Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-6399/18 (M. Đ. i D. Đ.)

Odluka donesena 02. 07. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6399/18

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6399/18, rješavajući apelaciju Milke Đajić i Dragoja Đajića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 2. jula 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milke Đajić i Dragoja Đajića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 211366 18 Rev od 26. septembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 211366 17 Gž od 21. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 211366 15 od 28. aprila 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milka Đajić i Dragoje Đajić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Dalibor Mrša, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 6. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 211366 18 Rev od 26. septembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 211366 17 Gž od 21. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 211366 15 od 28. aprila 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog „Addiko bank“ a.d. Banjaluka, pravni sljednik „Hypo Alpe Adria bank“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: banka) zatraženo je 27. februara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i banka dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 6. do 23. marta 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 211366 15 P od 28. aprila 2017. godine, i to stavom 1 izreke, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tako što je banka obavezana da apelantima na ime neosnovanog obogaćenja isplati iznos od 5.253,88 KM na ime glavnog duga – razlika između uplata apelanata i anuiteta kredita neusklađenih s tržišnom vrijednošću Libora utvrđenom u periodu od 2. februara 2009. godine do 10. maja 2016. godine, te iznos od 4.003,31 KM kao iznos obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunati i naplaćeni kredit po osnovu neusklađene vrijednosti Libora s tržišnom vrijednošću od 2. februara 2009. godine do 31. marta 2017. godine, kao i zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga za period od 1. aprila 2017. godine pa do isplate.

6. Stavom 2 izreke iste presude odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se banka obaveže da apelantima na ima neosnovanog obogaćenja isplati iznos od 31.210,28 KM na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike u periodu od 1. decembra 2006. godine do 31. marta 2017. godine, te iznos od 22.423,31 KM kao iznos obračunate i dospjele zakonske zatezne kamate za više obračunati i naplaćeni kredit po osnovu kursne razlike, kao i zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga, uz obavezivanje banke da apelantima naknadi troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci prvostepene presude).

7. Na osnovu provedenih dokaza i njihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prvostepeni sud je utvrdio da su parnične stranke 28. septembra 2006. godine zaključile ugovor o namjenskom kreditu (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) uz valutnu klauzulu u švajcarskim francima (u daljnjem tekstu: CHF) u iznosu od 100.000,00 CHF uz valutnu klauzulu po srednjem kursu, što je na dan odobrenja kredita iznosilo 123.794,50 KM. Utvrđeno je da su se apelanti kao korisnici kredita predmetnim ugovorom obavezali da će odobreni iznos kredita koristiti za kupovinu stambenog objekta sa ugovorenim rokom vraćanja kredita od 10 godina, odnosno 120 anuiteta s utvrđenom ratom od 1.138,01 CHF koja se obračunava u CHF, a naplaćuje u KM, obračunatim po srednjem kursu banke na dan uplate rate. Predmetnim ugovorom je dogovorena promjenjiva kamatna stopa (vezana za godišnji Libor + 5), da je Libor fiksiran 31. decembra za cijeli dvanaestomjesečni period zaokružen na sljedeću veću četvrtinu, da kamatna stopa u trenutku zaključenja ugovora iznosi 6,75% godišnje, a da se kamate obračunavaju na bazi 360 dana godišnje na mjesečnom nivou na bazi 30 dana. Utvrđeno je još da je članom 12 predmetnog ugovora određeno da korisnik kredita prihvata sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene, redovne i zatezne) u skladu s kretanjima i dinamikom promjene Libora na tržištu kapitala, izmjenama i dopunama odluke o kamatnim stopama banke, da se kredit plaća u KM uz valutnu klauzulu u CHF, a da korisnik kredita daje izričiti pristanak za promjenu kamatne stope pod uslovima definisanim odredbama ugovora (član 3). Iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrđena je razlika između iznosa koji su apelanti plaćali u anuitetima u odnosu na iznose koje je trebalo plaćati, te da je banka primjenjivala odredbe o promjenljivosti kamatne stope i da iznosi 5.253,88 KM za period od 2. februara 2009. godine do 10. maja 2016. godine i da iznos obračunate i dospjele zatezne kamate na više obračunati i uplaćeni kredit po osnovu neusklađene vrijednosti Libora s tržišnom vrijednošću od 2. februara 2009. godine do 31. marta 2017. godine iznosi 4.003,31 KM.

8. Shodno utvrđenom činjeničnom stanju, prvostepeni sud je utvrdio da je banka postupala suprotno odredbama predmetnog ugovora jer se u pogledu obračuna kamatne stope nije pridržavala kretanja Libora i nije ih usklađivala pa je na ime kamatne stope apelantima zaračunavala veće iznose, pa se banka na taj način neosnovano obogatila za novčani iznos po osnovu razlike koju je prvostepeni sud detaljno pojasnio, zbog čega je djelimično usvojen tužbeni zahtjev kao u izreci presude (stav 1 izreke).

9. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim su apelanti kao korisnici kredita tražili isplatu po osnovu kursne razlike, Osnovni sud je tokom postupka utvrdio da odredba člana 12 predmetnog ugovora nije ništava i da je na taj način otpao osnov za potraživanje za isplatu naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike, što je bio razlog za odbijanje tog dijela tužbenog zahtjeva. Osnovni sud je u tom smislu, između ostalog, naveo da je zaključivanje ugovora obligacionopravni odnos, u koji spada i predmetni ugovor, koji je određen principima iz obligacionog prava čije je poštovanje obavezno prilikom sklapanja i izvršavanja ugovora. U tom smislu, Osnovni sud se pozvao i citirao odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), i to član 262 stav (1), zatim čl. 10, 11, 12, 13, 15, 46, 50, 99, 394, 395, 1065, 1066, sve iz ZOO, te odredbe Zakona o deviznom poslovanju RS, na osnovu kojih je utvrdio neosnovanost dijela tužbenog zahtjeva kao u stavu 2 izreke presude (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na str. od 15 do 23 obrazloženja presude).

10. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 211366 17 Gž od 21. marta 2018. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio uz odbijanje zahtjeva apelanata za naknadu troškova sastavljanja žalbe (sve preciznije navedeno u izreci presude).

11. Okružni sud je, između ostalog, naveo da je predmetni ugovor zaključen s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu apelanti prigovaraju dopuštenosti primjene takve klauzule i na tome zapravo i zasnivaju zahtjeve u parnici. U vezi s tim, Okružni sud je pojasnio da je valutna klauzula pravno dopušten vid zaštite banke – povjerioca iz ugovora o kreditu od štetnih tržišnih i inflatornih promjena realne vrijednosti novčanih sredstava stavljenih na raspolaganje korisniku kredita. Pravna dopuštenost ugovaranja valutne klauzule ima osnov u odredbi člana 395 ZOO, koju je taj sud citirao, pri čemu je podsjetio na to da ni drugim materijalno pravnim propisima koji regulišu ovu oblast (npr. Zakon o bankama) nije zabranjeno ugovaranje valutne klauzule. Shodno tome, Okružni sud je naveo da se na području entiteta RS krediti mogu zaključivati i realizovati tako da se kreditni iznos isplati u KM i konstituiše obaveza vraćanja primljenog u tržišnoj protivvrijednosti opredijeljene valute, u konkretnom slučaju CHF.

12. Okružni sud je potom podsjetio na to da predmetni ugovor zbog svoje dugoročnosti (period od 10 godina) ima elemente aleatornosti, zbog čega ugovorne strane moraju iskazati posebnu pažnju prilikom njegovog zaključenja. Međutim, kako je naveo Okružni sud, upravo zbog te dugoročnosti ni banka ni korisnik kredita nisu u prilici da u vrijeme zaključenja ugovora realno sagledaju sva buduća kretanja kursa valuta obračuna, pa podjednako snose posljedice aleatornosti takvog ugovora. Prema ocjeni Okružnog suda, rast kursa CHF kao primijenjenog valorimetra nije mogao da predstavlja predvidljivu i realnu procjenu banke, niti izraz njenih lukrativnih namjera da po tom osnovu stekne nesrazmjernu imovinsku korist na štetu primaoca kredita. Upravo iz tog razloga ne mogu se prihvatiti opravdanim prigovori apelanata da u momentu zaključenja predmetnog ugovora kod banke nije bilo savjesnosti i poštenja.

13. Okružni sud je naveo da je ugovor subjektivni akt ugovornih strana i proizvodi svoje dejstvo na subjekte tog ugovora, zato se moraju poštovati interesi izraženi odgovarajućim načelnim pravilima o postupanju stranaka prilikom zaključenja ugovora. Prema odredbi člana 99 ZOO, odredbe ugovora primjenjuju se onako kako one glase (stav 1), a pri tumačenju spornih odredaba ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu razumjeti tako kako to odgovara načelima obligacionog prava, utvrđenim ovim zakonom (stav 2). Tumačenjem odredaba predmetnog ugovora (čl. 3 i 12) kako propisuje član 99 ZOO, Okružni sud je zaključio da su apelanti dali izričiti pristanak na promjenu kamatne stope pod uslovima definisanim predmetnim ugovorom, te su žalbeni prigovori u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva apelanata ostali bez osnova.

14. Odlučujući o reviziji apelanata izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 211366 18 Rev od 26. septembra 2018. godine odbio reviziju. Nakon što je ispitao osporenu presudu u svjetlu revizionih razloga, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i nije povrijedio odredbe materijalnog prava, niti odredbe parničnog postupka kada je odbio žalbu apelanata i potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu, pri čemu je svoju odluku obrazložio logičnim i jasnim razlozima, a dato obrazloženje je prihvatio u cijelosti i taj sud, pri čemu navodi revizije nisu doveli u sumnju ispravnost i zakonitost odluke u pobijanom dijelu.

15. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su neosnovani prigovori revizije da je banka bila dužna da dokaže da je apelante upoznala s rizicima ugovora s valutnom klauzulom, pri čemu apelanti i ne tvrde da im je ta odredba bila nejasna, da su tražili njeno razjašnjenje ili da je njihova volja za zaključivanje ugovora s valutnom klauzulom bila determinisana strahom, zabludom, neznanjem, pritiskom ili sličnim manama volje, odnosno da njihova izjava za zaključivanje ugovora nije učinjena slobodno i ozbiljno. Štaviše, u činjeničnim navodima tužbe apelanti su naveli da je u momentu zaključenja predmetnog ugovora „kredit s valutnom klauzulom vezanom za CHF bio čak povoljniji od KM kredita s valutnom klauzulom u evro i da je potpuno logično da korisnik kredita prihvati varijantu koja je za njega povoljnija“.

16. Prema ocjeni Vrhovnog suda, sve i kada bi se i prihvatilo da su apelanti u pogledu svoje pregovaračke pozicije i nivoa obaviještenosti bili u slabijem položaju u odnosu na banku, a kod činjenice da ne spore da su predmetni ugovor pročitali i upoznali se s njegovim sadržajem, imajući u vidu jasne zakonske odredbe koje regulišu predmetni ugovor i mogućnost ugovaranja valutne klauzule, apelantima su trebale biti jasne pravne posljedice ugovaranja tzv. valutne klauzule u CHF i ekonomske posljedice zaključivanja ugovora (da će rata kredita zavisiti od kretanja CHF).

17. Upravo iz tog razloga, kako je naveo Vrhovni sud, ni taj sud ne treba da se bavi pitanjem ništavosti i pravičnosti odredbe člana 12 predmetnog ugovora (čija je ništavost tražena u tužbi podnesenoj 17. marta 2015. godine, a što je izostavljeno kada je tužbeni zahtjev preciziran na pripremnom ročištu održanom 9. marta 2017. godine), pa ni primjenom odredaba Direktive Evropske zajednice 93/13 EEZ o nepoštenim uslovima u potrošačkim ugovorima (na koju su se apelanti pozvali u reviziji) i pod uslovom da ima mjesta njihovoj primjeni. Pogotovo je neosnovano pozivanje apelanata na odluku Višeg suda druge države (R Slovenije), koja se bavi sličnim pitanjem, ali i na odluke Kantonalnog suda u Mostaru (pri činjenici da je Vrhovni sud Federacije BiH u svojoj odluci zauzeo pravno shvatanje koje nije identično shvatanju Kantonalnog suda u Mostaru).

18. Pozivanje apelanata na odredbe čl. 3, 93 i 95 Zakona o zaštiti potrošača ne može dovesti do drugačije odluke jer su apelanti bili upoznati sa sadržajem predmetnog ugovora, pročitali su ga i prihvatili njegove odredbe i time preuzeli mogući rizik da u vremenskom trajanju otplate kredita zbog promjena na finansijskom tržištu dođe do promjene kursne razlike.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelanti navode da su tužbeni zahtjev zasnovali na Zakonu o zaštiti potrošača BiH, kao i na ostalim zakonima (ZOO, Zakon o deviznom poslovanju, Zakon o bankama), te je posebno ukazano na relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača BiH za koje apelanti smatraju da su primjenjive u konkretnom slučaju.

20. Apelanti u iscrpnim navodima apelacije, između ostalog, navode da banka niti u jednoj fazi postupka nije dokazala da se radi plasiranja spornog kredita zadužila na stranom ili domaćem tržištu novca u CHF, zbog čega bi morala vraćati iznos u toj valuti i „isplaćivati pasivne kamatne stope“, pri čemu redovni sudovi ove tvrdnje nisu ni uzeli u razmatranje. Apelanti se, u odnosu na potrebu uzimanja u razmatranje odredaba Zakona o zaštiti potrošača, pozivaju na mišljenje Evropskog suda pravde u Luksemburgu (u daljnjem tekstu: ESP) navodeći da je u sličnom predmetu taj sud utvrdio da su prema Direktivi 93/13/EEZ nepoštene odredbe u ugovorima sklopljenima između poslovnog subjekta (banaka) i potrošača sa valutnim klauzulama, a u vezi s tim, apelanti opširno navode stavove tog suda. Apelanti potom ističu da proizvoljna primjena prava predstavlja kršenje člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da je ignorisanje njihovih argumenata i (ne)primjena Zakona o zaštiti potrošača i drugih propisa dovelo do kršenja prava na pravično suđenje.

21. Apelanti se pozivaju i na praksu Ustavnog suda (AP 3381/14) u odnosu na to da svako miješanje u pravo na imovinu mora biti propisano zakonom, imati legitiman cilj i mora biti proporcionalno, odnosno mora se uspostaviti pravična ravnoteža između prava lica na imovinu i javnog (opšteg) interesa uz obrazlaganje standarda i pozivanje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Apelanti smatraju da redovni sudovi nisu dali odgovor na pitanje „na koji način je u konkretnom slučaju ispoštovan princip jednake vrijednosti uzajamnih davanja, zatim načelo savjesnosti i poštenja i uopšte osnovna načela ZOO-a iz kojih je i proistekla valutna klauzula čiji je cilj da zaštiti povjerioca, ali ne i da uništi dužnika u ispunjenju njegove obaveze.“ Apelanti se u navodima apelacije pozivaju na praksu Kantonalnog suda u Mostaru i Visokog trgovačkog suda RH. Apelanti predlažu da Ustavni sud utvrdi kršenje navedenih prava, ukine osporene presude i predmet „vrati Vrhovnom sudu na ponovno razmatranje ili da sam meritorno riješi ovu pravnu stvar tako što će potvrditi prvostepenu presudu i dosuditi apelantima pravičnu naknadu zbog povrede prava na pristup sudu“.

b) Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveli da su izneseni prigovori neosnovani i da ostaju pri razlozima datim u osporenim odlukama jer tim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravilno suđenje i imovinu, uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. U iscrpnom odgovoru na apelaciju banka je sve prigovore ocijenila neosnovanim jer su apelanti imali pravičan postupak u kojem su donesene pravilne i na zakonu zasnovane odluke kojima se ne krše prava na koja su se apelanti neosnovano pozvali. Predloženo je da se apelacija odbaci, odnosno odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Autonomija volje Član 10.

Strane u obligacionim odnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, da svoje odnose urede po svojoj volji.

Ravnopravnost strana Član 11.

Strane u obligacionom odnosu su ravnopravne.

Načelo savjesnosti i poštenja Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

Zabrana zloupotrebe prava Član 13.

(1) Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.

Zabrana stvaranja i iskorišćavanja monopolskog položaja Član 14.

U zasnivanju obligacionih odnosa strane ne mogu ustanovljavati prava i obaveze kojima se za bilo koga stvara ili iskorišćava monopolski položaj na tržištu.

Načelo jednake vrijednosti davanja Član 15.

(1) U zasnivanju dvostranih ugovora “strane” polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja.

(2) Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanja toga načela povlači pravne posljedice.

Zabrana prouzrokovanja štete Član 16.

Svako je dužan da se uzdrži od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta.

Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.

(1) Strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.

Ponašanje u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava Član 18.

(1) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju svoje obaveze postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa (pažnja dobrog privrednika, odnosno pažnja dobrog domaćina).

(2) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju obaveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupa s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

Sastavljanje isprave Član 72.

(1) Kad je za zaključenje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je zaključen kad ispravu potpišu sva lica koja se njim obavezuju.

(2) Ugovarač koji ne zna pisati staviće na ispravu rukoznak ovjeren od dva svjedoka ili od suda, odnosno drugog organa. [...] Primjena odredbi i tumačenje spornih odredbi Član 99.

(1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

Nejasne odredbe u posebnim slučajevima Član 100.

U slučaju kad je ugovor zaključen prema unaprijed odštampanom sadržaju, ili kad je ugovor bio na drugi način pripremljen i predložen od jedne ugovorne strane, nejasne odredbe tumačiće se u korist druge strane.

Dopunsko pravilo Član 101.

Nejasne odredbe u ugovoru bez naknade treba tumačiti u smislu koji je manje težak za dužnika, a u teretnom ugovoru u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja.

Obaveznost Član 142.

(1) Opšti uslovi određeni od strane jednog ugovarača, bilo da su sadržani u formalnom formularnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovaračima u istom ugovoru, i po pravilu obavezuju kao i ove.

(2) Opšti uslovi ugovora moraju se objaviti na uobičajeni način.

(3) Opšti uslovi obavezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času zaključenja ugovora.

(4) U slučaju neslaganja opštih uslova i posebnih pogodbi važe ove posljednje.

Ništavost nekih odredbi opštih uslova Član 143.

(1) Ništave su odredbe opštih uslova koje su protivne samom cilju zaključenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i ako su opšti uslovi koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa.

(2) Sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi opštih uslova koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na osnovu kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravične ili pretjerano stroge prema njoj.

Načelo monetarnog nominalizma Član 394.

Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo.

Valuta obaveze Član 395.

Ako novčana obaveza glasi na plaćanje u nekoj stranoj valuti ili zlatu, njeno ispunjenje se može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze.

Pojam Član 1065.

Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

25. U Zakonu o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 25/06 i 88/15) relevantne odredbe glase:

Član 1.

(1) Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu:

Zakon) uređuje odnose između potrošača, proizvođača i trgovaca na teritoriji Bosne i Hercegovine.

(2) Na odnose i slučajeve iz oblasti zaštite potrošača koji nisu regulisani ovim Zakonom primjenjivaće se odredbe Zakona o hrani ("Službeni glasnik BiH", broj 50/04), Zakona o opštoj bezbjednosti proizvoda ("Službeni glasnik BiH", broj 45/04) te odgovarajuće odredbe zakona kojima se uređuju obligacioni odnosi u Bosni i Hercegovini. U slučaju nedoumice ili sukoba odredaba, primjenjivaće se odredba koja pruža veći stepen zaštite potrošačima.

(3) Potrošač je svako fizičko lice koje kupuje, stiče ili koristi proizvode ili usluge za svoje lične potrebe i za potrebe svog domaćinstva. (4) Proizvođač je svako fizičko ili pravno lice koje posluje u Bosni i Hercegovini, bez obzira na vrstu ili oblik vlasništva, javno ili privatno, koji u cjelini ili djelimično proizvodi proizvod ili pruža uslugu.

[...] (10) Usluga je svaka djelatnost čija je namjena da bude ponuđena potrošačima.

Član 2.

Potrošač se ne može odreći niti biti uskraćen za prava koja su mu data ovim Zakonom.

Član 3.

Osnovna prava potrošača su:

[...]

d) pravo na informisanost;

[...]

g) pravo na naknadu štete i kompenzaciju; [...] Član 93.

(1) Ugovorne odredbe obavezuju potrošača samo ako je prije zaključenja ugovora bio upoznat sa njegovim sadržajem, odnosno ako su mu ugovorni uslovi bili poznati u vrijeme zaključenja ugovora.

(2) Ugovorne odredbe treba da budu razumljive i u vezi s drugim odredbama u istom ili drugom ugovoru između istih strana uzimajući u obzir prirodu proizvoda ili usluge i svih drugih učesnika u vezi sa zaključenjem ugovora. (3) U slučaju nedoumice u vezi sa značenjem pojedinih odredaba u ugovoru, važiće značenje koje je povoljnije za potrošača.

(4) Smatra se da je potrošač bio upoznat sa ugovornim odredbama ako ga je trgovac upozorio i ako su mu one bile dostupne.

Član 94.

(1) Trgovac ne smije zahtijevati ugovorne odredbe koje su nepravedne ili koje bi prouzrokovale štetu potrošaču.

(2) Ugovorne odredbe iz stava (1) ovog člana ništavne su.

Član 95.

Ugovorne odredbe koje potrošač nije lično ugovarao smatraće se nepravednim ako:

a) stvaraju značajnu nejednakost između prava i obaveza ugovornih strana na štetu potrošača;

b) bi ispunjenje ugovornih obaveza značajno odstupilo od opravdanog očekivanja potrošača;

c) su u suprotnosti s principom poštenja, savjesti i dobrim poslovnim običajima.

Član 96.

U opštim uslovima formularnih ugovora naročito nije punovažna odredba:

[...]

d) kojom ugovorna strana predviđa da obećano činjenje može izmijeniti ili od njega odstupiti isključivo uzimajući u obzir svoj interes;[...

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 211366 18 Rev od 26. septembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 29. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 6. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelanti pobijaju presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

32. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

33. U vezi s brojnim prigovorima apelanata, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u kontekstu gotovo identičnih apelacionih navoda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3877/17 od 17. jula 2019. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranom predmetu, prije svega, ukazao na Odluku broj AP 5328/15 (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu od 13. marta 2018. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 21/18, dostupna i na www.ustavnisud.ba), u kojoj su razmatrana gotovo ista pitanja. U navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, imao u vidu Direktivu Savjeta Evropske zajednice broj 93/13 od 5. aprila 1993. godine („Službeni list EZ“ broj 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva), kao i odluke ESP u predmetima broj C-26/13 od 30. aprila 2014. godine i C-186/16 od 20. septembra 2017. godine, zaključivši nakon detaljne analize da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje (op. cit. AP 5328/15, tačke 33–39).

34. Ustavni sud je u predmetu broj AP 3877/17, upravo slijedeći praksu iz Odluke broj AP 5328/15 na koju se pozvao, zaključio da nema razloga da donese drugačiju odluku u odnosu na isto pitanje koje apelantkinje postavljaju u ovoj apelaciji, u skoro istim okolnostima, pozvavši se na obrazloženje koje je dato u ranijoj odluci. Iz citirane odluke Ustavni sud izdvaja tek dio koji se odnosi na primjenu Zakona o zaštiti potrošača na koji se i apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji. „Pri tome, tačno je da su se apelantkinje u tužbi i u postupku pozvale, između ostalog, i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Međutim, taj zakon propisuje prava potrošača, ali ne predviđa instrumente zaštite, već se u odnosu na to moraju primijeniti odgovarajuće odredbe ZOO, na šta i sam Zakon o zaštiti potrošača ukazuje (član 1 stav (2)). Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti tvrdnje da Okružni i Vrhovni sud u osporenim odlukama nisu dali relevantna obrazloženja koja se tiču zaštite apelantkinja u spornom ugovornom odnosu, iako se sudovi nisu eksplicitno pozvali na Zakon o zaštiti potrošača i neke druge zakone koje su navele u tužbi jer su suštinska pitanja razmotrena primjenom odgovarajućih odredaba ZOO o zaštiti ugovornih strana. Tako je sud njihov tužbeni zahtjev kojim su tražile utvrđivanje ništavosti pojedinih odredaba razmotrio prema ZOO koji propisuje razloge i posljedice ništavosti. U vezi s tim, sudovi su, između ostalog, istakli da apelantkinje niti u tužbi niti u postupku nisu tvrdile da im odredbe spornog ugovora nisu bile jasne ili da prvoapelantkinjina izjava za zaključenje spornog ugovora nije bila data slobodno i ozbiljno, te da na te okolnosti nisu ni predlagale izvođenje dokaza. Osim toga, nema ništa što bi ukazalo, niti su apelantkinje u tužbi tokom postupka pa niti u apelaciji tvrdile da im ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu bile jasne u vrijeme zaključenja ugovora“.

35. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, činjenicu da je Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, detaljno i argumentovano obrazložio svoju odluku odgovorivši na sve relevantne prigovore apelanata, uključujući i prigovore koje apelanti ponavljaju u apelaciji (vidi tačke od 14 do 18 ove odluke), a sve u svjetlu dosadašnje prakse na koju je Ustavni sud ukazao u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud u takvim okolnostima ne uočava niti jedan razlog da u konkretnom slučaju odstupi od dosadašnje prakse. Shodno tome, Ustavni sud se u cijelosti u kontekstu iznesenih prigovora kojima apelanti ukazuju na kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu poziva na obrazloženje koje je dato u Odluci broj AP 3877/17 (op. cit. AP 3877/17, tačke 42– 48). Navedeno stoga što se predmetnom apelacijom pokreću identična pitanja čiju je neosnovanost Ustavni sud detaljno obrazložio u citiranom predmetu, uključujući i prigovore u vezi s praksom sudova u regionu, odnosno Kantonalnog suda u Mostaru, kao o primjenu Zakona o zaštiti potrošača BiH, a kojima se u konkretnom slučaju bavio Vrhovni sud prilikom odlučenja povodom revizije apelanata (vidi tačke 17 i 18 ove odluke).

36. Stoga, Ustavni sud iz istih razloga koji su navedeni u Odluci broj AP 3877/17 zaključuje da osporenom odlukom Vrhovnog suda kao konačnom odlukom u ovom predmetu nije došlo do kršenja prava apelanata iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

37. Slijedeći sopstvenu praksu, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije niti pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, dao dovoljne, jasne i relevantne razloge o svojim zaključcima da u konkretnom slučaju nije dokazano da odredbe o valutnoj klauzuli u spornom ugovoru, u vrijeme njegovog zaključenja, apelantima nisu bile dovoljno jasne i razumljive ili da predmetni ugovor apelanti nisu zaključili slobodno izraženom voljom, odnosno da je ugovaranje tzv. valutne klauzule nezakonito.

38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević