Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-7326/18 (A.M.)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
  • Dokazni postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Član 2. EK – pravo na život
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7326/18

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7326/18, rješavajući apelaciju A. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. M. podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 U 022199 18 Uvp od 25. oktobra 2018. godine i 09 0 U 022199 14 U od 18. maja 2018.

godine, Rješenja Općine Stari Grad Sarajevo – Službe za investicije, komunalne i inspekcijske poslove broj UP-I-13-23-2953-SJ/14 od 11.

juna 2014. godine i Rješenja Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo – Odjeljenja za drugostepeno upravno rješavanje u inspekcijskom nadzoru broj 05/II- 230-302/14 VN od 11. augusta 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 09 0 U 022199 18 Uvp od 25. oktobra 2018. godine i 09 0 U 022199 14 U od 18. maja 2018. godine. Iz apelacionih navoda, također, proizlazi da apelant osporava i Rješenje Općine Stari Grad Sarajevo – Službe za investicije, komunalne i inspekcijske poslove (u daljnjem tekstu: prvostepeni upravni organ) broj UP-I-13-23-2953-SJ/14 od 11. juna 2014. godine i Rješenje Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo – Odjeljenja za drugostepeno upravno rješavanje u inspekcijskom nadzoru (u daljnjem tekstu: drugostepeni upravni organ) broj 05/11-230-302/14 VN od 11. augusta 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 21. aprila 2020. godine je od Kantonalnog suda, prvostepenog i drugostepenog upravnog organa zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, prvostepeni i drugostepeni upravni organ su u periodu od 4. do 17. maja 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Urbanističko-građevinski inspektor prvostepenog upravnog organa je 7. maja 2014. godine izvršio inspekcijski nadzora na određenoj lokaciji, pa je Rješenjem prvostepenog upravnog organa broj UP-I-13-23-2953-SJ/14 od 11. juna 2014. godine naređeno apelantu kao investitoru da u roku od deset dana od dana prijema tog rješenja na ogradnom zidu, oko određenog stambenog objekta, poruši određene betonske zidove, betonske stubove, ogradu od kovanog željeza između betonskih stubova, te kliznu kapiju od kovanog željeza (sve bliže opisano u izreci navedenog rješenja) i vrati prostor u prvobitno stanje. U navedenom rješenju je također istaknuto da ukoliko apelant u ostavljenom roku ne izvrši navedeno naređenje, prvostepeni upravni organ će isto izvršiti prinudnim putem na teret apelanta.

6. U obrazloženju rješenja prvostepeni upravni organ je naveo, između ostalog, da je 7. maja 2014. godine općinski urbanističko-građevinski inspektor utvrdio da je apelant izveo radove izgradnje uličnog dvorišnog zida sa ogradom i metalnom kliznom kolskom kapijom, te dva ogradna betonska zida (u daljnjem tekstu: sporni radovi), a sve bez pravomoćne građevinske dozvole. Također je naveo da je na osnovu člana 158. stav 1. tačka 1. Zakona o prostornom uređenju valjalo donijeti rješenje kao u dispozitivu.

7. Rješenjem drugostepenog upravnog organa broj 05/11-230-302/14 VN od 11. augusta 2014. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog rješenja.

8. U obrazloženju rješenja drugostepeni upravni organ je istakao, između ostalog, da iz dokaza priloženih u spisu proizlazi, a vezano za apelantove navode, da prvostepeni organ nije utvrdio vrijeme izvođenja građevinskih radova, da je zapisnički uzeta izjava apelanta kao investitora, da su radovi na izgradnji ograde oko parcele započeti u junu 2010. godine, a radovi na završetku izgradnje ograde, postavljanje kapije i ulazne rampe izvedeni u periodu od 1. do 3. maja 2014. godine i bez odobrenja za građenje. U vezi s tim je istakao da je apelant potpisao zapisnik bez primjedbi.

9. U vezi s navodima koji se odnose na podneseni zahtjev za legalizaciju predmetne ograde, drugostepeni upravni organ je istakao da je prvostepeni upravni organ izvršio uvid u predmet koji se vodi kod nadležne službe za urbanizam, sačinio službenu zabilješku i utvrdio da sporni radovi nisu bili izvedeni u periodu podnošenja zahtjeva za legalizaciju, te samim tim, ne mogu biti predmet iste. Naime, član 1. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o legalizaciji građevina izgrađenih bez odobrenja za građenje i građevina privremenog karaktera propisuje da su navedenom odlukom obuhvaćene građevine čija je izgradnja započeta do 30. juna 2012. godine. Nadalje je istakao da je u postupku koji je prethodio donošenju prvostepenog rješenja utvrđeno da je apelant bez građevinske dozvole izveo radove navedene u obrazloženju tog rješenja i tim postupkom izvršio povredu odredbe člana 117. stav 2, odnosno člana 147. stav 1. Zakona o prostornom uređenju. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, drugostepeni upravni organ je ukazao da su se u konkretnom slučaju stekli uvjeti za primjenu člana 158. stav 1. tačka 1. navedenog zakona, pa je po osnovu tih odredbi prvostepeni organ zakonito i pravilno odlučio kao u dispozitivu rješenja. Također je istakao da su apelantovi navodi bez utjecaja na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari jer, prema važećim propisima, gradnja, dogradnja, nadziđivanje nove etaže na postojećoj građevini, kao i vršenje drugih zahvata većeg obima kojim se može ugroziti život i zdravlje ljudi, susjedni objekti, sigurnost saobraćaja i dr., prije dobivanja pravomoćne građevinske dozvole nije dozvoljeno, odnosno čini krivično djelo, a urbanističko-građevinski inspektor ima pravo i dužnost narediti odgovarajuće zakonske mjere.

10. Apelant je protiv navedenog rješenja drugostepenog upravnog organa 30. septembra 2014. godine podnio tužbu Kantonalnom sudu.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 022199 14 U od 18. maja 2018. godine apelantova tužba je odbijena.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je shodno članu 28. Zakona o upravnim sporovima održao javnu raspravu, kojoj je prisustvovala apelantova punomoćnica. Nadalje je istakao da iz spisa predmeta proizlazi da je urbanističko-građevinski inspektor u vršenju inspekcijskog nadzora 7. maja 2014. godine na licu mjesta utvrdio da je apelant kao investitor izveo sporne radove bez pravomoćne građevinske dozvole. Zatim je istakao da navedenom uviđaju nije prisustvovao apelant kao investitor i da mu je ostavljen poziv da se javi u prostorije službe 8. maja 2014. godine i on se, u pratnji punomoćnice, navedenog dana javio u prostorije Službe za inspekcijske poslove, o čemu je sačinjen zapisnik od 8. maja 2014. godine, koji su potpisali apelant i apelantova punomoćnica.

13. Kantonalni sud je ukazao šta je propisano odredbom člana 147. Zakona o prostornom uređenju, te da je čl. 67. i 117. navedenog zakona propisano šta se smatra građenjem u smislu tog zakona, u koje radove spadaju i radovi koje je apelant izveo na predmetnoj lokaciji, a bez prethodno pribavljenog odobrenja za građenje. Nadalje je ukazao da je u skladu s odredbama čl. 153. i 154. stav 1. tačka 2. navedenog zakona urbanističko-građevinski inspektor ovlašten da vrši nadzor i kontrolu nad radom učesnika u građenju, a posebno kontrolu bespravne izgradnje na području općine, uključujući i druge zahvate u prostoru, kao i preduzimanje mjera iz člana 155. i člana 158. navedenog zakona, kako je u konkretnom slučaju i postupljeno. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da su osporeni upravni akt, kao i prvostepeni akt pravilni i zakoniti, pa navedeni razlozi tužbe nisu osnovani s obzirom na to da je apelant izveo građevinske radove bez pravomoćne građevinske dozvole.

14. Kantonalni sud je istakao da je cijenio i apelantove navode da mu nije omogućeno učešće u postupku i da voditelj postupka nije sa sigurnošću utvrdio ko je prisustvovao inspekcijskom nadzoru, međutim ti navodi nisu osnovani jer iz zapisnika od 8. maja 2014. godine nesporno proizlazi da je u prostorije Službe za inspekcijske poslove pristupio apelant u pratnji punomoćnice Amre Gurda, advokata iz Sarajeva, koji tada nije isticao da nije investitor, već je naveo da je 13. aprila 2010. godine podnio zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti. To znači da je apelantu omogućeno učestvovanje u postupku te su navodi tužbe u tom pravcu neosnovani. Kantonalni sud je ukazao da apelant ni u upravnom sporu nije dokazao suprotno od utvrđenog činjeničnog stanja u upravnom postupku, niti je ponudio dokaz da je posjedovao pravomoćnu građevinsku dozvolu, bez koje građenje nije ni dozvoljeno.

15. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 022199 18 Uvp od 25. oktobra 2018. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje prvostepene presude.

16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud primio utvrđenim da su prvostepeni organ i tuženi, primjenjujući u konkretnom slučaju odredbe člana 147. Zakona o prostornom uređenju, kao i odredbe čl. 67, 117, 153, 154. i 158, donijeli zakonite akte, zbog čega je, prema ocjeni prvostepenog suda, apelantovu tužbu valjalo odbiti. U vezi s tim je naveo da donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio kantonalni zakon ili drugi kantonalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od utjecaja na rješenje stvari, zbog čega je zahtjev za vanredno preispitivanje neosnovan. Naime, kako iz podataka spisa predmeta jasno proizlazi da je apelant izveo građevinske radove na ogradnom zidu oko stambenog objekta, a da mu za njih nadležni organ nije izdao pravomoćno odobrenje, to ni upravni organi, a ni prvostepeni sud nisu povrijedili zakon na apelantovu štetu kada su u skladu s naprijed navedenim odredbama naredili apelantu kao investitoru da bespravno izvedene građevinske radove poruši i prostor vrati u prvobitno stanje. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

18. Apelant je, između ostalog, istakao da nije bio u mogućnosti da se izjasni na navode koji su se pojavili u postupku pred upravnim organima, kao i u postupku pred Kantonalnim sudom, te da su drugostepeni upravni organ i Kantonalni sud propustili da savjesno i brižljivo ocijene svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Nadalje je istakao da su mu u toku postupka pred upravnim organima i Kantonalnim sudom povrijeđeni i uskraćeni pravo na procesnu ravnopravnost, pravo na javno i kontradiktorno suđenje, pravo na saslušanje i pravo na dokaz.

19. Apelant je istakao da je sud propustio utvrditi da se u predmetnoj stvari radi o izvedenim radovima na učvršćivanju ranijeg postojećeg podzida kao osnova i podloge za postavljanje metalne kapije (umjesto uništene drvene) na ulazu u kuću, te da se rekonstrukcijskim radovima koje je izvršio apelant nisu ni na koji način promijenili uvjeti korištenja prostora. Apelant je također istakao da se u predmetnoj pravnoj stvari nesporno radi o poslovima tekućeg održavanja, a za koje mu shodno članu „69. stav 1. tačkom e“ Zakona o prostornom uređenju nije potrebno odobrenje za građenje. Apelant je naglasio da su erozija, vodene bujice i plavljenja ugrožavale stabilnost, odnosno statiku apelantove porodične zgrade, te u smislu odgovarajućih određenja Zakona o prostornom uređenju za takvu vrstu poslova nije potrebna ni urbanistička saglasnost, a pogotovo ne „pravomoćna građevinska dozvola“, pa da naređenje apelantu da poruši ono što je poslovima tekućeg održavanja učinio predstavlja povredu apelantovog prava na privatni i porodični dom i prepisku, kao i prava na život. Također je istakao da je Kantonalni sud propustio uzeti u obzir sve navode iz zahtjeva za vanredno preispitivanje, te da u obrazloženju nije ni objasnio zašto apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje smatra neosnovanim. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a što je za posljedicu imalo povredu prava na imovinu, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku.

20. Pored navedenog, apelant je istakao da mu je u toku postupka pred upravnim organima i Kantonalnim sudom povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku, te je posebno istakao da trajanje postupka po apelantovoj tužbi predstavlja prima facie povredu prava na suđenje u razumnom roku s obzirom na to da je apelant tužbu Kantonalnom sudu podnio 30. septembra 2014. godine, a Kantonalni sud je presudu po tužbi donio tek 18. maja 2018. godine, odnosno skoro četiri godine nakon podnošenja tužbe.

b)Odgovor na apelaciju

21. Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju apelantu nisu povrijeđena prva na koja se poziva u apelaciji, te da ostaju pri razlozima navedenim u obrazloženju svoje odluke od 25. oktobra 2018. godine.

22. Prvostepeni i drugostepeni upravni organ, u suštini, smatraju da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji, odnosno, imajući u vidu relevantne zakonske odredbe, da je predmetna apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o prostornom uređenju („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 7/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 67.

Pod građevinom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se:

građevine svih vrsta sa ili bez instalacija i ugrađenom opremom, saobraćajne, vodoprivredne i energetske građevine i površine sa pripadajućim instalacijama, telekomunikacione građevine i instalacije, građevine i instalacije komunalne infrastrukture, proizvodne i druge privredne građevine i postrojenja, skladišta, sajmišta i slične građevine, trgovi, javne površine, javne zelene površine, igrališta, sportske građevine, groblja, sanitarne deponije, javne pijace, skloništa i slične građevine.

Pod izvođenjem drugih zahvata, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se svi radovi iznad ili ispod površine tla, kojima se privremeno ili trajno zauzima prostor ili mijenjaju postojeći uvjeti korišćenja tog prostora.

Član 68. stav 1.

Odredbe ovog zakona koje se odnose na izgradnju građevina primjenjuju se i na izvođenje drugih zahvata: rekonstrukciju, dogradnju, nadziđivanje, promjena namjene građevine, konzervaciju građevine, osim radova tekućeg održavanja za koje se ne donosi upravni akt.

Član 74.

Pod radovima tekućeg održavanja, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se radovi koji ne utiču na konstrukciju građevine, zaštitu okoline, namjenu, promjenu dimenzija i vanjskog izgleda (manji popravci, malterisanje, bojenje fasade i njihovo dovođenje u prvobitno stanje, zamjena i bojenje građevinske stolarije, ustakljivanje postojećih otvora, izrada pokrova i manjih dijelova krovne konstrukcije, zidanje pregradnih zidova, zamjena i opravka oštećenih instalacija, zidanje porušenih dimnjaka i si.) odnosno kojima se ne mijenjaju uvjeti utvrđeni urbanističkom saglasnosti i odobrenjem za građenje.

VIII - GRAĐENJE

Član 117.

Građenjem, u smislu ovog zakona, smatra se izgradnja građevina i izvođenje drugih zahvata iz člana 67. ovog zakona (uključujući građevinsko-zanatske i građevinsko-instalaterske radove), ugradnja i montaža opreme i gotovih građevinskih elemenata i konstrukcija, te izvođenje pripremnih radova.

Građenje građevina i građevinskih dijelova vrši se nakon što rješenje o odobrenju za građenje postane pravosnažno.

Član 147. stav 1.

Građenje građevina bez pravosnažnog odobrenja za građenje nije dozvoljeno.

Inspekcijski nadzor Član 153.

Inspekcijskim nadzorom, u smislu ovog zakona, obavlja se kontrola nad radom učesnika u građenju, radom organa uprave, izvođenjem radova i kvalitetom građevinskih proizvoda koji se ugrađaju u pogledu primjene ovog zakona i propisa donesenih na osnovu ovog zakona i propisa iz područja normizacije, ukoliko posebnim zakonom nije drugačije određeno, održavanju građevine, te posebno bespravnom izgradnjom.

Član 154. stav 1.

Poslove inspekcijskog nadzora u oblasti urbanizma i građenja u prvom stepenu obavljaju i poduzimaju mjere utvrđene ovim zakonom:

1. općinski urbanističko-građevinski inspektor, 2. gradski urbanističko građevinski inspektor, 3. kantonalni urbanističko-građevinski inspektor.

Član 155. stav 1.

Općinski, gradski i kantonalni urbanističko-građevinski inspektori u vršenju inspekcijskog nadzora imaju prava i dužnosti utvrđena ovim zakonom i to narediti rješenjem:

• otklanjanje nepravilnosti,

• obustavu građenja,

• uklanjanje građevine.

Uklanjanje građevine Član 158. stav 1. tačka 1. i stav 4.

Urbanističko-građevinski inspektor ima pravo i dužnost rješenjem narediti da se građevina ili njen dio ukloni, odnosno uspostavi prijašnje stanje:

1. ako se gradi ili je izgrađena bez odobrenja za građenje;

Ako u slučaju iz stava 1. ovog člana investitor ne postupi po rješenju urbanističko-građevinskog inspektora o uklanjanju građevine ili njenog dijela, rješenje će se izvršiti putem pravnog lica registrovanog za poslove građenja na trošak investitora.

24. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

25. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 022199 18 Uvp od 25. oktobra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 25. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 11. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama upravnih organa i Kantonalnog suda, povrijeđena prava iz člana II/3.a), e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 2, člana 6. stav 1, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

32. Člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Prije ispitivanja navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o upravnom postupku, odnosno upravnom sporu koji se vodio zbog bespravne gradnje, prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

a)U odnosu na osporene odluke

35. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukama upravnih organa i Kantonalnog suda donesenim u osporenom upravnom postupku, odnosno upravnom sporu. U tom pravcu apelant ukazuje, u suštini, da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi na njegovu štetu, da Kantonalni sud nije obrazložio apelantove prigovore iznesene u zahtjevu za vanredno preispitivanje, da mu je uskraćeno pravo na javno i kontradiktorno suđenje, pravo na saslušanje, pravo na dokaz, kao i da mu je povrijeđeno načelo jednakosti stranaka u postupku.

36. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

37. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka upravnih organa, kao i Kantonalnog suda, proizlazi da je urbanističko-građevinski inspektor u vršenju inspekcijskog nadzora, na licu mjesta, utvrdio da je apelant kao investitor izveo sporne radove bez pravomoćne građevinske dozvole, te je prvostepenim upravnim rješenjem naređeno apelantu da sruši određene objekte, odnosno da vrati prostor u prvobitno stanje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su se upravni organi, kao i Kantonalni sud pozvali na odredbe čl. 67, 117, 147, 153, 154. i

158. Zakona o prostornom uređenju. U vezi s apelacionim navodima da se u konkretnom slučaju radilo o poslovima tekućeg održavanja, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da Kantonalni sud smatra da sporni radovi, shodno odredbama čl. 67. i 117. Zakona o prostornom uređenju, potpadaju pod građenje. Imajući u vidu odredbe čl. 67. i 117. Zakona o prostornom uređenju, kojima je propisano šta se smatra građenjem u smislu tog zakona, kao i odredbu člana 74. navedenog zakona, kojom je propisano šta potpada pod radove tekućeg održavanja, te dovodeći te odredbe u vezu sa spornim radovima (koji su navedeni u izreci i obrazloženju prvostepenog upravnog organa), Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku upravnih organa, kao i Kantonalnog suda da se u konkretnom slučaju radi o građenju. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je odredbama čl. 153, 154. i 155. Zakona o prostornom uređenju propisano šta inspekcijski nadzor predstavlja u smislu tog zakona, ko vrši inspekcijski nadzor i koja prava i dužnosti urbanističko-građevinski inspektor ima, odnosno da je članom 158. stav 1. tačka 1. navedenog zakona propisano da urbanističko-građevinski inspektor ima pravo i dužnost rješenjem narediti da se građevina ili njen dio ukloni, odnosno uspostavi prijašnje stanje, ako se gradi ili je izgrađena bez odobrenja za građenje. Ustavni sud, također, zapaža da iz odredbe člana 117. stav 2. Zakona o prostornom uređenju proizlazi da se građenje vrši nakon što rješenje o odobrenju za građenje postane pravomoćno, a da je članom 147. stav 1. navedenog zakona propisano da građenje građevina bez pravomoćnog odobrenja za građenje nije dozvoljeno. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, te dato obrazloženje u osporenim odlukama, kao i činjenicu koju apelant i ne osporava da za sporne radove nije imao pravomoćnu građevinsku dozvolu, Ustavni sud ne nalazi da su u konkretnom slučaju upravni organi i Kantonalni sud proizvoljno utvrdili činjenično stanje, odnosno da su proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise na apelantovu štetu.

38. U vezi s apelacionim navodima da je Kantonalni sud propustio uzeti u obzir sve navode iz zahtjeva za vanredno preispitivanje, te da nije ni objasnio zašto ih smatra neosnovanim, Ustavni sud podsjeća da pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32). Naime, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da dâ odgovore na sve argumente, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge za svoju odluku, što je i učinio.

39. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant 8. maja 2014. godine, nakon što je urbanističko-građevinski inspektor izvršio uviđaj i apelantu ostavljen poziv da se javi u prostorije Službe za inspekcijske poslove, pristupio u prostorije navedene službe u pratnji punomoćnice, o čemu je sačinjen zapisnik od 8. maja 2014. godine, koji su potpisali apelant i apelantova punomoćnica. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud u postupku po apelantovoj tužbi održao javnu raspravu, kojoj je prisustvovala apelantova punomoćnica, pa Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi da nije bio u mogućnosti da se izjasni na navode koji su se pojavili u postupku pred upravnim organima, kao i u postupku pred Kantonalnim sudom, te da mu je uskraćeno pravo na javno i kontradiktorno suđenje, kao i pravo na saslušanje paušalni, odnosno neosnovani. Također, u vezi s prigovorima kojima apelant ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti strana, kao i da mu je uskraćeno pravo na dokaz, Ustavni sud primjećuje da apelant navedene prigovore obrazlaže u kontekstu ocjene dokaza i primjene pozitivno-pravnih propisa, što je Ustavni sud već ispitao. S obzirom na navedeno, te budući da apelant nije ponudio bilo kakve druge argumente u tom pogledu, odnosno da nema dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su upravni organi i Kantonalni sud prilikom odlučivanja o apelantovim građanskim pravima prekršili načelo „jednakosti oružja“, niti bilo što upućuje da je apelantu uskraćeno pravo na dokaz, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i u ovom kontekstu neosnovani.

40. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

41. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir

42. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju urbanističko-građevinski inspektor 7. maja 2014. godine izvršio inspekcijski nadzor, odnosno da je prvostepeno upravno rješenje doneseno 11. juna 2014. godine, a da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari donesena 25. oktobra 2018. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste period od četiri godine i oko pet mjeseci.

Analiza dužine trajanja postupka

43. Imajući u vidu apelaciju, odnosno dokumente dostavljene uz apelaciju, kao i odgovore na apelaciju, Ustavni sud ne može zaključiti da se u konkretnom slučaju radi o složenom predmetu. Također, analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud primjećuje da se iz dokaza u spisu ne može zaključiti da je apelant na bilo koji način utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka.

44. Nadalje, analizirajući rad upravnih organa i Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je prvostepeno upravno rješenje doneseno nakon jednog mjeseca (računajući od dana izvršenog inspekcijskog nadzora), a da je drugostepeno upravno rješenje doneseno nakon dva mjeseca (računajući od dana donošenja prvostepenog upravnog rješenja). Zatim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud donio prvu presudu nakon tri godine i osam mjeseci (računajući od dana kada je podnesena tužba), a drugu presudu nakon pet mjeseci (računajući od dana kada je donesena prvostepena presuda). Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je primjetno da je postupak (po apelantovoj tužbi) pred Kantonalnim sudom duže trajao, sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu da su upravni organi i Kantonalni sud donijeli četiri odluke u roku od četiri godine i oko pet mjeseci, kao i okolnost da je apelant do konačne odluke u predmetu došao prije podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

45. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

46. U odnosu na navode o povredi prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljna primjena pozitivno-pravnih propisa, neadekvatno obrazloženje odluke, povreda prava na javno suđenje, prava na saslušanje, prava na dokaz, kao i načelo jednakosti stranaka u postupku), pa s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio tako što nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra neosnovanim navode i u odnosu na navedena prava.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, odnosno kada se ima u vidu da su upravni organi, kao i Kantonalni sud, za svoje odluke dali argumentirane i jasne razloge, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o prostornom uređenju, kojima je uređena predmetna pravna stvar. Također, Ustavni sud smatra da iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je tokom postupka povrijeđeno pravo na javno suđenje, pravo na saslušanje, pravo na dokaz, kao i načelo jednakosti stranaka. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina trajanja upravnog postupka, odnosno upravnog spora, u ukupnom trajanju od četiri godine i oko pet mjeseci, u kojem periodu su donesene četiri odluke, prešla granice „razumnog roka“.

48. Nema kršenja ni prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovih prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-7326/18 (A.M.) | Sudska praksa | Aktio