Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5886/18 ("Begović" d.o.o. Bihać)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u imovinu
- Javni interes
- Kontrola korištenja
- Šta se smatra imovinom
- Krivični postupak
- Proporcionalnost
- Propisano zakonom
- Oduzimanje imovine
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-5886/18
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5886/18, rješavajući apelaciju „Begovića“ d.o.o. Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Begovića“ d.o.o. Bihać podnesena protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 K 029238 18 Kv 2 od 8. oktobra 2018. godine i S1 3 K 029238 18 Kpp3 od 25. septembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Begović“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je 23. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 029238 18 Kv 2 od 8. oktobra 2018. godine i S1 3 K 029238 18 Kpp3 od 25. septembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 21. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. U okviru istrage koju je Tužiteljstvo provodilo protiv R. S. zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo krijumčarenja ljudi iz člana 189. st. 1. i 2. KZBiH, postupajući po usmenoj naredbi za pretres sudije za prethodni postupak, pripadnici Granične policije, JGP Velika Kladuša, deponirali su na parking-prostor te policijske jedinice putničko motorno vozilo označeno u osporenim rješenjima, koje je u apelantovom vlasništvu. Navedeno vozilo prethodno je privremeno oduzeto od osumnjičenog R. S. zbog postojanja osnovane sumnje da je to vozilo koristio kao sredstvo za izvršenje krivičnih djela za koja je osumnjičen.
5. Apelant je Sudu BiH podnio zahtjev za povrat privremeno oduzetog vozila u kojem je naveo da je to vozilo u njegovom vlasništvu, kao i da je apelant s osumnjičenim R. S. zaključio ugovor o iznajmljivanju vozila, što je apelantova osnovna djelatnost. Dalje, apelant je u zahtjevu istakao da trpi značajnu materijalnu štetu, posebno u vrijeme ljetne/turističke sezone, kada je veća potražnja za iznajmljivanjem automobila, kao i da se privremeno oduzimanje odražava na poslovanje pravne osobe, ispunjavanje obaveza, a posebno plaćanja rate leasinga za oduzeto vozilo. Osim toga, apelant je naveo da interesi opće sigurnosti i interesi morala ne nalažu oduzimanje vozila, te da fizičko zadržavanje nije neophodno potrebno radi daljnje istrage.
6. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 029238 18 Kpp 3 od 25. septembra 2018. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za vraćanje privremeno oduzetog vozila.
7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sud, prema stanju u spisu, utvrdio da je predmetno vozilo privremeno oduzeto od osumnjičenog R. S., koje se kod njega nalazilo na osnovu Ugovora o iznajmljivanju vozila broj 1228/18 zaključenog između apelanta i osumnjičenog. Dalje, utvrđeno je da je vozilo od osumnjičenog oduzeto na osnovu naredbe za pretres GPBiH, JGP Velika Kladuša, koja je sačinjena uz saglasnost dežurnog tužitelja, na osnovu usmene naredbe sudije za prethodni postupak Suda BiH. Osim toga, Sud BiH je imao u vidu izjašnjenje Tužiteljstva BiH o apelantovom zahtjevu u kojem je navedeno da Tužiteljstvo provodi istragu protiv osumnjičenog R. S., zbog čega je vozilo i oduzeto. U vezi s tim, naznačeno je da član 189. stav 6. KZBiH propisuje da će se predmeti ili prijevozna sredstva upotrijebljena za izvršenje krivičnog djela oduzeti, uz zaključak da nisu ispunjeni uvjeti za vraćanje vozila.
8. Na osnovu navedenog, Sud BiH je našao da apelantov zahtjev za povrat privremeno oduzetog vozila, u fazi postupka u kojoj se predmet nalazio u vrijeme donošenja rješenja, nije osnovan. Istaknuto je da se osumnjičeni tereti da je, koristeći predmetno vozilo kao sredstvo izvršenja, počinio krivično djelo krijumčarenja ljudi iz člana 189. KZBiH, koji u stavu 6. propisuje da će predmeti ili prijevozna sredstva upotrijebljena za izvršenje djela biti oduzeti. Dakle, osim što se radi o odredbi koja je imperativnog karaktera, sud je istakao da zakon ne propisuje okolnosti koje bi mogle utjecati da se putničko motorno vozilo, koje je korišteno prilikom izvršenja krivičnog djela, vrati vlasniku. Dalje, navedeno je da je uloga suda u fazi prethodnog postupka da kontrolira zakonitost postupanja ovlaštenih subjekata u provođenju istrage kako bi se spriječilo proizvoljno i nezakonito postupanje i onemogućilo kršenje ljudskih prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U konkretnom slučaju, sud nije utvrdio proizvoljnost ovlaštenih subjekata prilikom kontrole, pretresa, odnosno oduzimanja predmeta od osumnjičenog s obzirom na to da su postupali na osnovu valjane naredbe za pretres zasnovane na relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Zbog toga je sud zaključio da su, suprotno apelantovim navodima, pri tome imajući u vidu naprijed citiranu odredbu, postojali zakonski razlozi za oduzimanje vozila. Istaknuto je da su predmeti od osumnjičenog oduzeti privremeno u skladu sa zakonskim odredbama, te da će konačna odluka o eventualnom vraćanju ili trajnom oduzimanju privremeno oduzetih predmeta biti donijeta u daljnjem toku krivičnog postupka, nakon okončanja glavnog pretresa ukoliko do njega dođe. U slučaju trajnog oduzimanja predmeta koji nisu vlasništvo počinitelja, shodno odredbi člana 74. stav 2. KZBiH, ne dira se u prava trećih osoba na naknadu štete od učinitelja.
9. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 029238 18 Kv 2 od 8. oktobra 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba koju je apelant podnio protiv prvostepenog rješenja.
10. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant žalbu podnio zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U obrazloženju žalbe je naglašeno da su postupanjem Suda BiH povrijeđene odredbe člana 63. ZKPBiH zbog toga što vlasniku nije uručena potvrda o privremenom oduzimanju, a navedenom odredbom je propisano da se ona uručuje osobi od koje se predmet oduzima, a to je upravo apelant. Dalje, apelant je tvrdio da, pozivajući se na odredbe člana 189. stav 6. KZBiH, sud prejudicira ishod krivičnog postupka jer se u ovoj fazi postupka ne mogu oduzeti predmeti po osnovu navedene zakonske odredbe, već se oduzimanje predmeta vrši primjenom čl. 65. i 391. ZKPBiH. Dalje, apelant je u žalbi tvrdio da, kako interesi opće sigurnosti i interesi morala u konkretnom slučaju ne nalažu oduzimanje automobila, niti je njegovo fizičko zadržavanje neophodno radi istrage, ne postoje uvjeti za oduzimanje predmeta u smislu navedenih zakonskih odredbi. Također, apelant je istakao da sud nije utvrđivao činjenice konkretnog slučaja, u smislu da je osumnjičeni iznajmio automobil na osnovu ugovora o iznajmljivanju zaključenim s apelantom, kao i da svakim daljnjim zadržavanjem vozila žalitelj trpi štetu, što se u konačnici odražava na njegovo ukupno poslovanje.
11. Sud BiH je naveo da je, nakon uvida u spis, utvrdio da su u osporenom rješenju u potpunosti utvrđene relevantne pretpostavke za privremeno oduzimanje predmeta bez naredbe i da su sve radnje poduzete u skladu s odredbom člana 63. ZKPBiH koji u stavu 2. propisuje: „Ako je predmet oduzet od određene osobe potvrda se mora uručiti toj osobi.“, na koji način su i postupili ovlašteni službenici GP, što je vidljivo iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta. Naime, u potvrdi je jasno naznačena osoba od koje je vozilo oduzeto, činjenica da se osoba nije protivila oduzimanju predmeta, kao i pouka o pravu na žalbu. Dalje, u pogledu apelantovih navoda kojima je osporio privremeno oduzimanje navodeći da pozivanje na odredbe člana 189. stav 6. KZBiH prejudicira ishod ovog krivičnog postupka, te da u konkretnom slučaju nije bilo uvjeta za primjeru čl. 65. i 391. ZKPBiH, s obzirom na to da oduzimanje vozila ne nalaže opći interes niti razlozi morala, Sud BiH je ukazao na imperativ sadržan u članu 65. stav 1. ZKPBiH koji glasi: „Predmeti koji se po KZBiH imaju oduzeti, odnosno koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku, privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke osigurati će se njihovo čuvanje“. Također, član 66. ZKPBiH propisuje da se predmeti iz člana 65. stav 1. ZKPBiH „mogu privremeno oduzeti i bez naredbe suda ukoliko postoji opasnost od odlaganja“, na koji način su i postupale ovlaštene službene osobe GPBiH, pa je Sud BiH naveo da smatra da su žalbeni navodi kojima se ističe da prilikom oduzimanja predmeta nije primijenjen član 65. ZKP-a u cijelosti neosnovani. Sud BiH je na koncu ukazao da je, iako su tačni apelantovi navodi da od obavljanja usluga iznajmljivanja vozila ostvaruje prihod i da oduzimanjem trpi štetu, za sud nesporan zaključak osporenog rješenja da u konkretnom slučaju ne postoje uvjeti za povrat vozila. Sud je ukazao da su predmeti u ovoj fazi postupka privremeno oduzeti u skladu sa zakonskim odredbama, te da će konačna odluka o vraćanju ili trajnom oduzimanju privremeno oduzetih predmeta biti donesena u daljnjem toku krivičnog postupka, nakon okončanja glavnog pretresa, ukoliko dođe do optuženja osumnjičenog R. S.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
13. Istakao je da u konkretnom slučaju, iako je apelant u žalbi tražio da Sud BiH obrazloži segment povrede apelantovog prava na imovinu u smislu javnog interesa i proporcionalnosti, sud nije tako postupio, te da je, iako je evidentno da je oduzeti automobil apelantovo vlasništvo, apelant osoba koja se bavi iznajmljivanjem vozila, da za navedeno vozilo i dalje otplaćuje kredit, kao i da nije ni na koji način sudjelovao u izvršenju krivičnog djela koje se stavlja na teret osumnjičenom, pa mu sud i dalje odbija vratiti oduzeti automobil. Apelant smatra da je takvo miješanje u njegovu imovinu nezakonito s obzirom na to da oduzimanje predmeta izvršenja krivičnog djela na osnovu odredbe člana 189. stav 6. KZFBiH pretpostavlja postojanje krivičnog djela, odnosno osuđujuću presudu, te se primjenom navedene odredbe ne može oduzimati imovina u fazi prethodnog postupka. Međutim, čak i da je oduzimanje imovine od apelanta zakonito, u konkretnom slučaju miješanje u njegovu imovinu nije opravdano s aspekta javnog interesa, odnosno miješanje u imovinu ne služi legitimnom cilju od javnog interesa. Naime, automobil sam po sebi ne predstavlja sredstvo za izvršenje krivičnih djela, već je u konkretnom slučaju ono apelantovo osnovno sredstvo pomoću kojeg on obavlja legitimnu djelatnost i ispunjava fiskalne i porezne obaveze u interesu društva. Prema tome, adekvatnim tumačenjem i iznalaženjem stvarnog javnog interesa, zaključilo bi se da je u općem interesu društva da zaštiti imovinu osoba koje obavljaju legitimnu djelatnost, koje su društveno korisne i koje nisu u sukobu sa zakonom, nego da od njih takvu imovinu oduzima, a potom ih upućuje da štetu potražuju od osoba protiv kojih je vođen krivični postupak. Apelant smatra da u konkretnoj situaciji ne postoji razumna proporcionalnost između sredstava koja se primjenjuju i cilja kojem se teži. Može se smatrati da je cilj odredbe člana 189. stav 6. KZBiH sprječavanje ponovnog počinjenja krivičnog djela krijumčarenja ljudi, međutim, sredstvo kojim se postiže taj cilj (oduzimanje imovine od osoba koje nisu počinitelji krivičnog djela) nije proporcionalno cilju koji se želi postići jer se takvo postupanje može odraziti na apelanta do te mjere da neće biti u mogućnosti obavljati svoju osnovnu djelatnost budući da nema kontrolu nad osobama kojima automobile iznajmljuje, odnosno na zakonitost ili nezakonitost njihovog ponašanja. Kako redovni sudovi nisu niti ispitali sve segmente povrede prava na imovinu, te kako je evidentno da miješanje u apelantovu imovinu nije opravdano s aspekta javnog interesa i predstavlja nerazmjeran teret za apelanta kao pojedinca, u odnosu na cilj koji se želi postići, apelant smatra da je evidentno da je u konkretnom slučaju povrijeđeno njegovo pravo na imovnu.
b)Odgovor na apelaciju
14. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da u pogledu apelantovih navoda cijeni da su osporena rješenja donesena na osnovu ispravno ocijenjenih činjenica konkretnog predmeta uz pravilnu primjenu ovlaštenja koje propisuje procesni krivični zakon BiH. Navedeno je da je na osnovu stanja u spisu utvrđen dovoljan stepen sumnje da je osumnjičeni kritične prilike koristio putničko motorno vozilo za izvršenje krivičnog djela krijumčarenja ljudi iz člana 189. KZBiH, koji u stavu 6. jasno propisuje da će se prijevozna sredstva upotrijebljena za izvršenje djela oduzeti. Na osnovu navedenog sud je stava da se nesporno radi o „predmetu“ koji se po KZBiH ima oduzeti, zbog čega slijedi da su ovlaštene službene osobe GPBiH nakon prethodno pribavljene saglasnosti Tužiteljstva, odnosno usmene naredbe sudije za prethodni postupak izvršile zakonito privremeno oduzimanje predmetnog vozila na osnovu odredbe člana 65. stav 1. ZKPBiH. Navedeno je da su osporene odluke donesene na samom početku istrage protiv osumnjičenog, odnosno neposredno nakon što su dokumentirani osnovi sumnje o počinjenju krivičnog djela kada je i privremeno oduzeto predmetno vozilo od osumnjičenog (13. augusta 2018. godine). S obzirom na navedeno, sud je ocijenio da je oduzimanje predmetnog vozila koje ima karakter „privremenog“ u skladu s procesnim ovlaštenjima, tj. u okvirima i pod uvjetima koje utvrđuje ZKPBiH. Ovo posebno iz razloga što na samom početku istrage istražni organi, pa tako ni sud, ne mogu raspolagati svim pravno relevantnim činjenicama koje bi predstavljale pouzdan osnov za zaključak da li je treća osoba (stvarni vlasnik) imala bilo kakva saznanja (ili uključenost) o inkriminiranim radnjama osumnjičenog. Sud smatra da takav zaključak ne mijenja sama činjenica da se apelant bavi iznajmljivanjem motornih vozila pa u takvoj situaciji prije okončanja istrage nije ni moguće donijeti odluku neopravdanosti miješanja u apelantovu imovinu, koje pitanje se pokreće apelacijom. Dalje, navedeno je da, osim što na opravdanost privremenog oduzimanja vozila za koje postoje osnovi sumnje da je upotrijebljeno za izvršenje krivičnog djela upućuje i odredba člana 74. stav 2. KZBiH, shodno kojoj se, u slučaju trajnog oduzimanja predmeta koji nisu vlasništvo učinitelja, ne dira u prava trećih osoba na naknadu štete od učinitelja, potrebno je napomenuti da je sud tokom daljnjeg krivičnog postupka upravo vodio računa da bi konfiskacija predmeta koji su upotrijebljeni za počinjenje krivičnog djela mogla nametnuti prevelik teret na treću stranu kojoj pripada navedena imovina. U tom smislu, navedeno je da je nakon okončanja krivične istrage, podizanja (i potvrđivanja) optužnice, te pravosnažnosti osuđujuće presude Suda BiH izrečene R. S. doneseno i Rješenje Suda BiH broj S1 3 K 029238 18 K2 od 22. aprila 2019. godine kojim je apelantu vraćeno predmetno vozilo. Ukazano je da na osnovu navedenog proizlazi da postupanjem Suda BiH u osporenim rješenjima apelant nije proizvoljno privremeno lišen imovine, odnosno da nije povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek jer su oba rješenja donesena zakonito i na osnovu dokaza.
15. Tužiteljstvo je navelo da smatra da osporenim odlukama Suda BiH nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu. Ukazano je da su u konkretnom slučaju predmeti bili oduzeti privremeno, o čemu je sud donio odluku na osnovu odredbe člana 189. stav 6. KZBiH. Nakon donošenja presude u predmetu protiv R. S., kojom je proglašen krivim za krivično djelo krijumčarenja ljudi, Sud BiH je donio Rješenje broj SI 3 K 029238 18 K2 od 22. aprila 2019. godine kojim je usvojen apelantov zahtjev za vraćanje privremeno oduzetog vozila, te je vozilo vraćeno apelantu. Na osnovu navedenog, Tužiteljstvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
16. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Krijumčarenje ljudi Član 189.
(1) Ko u namjeri pribavljanja za sebe ili drugog neke koristi nedozvoljeno prevede ili omogući prevođenje jednog ili više migranata ili drugih lica preko državne granice ili ko u tu svrhu sačini, nabavi ili posjeduje lažne putne ili lične isprave kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Ko vrbuje, preveze, sakrije, pruži zaštitu ili na drugi način omogući boravak krijumčarenih lica u Bosni i Hercegovini kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
[…] (6) Predmeti ili prijevozna sredstva upotrijebljena za izvršenje djela bit će oduzeti.
17. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH i 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 63.
Oduzimanje predmeta na osnovu naredbe za pretresanje (1) Nakon privremenog oduzimanja predmeta na osnovu naredbe za pretresanje, ovlaštena službena osoba će napisati i potpisati potvrdu u kojoj će navesti oduzete predmete i naziv Suda koji je izdao naredbu.
(2) Ako je predmet privremeno oduzet od određene osobe, potvrda iz stava 1.
ovog člana mora se uručiti toj osobi. Ako je predmet privremeno oduzet iz stana ili prostorije, takva potvrda mora se uručiti vlasniku, stanaru ili korisniku.
(3) Nakon oduzimanja predmeta na osnovu naredbe za pretresanje, ovlaštena službena osoba mora, bez odlaganja, vratiti Sudu naredbu i predati predmete i spisak oduzetih predmeta.
(4) Nakon prijema stvari oduzetih na osnovu naredbe za pretresanje, Sud će zadržati predmete pod nadzorom Suda do daljnje odluke ili odrediti da predmeti ostanu pod nadzorom podnositelja zahtjeva za izdavanje naredbe ili pod nadzorom ovlaštenog izvršitelja naredbe.
Odjeljak 2 - Privremeno oduzimanje predmeta i imovine Član 65.
Naredba za oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji se po KZ BiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se obezbijediti njihovo čuvanje.
(2) Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje Sud, na prijedlog Tužitelja ili na prijedlog ovlaštene službene osobe koja je dobila odobrenje od Tužitelja.
(3) Naredba za privremeno oduzimanje predmeta sadrži: naziv Suda, pravni osnov za privremeno oduzimanje predmeta, naznaka predmeta koji podliježu oduzimanju, ime osobe od koje se oduzimaju predmeti, mjesto oduzimanja predmeta i rok u kojem se predmeti trebaju oduzeti.
(4) Oduzimanje predmeta vrši ovlaštena službena osoba na osnovu izdate naredbe.
(5) Ko drži takve predmete, dužan ih je predati po naredbi Suda. Osoba koja ih odbije predati, može se kazniti do 50.000 KM, a u slučaju daljnjeg odbijanja - može se zatvoriti. Zatvor traje do predaje predmeta ili do završetka krivičnog postupka, a najduže 90 dana. Na isti način postupit će se prema službenoj ili odgovornoj osobi u državnom organu ili pravnoj osobi.
(6) Odredbe stava 5. ovog člana odnose se i na podatke pohranjene u kompjuteru ili sličnim uređajima za automatsku obradu podataka. Pri njihovom pribavljanju posebno će se voditi računa o propisima koji se odnose na čuvanje tajnosti određenih podataka.
(7) O žalbi protiv rješenja kojim je izrečena novčana kazna ili je naređen zatvor odlučuje vijeće. Žalba protiv rješenja o zatvoru ne zadržava izvršenje rješenja. (8) Pri oduzimanju predmeta naznačit će se gdje su pronađeni i opisat će se, a, po potrebi, i na drugi način osigurati utvrđivanje njihove istovjetnosti. Za oduzete predmete izdat će se potvrda.
(9) Mjere iz st. 5. i 6. ovog člana ne mogu se primijeniti prema osumnjičenom, odnosno optuženom niti osobama koje su oslobođene dužnosti svjedočenja.
Član 66.
Privremeno oduzimanje predmeta bez naredbe (1) Predmeti iz člana 65. stav 1. ovog zakona mogu se privremeno oduzeti i bez naredbe Suda ukoliko postoji opasnost od odlaganja. Ukoliko se osoba koja se pretresa izričito usprotivi oduzimanju predmeta, Tužitelj će u roku od 72 sata od izvršenog pretresanja podnijeti zahtjev sudiji za prethodni postupak za naknadno odobrenje oduzimanja predmeta.
(2) Ukoliko sudija za prethodni postupak odbije zahtjev Tužitelja, oduzeti predmeti se ne mogu koristiti kao dokaz u krivičnom postupku. Privremeno oduzeti predmeti će se odmah vratiti osobi od koje su oduzeti.
Član 74.
Vraćanje privremeno oduzetih predmeta Predmeti koji su u toku krivičnog postupka privremeno oduzeti vratit će se vlasniku, odnosno držatelju, kada u toku postupka postane očigledno da njihovo zadržavanje nije u skladu s članom 65. ovog zakona, a ne postoje razlozi na njihovo oduzimanje (član 391).
Član 391.
Oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji se po KZ BiH moraju oduzeti, oduzet će se i kad se krivični postupak ne završi presudom kojom se optuženi proglašava krivim, ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i interesi morala, o čemu se donosi posebno rješenje.
(2) Rješenje iz stava 1. ovog člana donosi sudija, odnosno vijeće u trenutku kad je postupak završen, odnosno kad je obustavljen.
(3) Rješenje o oduzimanju predmeta iz stava 1. ovog člana donosi sudija, odnosno vijeće i kad je u presudi kojom je optuženi proglašen krivim propušteno da se donese takva odluka.
(4) Ovjereni prijepis rješenja o oduzimanju predmeta dostavit će se vlasniku predmeta ako je vlasnik poznat.
(5) Protiv rješenja iz st. 1. do 3. ovog člana, vlasnik predmeta ima pravo na žalbu zbog nepostojanja zakonskog osnova za oduzimanje predmeta.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 3 K 029238 18 Kv 2 od 8. oktobra 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 11. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 23. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(k) Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine.
Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
24. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
25. Ustavni sud najprije podsjeća da se prilikom razmatranja je li došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvo mora utvrditi je li apelant titular prava koja se ubrajaju u član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U konkretnom slučaju osporenim presudama od osuđenog je oduzeto predmetno vozilo koje je kao prijevozno sredstvo upotrijebljeno za izvršenje krivičnog djela. Imajući u vidu da tokom postupka nije bilo sporno da je apelant vlasnik vozila, Ustavni sud konstatira da predmetno vozilo za apelanta predstavlja imovinu, odnosno da je apelant titular prava koje je zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
26. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće naravi i iskazuje načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu „različita“ u smislu da su nepovezana – drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u okviru općeg načela iskazanog u prvom pravilu (vidi, između ostalog, Evropski sud, AGOSI protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 24. oktobar 1986, stav 48, serija A, br. 108, te Centro Europa 7 S.r.l. i Di Stefano protiv Italije [VV], br. 38433/09, stav 185., ESLJP 2012. godine).
27. Polazeći od navedenog, Ustavni sud treba utvrditi je li osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovu imovinu, je li to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i je li to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa.
28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da osporene presude kojim je oduzeto apelantovo vozilo nesumnjivo predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na neometano uživanje imovine i lišavanje apelanta imovine. S obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud smatra da je primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje regulira uvjete pod kojima se pojedinac može lišiti imovine (vidi Evropski sud, Andonoski protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, br. 16225/08, stav 12, od 17. septembra 2015. godine).
29. Ustavni sud će, kao sljedeće, ispitati da li je Sud BiH opravdano lišio apelanta njegove imovine. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine: (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa načelom proporcionalnosti.
30. Razmatrajući pitanje jesu li osporene presude kojima je apelant lišen imovine zasnovane na zakonu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odluku o mjeri sigurnosti oduzimanja predmetnog vozila zasnovali na odredbi člana 189. stav 6. KZBiH kojom je propisano obavezno oduzimanje predmeta ili prijevoznih sredstava upotrijebljenih za izvršenje djela i onda kada nisu vlasništvo počinitelja krivičnog djela. Iz navedenog proizlazi da je pravni osnov za donošenje osporenih odluka propisan u zakonu koji ispunjava uvjete u pogledu dostupnosti, tj. pristupačnosti (objavljen je u službenom glasniku koji je javno glasilo) i jasnoće (s obzirom na to da su citirane odredbe KZBiH dovoljno jasno formulirane). Stoga, Ustavni sud zaključuje da je „miješanje“ u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je cilj odredbe člana 189. stav 6. KZBiH otklanjanje stanja ili uvjeta koji mogu utjecati da počinitelj ubuduće čini krivična djela iz čega proizlazi da ta mjera ima preventivnu funkciju. Iz navedenog proizlazi da je apelant lišen imovine u javnom interesu.
31. Nadalje, Ustavni sud mora razmotriti pitanje je li zakonito lišavanje apelanta njegove imovine, koje je u javnom interesu, proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.
32. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je predmetno vozilo oduzeto od treće osobe zbog osnovane sumnje da je počinila krivično djelo krijumčarenja ljudi. Predmetno vozilo je, osim otklanjanja stanja ili uvjeta koji bi omogućili ponovno činjenje krivičnog djela, oduzeto i u svrhu osiguranja dokaza. Pri tome je naglašeno da se radi o privremenom oduzimanje i da će vozilo biti vraćeno kad se za to steknu uvjeti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je sud u obrazloženju osporenih rješenja naveo da se u trenutku u kojem su rješenja donesena, s obzirom na fazu postupka u kojoj se predmet nalazio, nisu stekli uvjeti za vraćanje vozila, imajući u vidu navode Tužiteljstva o tome kako se još uvijek provode istražne radnje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je stava da je u okolnostima konkretnog predmeta postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa i apelantovog prava na mirno uživanje vlasništva, te da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovnu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno na osnovu odredbe člana 189. stav 6. KZBiH (zakonito), s ciljem otklanjanja stanja ili uvjeta koji mogu utjecati da počinitelj ubuduće čini krivična djela i osiguranja dokaza (u javnom interesu), te proporcionalno cilju kojem se težilo.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević