Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-558/19 (MPT d.o.o. Posušje)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-558/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-558/19, rješavajući apelaciju MPT d.o.o. Posušje na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija MPT d.o.o. Posušje podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 120271 18 Rev od 20. novembra 2018.

godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 120271 14 Pž 3 od 8. februara 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 120271 09 Ps od 22. novembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. MPT d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Namik Smajović, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) 65 0 Ps 120271 18 Rev od 20. novembra 2018. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 120271 14 Pž 3 od 8. februara 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 120271 09 Ps od 22. novembra 2013. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Ps 120271 09 Ps od 22. novembra 2013. godine apelantova tužba je odbačena i obavezan je apelant da tuženom Podravka d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je predmet spora tužbeni zahtjev apelanta da se zabrani tuženom neovlašteno korištenje zaštićenih robnih žigova LERO BAZ 015415 i BAZ 048002 i svaka dalja povreda zaštićenih žigova u privrednom prometu na bilo koji način, te da se naloži tuženom da ukloni stanje koje je nastalo povredom, naročito da odstrani sredstva i predmete povrede. Također, ukazano je da je predmet spora i tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tuženi da mu naknadi štetu nastalu neovlaštenom upotrebom zaštićenih žigova i to da mu na ime naknade materijalne štete, a koja se odnosi na ostvarenu zaradu tuženog neovlaštenim uvozom i izmaklu dobit apelanta, isplati određeni novčani iznos, te da apelantu na ime naknade nematerijalne štete, u smislu odredbi Zakona o industrijskom vlasništvu u BiH, isplati određeni novčani iznos, sve sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka.

4. Nadalje, Općinski sud je istakao da je u postupku utvrđeno da je apelant imao rješenja o priznanju prava na žig LERO BAZ 015415 sa pravom prvenstva od 2. augusta 2001. godine i sa važenjem do 2. augusta 2011. godine/10 godina/ i to za klasu 32. voćni sokovi, sirupi, a rješenjem od 5. oktobra 2001. godine da je apelant nositelj prava na žig LERO BAZ 048002 sa pravom prvenstva od 9. augusta 2004. godine i sa važenjem do 9. augusta 2014. godine /10 godina/ i to za klasu 30. ledeni čaj i klasa 32. pivo, mineralne i gazirane vode, te ostala bezalkoholna pića, voćni napici i voćni sokovi, sirupi i ostali preparati za pripremanje napitaka. Zatim, utvrđeno je da tuženi nema zaštićen žig u BiH, a da uvozi i stavlja u promet proizvode sok LERO u BiH, a na osnovu činjenice da je tuženi Društvo čiji je osnivač i 100% vlasnik Podravka d.d. Koprivnica, koja je na osnovu Ugovora o prenosu robnih žigova od 29. maja 2007. godine kupila robni žig LERO i sve pogodnosti tog žiga od pravnog lica Istravino d.d. Rijeka i koja je kupila firmu LERO d.o.o. Rijeka i postala 100 % vlasnik te firme, pa su tuženi i firma LERO d.o.o. Rijeka „kćerke“ firme Podravka d.d. Koprivnica.

5. Također, utvrđeno je da Podravka d.d. Koprivnica, kao vlasnik i osnivač tuženog, koristi u Hrvatskoj znak LERO, što nije ni sporno među strankama. Isto tako, utvrđeno je da nije sporna ni činjenica da je vođen postupak pred Općinskim sudom u Širokom Brijegu i Kantonalnim sudom u Širokom Brijegu jer je pravni prednik firme Podravka d.d. Koprivnica i tuženog (Istravino d.d. Rijeka) tužila apelanta radi utvrđenja istovjetnosti znaka sa žigom LERO te je navedena firma odbijena sa tužbenim zahtjevom, kako u prvostepenom tako i u drugostepenom postupku. Shodno tome, utvrđeno je da tuženom u BiH nije priznato pravo na upotrebu žiga znak LERO bez obzira što je tuženi dokazao da je pravni prednik tuženog od 1969. godine plasirala proizvode sa nazivom LERO u BiH, ali joj je to pravo prestalo, a zbog čega apelant u predmetnom postupku traži da se zabrani tuženom neovlašteno korištenje zaštićenih robnih žigova LERO zbog povrede prava na dva zaštićena žiga i to žig BAZ 015415 i povredu prava na žig BAZ 048002.

6. Isto tako, utvrđeno je da je apelant prijavom BAZ 048002 (novom prijavom) proširio spisak roba u odnosu na raniju prijavu BAZ 015415, da su pored voćnih sokova i sirupa zaštićene robe „Ledeni čaj, pivo, mineralne i gazirane vode, te ostala bezalkoholna pića“ iako je apelantu pravo na robu/voćni sokovi i sirupi/ počelo teći od 2001. godine, a za ledeni čaj i pivo od 2004. godine obzirom da je Institutu za intelektualno vlasništvo BiH (u daljnjem tekstu: Institut), Podravka d.d. Koprivnica, podnijela zahtjev za oglašavanjem ništavim rješenja o priznanju prava na žig LERO BAZ 048002 na osnovu člana 72. tačka k) Zakona o industrijskom vlasništvu u BiH koji reguliše da se isključuje zaštita za isti žig za istu vrstu robe. U vezi s tim, utvrđeno je da je Institut donio rješenje 30. novembra 2010. godine o djelimičnom oglašavanju ništavim ovog rješenja, te je poništio rješenje u odnosu na robe iz klase 32 i to konkretno robe-voćni sokovi i sirupi, a što znači da žig LERO BAZ 048002 ne važi za robe-voćni sirupi i sokovi, a da je važio po žigu LERO BAZ 015415 od 2001. godine na osnovu rješenja o priznanju žiga za voćne sokove i sirupe.

7. Osnovom tako utvrđenog činjeničnog stanja, te cijeneći prigovor zastare prema odredbi člana 139. st. 1. i 2. Zakona o industrijskom vlasništvu u BiH, Općinski sud je istakao da je tuženi dokazao da je protekao relativni rok od tri godine za podnošenje tužbe od dana saznanja apelanta za povredu i učinitelja. Naime, ukazano je da to proizilazi iz pisma Istravino-Ivex koje je dostavljeno apelantu 21. januara 2002. godine, te obavijesti sektora Tržišne inspekcije od 8. januara 2004. godine i od 6. novembra 2006. godine, da je apelant već tada znao za povredu njegovog prava čiju zaštitu traži ovom tužbom. Shodno tome, navedeno je da je povreda prava učinjena u periodu koji je bio između datuma priznatog prava iz rješenja Instituta od 5. oktobra 2001. godine i pet godina prije podnošenja tužbe, odnosno da je prva povreda bila 19. decembra 2002. godine, prema računu broj 14371/6001 od navedenog datuma, a od kojeg datuma je proteklo više od pet godina do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, tj. 16. decembra 2009. godine. Kako je članom 139. stav 2. Zakona o industrijskom vlasništvu u BiH propisano da tužbu nije moguće podnijeti poslije isteka roka od pet godina od dana učinjene povrede, to je Općinski sud istakao da je odbacio tužbu u skladu sa članom 139. st. 1. i 2. Zakona o industrijskom vlasništvu u BiH.

8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 120271 14 Pž 3 od 8. februara 2018. godine žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno.

9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 120271 18 Rev od 20. novembra 2018. godine revizija apelanta izjavljena protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 120271 14 Pž 3 od 8. februara 2018. godine, odbijena je kao neosnovana.

10. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da ne stoji prigovor povrede odredaba parničnog postupka, jer je taj prigovor revizije paušalan i ne poziva se niti na jednu odredbu Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koja eventualno nije primijenjena ili je nepravilno primijenjena, a što bi bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude, kao i da taj sud nije našao povrede parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti. Također, ukazano je da je drugostepeni sud ocijenio sve žalbene navode od odlučnog značaja i za svoju odluku je dao pravilne i potpune razloge u skladu sa relevantnim odredbama ZPP, pa prema tome nije bilo povreda postupka. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da prihvatajući u potpunosti pravilnim razloge nižestepenih sudova date u obrazloženju rješenja i taj sud je mišljenja da je apelant izgubio pravo tražiti sudsku zaštitu prava žiga jer je nastupila prekluzija prava vođenja postupka u smislu odredbe člana 139. st. 1. i 2. Zakona o industrijskom vlasništvu u BiH. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da prema stavu 1. člana 139. Zakona o industrijskom vlasništvu u BiH tužba za povredu prava može se podnijeti u roku od tri godine od dana saznanja za povredu i učinioca, dok je stavom 2. propisano da tužbu nije moguće podnijeti poslije isteka roka od pet godina od dana učinjene povrede.

11. Shodno tome, ukazano je da okolnost da je drugostepeni sud u svojoj odluci citirao odredbu člana 139. Zakona o industrijskom vlasništvu u BiH u stavu 2. navodeći ..ili u objektivnom roku od pet godina od dana kad je povreda prvi put počinjena, dakle dodajući riječi „prvi put“ iako te riječi ne stoje u samom tekstu nije od uticaja na pravilnost pobijane odluke budući da se radi o tumačenju značenja ove odredbe od kada se u stvari ovaj rok računa, a to je od učinjene prve povrede prava. U vezi s tim, u postupku je utvrđeno da je povreda učinjena 2002. godine i da je apelant znao za povredu prava već 2002. godine jer su između stranaka vođeni pregovori oko regulisanja spornih pitanja oko žiga znaka LERO budući da je 2004. godine apelant pokrenuo inspekcijski nadzor protiv tadašnjeg uvoznika Mališić d.o.o., a dokazi vezano za to - sadržaj pisma Istravino-Ivex dostavljeno apelantu 21. januara 2002. godine, obavijest Sektora Tržišne inspekcije od 8. januara 2004. godine i od 6. novembra 2006. godine, ukazuju na tu činjenicu. Kako su navedeni rokovi prekluzivne prirode njihovim protekom apelant je izgubio pravo da traži zaštitu prava putem suda, pa je Vrhovni sud istakao da su nižestepeni sudovi pravilno ustanovili da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena nakon proteka zakonskih rokova za podnošenje tužbe, kako subjektivnog roka od tri godine tako i objektivnog roka od pet godina propisanih odredbom člana 139. st. 1. i 2. Zakona o industrijskom vlasništvu u BiH, te donijeli pravilnu odluku kada su tužbu odbacili.

12. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno procesno pravo i materijalno pravo. U vezi s tim, apelant tvrdi da su sudovi u predmetnom postupku povrijedili prije svega član 8. ZPP, kao i da u rješenjima nedostaje sveobuhvatna ocjena provedenih dokaza (iz kojih je vidljivo pogrešno tumačenje redovnih sudova u vezi sa prekluzijom prava), te obrazloženje odluke suda. Također, apelant navodi da se očigledno proizvoljna primjena materijalnog prava ogleda u tumačenju odredbe člana 139. Zakona o industrijskom vlasništvu u BiH, po kojem se rok za podnošenje tužbe računa od dana „prvi put“ učinjene povrede, jer te riječi u zakonskoj odredbi ne postoje. Naime, apelant ukazuje da se radi o tumačenju kojim se jasno proširuje pravna norma i mijenja joj se smisao i to od neovlaštenog tijela i na nedozvoljen način.

Relevantni propisi

13. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 191. stav (4) (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.

14. Zakon o industrijskom vlasništvu u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 3/02, 29/02 i 53/10 - ZO). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o industrijskom vlasništvu u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 3/02) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 139.

Rok za podnošenje tužbe

1. Tužba za povredu prava može se podnijeti u roku od tri godine od dana saznanja za povredu i učinioca.

2. Tužbu nije moguće podnijeti poslije isteka roka od pet godina od dana učinjene povrede.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelant, u suštini, nalazi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog prava i materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

18. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja odluka redovnih sudova slijedi da je odbačen apelantov tužbeni zahtjev jer je apelant izgubio pravo tražiti sudsku zaštitu prava žiga jer je nastupila prekluzija prava vođenja postupka u smislu odredbe člana 139. st. 1. i 2. Zakona o industrijskom vlasništvu u BiH (povreda učinjena 2002. godine, apelant znao za povredu prava već 2002. godine a da je podnio tužbu16. decembra 2009. godine). Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelanta, redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojim ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-558/19 (MPT d.o.o. Posušje) | Sudska praksa | Aktio