Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7079/18 (K. M.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kompenzacija
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 13
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 13
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-7079/18
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7079/18, rješavajući apelaciju Kemala Murića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se apelacija Kemala Murića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 024526 17 Rev od 28.
septembra 2018. godine, broj S1 3 P 024526 17 Gž od 16. oktobra 2017. godine i broj S1 3 P 024526 17 P od 7. augusta 2017. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kemala Murića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 024526 17 Rev od 28. septembra 2018. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Kemal Murić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mersiha Delić, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 024526 17 Rev od 28. septembra 2018. godine, broj S1 3 P 024526 17 Gž od 16. oktobra 2017. godine i broj S1 3 P 024526 17 P od 7. augusta 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), kao zakonskog zastupnika Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 4. maja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 11. maja 2020. godine, a Pravobranilaštvo 14. maja 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je podnio Sudu BiH tužbu radi naknade nematerijalne štetu zbog pretrpljenih duševnih bolova, povrede ugleda, časti i dostojanstva ličnosti u iznosu od 60.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude, pa do isplate. Prvostepenom Presudom Suda BiH broj S1 3 P 024526 17 P od 7. augusta 2017. godine obavezana je tužena da apelantu isplati iznos od 3.400,00 KM na ime nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova, povrede ugleda, časti i dostojanstva ličnosti sa zakonskom zateznom kamatom od 7. augusta 2017. godine, pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.092,40 KM, sve u roku od 30 dana od dana prijema presude, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 56.600,00 KM odbijen kao neosnovan.
6. U obrazloženju presude je navedeno da među parničnim strankama nisu sporne pravne činjenice, i to da je Sud BiH donio naredbu broj S1 2 K 020403 15 Krn od 21. decembra 2015. godine za pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari, pretresanje lica i privremeno oduzimanje predmeta, da je Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova – Federalna uprava policije Sarajevo izdala potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta pod brojem 10/4-40/15 od 22. decembra 2015. godine, da je Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 020403 15 Krn 2 od 25. decembra 2015. godine određen pritvor apelantu, da je Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 020403 16 Krn 4 od 19. januara 2016. godine ukinut pritvor apelantu, izrečena mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrana putovanja iz člana 126. st. 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), da je Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 020403 16 Krn 7 od 21. marta 2016. godine apelantu ukinuta mjera zabrane napuštanja boravišta, a određena mjera zabrane obaveznog povremenog javljanja određenom državnom organu iz člana 126. tačka a) stav 1. tačka d) ZKPBiH, da je Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 020403 16 Krn 11 od 29. novembra 2016. godine apelantu ukinuta mjera obaveznog povremenog javljanja određenom državnom organu, a da je utvrđena i dalje mjera zabrane putovanja, da je Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 020403 16 Kv 9 od 22. decembra 2016. godine apelantu ukinuta mjera zabrane putovanja, da je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine aktom broj T20 0 KTT 0011445 15 od 21. decembra 2016. godine obavijestilo apelanta da je donijelo naredbu o obustavi istrage u predmetu broj T20 0 KTT 0011445 15 zbog krivičnog djela organiziranje - pripadanje terorističkoj organizaciji iz člana 202. d) KZBiH, jer nema dovoljno dokaza da je počinio navedeno djelo, da se apelant 18. oktobra 2016. godine, 10. novembra 2016. godine, 20. decembra 2016. godine, 21. decembra 2016. godine i 22. decembra 2016. godine obratio Klinici za nuklearnu medicinu i endokrinologiju UKCS, da je apelantov sin od 14. januara 2016. do 18. januara 2016. godine bio hospitaliziran u UKCS, na Pedijatrijskoj klinici, da se apelant 19. januara 2017. godine obratio Ministarstvu pravde Bosne i Hercegovine koje ga je 27. januara 2017. godine obavijestilo da neće odlučivati zbog neosnovanog lišavanja slobode i da su razne novinske kuće i portali objavljivali vijesti o hapšenju apelanta. Među parničnim strankama je sporno bilo da li je tužena odgovorna za naknadu nematerijalne štete zbog neosnovanog lišavanja slobode (pravni osnov) i visina tužbenog zahtjeva.
7. Pravni osnov tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete Sud BiH je našao u odredbama člana 436. stav 1. ZKPBiH, kojim je propisano da pravo na naknadu štete pripada licu koje je bilo u pritvoru, a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka, ili je postupak obustavljen, ili je pravosnažnom presudom oslobođeno optužbe, ili je optužba odbijena, licu koje je izdržavalo kaznu lišavanja slobode, a povodom ponavljanja krivičnog postupka izrečena mu je kazna lišavanja slobode u kraćem trajanju od kazne koju je izdržalo, ili mu je izrečena krivičnopravna sankcija koja se ne sastoji u lišavanju slobode, ili je proglašeno krivim, a oslobođeno kazne, licu koje je, usljed pogreške ili nezakonitog rada organa, neosnovano lišeno slobode, ili je zadržano duže u pritvoru ili ustanovi za izdržavanje kazne ili mjere, licu koje je u pritvoru provelo duže nego što traje kazna zatvora na koju je osuđeno. Na osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu štete, po ocjeni Suda BiH, nije bilo od utjecaja apelantovo pravo na podnošenje zahtjeva za objavu odluke iz krivičnog postupka, jer zahtjev za objavljivanje oslobađajuće presude, u smislu odredbe člana 437. ZKPBiH, ne predstavlja tužiteljevu (apelantovu) obavezu, već pravo koje ne isključuje mogućnost podnošenja zahtjeva za naknadu štete. Naime, zahtjev za naknadu nematerijalne štete u vidu moralnog zadovoljstva ne isključuje pravo i za novčanu naknadu nematerijalne štete pod uvjetom da mu je prouzrokovana šteta u vidu pretrpljenih duševnih bolova, te da intenzitet njihovog trajanja opravdava dosuđivanje naknade. Budući da ZKPBiH ne precizira vrste pripadajuće naknade štete, niti način određivanja visine naknade, šteta se presuđuje prema općim pravilima o naknadi štete koja su propisana odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
8. Odlučujući o visini naknade na ime nematerijalne štete, Sud BiH se pozvao na odredbe člana 200. st. 1. i 2. pri čemu je prezentirao sadržaj navedene odredbe. Pri tome, kako je naveo u obrazloženju presude, Sud se, prije svega, vodio kriterijem povrede osnovnih ljudskih prava
- prava na ličnu slobodu i sigurnost i prava na privatni i porodični život koji je propisan kako ustavnim katalogom ljudskih prava iz člana II/3. Ustava BiH, tako i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prilikom odlučivanja o visini nematerijalne štete Sud je imao u vidu težinu i prirodu krivičnog djela za koje se apelant teretio, organiziranje - pripadanje terorističkoj grupi iz člana 202. d) KZBiH u vezi sa krivičnim djelom terorizam iz člana 201. stav 1. a u vezi sa stavom 5. tačka 1. KZBiH, koje spada u grupu krivičnih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom (Glava XVII), vrijeme provedeno u pritvoru (22. decembar 2015 - 19. januar 2016. godine) u trajanju od 29 dana, da su mu bile određene mjere zabrane, i to zabrana napuštanja mjesta boravišta od 19. januara 2016. do 23. marta 2016. godine, obavezno povremeno javljanje određenom državnom organu od 23. marta 2016. do 29. novembra 2016. godine i mjera zabrane putovanja koja je trajala od 19. januara 2016. do 22. decembra 2016. godine, da se krivični postupak vodio u periodu od 25. decembra 2015. do 22. decembra 2016. godine, da je njegovo hapšenje snimala Federalna televizija, da su o njegovom hapšenju pisali razne novinske kuće i Internet-portali, da se ne radi o javnoj ličnosti, nego o prosječnom građaninu Bosne i Hercegovine, da apelant nije bio osuđivan, da je mlađe životne dobi (36 godina), da je otac četvoro malodobne djece, odnos komšija prema njemu tokom i nakon postupka, iskaz svjedoka - apelantovog brata, koji nije u suprotnosti sa navodima tužbe i apelantovim iskazom, te apelantovu medicinsku dokumentaciju i nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke. Iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, kako je navedeno u obrazloženju presude, proizlazi da je u periodu od momenta hapšenja do momenta puštanja došlo do narušavanja apelantove psihičke ravnoteže, odnosno psihičkih tegoba u vidu neizvjesnosti i straha od kazne, ugroženosti, nelagode, osjećanja bespomoćnosti, te da je apelant trpio duševnu bol jakog intenziteta u trajanju od 30 dana, srednjeg dva mjeseca i blagog tri mjeseca, pa je apelantu naknadu nematerijalne štete dosudio u iznosu od 3.400,00 KM, smatrajući da navedeni iznos predstavlja adekvatnu satisfakciju. Naknada nematerijalne štete zbog neosnovanog lišavanja slobode je dosuđena u jedinstvenom iznosu, jer lice koje je neosnovano lišeno slobode trpi jedan vid nematerijalne štete u kojoj su supsumirani svi ostali zakonom normirani pravni osnovi nematerijalne štete (fizički bolovi, duševni bolovi zbog umanjenja opće životne aktivnosti, naruženost, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, kao i za strah), pri čemu je, kako je navedeno, Sud uzeo u obzir sve okolnosti slučaja koje su se mogle ocijeniti u ovome postupku a koje su utjecale na prirodu, težinu i trajanje duševnih patnji kod apelanta. Sud je naveo da je posebno vodio računa o svrsi davanja novčane naknade prilikom odlučivanja o njenoj visini, jer je nematerijalna šteta po svojoj prirodi takva da je nije moguće naknaditi isplatom protivvrijednosti u novcu. Ona se ne dosuđuje zato što novac predstavlja njenu cijenu, već zato što se oštećenom želi omogućiti da putem nje pribavi neko zadovoljstvo i da se na taj način, što je moguće potpunije, uspostavi narušena psihička i emocionalna ravnoteža.
9. Po shvatanju Suda BiH, neosnovanim lišavanjem slobode (boravkom u pritvoru 29 dana) apelantu nije pogoršano zdravstveno stanje, jer to proizlazi iz provedenih materijalnih dokaza - medicinske dokumentacije - otpusnog pisma Klinike za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma od septembra 2002. godine, kojim je apelantu dijagnosticiran dijabetes mellitus typus 1, kao i endokrinološkog nalaza KCUS od 10. novembra 2016. godine kojim je apelantu uspostavljena identična dijagnoza. Nadalje, iz endokrinološkog nalaza KCUS od 22. decembra 2016. godine proizlazi da je apelantu uspostavljena dijagnoza dijabetes mellitus typus 2b, znači, nakon ukidanja mjera zabrane. Kako je od trenutka puštanja na slobodu zbog neosnovanog pritvora, pa do uspostavljene nove dijagnoze stadija bolesti tužitelja protekao vremenski period od 11 mjeseci, Sud BiH je smatrao da predmetno neosnovano lišavanje slobode nije imalo odlučujući utjecaj na apelantovo zdravstveno stanje. Također je ocijenjeno da ni mjere zabrane nisu mogle značajno utjecati na njegovo zdravstveno stanje, što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke od 31. maja 2017. godine, kao i iskaza datog 18. jula 2017. godine u kojem je naveo da je apelant trpio duševnu bol u vremenskom periodu od ukupno šest mjeseci, a da mjere zabrane nisu bile takvog intenziteta i obima da bi ispunjavale uvjete za postavljanje dijagnoze - psihičke tegobe, koje bi utjecale na novouspostavljenu dijagnozu stadija dijabetesa, a što bi utjecalo na drugačije dosuđivanje visine naknade nematerijalne štete.
10. Presudom drugostepenog građanskog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 024526 17 Gž od 16. oktobra 2017. godine apelantova žalba je djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena u st. I i II izreke na način da je tužena obavezana da apelantu na ima naknade nematerijalne štete isplati iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 7. augusta 2017. godine do isplate, u roku od 30 dana od dana dostavljanja drugostepene presude, dok je stavom II izreke odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa. Stavom III odluka o troškovima je ostala neizmijenjena, a stavom IV je odbijena žalba tužene.
11. Prema shvatanju drugostepenog vijeća, prilikom odlučivanja o adekvatnoj satisfakciji koja će omogućiti apelantu da ublaži posljedice štetnog slučaja prvostepeni sud je pravilno pošao od nalaza i mišljenje vještaka medicinske struke koje je u cijelosti prihvatio kao objektivne i stručne, ocjenjujući istovremeno nespornu činjenicu da je tužitelj bio u pritvoru 29 dana i pod mjerama zabrane u vremenskom periodu od nepunih 12 mjeseci. Međutim, u pogledu odlučivanja o visini nematerijalne štete, prvostepeni sud nije pravilno primijenio odredbu člana 200. ZOO tako što je ustanovio da bi iznos od 3.400,00 KM bio adekvatan dužini trajanja bolova koje je utvrdio vještak medicinske struke. Naime, po ocjeni drugostepenog vijeća, prvostepeni sud nije pravilno odredio visinu nematerijalne štete s obzirom na to da iz nalaza vještaka jasno proizlazi da je apelant trpio bolove jakog intenziteta mjesec dana, srednjeg intenziteta dva mjeseca i blagog tri mjeseca, što sve ukazuje da je tužitelj trpio duševne bolove različitog intenziteta i za vrijeme pritvora i za vrijeme mjera zabrane. Također je istaknuto da se izrečene mjere zabrane ne mogu staviti u isti režim sa pritvorom i kaznom zatvora, te da su, prema nalazu vještaka, kod apelanta za vrijeme kućnog pritvora i drugih mjera zabrane duševni bolovi i patnja bili izraženi od srednjeg intenziteta do blagog. Međutim, imajući u vidu dužinu trajanja mjera zabrane (nepunih dvanaest mjeseci), kao i sadržaj mjera, to ukazuje da je apelantu u dužem vremenskom periodu bilo ograničeno pravo na slobodu kretanja. Imajući u vidu ukupne štetne posljedice, te činjenicu da je apelantu otežano ponovno vraćanje životu zbog načina hapšenja, pretresanja stana, da je akt hapšenja medijski praćen (prisustvo Federalne televizije), da mu je zdravstveno stanje pogoršano na način da je nastupila progresija šećerne bolesti, drugostepeno vijeće je ocijenilo da bi novčana naknada iz osnova neosnovanog lišavanja slobode i ukupnih štetnih posljedica za vrijeme trajanja pritvora i mjera zabrane, vodeći računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi, iznosila 5.000,00 KM.
12. Presudom revizijskog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 024526 17 Rev od 28. septembra 2018. godine apelantova revizija je djelimično uvažena i preinačen je stav III izreke drugostepene presude na način da se obavezuje tužena da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.864,60 KM u roku od 30 dana od dana prijema presude. U preostalom dijelu revizija je odbijena.
13. Revizijsko vijeće je smatralo da je drugostepeno građansko vijeće Suda BiH na ispravan način ocijenilo činjenicu da je apelantu mjera pritvora trajala ukupno 29 dana, dok su mjere zabrane bile na snazi više od 11 mjeseci, te da mu je primjenom odredbe člana 436. stav 1. ZKPBiH dosudilo naknadu nematerijalne štete, odmjeravajući je na iznos od 5.000,00 KM, a odbijajući ga u preostalom dijelu do ukupnog iznosa od 60.000,00 KM, pri čemu je svoju odluku da visinu naknade nematerijalne štete poveća sa iznosa od 3.400,00 KM, dosuđenog prvostepenom odlukom, na iznos od 5.000,00 KM zasnovalo na konkretnim okolnostima slučaja, i to na ukupnim štetnim posljedicama nastalim po apelanta za vrijeme boravka u pritvoru i za vrijeme trajanja mjera zabrane, stepenu, intenzitetu i dužini trajanja duševnih bolova, načinu hapšenja, kao i pogoršanom zdravstvenom stanju tužitelja.
14. Prema ocjeni revizijskog vijeća, drugostepena presuda, kojom je žalba djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena na način da je tužena obavezana da tužitelju na ime nematerijalne štete isplati iznos od 5.000,00 KM, donesena je uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Revizijsko vijeće je ocijenilo neosnovanima apelantove navode da takvu svoju odluku drugostepeno vijeće nije opravdalo jasnim, valjanim i potpunim razlozima. Naime, u predmetnom slučaju donesena je naredba o obustavi istrage u krivičnom predmetu koji se vodio protiv apelanta, te on, u smislu odredbe člana 436. stav 1. tačka a) ZKPBiH, nesumnjivo ima pravo na naknadu štete s obzirom na to da je u konkretnom slučaju osnov za naknadu štete direktno vezan za ishod krivičnog postupka, bez obzira na pitanje zakonitosti i osnovanosti pritvora. Međutim, kako šteta i njena naknada (vrsta štete, način utvrđivanja i visina) nisu posebno regulirane ZKPBiH, na ova pitanja se primjenjuju odredbe člana 200. ZOO. Navedena odredba propisuje mogućnost da se dosudi nematerijalna šteta i za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, kao i za strah, ako ustanovi da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju. I prema shvatanju revizijskog vijeća, drugostepeno vijeće je pravilno ocijenilo nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra, prof. dr. Abdulaha Kučukalića, iz kojih jasno proizlazi da je u toku perioda trajanja istrage kod apelanta došlo do narušavanja psihičke ravnoteže, te pojave psihičkih tegoba u vidu zabrinutosti, straha od kazne, straha od egzistencijalne ugroženosti, nesanice, pojačane anksioznosti, osjećanja bespomoćnosti, poniženosti. Dalje, vještak je utvrdio da je kod apelanta, uslijed doživljenog stresa prilikom određivanja pritvora, došlo do naglog pogoršanja zdravstvenog stanja, da je četiri puta dnevno morao da prima inzulin zbog visokih vrijednosti šećera u krvi, kao i da je bio u veoma lošem fizičkom stanju. Zbog svega nabrojanog, vještak je ustanovio da je apelant trpio duševnu bol jakog intenziteta 30 dana, srednjeg intenziteta dva mjeseca i blagog intenziteta tri mjeseca. Shodno svemu navedenom, po ocjeni revizionog vijeća, drugostepeno vijeće je pravilno primijenilo materijalno pravo kada je apelantu dosudilo jedinstvenu naknadu zbog neosnovanog lišavanja slobode i ukupnih štetnih posljedica proizašlih iz toga. Duševni bolovi zbog neosnovanog lišavanja slobode predstavljaju jedinstveni vid štete koji obuhvata sve štetne posljedice nematerijalne štete u vezi sa ličnošću oštećenog proizašle iz neosnovanog lišavanja slobode. Za ovu štetu dosuđuje se jedan iznos naknade pri čijem odmjeravanju sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja (ugled koji je oštećeni ranije uživao u svojoj sredini, odnos sredine prema njemu poslije osude, odnosno lišavanja slobode, težina i priroda krivičnog djela, vrijeme trajanja lišavanja slobode i sve druge okolnosti koje su utjecale na prirodu, težinu i trajanje duševnih bolova).
15. Nadalje, reviziono vijeće je istaklo da kod određivanja visine naknade, odnosno primjene orijentacionih kriterija, Sud nema čvrstih mjerila, pa u svakom konkretnom slučaju mora voditi računa o intenzitetu i dužini trajanja duševnih bolova lica neosnovano lišenog slobode, jer u konačnici, visina naknade mora biti razmjerna pretrpljenoj šteti i u pravoj mjeri doprinijeti uspostavljanju psihičke ravnoteže kod oštećenog. Parametri kojima se Sud rukovodi u svakom pojedinačnom slučaju su objektivne prirode, kao što su dužina boravka u pritvoru, težina i priroda krivičnog djela koje se oštećenom stavljalo na teret, interesiranje javnosti za lišavanje slobode i sl., ali i subjektivne prirode kao društveni ugled koji je oštećeni uživao prije lišavanja slobode, odnos sredine prema njemu nakon puštanja iz pritvora, porodične prilike, zanimanje, zdravstveno stanje poslije štetnog događaja i dr. Sve navedene okolnosti, svaka pojedinačno i sve zajedno, treba da posluže Sudu pri odmjeravanju visine naknade nematerijalne štete, dok Sud treba da vodi računa da se dosuđenom naknadom ne pogoduje težnjama koje su nespojive s njenom prirodom i društvenom svrhom u skladu sa članom 200. stav 2. ZOO. U skladu s navedenim, po mišljenju revizijskog vijeća, „drugostepeno vijeće je ispravno ocijenilo sve posljedice proizašle iz neosnovanog lišavanja slobode i određivanja svih mjera zabrane (prije svega kućnog pritvora), a za koje je i sam vještak medicinske struke utvrdio putem svog nalaza i mišljenja, u smislu duševnih bolova jakog intenziteta u trajanju od mjesec dana, srednjeg intenziteta u trajanju od dva mjeseca i blagog intenziteta u trajanju od tri mjeseca“. Također je imalo u vidu način na koji je izvršen pretres i hapšenje tužitelja, medijsko praćenje cijelog postupka u kome je apelant bio jedan od osumnjičenih, njegovo pogoršano zdravstveno stanje, kao i poteškoće prilikom ponovnog uključivanja u životnu sredinu. Shodno izloženom, drugostepeno vijeće je pravilno dosudilo naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM, kao adekvatnu satisfakciju za sve duševne bolove prouzrokovane neosnovanim lišavanjem slobode i ograničenim pravom na slobodu kretanja određivanjem mjera zabrane.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant smatra da su navedena prava povrijeđena zbog proizvoljne ocjene izvedenih dokaza, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant ukazuje da naknada na ime nematerijalne štete, zbog neosnovanog lišavanja slobode, nije pravično dosuđena jer su sudovi proizvoljno ocijenili provedene dokaze u pogledu njegovog narušenog zdravstvenog stanja, a da nisu u dovoljnoj mjeri ocijenjene i druge okolnosti ovog vida naknade štete kao što su težina optužbi, vremenski period u kom je neosnovano bio u pritvoru i pod mjerama zabrane, okolnosti lišavanja slobode, naročito medijska popraćenost, porodične prilike, kao i druge relevantne okolnosti koje su od značaja za pravilnu primjenu odredaba člana 200. ZOO, što ukazuje da utvrđena visina naknade za ovaj vid štete ne predstavlja pravičnu satisfakciju, shodno težini optužbi i trajanju pritvora i mjera zabrane.
b)Odgovor na apelaciju
17. Sud BiH i Pravobranilaštvo su u odgovoru na apelaciju naveli da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na koja se u apelaciji pozvao, te da su osporene odluke pravilne i zakonite.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 36/04, 84/07, 58/13, 94/16) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 36/04, 84/07, 58/13, 94/16), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 13.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje Sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
19. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 11.
Pravo na odštetu i rehabilitaciju Osoba koja je neopravdano osuđena za krivično djelo ili je bez osnova lišena slobode ima pravo na rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz budžetskih sredstava, kao i druga prava utvrđena zakonom.
Član 434.
Podnošenje tužbe nadležnom sudu za naknadu štete (1) Ako zahtjev za naknadu štete ne bude usvojen ili po njemu nadležno ministarstvo Bosne i Hercegovine ne donese odluku u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, oštećeni može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete.
(2) Ako je postignut sporazum samo u dijelu odštetnog zahtjeva, oštećeni može podnijeti tužbu u pogledu ostatka zahtjeva.
(3) Tužba za naknadu štete podnosi se protiv Bosne i Hercegovine.
Član 436.
Ostale osobe kojima pripada pravo na naknadu štete (1) Pravo na naknadu štete pripada:
a) osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka ili je postupak obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena od optužbe ili je optužba odbijena, [...]
20. Zakon o obligacionim odnosima(«Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
a) Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost
23. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 5. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana 5. stav 5. Evropske konvencije i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
24. Član 5. stav 5. Evropske konvencije glasi:
Svako ko je bio žrtva hapšenja ili pritvaranja u suprotnosti sa odredbama ovog člana ima izvršno pravo na odštetu.
25. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
26. U pogledu povrede prava iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije, Ustavni sud napominje da je za ispunjenje formalnih uvjeta za ustavnu zaštitu ovog prava neophodno, prije svega, da se utvrdi kršenje jednog ili više prava zaštićenih prethodnim stavovima člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje na sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) iz slučaja Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka od 28. septembra 1994. godine, Serija A, broj 300, stav 81) prema kojoj je očigledno da aplikant mora iscrpiti sve domaće efektivne pravne lijekove u pogledu navoda u vezi sa članom 5. st. od 1. do 4. da bi realizirao odštetni zahtjev iz stava 5. člana 5. Evropske konvencije, da je obavezan da dođe do konačne odluke o povredi jednog od navedenih stavova ovog člana, te da na osnovu takve odluke kao „žrtva hapšenja ili lišavanja slobode suprotno odredbama“ člana 5. traži obeštećenje u okviru domaćeg pravnog sistema. U konkretnom slučaju pravo na odštetu zbog lišavanja slobode proizlazi i može da se ostvari prema relevantnim odredbama ZKPBiH. Tako je članom 436. stav 1.a) ZKPBiH propisano: „Pravo na naknadu štete pripada licu koje je bilo u pritvoru, a krivični postupak nije pokrenut, ili je postupak obustavljen, ili je pravomoćnom presudom pritvoreni oslobođen optužbe, ili je optužba odbijena, [...].“ Kako u predmetnom slučaju pravo na naknadu štete proizlazi samo iz ZKPBiH, jer nije utvrđeno kršenje bilo kojeg prava iz člana 5. st. od 1. do 4. Evropske konvencije, ne mogu se primijeniti garancije iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije, slijedom čega Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
27. Stoga, imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
b) Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 024526 17 Rev od 28. septembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. oktobra 2018. godine a apelacija je podnesena 3. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
32. Imajući u vidu suštinu apelantovog tužbenog zahtjeva, dakle, zaštitu prava na čast i ugled zbog neosnovanog lišavanja slobode i iz toga proisteklog prava na naknadu štete, Ustavni sud konstatira da je predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelacija pokreće, ispitati da li je osporena odluka Suda BiH zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba materijalnog prava.
35. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 754/14 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 754/14 od 31. marta 2017. godine, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao apelacione navode u vezi sa utvrđivanjem naknade nematerijalne štete prouzrokovane neosnovanim lišavanjem slobode.
36. Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci, imajući u vidu i stavove Evropskog suda zauzete u predmetu Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi, Evropski sud, Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 18139/91 od 13. jula 1995. godine) u kojem se Evropski sud, osim suštine zahtjeva iz člana 10. Evropske konvencije, dakle, prava na slobodu izražavanja, bavio primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvenciju u kontekstu dosuđene naknade nematerijalne štete, zaključio da se Ustavni sud može, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, upustiti u raspravljanje dosuđene naknade štete sa aspekta njene proporcionalnosti, i to u odnosu na elemente iz kojih se formira novčana naknada kao pravična zadovoljština za neosnovano lišavanje slobode, imajući pri tome u vidu da se taj iznos naknade štete „utvrđuje na osnovu specifičnih okolnosti svakog konkretnog slučaja“, dakle i ovog, na bazi elemenata iz kojih se formira novčana naknada bez ulaska u njenu visinu, odnosno njen obim.
37. Nadalje, analizirajući obrazloženja presuda Suda BiH, Ustavni sud je u citiranoj odluci ocijenio da je Sud BiH u žalbenom i revizionom postupku propustio da dovede iznos dosuđene nematerijalne štete u kontekst materijalnog prava u pogledu specifičnih okolnosti koje se tiču apelanta (jasno navedenih u prvostepenoj presudi) i, s tim u vezi, kontekst zahtjeva proporcionalnosti, dakle, nematerijalnih vrijednosti koje se tiču apelanta kao ljudskog bića, a zatim kao pripadnika određene društvene zajednice, i to s njegovog građanskopravnog aspekta, pa proizlazi zaključak da je iznos nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda proizašle zbog neosnovanog lišavanja slobode u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno odmjeren, konkretno, propuštanjem dovođenja u vezu specifičnih okolnosti (svakog pojedinog slučaja) i, s tim u vezi, proporcionalnosti (tačka 31. odluke).
38. Također, u citiranoj odluci Ustavni sud je podsjetio da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII, i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28), što predstavlja vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua odlikuje tim kategorijama koje su sastavni i neodvojivi dio njezine ličnosti. Čast se najčešće definira kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. vanjskoj časti, koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na taj način određeni čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati s različitih aspekata, pa i sa aspekta njihove građanskopravne zaštite (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2814/13 od 20. aprila 2016. godine, stav 42, dostupna na www.ustavnisud.ba).
39. Dovodeći navedeno u vezu sa predmetnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je revizijsko vijeće Suda BiH prilikom razmatranja apelantovih revizionih prigovora, koji su suštinski identični ovim iz apelacije, utvrdilo da oni nisu osnovani, jer je drugostepeni sud prilikom odmjeravanja ovog vida štete u dovoljnoj mjeri ocijenio specifične okolnosti konkretnog slučaja kao što su težina krivične optužbe, dužina trajanja pritvora i mjera zabrane, nalaz i mišljenje vještaka, apelantovu životnu dob, njegove porodične okolnosti i sl., ocijenivši da iznos od 5.000,00 KM predstavlja adekvatnu satisfakciju za sve duševne bolove prouzrokovane neosnovanim lišavanjem slobode i određivanjem mjera zabrane, te da je pravilno primijenjena odredba člana 200. ZOO.
40. Ustavni sud zapaža da je revizijsko vijeće Suda BiH do takvog zaključka došlo na osnovu slobodne sudijske procjene, i to ponovnom analizom relevantnih okolnosti konkretnog slučaja koje su navedene u obrazloženju presude, dajući argumentirano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim i suprotnim principima koje je Ustavni sud prethodno iznio. Ustavni sud uočava da je reviziono vijeće Suda BiH istaklo da kod određivanja visine naknade, odnosno primjene orijentacionih kriterija, Sud nema čvrstih mjerila, pa u svakom konkretnom slučaju mora voditi računa o intenzitetu i dužini trajanja duševnih bolova lica neosnovano lišenog slobode, jer u konačnici visina naknade mora biti razmjerna pretrpljenoj šteti i u pravoj mjeri doprinijeti uspostavljanju psihičke ravnoteže kod oštećenog, a parametri kojima se Sud rukovodi u svakom pojedinačnom slučaju su objektivne prirode, kao što su dužina boravka u pritvoru, težina i priroda krivičnog djela koje se oštećenom stavljalo na teret, interesiranje javnosti za lišavanje slobode i sl., ali i subjektivne prirode kao društveni ugled koji je oštećeni uživao prije lišavanja slobode, odnos sredine prema njemu nakon puštanja iz pritvora, porodične prilike, zanimanje, zdravstveno stanje poslije štetnog događaja i dr. Rukovodeći se navedenim, revizijsko vijeće je zaključilo da je drugostepeno vijeće ispravno ocijenilo sve posljedice proizašle iz neosnovanog lišavanja slobode i određivanja svih mjera zabrane, imajući u vidu nalaz vještaka medicinske struke, kao i način na koji su izvršeni pretres i hapšenje apelanta, medijsko praćenje cijelog postupka u kome je apelant bio jedan od osumnjičenih, njegovo pogoršano zdravstveno stanje, kao i poteškoće prilikom ponovnog uključivanja u životnu sredinu.
41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da Sud BiH nije propustio da dovede iznos dosuđene nematerijalne štete u kontekst materijalnog prava u pogledu specifičnih okolnosti koje se tiču apelanta (jasno navedenih u presudama) i, s tim u vezi, kontekst zahtjeva proporcionalnosti, dakle, nematerijalnih vrijednosti koje se tiču apelanta kao ljudskog bića, a zatim kao pripadnika određene društvene zajednice, i to s njegovog građanskopravnog aspekta, pa ne proizlazi zaključak da je iznos nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda proizašle zbog neosnovanog lišavanja slobode u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno odmjeren, konkretno, propuštanjem dovođenja u vezu sa specifičnim okolnostima (svakog pojedinog slučaja) i, s tim u vezi, proporcionalnosti.
42. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do arbitrarnog određivanja iznosa naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišavanja slobode, što bi posljedično dovelo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje, te stoga zaključuje da osporenim presudama nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporenih presuda u okolnostima konkretnog slučaja ne proizlazi da je arbitrarno određen iznos na ime naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišavanja slobode.
44. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević