u sličnoj situaciji kao apelant pripada pravo na naknadu zbog nemogućnosti povrata imovine. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelant imao legitimno očekivanje da će realizirati to svoje potraživanje, što uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
45. Budući da apelant posjeduje imovinu koja uživa zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, sljedeće pitanje na koje se mora odgovoriti jeste je li u postupcima pred redovnim sudovima došlo do miješanja u apelantovu imovinu.
46. Ustavni sud smatra da je odbijanjem tužbenog zahtjeva za isplatu naknade zbog nemogućnosti povrata spornog stana nesumnjivo došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2916/16 od 31. januara 2019. godine, tačka 29, dostupna na www.ustavnisud.ba).
47. Sljedeća pitanja na koja Ustavni sud mora odgovoriti jeste je li miješanje u apelantovo neometano uživanje imovine bilo predviđeno zakonom, pa ukoliko jeste, je li bilo u javnom ili općem interesu i je li bilo razmjerno (proporcionalno), tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa ili mu je tim miješanjem nametnut nerazmjeran pojedinačni teret.
48. Prilikom ocjene zakonitosti miješanja u imovinu, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Evropskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude „zakonito“. Naime, druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo „pod uvjetima predviđenim zakonom“, a drugi stav člana 1. priznaje državama pravo kontroliranja korištenja imovine „donošenjem zakona“. Načelo pravne sigurnosti je prisutno u cijeloj Evropskoj konvenciji i mora biti poštovano bez obzira na to koje se od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 primjenjuje. Ovo načelo podrazumijeva postojanje i poštovanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona koji zadovoljavaju osnovne zahtjeve pojma „zakon“ (vidi Evropski sud, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, tačka 58). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen može se razmatrati postoji li pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.
49. Međutim, Ustavni sud, također, ukazuje da je Evropski sud, razmatrajući pitanje „zakonitosti“ miješanja u pravo na imovinu, u predmetu Vijatović protiv Hrvatske istakao da se nedostatak dovoljno precizne i predvidive zakonske odredbe može ispraviti na način da domaći sudovi daju jasno i precizno tumačenje (vidi Evropski sud, Vijatović protiv Hrvatske, presuda od 16. februara 2016. godine, zahtjev broj 50200/13, tačka 54). Slično tome, Evropski sud je, razmatrajući „zakonitost“ miješanja u druga kvalificirana prava iz Evropske konvencije (npr. prava na poštovanje privatnog života), također zauzeo stav da u nedostatku odredbi koje propisuju uvjete pod kojima može doći do miješanja u prava i slobode zaštićene Evropskom konvencijom i njenim protokolima, da ta prava mogu biti primjereno zaštićena konzistentnom sudskom praksom domaćih sudova, čak i bez obaveze države da uspostavi zakonodavni okvir kako bi ispunila svoje pozitivne obaveze da djelotvorno zaštiti prava iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Köpke protiv Njemačke, odluka o dopustivosti od 5. oktobra 2010. godine).
50. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da je u Odluci u predmetu broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, u kojoj je razmatrao slična činjenična pitanja kao u apelantovom slučaju, zaključeno da je na apelante stavljen prevelik teret jer im je imovina oduzeta, a da nisu utvrđene činjenice jesu li ispunjeni uvjeti da im njihova stanarska prava budu kompenzirana odgovarajućom naknadom. Ta odluka je dostavljena Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koja je bila dužna osigurati prava i tih apelanata u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 37/12, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba) u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva svakog apelanta pojedinačno. Ustavni sud, također, podsjeća da je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine (objavljeno u „Službenom glasniku BiH“ broj 11/13) utvrđeno da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio navedenu Odluku broj U 15/11. Prema tome, Ustavni sud zapaža da do trenutka donošenja ove odluke Ustavnog suda nadležna vlast nije izvršila svoju obavezu iz Odluke Ustavnog suda broj U 15/11, a time i iz predmeta broj AP 1011/08, odnosno nije usvojila zakonske odredbe kojima bi se propisao način određivanja naknade u skladu s odlukom Ustavnog suda, a u konačnici ni s odlukama Evropskog suda o ovom pitanju.
51. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud zaključuje da u pravnom sistemu u Federaciji Bosne i Hercegovine ne postoji zakonska odredba kojom se utvrđuje način dodjeljivanja adekvatne naknade za miješanje u pravo na imovinu u slučajevima kao što je ovaj. Međutim, očigledno je da o tom pitanju postoje usaglašeni stavovi Evropskog i Ustavnog suda. Naime, Ustavni sud ukazuje da je u presudi Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba) Evropski sud istakao kako član 1. Protokola broj 1 ne garantira pravo na punu naknadu u svim okolnostima, ali je utvrdio da nijedan od iznosa koji su ponuđeni aplikantu ne odgovara tržišnoj vrijednosti spornog stana. Evropski sud je u predmetu Mago također istakao da ometanje mirnog uživanja posjeda mora uspostaviti pravičnu ravnotežu između zaštite imovine i zahtjeva javnog interesa. U pogledu naknade Evropski sud je zaključio da oduzimanje imovine bez isplate iznosa koji je u razumnoj vezi s vrijednošću te imovine obično predstavlja neproporcionalno ometanje, a potpuno odsustvo naknade se može smatrati opravdanim, prema ovom članu, samo u izuzetnim okolnostima (Jahn i ostali protiv Njemačke br. 46720/99, 72203/01 i 72552/01, paragraf 94, ECHR 2005-VI). Ustavni sud, također, zapaža da je Evropski sud u predmetu Đokić prilikom utvrđivanja visine odštete kao relevantnu uzeo sadašnju vrijednost stana. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud i u predmetu Mago i dr. (vidi Evropski sud, Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine, zahtjev br. 12959/05, 19724/05, 47860/06, 8367/08, 9872/09 i 11706/09 od 3. maja 2015. godine, stav 121) reafirmirao stav iz predmeta Đokić, te je istakao da „u skladu s utvrđenom pravnom teorijom i praksom suda, presuda u kojoj je utvrđeno kršenje nameće tuženoj državi pravnu obavezu da prestane s kršenjem i da ispravi nastale posljedice na takav način da uspostavi, koliko god je to moguće, situaciju koja je postojala prije kršenja (vidi Iatridis protiv Grčke (pravična naknada) [GC] broj 31107/96, tačka 32, ECHR 2000-XI). Kako su se predmetni aplikanti izričito složili da prihvate naknadu umjesto povrata stana, tužena vlada im treba isplatiti sadašnju vrijednost predmetnih stanova…“.
52. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je mutatis mutandis slično pravno pitanje razmatrao i u Odluci u predmetu broj AP 2916/16 (naprijed citiran, tačka 35) u kojoj je odlučivao o apelaciji protiv odluka redovnih sudova kojima je tužbeni zahtjev apelantice iz tog predmeta, koja je imala pravno obavezujući ugovor, odbijen zbog toga što je utvrđeno da odredbama člana 39e. Zakona o prodaji stanova nije bio propisan način određivanja naknade. U vezi s tim Ustavni sud je zaključio da je osporenim presudama povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što su redovni sudovi prilikom donošenja odluka potpuno zanemarili ustavnu obavezu direktne primjene Evropske konvencije i obavezujućih odluka Evropskog i Ustavnog suda, pa se takvo miješanje u apelanticino pravo na mirno uživanje imovine ne može smatrati „zakonitim“ (ibid, tačka 40).
53. Kod takvog stanja stvari, posebno imajući u vidu da, na osnovu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, odredbe Evropske konvencije imaju prednost nad „svim ostalim zakonima“, te da su na osnovu člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine sudovi dužni primjenjivati prava iz Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da se ne mogu smatrati prihvatljivim zaključci redovnih sudova koji su, tumačeći isključivo odredbe člana 39e. Zakona o prodaji stanova, utvrdili da apelantu ne pripada pravo na naknadu zasnivajući svoju odluku isključivo na činjenici da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da ugovor o otkupu stana nije pravno obavezujući. Međutim, Ustavni sud zapaža da su pri tome zanemarili da je apelant na spornom stanu bio nosilac stanarskog prava, da mu nije dodijeljen drugi stan ili ekvivalentno pravo u Republici Srbiji u kojoj je nastanjen, niti je učestvovao u ratnim zločinima na području Bosne i Hercegovine, pa je u smislu odluke Evropskog suda u predmetu Mago i prakse Ustavnog suda iz predmeta br. AP 1011/08 i AP 1250/08 postojala obaveza javne vlasti na naknadu vrijednosti spornog stana. Kada je u pitanju visina te naknade, Ustavni sud ukazuje da iz sadržaja navedenih odluka Evropskog suda proizlazi da je polazni osnov za određivanje naknade u predmetima vojnih stanova upravo bila tržišna vrijednost stana unatoč činjenici što domaće zakonodavstvo nije propisivalo odredbe kojima bi bilo regulirano pravo na naknadu za stan i visinu iznosa te naknade. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su u nedostatku odredbi kojima bi bila propisana naknada i njena visina u skladu s odlukama Evropskog i Ustavnog suda redovni sudovi trebali uzeti u obzir sudsku praksu Evropskog suda i Ustavnog suda u ovakvim slučajevima koja, prema mišljenju Ustavnog suda, daje dovoljno podataka da naknada može biti određena u postupku pred redovnim sudovima. Postupajući na suprotan način, redovni sudovi su, bez obzira na to što nadležna vlast nije izvršila obavezujuće odluke Evropskog i Ustavnog suda i uspostavila odgovarajući zakonodavni okvir, propustili primjereno zaštititi apelantovo pravo na imovinu. Takvim tumačenjem redovnih sudova, ali i nepostupanjem nadležne zakonodavne i izvršne vlasti u skladu s obavezujućim odlukama Evropskog i Ustavnog suda, na apelanta je stavljen prekomjeran teret jer snosi štetne posljedice zbog neprovođenja obavezujućih sudskih odluka kako Ustavnog tako i Evropskog suda. Takva pravna situacija traje već duže vrijeme, iako iz odluka Evropskog i Ustavnog suda slijede načela koja se trebaju slijediti pri rješavanju pitanja naknade zbog nemogućnosti lica koja su u ovoj situaciji da neometano uživaju u svojoj imovini. Pored toga, Ustavni sud zapaža da se ne može pretpostaviti do kada će takvo stanje trajati, zbog čega bi tumačenje kakvo su dali redovni sudovi značilo da se apelantu, ali i drugim licima u istoj situaciji, i dalje uskraćuje pravo na imovinu zaključcima da njihovo pravo na naknadu nije propisano zakonom, čime se direktno postupa protiv odluka Evropskog suda i Ustavnog suda, što je protivno načelu vladavine prava iz člana II/1. Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, mutatis mutandis, AP 2916/16, tačka 35). U takvim okolnostima, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine nije bilo „predviđeno zakonom“ u smislu autonomnog značenja tog pojma iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
54. Prema tome, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu presudu Vrhovnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.
2. Pravo na pravično suđenje
55. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
56. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
57. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi isplate naknade za stan na kojem je apelant bio nosilac stanarskog prava, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
aU odnosu na osporenu presudu
58. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenom presudom povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode kojima se, osporavajući te presude, ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
c)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
59. Razmatrajući apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost organizirati svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
Period koji se uzima u obzir
60. Ustavni sud zapaža da je apelant je 19. marta 2004. godine Općinskom sudu podnio tužbu kojom je tražio da se utvrdi da je ništav Ugovor o prodaji spornog stana, a da je 17. septembra 2013. godine postavio eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu naknade. Ustavni sud iz stanja u spisu zapaža da je o apelantovom osnovnom tužbenom zahtjevu konačno odlučeno presudom Kantonalnog suda od 9. decembra 2015. godine s obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda od 4. oktobra 2016. godine odbačena revizija u odnosu na taj dio odluke, što apelant nije osporavao u postupku pred Ustavnim sudom. Stoga, Ustavni sud zapaža da je osporenom konačnom odlukom Vrhovnog suda odlučivano isključivo o apelantovom eventualnom tužbenom zahtjevu koji je apelant u postupku pred redovnim sudovima postavio 17. septembra 2013. godine. Prema tome, Ustavni sud će kao relevantan period pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka razmatrati period od 17. septembra 2013. godine kao trenutka podnošenja eventualnog tužbenog zahtjeva do 18. maja 2018. godine kao trenutka donošenja osporene odluke Vrhovnog suda, dakle period koji je trajao četiri godine i osam mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
61. Ustavni sud dalje zapaža da je u konkretnom slučaju riječ o parničnom postupku pokrenutom radi isplate naknade koji se ne smatra hitnim. Ustavni sud, također, smatra da se radi o relativno složenom predmetu imajući u vidu složenost pravnih pitanja o kojima je u konkretnom slučaju odlučivano, kao i da je postupak bio od značaja za apelanta s obzirom na to da je odlučivano o njegovom stambenom pitanju.
62. U pogledu postupanja redovnih sudova, Ustavni sud najprije zapaža da je nakon podnošenja eventualnog tužbenog zahtjeva postupak pred prvostepenim sudom okončan 16. aprila 2015. godine, dakle nakon godinu i šest mjeseci, pa imajući u vidu radnje koje je Općinski sud preduzeo, taj period postupanja se ne može smatrati nerazumnim. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Kantonalni sud o apelantovoj žalbi odlučio presudom 9. decembra 2015. godine, odnosno nakon proteka nešto više od šest mjeseci, međutim Ustavni sud zapaža da je drugostepena presuda u pogledu eventualnog tužbenog zahtjeva ukinuta rješenjem Vrhovnog suda od 4. oktobra 2016. godine i predmet vraćen tom sudu na ponovno odlučivanje. Iz stanja u spisu dalje proizlazi da je Kantonalni sud u ponovljenom postupku presudu donio 21. jula 2017. godine, odnosno nakon devet mjeseci od dostavljanja spisa predmeta, te da je Vrhovni sud o reviziji odlučio 18. maja 2018. godine, dakle također u periodu od osam mjeseci od donošenja drugostepene presude. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi imali znatne periode neaktivnosti, kao i da nedjelotvornost u postupanju Kantonalnog suda nije značajnije utjecala na dužinu predmetnog postupka. Ustavni sud, također, nije mogao zaključiti da su apelant i tužena doprinijeli dužini trajanja postupka. Stoga, imajući u vidu navedene faktore, odnosno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku i nadležnih sudova, značaj koji konkretna pravna stvar ima za apelanta, kao i činjenicu da dužinu postupka ocjenjuje u cjelini, Ustavni sud smatra da ukupan period od četiri godine i osam mjeseci u kojem je na tri sudske instance okončan predmetni parnični postupak nije prešao granice „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da je dužina postupka razmjerna okolnostima konkretnog slučaja, zbog čega su ti apelantovi neosnovani. Pitanje naknade nematerijalne štete
63. Apelant je zbog dužine trajanja predmetnog postupka tražio naknadu nematerijalne štete. Ustavni sud podsjeća da u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, ali s obzirom na to da u predmetnom postupku nije utvrđena povreda prava na pravično suđenje, apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.
3. Pravo na dom
64. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na dom, koje garantiraju član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da je osnovni cilj člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od proizvoljnog miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kron protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, 297-C, stav 31). Ustavni sud, također, ističe da je Evropski sud u odluci Mago (stav 109) u vezi s navodima aplikanata o kršenju prava na dom naveo: „.. u predmetnom spisu nema naznake da se aplikanti namjeravaju ponovo nastaniti u svojim predratnim domovima. Štaviše, u postupku pred ovim sudom, oni su se izričito složili da prime naknadu umjesto povrata stana. Sud, stoga, ne nalazi da su činjenice ovog predmeta takve da ukazuju na trenutno ometanje prava aplikanata na poštovanje njihovih domova (vidi Đokić, citiran u gornjem tekstu, tačka 66, i predmete koji se tu citiraju). Iz toga proizlazi da je ova pritužba očigledno neosnovana i da mora biti odbačena u skladu sa članom 35. stav 3 (a) i 4. Konvencije.“ Stoga, imajući u vidu da je osporenom odlukom Vrhovnog suda odlučivano o apelantovom pravu na naknadu umjesto povrata stana, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije bilo uplitanja u apelantovo pravo na poštovanje doma, pa u skladu s tim, ni povrede njegovog prava na dom. Zbog toga, s obzirom na to da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava zaštićenog Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da se apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije moraju odbiti kao neosnovani.
VIII.Zaključak
65. Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju zato što su redovni sudovi prilikom donošenja odluka potpuno zanemarili praksu Evropskog suda i Ustavnog suda iz koje proizlazi da lica koja se nalaze u okolnostima kao apelant imaju pravo na naknadu za stanove na kojima su bili nosioci stanarskog prava, te ustavnu obavezu direktne primjene Evropske konvencije i obavezujućih odluka Evropskog i Ustavnog suda prilikom odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa se takvo miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine ne može smatrati „zakonitim“.
66. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada ukupna dužina trajanja postupka, vezana za odlučivanje o eventualnom tužbenom zahtjevu, od četiri godine i osam mjeseci zbog specifičnih okolnosti konkretnog predmeta ne ukazuje da su redovni sudovi povrijedili apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku.
67. Naposljetku, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer iz sadržaja predmeta nema ništa što ukazuje da je bilo uplitanja u apelantovo pravo na poštovanje doma te, shodno tome, ni povrede njegovog prava na poštovanje doma.
68. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
69. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević