USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 26/09>
OBRAZLOŽENJE
Seada Palavrić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Krstan Simić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Orhana Čauševića izjavljena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-450/04 od 6. juna 2006. godine, Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-48/03 od 29. juna 2004. godine i Osnovnog suda u Prijedoru broj P: 345/0 od 10. oktobra 2002. godine u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Orhana Čauševića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-450/04 od 6. juna 2006. godine, Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-48/03 od 29. juna 2004. godine i Osnovnog suda u Prijedoru broj P: 345/0 od 10. oktobra 2002. godine u odnosu na član II/3.b), c), d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 4, 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Orhan Čaušević (u daljnjem tekstu: apelant), nastanjen u SR Njamačkoj, porijeklom iz Kozarske Dubice, podnio je 7. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-450/04 od 6. juna 2006. godine, Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-48/03 od 29. juna 2004. godine i Osnovnog suda u Prijedoru broj P: 345/0 od 10. oktobra 2002. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci i Osnovnog suda u Prijedoru zatraženo je 15. septembra 2006. godine, a od učesnice u postupku Radmile Milanković 8. oktobra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. septembra 2006. godine, Osnovni sud u Prijedoru 29. septembra 2006. godine, a Okružni sud u Banjoj Luci 11. oktobra 2006. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci i Osnovnog suda u Prijedoru dostavljeni su apelantu 9. oktobra 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Apelant je bio nastanjen u tadašnjoj Bosanskoj Dubici (naknadno preimenovana u Kozarsku Dubicu), gdje je posjedovao porodičnu kuću. U logor Manjača, u kojem je boravio do 14. decembra 1992. godine, odveden je 24. juna 1992. godine. Za vrijeme boravka u logoru apelant je 20. oktobra 1992. godine dao punomoć Savi Žarkoviću za sklapanje ugovora o zamjeni svojih nekretnina za nekretnine porodice Petra i Radmile Milanković. Punomoć je ovjerena u logoru s obzirom na to da je sudski službenik Mirko Đimić bio prisutan na mjestu događaja s ciljem ovjere punomoći. Opunomoćeni je 21. oktobra 1992. godine, u apelantovo ime, sklopio ugovor o zamjeni nekretnina i pokretnih stvari, koji je i ovjeren istog dana na Osnovnom sudu u (tadašnjoj) Bosanskoj Dubici. Ugovor je realiziran, tako da su se Petar i Radmila Milanković upisali kao vlasnici apelantovih nekretnina u zemljišne knjige, te se uselili u porodičnu kuću, tj. stekli posjed na njoj. Apelant se nakon napuštanja logora u Manjači odselio u SR Njemačku, gdje i danas živi.
- 7.U toku 1999. godine apelant je pokrenuo parnični postupak radi proglašenja apsolutne ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina i pokretnih stvari. Tužena Radmila Milanković, čiji muž je u međuvremenu umro, uložila je protivtužbu radi povrata isplaćene kupoprodajne stvari.
- 8.Presudom Osnovnog suda u Prijedoru broj P: 345/0 od 10. oktobra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-48/03 od 29. juna 2004. godine, utvrđeno je da je ugovor o zamjeni nekretnina i pokretnih stvari ništav, te je naloženo da se zemljišnoknjižno stanje vrati u stanje prije nastanka ugovora. Apelantu je naloženo da tuženoj-protivtužiteljici Radmili Milanković vrati iznos od 60.000 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 23. oktobra 1992. godine.
- 9.Na ovu presudu reviziju su izjavili i apelant i Radmila Milanković. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-450/04 od 6. juna 2006. godine djelomično je uvažena apelantova revizija, te je drugostepena presuda preinačena u dijelu dosuđenih kamata. Naime, Vrhovni sud je presudio da je apelant dužan da tuženoj-protivtužiteljici vrati iznos od 60.000 KM, na ime povrata isplaćene kupoprodajne cijene, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana predaje nekretnina apelantu u posjed, pa do isplate. U ostalom dijelu apelantova revizija, kao i revizija Radmile Milanković su odbijene.
- 10.Sudovi su utvrdili da je sklopljeni ugovor bio prividan ugovor iza kojeg se krio ugovor o prodaji nekretnina. Utvrđeno je, naime, da Petar i Radmila Milanković ne posjeduju imovinu u Zagrebu, koja je navedena u ugovoru o zamjeni. Ona je izmišljena radi ispunjavanja forme samog ugovora o zamjeni. Međutim, oni su za apelantove nekretnine platili apelantovom ocu 25.000 DM u gotovom novcu i dali vozilo marke "ford", procijenjeno na 35.000 DM, koje su odvezli u Hrvatsku i predali apelantovoj sestri. Dalje, zaključeno je da je apelant, bez obzira na boravak u logoru Manjača, bio upoznat sa pojedinostima prikrivenog pravnog posla - ugovora o prodaji. Ipak, s obzirom na to da nije bilo slobodne volje pri sklapanju niti jednog od ova dva ugovora, niti sklopljenog prividnog, niti prikrivenog, ugovor je proglašen ništavim. Apelant je obavezan da vrati iznos od 25.000 KM i 35.000 KM, kao protivvrijednost dobivenog motornog vozila (član 104. Zakona o obligacionim odnosima) sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 60.000 KM.
- 11.U vezi sa obavezom vraćanja iznosa od 60.000 KM, Vrhovni sud je naveo da se apelantov otac brinuo o njegovoj porodici i imovini, te je nastupao i kao njegov opunomoćenik pri sklapanju prvog ugovora o zamjeni nekretnina (mada nije imao punomoć). Dalje, sud je, na osnovu iskaza svjedoka, naveo da je apelant generalno poštivao odluke svoga oca, pa i u konkretnom slučaju. Sud je, dalje, ukazao na činjenicu da je apelant, dok je boravio u logoru Manjača, pred navedenim svjedocima izjavio da će potpisati punomoć za Savu Žarkovića, te dao saglasnost da se sklopi pravni posao onako kako to želi njegov otac.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.U svojoj apelaciji apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.b), c), d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. čl. 3, 4, 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant obrazlaže da su se sudovi nezakonito umiješali u njegovo pravo na imovinu, jer se sve dešavalo potpuno van njegovog znanja i pod prisilom. Smatra da se radnje koje je preduzimao njegov otac ne mogu njemu pripisati. Dodatno se poziva na navode date u izjavljenoj reviziji, a koje revizioni sud nije uzeo u obzir.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.Vrhovni sud u svom odgovoru je naveo da su razlozi apelacije identični onim iz revizije, te da je taj sud dao odgovor u svojoj presudi, za koju smatra da je zakonita i da ne vrijeđa apelantova ustavna prava i slobode.
- 14.Okružni sud u Banjoj Luci u svom odgovoru, ponavljajući hronologiju postupka, naveo je da nisu povrijeđena ljudska prava i slobode, te da su odlučivanja zakonita. Sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 15.Osnovni sud u Prijedoru u svom odgovoru naveo je da nisu povrijeđena ljudska prava i slobode, navedeni u apelaciji, te da su navodi neosnovani i da nisu potkrijepljeni dokazima. Također, taj sud je ukazao na ograničenje nadležnosti Ustavnog suda u vezi sa tumačenjem pozitivnopravnih propisa i utvrđivanjem činjenica.
V. Relevantni propisi
- 16.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 60.
(1) Ako je ugovorna strana ili neko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ona zbog toga sklopila ugovor, druga strana može tražiti da se ugovor poništi.
(2) Strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo i drugo značajno dobro ugovorne strane ili trećeg lica.
Š...Ć.
Član 66.
(1) Prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama.
(2) Ali, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako je udovoljeno uvjetima za njegovu pravnu valjanost.
Š...Ć.
Član 111.
Ugovor je pobojan Š...Ć kad je pri njegovu sklapanju bilo mana u pogledu volje strana.
Š...Ć.
Član 113.
(1) Ako je na osnovu pobojnog ugovora koji je poništen nešto bilo ispunjeno, ima se izvršiti vraćanje, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu.
(2) Naknada u novcu daje se prema cijenama u vrijeme vraćanja, odnosno donošenja sudske odluke.
Član 137.
(1) Kada je ispunjenje obaveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, gasi se i obaveza druge strane, a ako je ona nešto ispunila od svoje obaveze, može zahtijevati vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove.
Š...Ć.
Član 138.
(1) Kada je ispunjenje obaveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koji odgovara druga strana, njena obaveza se gasi, a ona zadržava svoje potraživanje prema drugoj strani, s tim što se smanjuje za onoliko koliko je ona mogla imati koristi od oslobođenja od vlastite obaveze.
Š...Ć.
VI. Dopustivost
- 17.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
VI.1. Dopustivost u vezi sa članom II/3.b), c), d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 4, 5. i 6. Evropske konvencije
- 18.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 19.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-450/04 od 6. juna 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. augusta 2006. godine, a apelacija je podnesena 7. septembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
- 20.Pri ispitivanju daljnjih kriterija dopustivosti apelacije u dijelu koji se tiče navodnih povreda člana II/3.b), c) i d) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. čl. 3, 4, 5. i 6. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
- 21.Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
- 22.Iako Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu pravovremena, te da su iscrpljeni svi pravni lijekovi, apelantove navode u vezi sa povredom prava i sloboda iz člana II/3.b), c), d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud smatra očigledno neosnovanim. Apelant nije naveo niti jedan dokaz u vezi sa povredom ovih prava, niti činjenice konkretnog predmeta ukazuju na to da se javlja pitanje po osnovu ovih ustavnih prava.
- 23.U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
VI.2. Dopustivost u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju
- 24.Ustavni sud je prethodno već zaključio da je apelacija, u skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, pravovremena, te da su iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu.
- 25.U vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zaključuje da apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 26.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija, u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 27.Apelant osporava presude Vrhovnog suda broj Rev-450/04 od 6. juna 2006. godine, Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-48/03 od 29. juna 2004. godine i Osnovnog suda u Prijedoru broj P: 345/0 od 10. oktobra 2002. godine, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- k)Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
- 28.Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu, kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo navedeno u prvom stavu je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo iz stava dva navedenog člana priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo odnose se na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
- 29.Svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu nego mora, također, odràžavati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja. Miješanje je zakonito samo ako je zakon koji je osnova miješanja (a) dostupan građanima, (b) toliko precizan da omogućava građanima da odrede svoje postupke, (c) u skladu s principom pravne države, što znači da sloboda odlučivanja koja je zakonom data izvršnoj vlasti ne smije biti neograničena, tj. zakon mora osigurati građanima adekvatnu zaštitu protiv proizvoljnog miješanja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A broj 30, stav 49, i Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A broj 82, st. 67. i 68).
VII.1. Postojanje "imovine" i miješanje u pravo na imovinu
- 30.Predmetni spor se tiče dva zahtjeva (tužbenog i protivtužbenog zahtjeva) koji su građanskopravnog i, istovremeno, imovinskog karaktera. Naime, tužbeni zahtjev je usmjeren ka vraćanju apelantovog građanskog i imovinskog prava vlasništva i prava povrata posjeda imovine nakon utvrđivanja ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina i pokretnina. Ova prava su, međutim, utvrđena pozitivno za apelanta, tj. riješeno je tako da je apelantu pravosnažno utvrđeno pravo vlasništva i posjeda imovine. Zbog ovog razloga, Ustavni sud ne vidi potrebu da razmatra ovo pitanje. S druge strane, sama realizacija ovih prava treba da bude riješena u izvršnom postupku.
- 31.Protivtužbeni zahtjev, s apelantove tačke gledišta, usmjeren je ka građanskopravnom obavezivanju apelanta da vrati primljeno nakon proglašavanja obligacionopravnog ugovora o zamjeni nekretnina i pokretnina ništavim ex tunc. Novčani iznos koji je apelant dužan isplatiti na osnovu osporenih presuda nesumnjivo je njegova imovina i stoga on ima imovinu koja uživa zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a osporenim odlukama je došlo do miješanja u to njegovo pravo.
VII.2. Zakonitost "miješanja"
- 32.Na osnovu uvida u cjelokupan spis, apelantovih navoda, navoda ostalih strana u postupku i dokumenata koji su predočeni, Ustavni sud ne sumnja u zaključak sudova da strane u postupku nisu imale namjeru sklopiti ugovor o zamjeni nekretnina i pokretnina. Iz dokaza predočenih sudu sudovi su jasno obrazložili da je stvarna namjera bila sklapanje kupoprodajnog ugovora. Samim tim simulirani ugovor o zamjeni nekretnina i pokretnina, s obzirom da nije bilo saglasnosti volja o sklapanju toga ugovora, nije ni mogao da proizvede pravne učinke među stranama u smislu člana 66. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. S druge strane, Ustavni sud smatra da je adekvatno obrazložen zaključak sudova da prikriveni ugovor o kupoprodaji, također, nije mogao ostati na snazi. Osnovni razlog koji su sudovi naveli jeste manjkavost volje zbog prisile da se sklopi taj pravni posao u smislu člana 60. Zakona o obligacionim odnosima. Konačno, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu arbitrarno obrazložili činjenicu da je plaćena kupoprodajna cijena tako što je apelantovom ocu dat novac, tj. 25.000 DM, a da je apelantova sestra preuzela u Republici Hrvatskoj vozilo koje je procijenjeno na 35.000 DM. Sudovi su jasno obrazložili da je apelant, pred većim brojem svjedoka, izjavio da će potpisati punomoć za Savu Žarkovića, te da se posao treba odvijati onako kako to bude htio njegov otac. Dalje, sudovi su dali razumno obrazloženje, potkrijepljeno određenim dokazima, da je apelantov otac davao naloge kako da se završi, očito, prikriveni pravni posao. Prema tome, čak i sama činjenica da apelantov opunomoćenik nije nikada vidio punomoć a time nije ni mogao znati za šta je opunomoćen, ne vodi ka zaključku da je njegovo postupanje imalo karakter falsus procuratora, jer je apelant dao jasan nalog opunomoćeniku da postupa prema očevim uputama. Time Ustavni sud ne smatra da je apelant trebalo da bude oslobođen obaveze vraćanja (član 87. stav 1. i član 88. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima).
- 33.Konačno, Ustavni sud naglašava da svako lice mora vratiti ono što je primilo po osnovu ništavog pravnog posla. Za to postoji pravna osnova (član 113. Zakona o obligacionim odnosima), koja slijedi očit javni interes - restituciju imovinskih odnosa nakon proglašavanja ugovora ništavim i onemogućavanje neosnovanog obogaćenja putem instituta "stjecanja bez osnova" (član 210. i dr. Zakona o obligacionim odnosima).
- 34.Uzimajući u obzir obrazloženje iz prethodne tačke, a imajući u vidu izvedene dokaze, za Ustavni sud nije arbitraran zaključak suda da je ugovor o razmjeni prividan i da se iza toga krije ugovor o kupoprodaji, što je od pravnog značaja pogotovo za odlučivanje o protivtužbenom zahtjevu prema kojem je apelant obavezan da vrati 60.000 KM. Naime, u konkretnom slučaju, sudovi su utvrdili relevantne činjenice za primjenu navedenih odredaba, koje su bile osnov da se apelant može obavezati da vrati dati novac od kupoprodajne cijene.
- 35.Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito. Također, ovim odlukama na apelanta nije stavljen pretjeran teret, odnosno uspostavljena je proporcionalnost između legitimnog cilja zaštite ugovornih strana u slučaju poništenja pravnog posla i apelantovog imovinskog interesa.
- 36.Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđeni član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 37.Ustavni sud zaključuje da sudovi nisu arbitrarno primijenili zakon kada su obavezali apelanta da vrati novac od kupoprodajne cijene nakon što su utvrdili ništavost kupoprodajnog ugovora, a takvim odlukama je uspostavljena proporcionalnost između apelantovog imovinskog interesa i legitimnog cilja zaštite strana u slučaju poništenja pravnog posla. Zbog toga, nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 38.Na osnovu člana 16. stav 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 39.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.
Sudska praksa po ovom aktu
1 odluka iz 1 člana
Sentence iz baze sudskapraksa.pravosudje.ba koje citiraju članove ovog akta. Klik otvara odluku.