Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2370/20 (Agroherc d.o.o. Bileća)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine · čl. 204
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2370/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2370/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Agroherc d.o.o. Bileća, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Agroherc d.o.o. Bileća protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 026501 20 Pž od 11. maja 2020. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Agroherc d.o.o. Bileća (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nina Kisić advokat iz Sarajeva, podnio je 14. jula 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 026501 20 Pž od 11. maja 2020. godine.
2. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 026501 17 P od 12. februara 2020. godine, u predmetu radi naknade štete (vrijednost spora 93.674,14 KM) odbijen je zahtjev apelanta da mu tužena (Bosna i Hercegovina) na ime izmakle dobiti isplati iznos od 55.140,86 KM, na ime troškova branioca iznos od 32.533,28 KM i na ime troškova vještačenja iznos od 3.000,00 KM.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Suda BiH od 12. februara 2020. godine, Sud BiH je Presudom broj S1 3 P 026501 20 Pž od 11. maja 2020. godine odbio predmetnu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
4. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je protiv apelanta (kao osumnjičenog pravnog lica, a zbog postojanja osnovane sumnje o počinjenju krivičnog djela pranja novca iz člana 209. Krivičnog zakona BiH) rješenjem od 31. maja 2016. godine naloženo UniCredit Bank a.d. Banjaluka da privremeno, do okončanja krivičnog postupka ili druge odluke suda, obustavi izvršenje finansijske transakcije u iznosu od 864.120,03 EUR, koja finansijska transakcija je prethodno privremeno obustavljena 27. maja 2016. godine od strane Finansijsko-obavještajnog odjeljenja Državne agencije za istrage i zaštitu. Sud BiH je dalje naveo da apelant, za period u kome su mu privremeno oduzeta novčana sredstva (od 27. maja 2016. do 28. septembra 2016. godine) potražuje izgubljenu dobit koju bi stekao da je privremeno oduzeti iznos „uložio u nabavku, preradu i prodaju TVT u gotov proizvod šavne cijevi“, pa bi sa visokim stepenom vjerovatnoće mogao očekivati dobit u iznosu 55.140,86 KM, koji je apelant konačno opredijelio prema nalazu vještaka. Sud BiH je ukazao da za ovako opredijeljen tužbeni zahtjev nema osnova odgovornosti tužene primjenom odredbi člana 172. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima, kako je to prvostepeni sud pravilno zaključio, ali ni primjenom člana 189. stav (3) navedenog zakona. Sud BiH je zaključio da apelant nije mogao osnovano očekivati po redovnom toku stvari dobitak iz poslovanja od ukupnog iznosa privremeno oduzetih sredstava iz razloga jer je apelant isti dan po prijemu na račun navedenog iznosa dao nalog da se od primljenog iznosa izvrši isplata 850.00,00 EUR na račune druga dva pravna lica u inostranstvu, pa time doznačeni iznos nije ni mogao učestvovati u dobiti apelanta. Sud BIH je takođe zaključio da je prvostepeni sud, pravilnom primjenom odredbi člana 189. stav (4) Zakona o krivičnom postupku BiH odbio tužbeni zahtjev apelanta i za naknadu štete u iznosu od 35.533,28 KM budući da se potražuje na ime troškova krivičnog postupka, a apelant nije dokazao da se prije pokretanja parnice sa istim zahtjevom obratio sudu koji je postupao u krivičnom postupku, što je zakonom propisan uslov da se ovo potraživanje ostvari u parnici.
Apelacioni navodi
5. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je apelant podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH, a da prethodno nije iskoristio mogućnost da, u skladu sa odredbama člana 204. st. (1) i (2) Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“, br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16), u propisanom roku izjavi reviziju Sudu BiH protiv navedene presude. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević