Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5677/18 (A. F., J. F. i B. F.)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Dosjelost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Državno vlasništvo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Vlasničko-pravni odnosi
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5677/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-5677/18, rješavajući apelaciju Adema Fazlovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Adem Fazlović, Juso Fazlović i Bersem Fazlović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 024840 16 Rev od 10. jula 2018.
godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 024840 14 Gž od 18. februara 2016. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 024840 10 P od 6. februara 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adem Fazlović, Juso Fazlović i Bersem Fazlović (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant; zajedno: apelanti) koje zastupa Mirko Simić advokat iz Brčkog, podnijeli su 9. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 024840 16 Rev od 10. jula 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 024840 14 Gž od 18. februara 2016. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 024840 10 P od 6. februara 2014. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 024840 10 P od 6. februara 2014. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su dosjelošću stekli pravo vlasništva na nekretninama, precizno opisanim u izreci presude, što je JP „Šume TK“ d.d. Kladanj (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan priznati i trpjeti da se briše kao posjednik i vlasnik predmetnih nekretnina i da se kao njihovi vlasnici i posjednici sa dijelovima od po 1/3, kada se za to steknu uslovi, upišu apelanti.
3. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da predmetne nekretnine, shodno odredbi člana 2. Zakona o šumama (Službene novine Tuzlanskog kantona br. 9/12; u daljnjem tekstu: Zakon o šumama TK) predstavljaju šumu i šumsko zemljište, jer iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da apelanti u posjedu drže enklavu poljoprivrednog zemljišta u šumskom kompleksu koja je sa svih strana opasana šumom. Općinski sud je nadalje naveo da je vještak konstatovao da su 1947. godine, kada je formirana katastarska evidencija za područje Bosne i Hercegovine, kao posjednici na predmetnim nekretninama bili upisani prednici apelanata sve do 1965. godine kada je kao posjednik upisana opštenarodna imovina, te da je kao osnov za promjenu posjednika bila konstatacija geometra da se radi o ispravci greške, bez saglasnosti prednika apelanata za promjenu posjeda. Takođe je konstatovao da su predmetne nekretnine novim premjerom iz 1984. godine upisane kao posjed B. F. (prednika trećeapelanta), ali da taj popis nije stupio na snagu do početka oružanih sukoba u BiH. Općinski sud je naveo da je 2004. godine proveden postupak izlaganja nekretnina na javni uvid, u kom postupku je utvrđeno da se predmetne nekretnine odnose na uzurpaciju koja nije raspravljena, iz kog razloga je popisni list sa predmetnim parcelama poništen i prenesen u drugi posjedovni list na ime JP „Šume TK-a“ Tuzla, ŠG Majevička, kao posjednika i vlasnika. Slijedom navedenog Općinski sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da su oni ili njihovi prednici stekli valjan pravni osnov za upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama ili da su to pravo stekli po osnovu odredbe člana 24. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, već samo da su u određenim periodima bili upisani kao posjednici na predmetnim nekretninama. S tim u vezi je istakao da, sve i da su koristili predmetno zemljište dugi niz godina, apelanti ni njihovi prednici nisu mogli po osnovu te činjenice steći pravo vlasništva jer je odredbom člana 9. Zakona o šumama (Službeni list SR BiH br. 11/78; u daljnjem tekstu: Zakon o šumama SR BiH) bilo propisano da se na šumi u društvenom vlasništvu ne može steći pravo vlasništva dosjelošću. Pri tome je naglasio da se, shodno Naredbi o davanju tapija na šumskom zemljištu Austrougarske uprave od 18. marta 1884. godine, polazilo od pretpostavke da su šume državno vlasništvo i da se tapija o vlasništvu određene šume izdavala samo pod uslovima koje je utvrđivala posebna komisija za svaki konkretan slučaj. Općinski sud je ukazao i da je odredbom člana 26. nacrta Gruntovnog zakona za BiH za šumsko zemljište i pašnjake propisana oboriva pretpostavka da su državno dobro, te da je ta pretpostavka bila propisana i odredbom člana 2. Zakona o šumama iz 1929. godine, koji zakon je priznavao pravo vlasništva samo pod uslovom dokazivanja osnova sticanja. Nadalje je ukazao da je Zakon o šumama SR BiH propisivao da se nije moglo dokazivati sticanje prava svojine putem održaja na šumi u društvenom odnosno državnom vlasništvu, te da je ista odredba sadržana u članu 44. stav 7. Zakona o šumama (Službene novine Federacije BiH br. 20/02, 29/03, 37/04; u daljnjem tekstu: Zakon o šumama FBiH). Slijedom navedenog Općinski sud je zaključio da bi tužbeni zahtjev bio osnovan samo da su apelanti dokazali da su suvlasništvo na predmetnim nekretninama stekli od lica koja su bila uknjižena kao vlasnici ili da su ta lica imala pravni osnov za upis vlasništva u zemljišne knjige. Nadalje je naveo da je vještak geometar tumačenjem „starih planova“ u mišljenju naveo da su se prednici apelanata vodili kao posjednici u popisnim listovima predmetnih nekretnina, te je istakao da ta činjenica ne može dovesti do usvajanja tužbenog zahtjeva jer za šumu nikad nije važilo pravilo da se posjednik smatra vlasnikom. Općinski sud je takođe ukazao da je odredbom člana 29. stav 3. Zakona o šumama TK propisano da se vlasništvo nad državnim šumama ne može steći njihovim korištenjem ili zauzimanjem bez obzira na period trajanja istog, odnosno dosjelošću, te je istakao da identičnu odredbu sadrži i član 27. stav 4. Uredbe o šumama i član 45. tačka 7. Zakona o šumama FBiH. Takođe je ukazao da je odredbom člana 6. Zakona o uzurpacijama propisano da se neće priznati pravo svojine na zemljištu koje je uzurpirano prije 6. aprila 1941. godine ako je to zemljište, između ostalog, enklava prema definiciji tog zakona. S tim u vezi je istakao da se vještak izjasnio da se u konkretnom slučaju radi o staroj uzurpaciji enklave, te da apelanti ne mogu steći pravo vlasništva na predmetnim nekretninama ni temeljem Zakona o uzurpacijama. S obzirom da apelanti nisu dokazima oborili pravnu pretpostavku o državnom vlasništvu na predmetnoj šumi, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 024840 14 Gž od 18. februara 2016. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena je prvostepena presuda.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata, te da je za odluku dao detaljne i jasne razloge koje prihvata i taj sud. Naveo je da su navodi apelanata da su njihovi prednici i oni koristeći predmetne nekretnine dugi niz godina na njima stekli pravo vlasništva dosjelošću bez uticaja na pravilnost prvostepene presude. S tim u vezi je istakao da prednici apelanata nisu stavljali primjedbe kada je 1965. godine izvršen upis na ime posjednika opštenarodna imovina, niti su vodili bilo kakav postupak u cilju poništenja tog upisa, već su podnijeli predmetnu tužbu tek 2010. godine, nakon što nisu uspjeli u upravnom postupku pokrenutom 2008. godine u cilju rješavanja uzurpacije za predmetne nekretnine. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom paragrafa 2. Zakona o šumama Kraljevine Jugoslavije iz 1929. godine propisano da se sve šume smatraju vlasništvom države, izuzev onih šuma na kojima je fizičko lice zakonitim putem steklo pravo svojine. Takođe je ukazao da je savjesni držalac pravo svojine dosjelošću na šumskom zemljištu mogao steći ako dokaže zakonit osnov državine do 6. aprila 1941. godine u trajanju od 40 godina, shodno odredbi paragrafa 1465. Austrijskog građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ). S obzirom da apelanti nisu dokazali postojanje zakonitog osnova za državinu na predmetnom šumskom zemljištu, niti navedeni period državine do 6. aprila 1941. godine, Kantonalni sud je zaključio da, suprotno žalbenim navodima, apelanti, odnosno njihovi prednici, nisu dosjelošću stekli pravo vlasništva na predmetnom zemljištu. Pri tome je istakao da, ako bi se prihvatila tvrdnja apelanata da sporne zemljišne parcele ne predstavljaju šumsko zemljište, oni nisu dokazali osnov sticanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama nakon 6. aprila 1941. godine. S tim u vezi je istakao da je Zakonom o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. aprila 1941. godine propisano da su izgubili pravnu snagu propisi koji su bili na snazi do 6. aprila 1941. godine, te da stoga vrijeme korištenja predmetnih nekretnina poslije navedenog datuma ne potpada pod vrijeme za dosjelost u pogledu nekretnina u društvenom, odnosno državnom vlasništvu. Kantonalni sud je nadalje naveo da se u konkretnom slučaju, shodno nalazu i mišljenju vještaka geometra, radi o uzurpaciji državnog zemljišta koje je kao takvo konstatovano i prije 1941. godine i 1948. godine upisano na prednike apelanata. Istakao je da se iz navedenog razloga o pravu apelanata, odnosno njihovih prednika, moglo odlučivati samo u posebnom upravnom postupku u kojem bi bila donesena odluka da li se na predmetnim nekretninama posjedniku priznaje građansko pravo vlasništva po osnovu uzurpacije, kao i da li je pravo vlasništva stečeno dosjelošću do 6. aprila 1941. godine, te zaključio da apelanti to nisu dokazali.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 024840 16 Rev od 10. jula 2018. godine odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude.
7. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje nižestepenih sudova, te je istakao da su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata. Ukazao je da je odredbom člana 4. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, propisano da se zakonom može ograničiti ili posebno urediti način korištenja i raspolaganja određenim stvarima, te da je način korištenja i raspolaganja šumama bio uređen Zakonom o šumama FBiH, koji je u odredbi člana 29. stav 3. propisao da se pravo vlasništva na državnim šumama ne može steći njihovim korištenjem ili zauzimanje bez obzira na period trajanja, odnosno dosjelošću. Pri tome je istakao da je prije stupanja na snagu navedenog zakona na snazi bila Uredba o šumama koja je u svojim odredbama takođe sadržavala zabranu sticanja prava vlasništva dosjelošću na šumama u državnom vlasništvu. Slijedom navedenog Vrhovni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da pravo na sticanje vlasništva na predmetnim nekretninama koje su, kao šumsko zemljište, stvari od opšteg interesa na kojim je posebnim zakonom propisano ograničenje prava. U konačnici je ocijenio neosnovanim revizione navode da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Zakon o šumama Kraljevine Jugoslavije iz razloga što je dosjelost nastupila u vrijeme važenja tih zakona, kao ni ostali prigovori, s obzirom da se u odnosu na postupak utvrđenja primjenjuju zakoni koji su bili na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe. Apelacioni navodi
8. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti navode da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i da su u predmetnom slučaju bili dužni primijeniti odredbe OGZ, konkretno odredbu paragrafa 1472. koja reguliše pitanje uslova za vanredni održaj, s obzirom da je taj propis bio na snazi u vrijeme ispunjenosti uslova za održaj na teritoriji na kojoj se nalaze predmetne nekretnine. Navode da nije bilo mjesta retroaktivnoj primjeni drugih propisa, na koje su se redovni sudovi pozivali, na odnos koji je nastao prije njihovog stupanja na snagu jer su predmetne nekretnine po sili zakona već postale vlasništvo prednika apelanata. Navode da su prednici apelanata bili u posjedu predmetnih nekretnina od 1925. godine i da od tada počinje rok za održaj koji traje do 1. novembra 1980. godine kada je na snagu stupio Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima koji je zabranio sticanje prava vlasništva putem održaja na društvenom vlasništvu, zbog čega smatra da je protekao rok od 40 godina za vanredni održaj, propisan odredbom paragrafa 1472. OGZ.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, u obrazloženju osporene odluke kojom je okončan predmetni parnični postupak, dao detaljne, jasne i precizne razloge za zaključak da apelanti, niti njihovi prednici, nisu mogli dosjelošću steći pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naime, Vrhovni sud je istakao da je zabrana sticanja prava vlasništva dosjelošću na šumama u državnom vlasništvu bila propisana Zakonom o šumama FBiH, kao i Uredbom o šumama, kao posebnim propisima kojim se ograničava korištenje i raspolaganje šumama u smislu odredbe člana 4. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Stoga Ustavni sud zaključuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U pogledu navoda apelanata da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu explicite naveli u vezi s kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i navodi apelanata o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravima očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 22893/05, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević