Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5104/18 („KLICOTRANS“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o obligacionim odnosima
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-5104/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5104/18, rješavajući apelaciju „Klicotransa“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Klicotransa“ d.o.o.
Sarajevo podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 018588 18 Rev od 3. jula 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Klicotrans“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zlatko Ibrišimović, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 018588 18 Rev od 3. jula 2018. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, te N. P. i H. Dž. (u daljnjem tekstu: prvotužitelj, drugotužitelj ili tužitelji) zatraženo je 10. marta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i tužitelji su dostavili odgovore na apelaciju 16. i 20. marta 2020. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Tužitelji su 26. marta 2015. godine podnijeli tužbu Sudu BiH protiv tuženih Bosne i Hercegovine-Ministarstva civilnih poslova - Komisije za deminiranje u BiH - Centar za uklanjanje mina u BiH-BHMAC (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelanta kao drugotuženog tužbenim zahtjevom kojim su tražili da se obavežu prvotuženi i apelant da im solidarno isplate naknadu nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 98.000,00 KM, kao i da im naknade troškove postupka. Tužitelji su tužbeni zahtjev, između ostalog, temeljili na tvrdnji da je 27. februara 2014. godine u rejonu Trebevića (naselje Bostarići) došlo do aktiviranja eksplozivne naprave prilikom izvođenja građevinskih radova apelanta, te da su oni tom prilikom od posljedica eksplozije zadobili teške tjelesne povrede opasne po život. Odgovornost prvotuženog tužitelji vide u činjenici što u navedenom rejonu nije postavio uočljive znakove koji upozoravaju na opasnost od mina, a apelanta što su njegovi zaposlenici koji su upravljali građevinskom mašinom, koja se, prema Zakonu o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) smatra opasnom stvari, aktivirali eksplozivnu napravu.
6. Odlučujući u ponovnom postupku, Sud BiH je Presudom broj S1 3 P 018588 16 P 2 od 14. jula 2017. godine obavezao prvotuženog i apelanta da tužiteljima solidarno isplate na ime naknade štete, i to prvotužitelju ukupan iznos od 23.800,00 KM, a drugotužitelju 30.100,00 KM (uz naznaku pojedinačnog iznosa i visine nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih fizičkih bolova, straha i duševnih bolova na ime umanjenja opće životne sposobnosti i na ime naruženosti za svakog tužitelja pojedinačno) sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka (brojni materijalni dokazi koje su predložili tužitelji i tuženi, saslušanje predloženih svjedoka i tužitelja u svojstvu parničnih stranaka, nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke i geodetske struke) i ocjene izvedenih dokaza u skladu sa članom 13. Zakona o parničnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), nesporno utvrđeno da je apelant, u skladu sa Ugovorom zaključenim 18. februara 2014. godine sa Općinom Stari Grad, na putnom pravcu Bostarići-Trebević (mjesto Bostarići) izvodio radove na izgradnji prilaznog puta, te da je prilikom obavljanja radova 27. februara 2014. godine apelantov radnik koji je upravljao građevinskom mašinom aktivirao eksplozivnu napravu u momentu dok su tužitelji prolazili pored mašine, pri čemu je uslijed eksplozije došlo do povređivanja tužitelja koji su zadobili povrede opasne po život. Dalje, Sud BiH je naveo da je među strankama sporno da li je mjesto nesreće bilo deminirano prije nesreće i da li je ono prije nesreće bilo obilježeno odgovarajućim vidnim znacima koji ukazuju na opasnost od mina, te postojanje pasivne legitimacije na strani prvotuženog i apelanta i visina tužbenog zahtjeva.
7. U vezi sa pasivnom legitimacijom prvotuženog, Sud BiH je, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o deminiranju u BiH (čl. 4, 8, 11, 16, 32. i 33, u daljnjem tekstu: Zakon o deminiranju), istakao da je prvotuženi formiran sa zadatkom da uklanja mine u BiH prema usvojenom planu i uz stručni nadzor, te je zaključio da je prvotuženi pasivno legitimiran u predmetnoj pravnoj stvari, kao i da je irelevantno gdje se štetni događaj desio s obzirom na to da je deminiranje cijele teritorije BiH pod nadzorom prvotuženog. U odnosu na apelantovu pasivnu legitimaciju, Sud BiH je, također se pozivajući na relevantne odredbe ZOO (čl. 154, 206. i 207), naveo da je na osnovu iskaza svjedoka i neposrednim opažanjem došao do zaključka da apelant prilikom izvođenja radova nije osigurao radilište (zabranom ulaska, stavljanjem fizičkih prepreka i vidnih znakova upozorenja) iako je radove izvodio teškom građevinskom mašinom. Osim toga, sud je djelimično prihvatio apelantov prigovor i zaključio da su i tužitelji doprinijeli nastanku štete, jer su se nepažljivo kretali u blizini radova, tj. nisu se smjeli nalaziti u blizini velike građevinske mašine. Dalje, Sud BiH je istakao da nije mogao na pouzdan način utvrditi da li je predmetna parcela na kojoj se dogodila eksplozija bila deminirana prije štetnog događaja, dok je na osnovu iskaza svjedoka i tužitelja (kojima je sud poklonio vjeru) pouzdano utvrdio da predmetna parcela nije bila vidno označena upozoravajućim znacima („pazi mine“, „opasnost od mina“, „minsko područje“ i sl.), koji bi ukazali da se radi o miniranom-rizičnom području. S druge strane, Sud BiH je naveo da na ove okolnosti nije prihvatio kao relevantan iskaz svjedoka Lj. S. zbog toga što je on zaposlenik prvotuženog, pa zbog sukoba interesa i eventualne odgovornosti, sud je zaključio da ovaj iskaz ne može biti odlučan za utvrđivanje predmetne činjenice. S tim u vezi, Sud BiH je zaključio da postoji odgovornost prvotuženog i apelanta za nastalu nesreću, navodeći da odgovornost prvotuženog postoji zbog toga što se nije pridržavao obaveza koje proizlaze iz odredaba Zakona o deminiranju (posebno člana 11. stav 1. tačka a), kao i odredbe člana 177. stav 4. ZOO. Sud BiH je, također, naveo da apelantova odgovornost proizlazi iz činjenice da je on pristupio izvođenju građevinskih radova, da se ranije nije informirao kod prvotuženog da li je predmetna parcela očišćena od mina i drugih eksplozivnih sredstava. Osim toga, Sud BiH je ukazao na odredbu člana 154. stav 2. ZOO kojom je propisano da za štetu odgovara imalac opasne stvari, odnosno vršilac, bez obzira na krivicu. Visinu nematerijalne štete sud je utvrdio primjenom odredbe člana 200. ZOO i nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, koji je sud prihvatio kao stručan i objektivan, računajući pritom i doprinos tužitelja posljedicama predmetne eksplozije (umanjenjem visine štete za 30%), dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka. Odluku o kamatama Sud BiH je donio u skladu sa odredbom člana 277. ZOO, dok je odluku o troškovima postupka zasnovao na odredbama čl. 323. i 324. ZPP i uspjehu stranaka u sporu.
8. Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 018588 17 Gž 2 od 4. decembra 2017. godine žalba prvotuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog, dok je uvažen tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta koji je obavezan da na ime naknade nematerijalne štete isplati iznose, i to prvotužitelju 16.800,00 KM, a drugotužitelju 21.350,00KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, a preko dosuđenog iznosa odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja. Istom presudom obavezani su prvotužitelj i apelant da prvotuženom naknade troškove postupka. Istom presudom odbijena je apelantova žalba kao neosnovana.
9. U obrazloženju presude drugostepeno vijeće Suda BiH je ponovilo utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je istaklo da je prvostepeni sud, pozivom na relevantne odredbe Zakona o deminiranju, pravilno postupio kada je odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je izjavio prvotuženi uz pravilan zaključak da je irelevantno gdje se predmetna nezgoda desila (teritorija FBiH ili RS) s obzirom na to da prvotuženi deminiranje izvodi na cijeloj teritoriji BiH. Međutim, drugostepeno vijeće smatra da je zaključak prvostepenog suda o odgovornosti prvotuženog zasnovan na pogrešnoj ocjeni izvedenih dokaza. S tim u vezi, drugostepeno vijeće je ukazalo da je prvostepeni sud propustio da ocijeni iskaz svjedoka Lj. S. u smislu odredbe člana 13. ZPP, čime je učinio povredu odredaba parničnog postupka (iz člana 176. stav 1. u vezi sa čl. 13. i 158. ZPP). S tim u vezi, drugostepeno vijeće je navelo da iz materijalnih dokaza u predmetnom spisu (pobliže navedenih na strani 7. drugostepene presude) proizlazi da je predmetna lokacija u trenutku nesreće imala status „rizične površine“, kako to i prvotuženi tvrdi, kao i da je stanje obilježavanja predmetne lokacije bilo ažurirano, odnosno da je područje bilo obilježeno znacima upozorenja (znakovi za mine). Osim toga, navedeno je da iz dopunskog nalaza vještaka geodetske struke proizlazi da u njegovom prvom nalazu nigdje nije napisano da li je ili nije predmetna lokacija bila deminirana na dan nesreće (27. februara 2014. godine), već su samo analizirane priložene karte koje nisu bile datirane i koje su, prema stanju spisa, nastale nakon nesreće i nakon deminiranja. Drugostepeno vijeće Suda BiH je istaklo da je iskaz svjedoka Lj. S. u svemu saglasan sa izvedenim materijalnim dokazima (zapisnik o kontroli znakova hitnog obilježavanja od 14. maja 2013. godine, fotografijama sa lica mjesta i pismenima koje je svjedok uputio direkciji prvotuženog), da iz istog proizlazi da je lokacija na kojoj se desila nesreća obilježena standardnim znakovima hitnog obilježavanja koje su povrijeđeni ignorirali, te da je apelantova građevinska mašina, prolazeći kroz rizičnu površinu, aktivirala tenkovsku minu od čije eksplozije su dva lica teže, a dva lica lakše povrijeđena. Dakle, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da iz provedenih materijalnih dokaza sa kojima je saglasan iskaz svjedoka prvotuženog (Lj. S.), kao i iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke proizlazi da je prvotuženi postupao u skladu sa svojim zakonskim obavezama i da odgovornost za nastalu nesreću, a samim tim i štetu, snosi apelant. Naime, kako iz materijalnih dokaza nesumnjivo proizlazi da se predmetna nesreća desila na rizičnoj lokaciji koja je kao takva bila propisno obilježena znakovima minskog upozoravanja, proizlazi da je prvotuženi preduzeo odgovarajuće mjere sigurnosti i sprečavanja nastanka štete u smislu odredaba člana 11. stav 1. tačka a) Zakona o deminiranju, odnosno da nije mogao pretpostaviti, niti izbjeći nastanak štete koju su pretrpjeli tužitelji. S obzirom na navedeno, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da ne postoji objektivna odgovornost, niti odgovornost po osnovu krivice prvotuženog za štetni događaj, pa budući da ocjenom provedenih dokaza proizlazi da tužitelji nisu dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženog, on je odbijen primjenom odredbe člana 11. stav 1. tačka a) Zakona o deminiranju i čl. 173. i 177. stav 2. ZOO.
10. S druge strane, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava utvrdio apelantovu odgovornost u konkretnom slučaju. Naime, drugostepeno vijeće smatra da apelantova odgovornost proizlazi iz odredbe člana 154. stav 1. ZOO, odnosno činjenice da je pristupio izvođenju građevinskih radova u rizičnoj zoni (minirano područje), koja je kao takva obilježena odgovarajućim minskim znacima, bez prethodnog obraćanja prvotuženom i naručiocu posla radi dobijanja potrebnih obavještenja i preduzimanja odgovarajućih mjera osiguranja. Osim toga, radna mašina koja je u konkretnom slučaju aktivirala eksplozivnu napravu predstavlja opasnu stvar (u smislu odredbe člana 154. stav 2. ZOO), dok izvođenje građevinskih radova (čišćenje puta zaraslog u šumu) na prostoru koji je u proteklom ratu predstavljao liniju razgraničenja predstavlja djelatnost sa povećanom opasnošću za radnike i građane u njenoj neposrednoj blizini. Također, drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su tužitelji svojim ponašanjem (nalazili su se u zoni koja je označena rizičnom i obilježena znacima minskog upozorenja, te su se kretali u neposrednoj blizini građevinske mašine koja je izvodila zemljane radove na putu) doprinijeli nastanku štete i da taj doprinos iznosi 30%. Međutim, drugostepeno vijeće Suda BiH smatra da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio visinu pripadajuće naknade nematerijalne štete zbog čega je, u skladu sa provedenim dokazima i nalazom vještaka medicinske struke, u skladu sa odredbom člana 200. ZOO, odmjerio visinu naknade koja pripada tužiteljima u konkretnom slučaju. S obzirom na to da je preinačilo prvostepenu presudu u pogledu glavne stvari, drugostepeno vijeće je primjenom odredbe člana 323. stav 1. ZPP obavezalo tužitelje da prvotuženom naknade troškove postupka, dok je primjenom člana 334. stav 2. ZPP obavezao apelanta da tužiteljima naknadi troškove postupka (preciznije navedeno u izreci presude).
11. Reviziono vijeće Suda BiH je, odlučujući o reviziji tužitelja i apelantovoj reviziji, donijelo Presudu broj S1 3 P 018588 18 Rev od 3. jula 2018. godine kojom je odbilo kao neosnovane izjavljene revizije. U obrazloženju presude je navedeno da, suprotno revizionim navodima, drugostepena presuda nije donesena uz povredu odredaba parničnog postupka s obzirom na to da je drugostepeno vijeće, u smislu odredbe člana 188. ZPP, ocijenilo sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja za ocjenu osnovanosti tog pravnog lijeka, a što je vidljivo iz razloga datih u obrazloženju pobijane presude. Pri tome uvjerenje o osnovanosti žalbenih prigovora drugostepeno vijeće je opravdalo jasnim, valjanim i potpunim razlozima koje kao pravilne prihvata i reviziono vijeće Suda BiH s obzirom na to da oni nisu u suprotnosti sa izvedenim dokazima i da imaju uporište u odredbama materijalnog prava navedenim u obrazloženju drugostepene presude. Dalje, ponovljeno je činjenično stanje utvrđeno nižestepenim presudama i istaknuto da su neosnovani prigovori pogrešne primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju. U vezi sa ključnim pitanjem iz apelantovih revizionih navoda, da li je stanje obilježavanja (lokacije na kojoj se desila nesreća) bilo ažurirano od prvotuženog, reviziono vijeće Suda BiH je istaklo da iz provedenih dokaza, koje je drugostepeni sud pravilno ocijenio, proizlazi da je prvotuženi izvršio sve potrebne radnje u izvršenju zakonom propisanih zadataka, odnosno da je 14. maja 2013. godine vršena kontrola i obnova znakova hitnog obilježavanja na predmetnoj lokaciji o čemu je sačinjen zapisnik koji sadrži skicu i fotografije postavljenih znakova. Također, svjedok Lj. S. (zaposlenik prvotuženog) je potvrdio da je zatekao znakove minskog obilježavanja na mjestu nesreće o čemu postoje i dokazi u vidu fotodokumentacije, koji iskaz je ocijenio i detaljno obrazložio drugostepeni sud, na pravilan i potpun način, pa se revizioni prigovori u tom pogledu pokazuju kao neosnovani.
12. Reviziono vijeće Suda BiH smatra da je drugostepeni sud ispravno ocijenio iskaz navedenog svjedoka, dovodeći ga u vezu sa provedenim materijalnim dokazima i relevantnom fotodokumentacijom. Apelantovi revizijski navodi o neravnomjernom kvantitativnom omjeru iskaza svjedoka koji su dominantno (većinski) izjavili pred sudom da nisu uočili nikakve oznake upozorenja na mine u vrijeme nesreće ne predstavljaju obavezujuću smjernicu za sud prilikom odlučivanja. Naime, u parničnom postupku ne postoje formalna dokazna pravila i ocjena dokaza koji bi po kriteriju većinskog broja dokaza ili iskaza obavezivali sud da donese zaključak o ne/postojanju činjenica koje su predmet postupka. Ipak, u smislu ostvarenja načela pravne sigurnosti i legitimnih očekivanja, sud ima obavezu da obrazloži razloge koji su doprinijeli formiranju konačnog zaključka. Revizijsko vijeće Suda BiH, nakon izvršenog uvida u provedene materijalne dokaze i iskaze svih svjedoka, smatra objektivnim i usklađenim sa preostalim dokazima iskaz svjedoka Lj. S., koji je potpuno saglasan materijalnim dokazima iz spisa, dok među preostalim svjedocima nije postojala potpuna saglasnost o nepostojanju oznaka minskog obilježavanja. Ovo zbog toga što su pojedini svjedoci naznačili nespornim da su upoznati da je predmetno područje bilo označeno znakovima minskog upozorenja godinu dana prije nesreće, dok su čak i tužitelji izjavili da im je poznato da je predmetna lokacija (za vrijeme ratnih djejstava) bila linija međuentitetskog razgraničenja (visokorizično područje). Reviziono vijeće Suda BiH smatra pravilnim zaključak drugostepenog suda da prvotuženi nije mogao pretpostaviti, niti izbjeći nastanak štete koju su pretrpjeli tužitelji s obzirom na to da je preduzeo odgovarajuće mjere sigurnosti i sprečavanja nastanka štete postavljajući znakove minskog obilježavanja. Prema tome, ne postoji objektivna odgovornost, niti odgovornost po osnovu krivice prvotuženog za štetni događaj, budući da je prvotuženi dokazao da šteta potječe isključivo od apelantove radnje, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći, ni otkloniti (član 177. stav 2. ZOO). Ovo posebno ako se ima u vidu da analizom zakonskih i podzakonskih propisa prvotuženom nije nametnuta precizna periodična i kontinuirana obaveza obilježavanja minskih područja. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je 14. maja 2013. godine prvotuženi izvršio hitno obilježavanje, reviziono vijeće Suda BiH je zaključilo da je prvotuženi ažurno vršio obilježavanje predmetne lokacije, imajući u vidu da se nesreća desila 27. februara 2014. godine (oko devet mjeseci nakon obilježavanja). U vezi sa apelantovim revizionim navodima o nepostojanju njegove odgovornosti za pretrpljenu štetu, reviziono vijeće Suda BiH je, ukazujući da je pravilan zaključak drugostepenog suda, u tom pravcu, između ostalog istaklo da se apelantova odgovornost zasniva na činjenici da su apelant i Općina Stari Grad Sarajevo pristupili izvođenju građevinskih radova u rizičnoj zoni koja je kao takva bila obilježena odgovarajućim znacima minskog obilježavanja, a da prije toga nisu prikupili relevantne podatke od prvotuženog o predmetnoj lokaciji na okolnosti da li je ona očišćena od mina i drugih eksplozivnih sredstava, odnosno da li je sigurna za izvođenje građevinskih radova. Pored toga, reviziono vijeće Suda BiH je istaknulo da radna mašina koja je u konkretnom slučaju aktivirala eksplozivnu napravu predstavlja opasnu stvar, a izvođenje građevinskih radova - čišćenje puta zaraslog u šumu uz pomoć navedene radne mašine na prostoru koji je predstavljao liniju razdvajanja za vrijeme ratnih dešavanja, predstavlja djelatnost sa povećanom opasnošću za radnike i građane u njenoj neposrednoj blizini. Stoga, u potpunosti je prihvaćen kao pravilan zaključak drugostepenog suda u pogledu doprinosa štetnom događaju i postojanju apelantove odgovornosti u vezi sa štetnim događajem po odredbi člana 154. stav 2. ZOO, kao i visine dosuđene naknade nematerijalne štete.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Obrazlažući povredu navedenog prava, apelant je, prije svega, hronološki opisao postupak pred Sudom BiH i neslaganje u pogledu zaključaka iz osporenih presuda, te naveo da drugostepeni sud i reviziono vijeće Suda BiH „nisu uzeli u obzir sve činjenice i dokaze provedene u postupku koji ukazuju na odgovornost prvotuženog za štetni događaj“. Apelant ne osporava da postoji dokaz - zapisnik o kontroli znakova hitnog obilježavanja od 14. maja 2013. godine, ali navodi da to ne znači da su u momentu nesreće ti znakovi fizički i faktički bili na terenu. Dalje, apelant je naveo dokaze na osnovu kojih je preinačena prvostepena presuda, posebno ukazujući na iskaz saslušanog svjedoka LJ. S. kojim, prema apelantovom mišljenju, nije potvrđeno pravo stanje na terenu. Također, apelant je ukazao i na iskaze svjedoka koji su naveli da mjesto nesreće nije bilo označeno znacima koji upozoravaju na mine i dao svoje viđenje kako su navedeni iskazi trebali da se ocijene. Apelant smatra da su u postupku „svi dokazi prvotuženog prihvaćeni“, dok su njegovi dokazi „prihvaćeni samo oni koji njima odgovaraju“. Stoga, apelant smatra da drugostepeni sud i reviziono vijeće Suda BiH nisu pravilno ocijenili dokaze kada su zaključili da prvotuženi nije odgovoran za štetni događaj, te je na taj način učinjena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 13. ZPP, kao i povreda odredaba člana 154. st. 1. i 2. ZOO na kojima je utemeljena apelantova odgovornost.
b) Odgovor na apelaciju
14. Sud BiH je naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke broj S1 3 P 018588 18 Rev od 3. jula 2018. godine, te je istakao da je svoju odluku donio pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
15. Tužitelji su naveli da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer je Sud BiH pravilnom ocjenom dokaza utvrdio da je apelant odgovoran po principu objektivne odgovornosti. Također, smatraju da se apelantova odgovornost ogleda i u tome što on nije osigurao mjesto radova zabranom ulaska u njega, stavljanjem vidljivih oznaka i prepreka. Istaknuto je da donošenjem osporene odluke Sud BiH nije učinio povredu ni materijalnopravnih, niti procesnopravnih propisa.
V. Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 13.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje Sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 176.
(1)Povreda odredbi parničnog postupka postoji ako Sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
[…]
17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Pretpostavka uzročnosti Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom delatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno delatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 018588 18 Rev od 3. jula 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. jula 2018. godine, a apelacija je podnesena 10. septembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
25. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio sa prvotužiteljem pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05). Stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
26. U vezi sa apelantovim navodima o pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava.
28. Ustavni sud zapaža da je presudom drugostepenog vijeća, čiji stav je potvrđen osporenom presudom revizionog vijeća Suda BiH, na osnovu činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud, odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na prvotuženog. Naime, dovodeći u kontekst utvrđene činjenice s relevantnim zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene presude, suprotno apelantovim tvrdnjama, dao jasne i argumentirane razloge za svoje odlučenje, a u kojem nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u postupanju Suda BiH. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja utemeljilo na relevantnim odredbama ZPP, ZOO i Zakona o deminiranju, pri čemu je detaljno ispitana osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženog, i to nakon što je ocijenilo iskaz svjedoka Lj. S. (koji je prvostepeno vijeće propustilo da ocijeni) i izvedene materijalne dokaze, a potom nakon analize svih izvedenih dokaza pojedinačno i u uzajamnoj vezi izvelo zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja u odnosu na prvotuženog.
29. U vezi s apelantovim prigovorima kojim dovodi u sumnju ocjenu dokaza tvrdnjama da drugostepeno i reviziono vijeće Suda BiH „nisu uzeli u obzir sve činjenice i dokaze provedene u postupku koji ukazuju na odgovornost prvotuženog za štetni događaj“, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
30. Polazeći od navedenih standarda, Ustavni sud zapaža da je reviziono vijeće Suda BiH ocijenilo kao pravilnu odluku drugostepenog vijeća kojim je usvojena žalba prvotuženog i preinačena prvostepena presuda tako da je tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog odbijen. Naime, Ustavni sud zapaža da se drugostepeno vijeće Suda BiH u obrazloženju presude, razmatrajući žalbene prigovore prvotuženog i apelantove žalbene prigovore kojima je, također, ukazano na pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava u odnosu na prvostepenu presudu, detaljno bavilo tumačenjem relevantnih odredaba ZPP i ZOO, nalazeći da je prvostepeno vijeće u odnosu na prvotuženog počinilo povredu odredaba ZPP (član 13. ZPP) zbog propusta da ocijeni iskaz svjedoka Lj. S. zajedno sa ostalim izvedenim materijalnim dokazima, te da je zaključilo da tužitelji nisu dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženog. S tog aspekta drugostepeno vijeće je u obrazloženju svoje odluke jasno navelo zbog kog razloga smatra da apelantovi ponuđeni dokazi nisu bili dovoljni da bi se na nesumnjiv način dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženog, odnosno neosnovanost tužbenog zahtjeva i u odnosu na apelanta. Ustavni sud zapaža da je i reviziono vijeće Suda BiH, ispitujući drugostepenu presudu u skladu sa apelantovim revizionim prigovorima koji su identični ovim iz apelacije, u cijelosti potvrdilo stav drugostepenog vijeća, a stavove o neosnovanosti apelantove revizije je detaljno obrazložilo u osporenoj odluci, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP i ZOO. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je reviziono vijeće Suda BiH obrazložilo da je drugostepeno vijeće pravilno postupilo kada je ocjenom izvedenih dokaza zaključilo da je prvotuženi u konkretnom slučaju preduzeo odgovarajuće mjere sigurnosti i sprečavanja nastanka štete (postavljanjem znakova minskog obilježavanja) i da nije mogao pretpostaviti, niti izbjeći nastanak štete koju su pretrpjeli tužitelji, odnosno da ne postoji objektivna odgovornost, niti odgovornost po osnovu krivice prvotuženog za štetni događaj (član 177. stav 2. ZOO). Pri tome Ustavni sud zapaža da je Sud BiH na sve tri instance bio jedinstven u stavu da je apelantova odgovornost utemeljena na odredbama člana 154. st. 1. i 2. ZOO.
31. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, te sadržaj relevantnih odredaba materijalnih propisa na kojim je utemeljena osporena odluka, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, smatra da je Sud BiH u osporenoj odluci dao jasno i argumentirano obrazloženje u vezi sa primjenom materijalnog i procesnog prava, odnosno da je dao razloge zbog kojih je ocijenio da su apelantovi revizioni navodi neosnovani. Data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Suda BiH.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Sud BiH ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 13. ZPP, utvrdio činjenično stanje na koje je primijenio relevantne odredbe ZOO i Zakona o deminiranju u odnosu na prvotuženog, pri čemu Ustavni sud u primjeni odredaba materijalnog i procesnog prava u obrazloženju osporene odluke nije uočio proizvoljnost na apelantovu štetu.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević