Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6111/18 (S. T.)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 176
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima · čl. 205
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 205
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 205
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 176
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-6111/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6111/18, rješavajući apelaciju Srećka Trifkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Srećka Trifkovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 025230 18 Gž od 27. februara 2018. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Srećka Trifkovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 025230 18 Gž od 27. februara 2018. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Srećko Trifković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Tatjana Savić, advokat iz Bijeljine, podnio je 2. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 025230 18 Gž od 27. februara 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 2761/18 od 19. juna 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju koju je 11. maja 2018. godine podnio protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P025230 18 Gž od 27. februara 2018. godine (osporene ovom apelacijom), jer je podnesena prije odluke revizijskog vijeća Suda BiH o reviziji koju je apelant izjavio protiv osporene presude. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njezinog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost da ponovno podnese apelaciju u kojoj je dužan da na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) Ostale odluke, navede i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i tužene Bosne i Hercegovine, koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 3. aprila 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Sud BiH i tužena su dostavili odgovore na apelaciju 8. i 10. aprila 2020. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
6. Presudom Suda BiH broj S 1 3 P 025230 17P od 29. decembra 2017. godine obavezana je tužena da apelantu isplati iznos od 29.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova uslijed povrede ugleda, časti, slobode i pretrpljenog straha koji su prouzrokovani njegovim neosnovanim pritvaranjem u periodu od 17. septembra 2014. godine do 14. augusta 2015. godine zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Također, navedenom presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa, te je tužena dužna da apelantu nadoknadi troškove postupka.
7. Sud BiH je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Sud BiH je naveo da je nesporno da je protiv apelanta vođen krivični postupak zbog krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 250. st. (2) i (3) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav (1) KZBiH. Apelantu je rješenjem Suda BiH od 19. septembra 2014. godine određen pritvor koji je rješenjem od 25. decembra 2014. godine produžen, te je trajao sve do 14. augusta 2015. godine, kada je ukinut. Presudom Suda BiH od 7. aprila 2016. godine, koja je potvrđena presudom Apelacijskog vijeća Suda BiH od 21. septembra 2016. godine, apelant je oslobođen optužbe da je počinio navedena krivična djela. Iz potvrde o lišavanju slobode od 17. septembra 2014. godine, koju je izdao MUPRS - Služba za suzbijanje organiziranog kriminaliteta i korupcije, koju su potpisali policijski službenici i apelant, proizlazi da je apelant prilikom lišavanja slobode pružao otpor i da su prema njemu upotrijebljene fizička snaga i sredstva za vezivanje. Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine je odbilo apelantov zahtjev za naknadu štete zbog neosnovanog lišavanja slobode, te je apelanta uputilo na podnošenje tužbe.
8. U vezi sa navedenim, Sud BiH je naveo da iz takvog činjeničnog stanja proizlazi da je tužena odgovorna za nastalu štetu prema članu 436. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) u vezi sa članom 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Sud BiH je naveo da je pri odmjeravanju visine naknade štete dosudio jedinstven iznos naknade od 29.200,00 KM, pri čemu je uzeo u obzir sve okolnosti slučaja koje su se mogle ocijeniti u ovome postupku a koje su utjecale na prirodu, težinu i trajanje duševnih patnji i straha kod tužioca. Naime, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju imao u vidu težinu i prirodu krivičnog djela za koje se teretio apelant, činjenicu da su o apelantovom hapšenju, kao i cijeloj akciji obavještavali mediji, da se radi o velikoj policijskoj akciji u borbi protiv organiziranog kriminala zbog trgovine opojnim drogama. Također, ocijenjena je i činjenica da je apelant bio lišen slobode od 17. septembra 2014. do 14. augusta 2015. godine (u trajanju od 322 dana), njegove godine života, da je oženjen i otac maloljetnog djeteta, da je po zanimanju turistički tehničar, da je nezaposlen, kao i njegov život prije hapšenja i pritvaranja koji je bio regularan, te apelantov položaj u društvu nakon oslobađajuće presude, koji je izmijenjen na njegovu štetu. Osim toga, Sud BiH je naveo da je ocijenio i utvrđenja angažiranog vještaka koja je ponovio a koja su detaljnije navedena na str. 5 i 6 prvostepene presude.
9. Uz te okolnosti, Sud BiH je naveo da je ocijenio i činjenicu da je pritvor apelantu određen i produžen (od 16. juna 2014. do 14. augusta 2015. godine) ne samo zbog postojanja osnovane sumnje da je učestvovao u radnjama izvršenja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret već i zbog postojanja opasnosti od njegovog bijega s ciljem izbjegavanja krivičnog postupka i opasnosti od ponavljanja krivičnog djela. Naime, za apelantom je 16. juna 2014. godine bila raspisana međunarodna potjernica zbog toga što je bio nedostupan duži period nadležnim organima gonjenja. Sud BiH je naveo da te okolnosti nisu prouzrokovale lišavanje slobode apelanta zbog čega nisu bile ispunjene pretpostavke iz člana 436. stav 3. KZBiH, čije odredbe ne dopuštaju ostvarenje naknade štete. Međutim, te okolnosti su utjecale na visinu štete zbog čega je djelomično osnovano prigovaranje tužene da je šteta nastala kao posljedica apelantovog ponašanja, jer je za apelantom bila raspisana međunarodna potjernica. Ta činjenica je morala da prouzrokuje kako veću policijsku akciju, tako i veću medijsku pažnju, što se odrazilo i na povećanje duševne patnje i straha kod apelanta. Ujedno, apelant je propustio da osigura satisfakciju i zahtjevom za objavljivanje oslobađajuće presude, što bi dovelo do smanjenja njegovih duševnih patnji i straha. Sam apelant je u potvrdi o lišavanju slobode od 17. septembra 2014. godine potvrdio da je prilikom hapšenja pružao otpor, pa kasnija osporavanja te tvrdnje u datom iskazu nisu prihvaćena, jer su kontradiktorna i subjektivna, kao i iskaz saslušanog svjedoka koji je dat u tom pogledu. Prema tome, upotreba fizičke sile i sredstava za vezivanje ne mogu biti okolnosti koje bi opravdavale traženi zahtjev, ali te okolnosti su utjecale na smanjenje naknade štete u iznosu od 4.000,00 KM u kojem dijelu je djelomično odbijen apelantov tužbeni zahtjev, u skladu sa odredbom čl. 192. stav 2. i 199. ZOO i člana 437. KZBiH. S obzirom na navedeno, Sud BiH je zaključio da dosuđena naknada neimovinske štete u iznosu od 29.200,00 KM predstavlja pravičnu satisfakciju za pretrpljene duševne bolove, jer apelantu može da osigura mogućnost da pribavi druga dobra i ugodnosti koji će mu koristiti da prevaziđe psihičke patnje nastale kao posljedica predmetnog štetnog događaja.
10. Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 P025230 18 Gž od 27. februara 2018. godine žalba tužene je usvojena i prvostepena presuda je preinačena na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se tužena obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete, zbog neosnovanog lišavanja slobode, isplati iznos od 29.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka.
11. Drugostepeno vijeće je navelo da žalba tužene osnovano ukazuje da je prvostepeni sud propustio da pravilno primijeni materijalno pravo. Naime, pravo na naknadu štete iz člana 436. stav 1. tačka a) ZKPBiH pripada licu koje je bilo u pritvoru i koje je pravomoćno oslobođeno optužbe, ali pod uvjetom propisanim stavom 3. toga člana, odnosno da svojim nedopuštenim postupcima nije prouzrokovalo hapšenje. U vezi sa time, drugostepeno vijeće je istaklo da prvostepeni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva nije ocijenio uvjete za ostvarivanje prava na naknadu štete propisane zakonom, niti je provedene dokaze ocijenio u svrhu utvrđenja da li su ostvareni razlozi koji to pravo isključuju. Zatim, drugostepeno vijeće je ponovilo nesporne zaključke prvostepenog suda, te je istaklo da iz provedenih dokaza proizlazi da se apelant krio jer nije pronađen na prijavljenoj adresi, odnosno da je bio u bjekstvu, što je imalo kao posljedicu da je prema njemu, nakon određivanja pritvora, raspisana međunarodna potjernica, nakon čega je pronađen i lišen slobode u porodičnoj kući roditelja svoje supruge. Dalje, iz provedenih dokaza proizlazi da je prilikom lišavanja slobode, nakon što ga je locirala policija, apelant pokušao da pobjegne, ali da su ga u tome spriječili pripadnici MUP-a Republike Srpske, koji su bili prinuđeni upotrijebiti fizičku silu prema apelantu i vezati ga. Te činjenice nedvosmisleno ukazuju da je apelant nedopuštenim postupcima - skrivanjem doprinio da se za njim raspiše međunarodna potjernica i nakon toga odredi pritvor, te da je pružanjem otpora pri lišavanju slobode i pokušajem da pobjegne (što je kao posebna okolnost propisana odredbom člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH za određivanje pritvora) prouzrokovano određivanje mjere pritvora, pa mu, u skladu sa članom 436. stav 3. ZKPBiH, ne pripada pravo na naknadu štete bez obzira na činjenicu da je u krivičnom postupku oslobođen optužbe. Također, drugostepeni sud je naveo da nije od utjecaja apelantov navod iz odgovora na žalbu da mu je produžen pritvor i zbog „opasnosti da će ponoviti krivično djelo“ s obzirom na činjenicu da je pritvor produžavan zbog istih razloga zbog kojih je samostalno određen prvi put, tj. zbog opasnosti od bjekstva. S obzirom na to, drugostepeno vijeće je zaključilo da je tužbeni zahtjev lišen pravne osnove, jer su ostvareni razlozi propisani zakonom koji isključuju odgovornost tužene. Naposljetku, drugostepeno vijeće je navelo da su, uslijed utvrđenja neosnovanosti tužbenog zahtjeva, nerelevantni razlozi kojima se rukovodio prvostepeni sud pri utvrđenju visine nematerijalne štete, kao i žalbeni navodi kojima se prvostepena presuda pobija u tom dijelu, pa nisu bili predmet ocjene u žalbenom postupku.
12. Rješenjem Vrhovnog suda broj S1 3 P 025230 18 Rev od 24. augusta 2018. godine apelantova revizija je odbačena kao nedozvoljena.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
14. Naime, apelant tvrdi da je osporena presuda donesena očigledno proizvoljnim tumačenjem odredaba člana 436. ZKPBiH zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, koje je prouzrokovalo povredu apelantovog prava na imovinu, kao i povredu prava iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije. Također, apelant se pozvao na stav Suda BiH iz Presude broj S1 3 P 009161 13 Gž od 1. decembra 2014. godine, čiji sadržaj nije dostavio u prilogu apelaciji, u kojem je drugostepeno vijeće usvojilo stav da se u svakom slučaju osnovanost lišavanja slobode, odnosno pritvora ocjenjuje prema krajnjem ishodu krivičnog postupka i da je konačan rezultat krivičnog postupka jedino relevantan da svako lice protiv kojeg je krivični postupak završen oslobađajućom presudom ima pravo na naknadu štete bez obzira na to da li su u vrijeme postupka postojali zakonski uvjeti za preventivno lišavanje slobode. U vezi sa navedenim, apelant je naveo da se postavlja pitanje zbog čega je u konkretnom predmetu došlo do dijametralno suprotne odluke u odnosu na njega. Apelant, dalje, navodi da nije izazvao vlastito lišavanje slobode, jer je nalog za njegovo hapšenje izdat prije nego što su pripadnici unutrašnjih poslova uopće došli njegovoj kući da bi ga lišili slobode, te da nadležni organi nakon pokušaja lišavanja slobode nisu ostavili poziv da se javi. Imajući u vidu da ZKPBiH ne propisuje obavezno javljanje nadležnim organima bez poziva, niti obavezu „dobrovoljne predaje“, sama činjenica da neko nije zatečen u svojoj kući prilikom pokušaja realiziranja naloga za lišavanje slobode ne može dovesti do zaključka da se neko krije. Apelant, također, navodi da je živio normalnim životom nakon prvog dolaska organa unutrašnjih poslova u njegovu kuću, da se kretao uobičajeno i da je u svojoj kući organizirao proslavu rođendana za svoga sina, te da nije napuštao teritoriju Bosne i Hercegovine. S obzirom na to apelant smatra da drugostepeno vijeće nije utvrdilo da se radi o nedopuštenim postupcima, niti da je ZKPBiH propisano da je apelantovo ponašanje nedopušteno. Osim toga, apelant ukazuje da drugostepeno vijeće ignorira činjenicu da je pritvor apelantu produžen i zbog opasnosti od ponavljanja krivičnog djela, što se ne može pripisati apelantu kao krivica. S obzirom na to apelant smatra da je, zbog različitog postupanja Suda BiH u sličnim predmetima, narušeno načelo zakonitosti i pravne sigurnosti, te pravo na jednako postupanje, čime je apelant diskriminiran u odnosu na druga lica koja su se našla u identičnoj pravnoj situaciji. Naposljetku, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog proizvoljne primjene procesnih odredaba, jer je drugostepeno vijeće prekoračilo svoja ovlaštenja odbijajući tužbeni zahtjev u cijelosti, jer je tužena u žalbi iznijela tvrdnju da prvostepeni sud nije ocijenio apelantov doprinos nastanku štete, ali ne i u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a zastupnik tužene je na pripremnom ročištu izjavio da ne osporava osnovu tužbenog zahtjeva.
b)Odgovor na apelaciju
15. Sud BiH je naveo da ostaje pri navodima iz rješenja revizijskog vijeća kojim je revizija odbačena kao nedopuštena, pri čemu se nije detaljnije osvrtao na razloge osporavanja drugostepene odluke.
16. Tužena je navela da se nisu ispunili uvjeti propisani materijalnim pravom za određivanje naknade štete zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 36/04, 84/07, 58/13, 94/16) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 36/04, 84/07, 58/13, 94/16), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
II - OSNOVNA NAČELA
Član 7.
(1) U parničnom postupku Sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. (2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 13.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje Sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
e) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 188.
Drugostepeno vijeće ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka iz člana 176. stav (2) tač. 2), 7), 8), 11) i 12) ovog zakona.
18. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13) Član 11.
Pravo na odštetu i rehabilitaciju Osoba koja je neopravdano osuđena za krivično djelo ili je bez osnova lišena slobode ima pravo na rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz budžetskih sredstava, kao i druga prava utvrđena zakonom.
Član 434.
Podnošenje tužbe nadležnom sudu za naknadu štete (1) Ako zahtjev za naknadu štete ne bude usvojen ili po njemu nadležno ministarstvo Bosne i Hercegovine ne donese odluku u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, oštećeni može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete.
(2) Ako je postignut sporazum samo u dijelu odštetnog zahtjeva, oštećeni može podnijeti tužbu u pogledu ostatka zahtjeva.
(3) Tužba za naknadu štete podnosi se protiv Bosne i Hercegovine.
Član 436.
Ostale osobe kojima pripada pravo na naknadu štete (1) Pravo na naknadu štete pripada:
a) osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka ili je postupak obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena od optužbe ili je optužba odbijena, [...] (3) Naknada štete ne pripada osobi koja je svojim nedopuštenim postupcima prouzročila lišenje slobode. U slučajevima iz stava 1. tačke a. ovog člana isključeno je pravo na naknadu štete i ako su postojale okolnosti iz člana 432. stava 1. ili ako je postupak obustavljen na osnovu člana 205. ovog zakona.
19. Zakon o obligacionim odnosima(«Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
aDopustivost u odnosu na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost
22. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 5. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana 5. stav 5. Evropske konvencije i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
23. Član 5. stav 5. Evropske konvencije glasi:
Svako ko je bio žrtva hapšenja ili pritvaranja u suprotnosti sa odredbama ovog člana ima izvršno pravo na odštetu.
24. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
25. U pogledu povrede prava iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije, Ustavni sud napominje da je za ispunjenje formalnih uvjeta za ustavnu zaštitu ovog prava neophodno, prije svega, da se utvrdi kršenje jednog ili više prava zaštićenih prethodnim stavovima člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje na sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) iz slučaja Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka od 28. septembra 1994. godine, Serija A, broj 300, stav 81) prema kojoj je očigledno da aplikant mora iscrpiti sve domaće efektivne pravne lijekove u pogledu navoda u vezi sa članom 5. st. od 1. do 4. da bi realizirao odštetni zahtjev iz stava 5. člana 5. Evropske konvencije, da je obavezan da dođe do konačne odluke o povredi jednog od navedenih stavova ovog člana, te da na osnovu takve odluke kao „žrtva hapšenja ili lišavanja slobode suprotno odredbama“ člana 5. traži obeštećenje u okviru domaćeg pravnog sistema. U konkretnom slučaju pravo na odštetu zbog lišavanja slobode proizlazi i može da se ostvari prema relevantnim odredbama ZKPBiH. Tako je članom 436. stav 1.a) ZKPBiH propisano: „Pravo na naknadu štete pripada licu koje je bilo u pritvoru, a krivični postupak nije pokrenut ili je postupak obustavljen ili je pravomoćnom presudom pritvoreni oslobođen optužbe ili je optužba odbijena, [...].“ Kako u predmetnom slučaju pravo na naknadu štete proizlazi samo iz ZKPBiH, jer nije utvrđeno kršenje bilo kojeg prava iz člana 5. st. od 1. do 4. Evropske konvencije, ne mogu se primijeniti garancije iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije, slijedom čega Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
26. Stoga, imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. bDopustivost u odnosu na ostale navode
27. U odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i nediskriminaciju, Ustavni sud zapaža da je Odlukom o dopustivosti broj AP 2761/18 od 19. juna 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio Ustavnom sudu 11. maja 2018. godine, jer je bio u toku postupak povodom revizije pred revizijskim vijećem Suda BiH. S obzirom na to da je rješenjem revizijskog vijeća Suda BiH od 24. augusta 2018. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 025230 18 Gž od 27. februara 2018. godine. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda drugostepenog vijeća Suda BiH od 27. februara 2018. godine dostavljena apelantovom opunomoćeniku 12. marta 2018. godine, te da je apelant 11. maja 2018. godine podnio apelaciju u predmetu broj AP 2761/18, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovome dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
1. Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi naknade štete zbog neosnovanog lišavanja slobode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
33. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, u suštini, svode se na tvrdnje da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.
34. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje da je drugostepeno vijeće prilikom odlučivanja o žalbi prekoračilo svoja ovlaštenja, jer tužena nije prigovarala osnovanosti tužbenog zahtjeva, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud u osporenoj presudi sumirao navode žalbe tužene iz kojih proizlazi da je tužena navela da je tužilac svojim nedopuštenim postupcima doprinio šteti koja je nastala po njega i da primjenom člana 436. stav 3. ZKPBiH nije osnovan tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je tužena u odgovoru na tužbu i u završnoj riječi prigovarala osnovanosti tužbenog zahtjeva zbog čega nisu osnovani apelantovi navodi kojima ukazuje da je drugostepeno vijeće Suda BiH prekoračilo svoja ovlaštenja, odnosno odlučivalo van žalbenih navoda. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da, u smislu odredbe člana 188. ZPP, drugostepeni sud prilikom ispitivanja prvostepene presude po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava zbog čega Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da su osnovane apelantove tvrdnje da mu je, zbog proizvoljne primjene procesnog prava, povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
35. U vezi sa apelantovim navodima da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnom tumačenju materijalnog prava, odnosno odredaba člana 436. stav 3. ZKPBiH, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja Kantonalnog suda.
37. Ustavni sud, najprije, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
38. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće u obrazloženju osporene presude kojom je preinačilo prvostepenu presudu Suda BiH, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dalo jasne i precizne razloge za stav da je, u smislu člana 436. stav 3. ZKPBiH, neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neosnovanog lišavanja slobode. Naime, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja odredbe člana 436. stav 1. tačka a) ZKPBiH proizlazi pozitivan uvjet koji mora biti ispunjen za određivanje naknade štete zbog neosnovanog lišavanja slobode, a da je odredbom člana 436. stav 3. ZKPBiH utvrđen i negativan uvjet, te da iz sadržaja tih odredaba proizlazi da navedeni uvjeti moraju da budu kumulativno ispunjeni da bi licima koja su se nalazila u pritvoru a koja su pravomoćnom presudom oslobođena optužbe mogla biti određena naknada štete prema toj osnovi. S obzirom na to da u konkretnom slučaju nije bilo sporno da je apelant tokom krivičnog postupka bio u pritvoru i da je pravomoćnom presudom oslobođen optužbe, što predstavlja ispunjenje pozitivnog uvjeta iz člana 436. stav 1. tačka a) ZKPBiH za određivanje naknade štete, drugostepeno vijeće je jasno ukazalo da je bilo neophodno razmotriti da li je ispunjen i negativni uvjet iz člana 436. stav 3. ZKPBiH za određivanje naknade štete za neosnovano lišavanje slobode, odnosno da li je apelant svojim nedozvoljenim postupcima prouzrokovao oduzimanje slobode, te da je prvostepeni sud to propustio učiniti. U tom pogledu Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće dalo jasno i detaljno obrazloženje za zaključak da iz okolnosti da se apelant nalazio u bjekstvu, da je za njime bila raspisana međunarodna potjernica i da je pružao fizički otpor prilikom lišavanja slobode i pokušao pobjeći proizlazi da je apelant nedopuštenim postupcima – skrivanjem prouzrokovao određivanje mjere pritvora prema njemu zbog čega mu, u smislu člana 436. stav
3. ZKPBiH, ne pripada pravo na naknadu štete.
39. Pri tome Ustavni sud smatra da na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava ne ukazuju apelantove tvrdnje da se ne može smatrati da je njegovo ponašanje bilo nedopušteno, jer ZKPBiH ne propisuje obavezno javljanje nadležnim organima bez poziva, niti obavezu „dobrovoljne predaje“. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da je u nadležnosti redovnih sudova da tumače relevantne propise koje primjenjuju prilikom odlučenja. Ustavni sud uočava da je u sudskoj praksi općeusvojen stav da su nedopušteni postupci, u smislu odredbe člana 436. stav 3. ZKPBiH, takvi postupci kojima lice protiv kojeg je pokrenut krivični postupak na bilo koji način želi i stvarno izražava svoj negativni stav u smislu dovršenja postupka, izbjegavanja odgovornosti, onemogućavanja postupanja u odnosu prema inkriminiranom djelu. Pri takvom stanju stvari Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da se nedopuštenim postupcima, u smislu značenja odredbe člana 436. stav 3. ZKPBiH, ne bi mogle smatrati okolnosti koje je utvrdilo drugostepeno vijeće, odnosno nedostupnost nadležnim organima unutrašnjih poslova, zbog čega je raspisana međunarodna potjernica, i pokušaj bijega prilikom lišavanja slobode. Osim toga, Ustavni sud, imajući u vidu da apelant potražuje naknadu štete zbog neopravdanog lišavanja slobode i da se, prema činjenicama predmeta, apelant sve vrijeme nalazio u pritvoru zbog opasnosti od bjekstva, smatra da su neosnovane apelantove tvrdnje kojima se osporava zaključak drugostepenog vijeća da je za odlučivanje o apelantovom tužbenom zahtjevu irelevantno to što je apelantu pritvor bio produžen i zbog opasnosti od ponavljanja krivičnih djela. Također, za utvrđivanje proizvoljnosti osporene odluke ne mogu se smatrati relevantnim ni apelantove tvrdnje da je nalog za njegovo hapšenje izdat prije nego što su pripadnici unutrašnjih poslova uopće došli u njegovu kuću da bi ga lišili slobode, s obzirom na to da sama ta okolnost ne znači da bi apelantu bila određena mjera pritvora. U odnosu na apelantove tvrdnje kojima ukazuje da nije prouzrokovao lišavanje slobode, da se nije krio i da nije napuštao teritoriju Bosne i Hercegovine, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka nije mogao utvrditi da je apelant te navode, kojima, u suštini, dovodi u pitanje opravdanost raspisivanja međunarodne potjernice, isticao u postupku pred redovnim sudovima zbog čega ti navodi ne mogu biti isticani prvi put u postupku pred Ustavnim sudom. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.
40. Naposljetku, u pogledu apelantovih navoda kojima je ukazao da su stavovi iz osporene odluke suprotni stavovima Suda BiH iz Presude broj S1 3 P 009161 13 Gž od 1. decembra 2014. godine, Ustavni sud zapaža da apelant u prilogu apelaciji nije dostavio navedenu presudu. Uslijed toga, Ustavni sud na osnovu apelantovih tvrdnji o navodnom sadržaju te odluke nije mogao zaključiti da su činjenice u tome predmetu slične kao u predmetnom postupku da bi se moglo govoriti o različitom postupanju Suda BiH. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da samo postojanje protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju drugostepenog vijeća Suda BiH) u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost, vidi Odluku o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine) za šta apelant u konkretnom predmetu nije predočio dokaze.
41. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
2. Pravo na imovinu
42. Pošto se navodi o kršenju prava na imovinu odnose na kršenje načela sadržanih u okviru prava na pravično suđenje, a o tome je Ustavni sud raspravljao u prethodnim tačkama ove odluke, u okviru prigovora u vezi sa navodnim kršenjem prava na pravično suđenje, Ustavni sud, u skladu sa zaključkom da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, zbog istog razloga smatra da nema ni kršenja apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
3. Nediskriminacija
43. U pogledu apelantovih navoda da je diskriminiran zbog različite prakse Suda BiH, Ustavni sud podsjeća da je pitanje različite prakse i dopustivosti revizije već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji prema bilo kojoj osnovi, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminacijska primjena zakona nisu očigledne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je drugostepeno vijeće Suda BiH, preinačavajući prvostepenu presudu, dalo jasno i detaljno obrazloženje za zaključak da je apelant nedozvoljenim postupcima prouzrokovao oduzimanje slobode zbog čega mu, u smislu člana 436. stav 3. ZKPBiH, ne pripada pravo na naknadu štete u smislu člana 436. stav 1. tačka a) ZKPBiH, pri čemu Ustavni sud nije mogao zaključiti da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava na koje je apelant ukazivao.
45. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada se navodi o kršenju toga prava temelje na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovog prava u tom pogledu.
46. Naposljetku, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer apelant nije ponudio bilo kakve dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takva diskriminacija očito proizlazi iz odluke koju apelant pobija.
47. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević