Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-760/19 (M. B.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Pristup sudu
  • Građanski postupak
  • Bračna stečevina
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-760/19

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 760/19, rješavajući apelaciju Mirsada Brčaninovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Mirsada Brčaninovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 102394 17 Rev od 20. novembra 2018. godine.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Mirsadu Brčaninoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati Mirsadu Brčaninoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirsada Brčaninovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 102394 17 Rev od 20. novembra 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirsad Brčaninović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnio je 18. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 102394 17 Rev od 20. novembra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i R. M. (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 6. jula 2020. i 12. jula 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 16. jula 2020. do 21. augusta 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je podnio tužbu 28. oktobra 2011. godine.

6. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 102394 11 P od 29. novembra 2013. godine tužena je obavezana da apelantu isplati protivvrijednost novčanog iznosa od 13.140,71 EUR u iznosu od 25.691,18 KM i protivvrijednost novčanog iznosa od 9.293,00 USD u iznosu 14.435,34 KM, obračunatim po srednjem kursu Centralne banke BiH, kursnoj vrijednosti EUR i USD dolara na dan 23. februara 2009. godine sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je pravosnažnom presudom Općinskog suda od 16. aprila 2007. godine utvrđeno da bračnu imovinu parničnih stranaka s jednakim suvlasničkim dijelovima, između ostalog, čini i novčani iznos od 26.281,42 EUR na računu koji je otvoren kod Paffrather Raiffeisen banke i novčani iznos od 18.586,00 USA dolara na štednom računu kod Tuzlanske banke d.d. Tuzla, te da je tužena dužna trpjeti da se izvrši dioba navedene bračne stečevine. Također je utvrđeno da je tužena podigla navedene novčane iznose s bankovnih računa nakon faktičkog prekida bračne zajednice. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da je donošenjem pravosnažne presude kojom je utvrđena bračna stečevina parničnih stranaka za tuženu otpao osnov za korištenje i raspolaganje sa ½ novčanih sredstava na bankovnim računima jer je utvrđeno da ½ tih novčanih sredstava čini apelantovu imovinu, te da je apelantov suvlasnički dio na predmetnim novčanim sredstvima bez pravnog osnova prešao u imovinu tužene. Stoga je usvojio apelantov tužbeni zahtjev na osnovu odredaba čl. 210. st. 4. i 214. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tome je Općinski sud ocijenio neosnovanim navode tužene da je predmetna tužba preuranjena i da je apelant trebao pokrenuti vanparnični postupak s ciljem izvršenja pravosnažne presude kojom je utvrđena bračna stečevina jer ni u predmetnom postupku nije dokazano da se na štednim računima nalaze novčana sredstva koja su predmet bračne stečevine parničnih stranaka.

8. Općinski sud je 6. februara 2014. godine Kantonalnom sudu dostavio spis na postupanje po žalbi tužene.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 102394 14 Gž od 10. februara 2017. godine djelimično je uvažena žalba tužene i preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu po srednjem kursu Centralne banke BiH, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena, te su odbijeni zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

10. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe čl. 210. st. 4. i 214. ZOO kada je obavezao tuženu da apelantu isplati protivvrijednost novčanog iznosa 13.140,71 EUR u visini od 25.691,18 KM i protivvrijednost novčanog iznosa od 9.293,00 USA dolara u visini od 14.435,34 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. februara 2009. godine pa do isplate, za što je prvostepeni sud dao valjane činjenične i pravne razloge. Kantonalni sud je, međutim, istakao da su osnovani žalbeni navodi tužene da je pobijanom presudom prvostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev zato što je apelant konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom potraživao isplatu protivvrijednosti novčanih iznosa u konvertibilnim markama obračunatim po kursnoj vrijednosti na dan 23. februar 2009. godine, na šta je prvostepeni sud dodao riječi „srednjem kursu Centralne banke BiH“. U konačnici je ocijenio neosnovanim žalbene navode da apelant nije mogao zahtijevati isplatu predmetnih novčanih sredstava u parničnom postupku već u postupku diobe ili eventualno izvršnom postupku jer je utvrđeno da se novčana sredstva ne nalaze na bankovnim računima zbog čega apelant nije ni mogao tražiti diobu novčanih sredstava u vanparničnom postupku. Pri tome je istakao da se radi o utvrđujućim (deklaratornim) presudama koje nemaju svojstvo naloga i nisu podobne za izvršenje, pa apelant nije mogao tražiti isplatu ni u izvršnom postupku.

11. Općinski sud je 13. aprila 2017. godine Vrhovnom sudu dostavio predmetni sudski spis na odlučivanje po reviziji tužene.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 102394 17 Rev od 20. novembra 2018. godine usvojena je revizija tužene i preinačene su nižestepene presude na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, te je apelant obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka.

13. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje nižestepenih sudova, te je zauzeo stanovište da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da je odredba člana 210. st. 1. i 4. ZOO-a valjan pravni osnov za usvajanje predmetnog tužbenog zahtjeva. Ukazao je da pravila o podjeli bračne stečevine propisuje Porodični zakon (čl. 255–257) i da ta pravila podrazumijevaju diobu koja je propisana odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima (čl. 18–20), Zakona o vanparničnom postupku (čl. 161–167) i Zakona o izvršnom postupku (čl. 218–222). U vezi s tim je istakao da iz činjeničnih utvrđenja u predmetnom postupku proizlazi da apelant nije ni podnosio prijedlog za diobu bračne stečevine u skladu s nalogom iz pravosnažne presude Općinskog suda od 16. aprila 2007. godine, kojom presudom je određeno da je tužena dužna trpjeti da se izvrši dioba navedene bračne stečevine. Vrhovni sud je pri tome naglasio da je apelant mogao pokrenuti postupak diobe stvari na osnovu odredbe člana 161. Zakona o vanparničnom postupku, te da je navedeni postupak, u slučaju da se utvrdi da nema sredstava na predmetnim bankovnim računima, mogao biti nastavljen prema odredbama čl. 198–200. Zakona o izvršnom postupku, imajući u vidu da po svojoj prirodi dioba suvlasništva predstavlja naplatno stjecanje onoga što suvlasnik diobom stječe. S obzirom na to da apelant ima izvršnu ispravu – presudu na osnovu koje može ostvariti pravo na svoj udio u predmetnoj bračnoj stečevini traženjem diobe u skladu sa Zakonom o vanparničnom postupku i Zakonom o izvršnom postupku, Vrhovni sud je zaključio da se „o spornom materijalnopravnom odnosu nije moglo ponovo odlučivati u ovoj parnici“.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da sud nije mogao odbiti tužbeni zahtjev zbog funkcionalne nenadležnosti s obzirom na to da je stvarno i mjesno nadležan, odnosno da nije od značaja za meritornu odluku da je postupak koji se mogao voditi pred vanparničnim sudom u konkretnom slučaju vođen pred stvarno i mjesno nadležnim parničnim sudom, te da je odbijanjem tužbenog zahtjeva zbog funkcionalne nenadležnosti došlo do povrede prava na pristup sudu. U konačnici navodi da je predmetni postupak trajao sedam godina i 28 dana, iako se nije radilo o kompleksnom sporu, čijoj dužini postupka apelant nije doprinio, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. b)Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da smatra da nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva.

16. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima iznesenim u obrazloženju presude.

17. Općinski sud je naveo da je postupak pred tim sudom trajao dvije godine, jedan mjesec i jedan dan, te da navedenu dužinu trajanja postupka ne smatra nerazumno dugom s obzirom na to da je tužba vraćana apelantu na uređenje s ciljem dostavljanja tačne adrese tužene, da je došlo do odgađanja ročišta na prijedlog jedne od stranaka, kao i imajući u vidu obimnost dokaza, uključujući i vještačenje. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

18. Tužena je navela razloge zbog kojih smatra da su prvostepena i drugostepena presuda nezakonite, te da je apelant u predmetnom postupku bio dužan da dokaže da se na predmetnim bankovnim računima ne nalaze predmetna novčana sredstva, da ih je podigla tužena i da je apelant usljed nemogućnosti provođenja diobe u skladu s presudom Općinskog suda od 16. aprila 2007. godine bio prinuđen podnijeti predmetnu tužbu. Predložila je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 210.

(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi.

[…] (4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

Obim vraćanja Član 214.

Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavjestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

20. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 ispravka, 31/14 i 32/19) u relevantnom dijelu glasi:

d) Podjela bračne stečevine Član 255.

(1) Podjela bračne stečevine vrši se ugovorom bračnih partnera.

(2) Ako bračni partneri ne zaključe ugovor iz stava 1. ovog člana, podjelu bračne stečevine izvršit će sud na zahtjev bračnih partnera ili povjerioca bračnog partnera, kako tokom tako i nakon prestanka braka.

Član 256.

(1) Bračni partner kojem je povjereno čuvanje i odgoj djeteta dobit će pri podjeli bračne stečevine pored njegovog dijela i stvari koje su namijenjene neposrednoj upotrebi djeteta.

(2) Ako se odluka o povjeravanju čuvanja i odgoja djeteta izmijeni, bračni partner iz stava 1. ovog člana predat će stvari iz stava 1. ovog člana drugom roditelju, odnosno osobi kojoj se povjeri čuvanje i odgoj djeteta.

Član 257.

Ako je sud odlučio da se podjela izvrši prodajom stvari zbog toga što je fizička dioba stvari nemoguća ili je moguća uz znatno smanjenje vrijednosti stvari, bračni partner ima pravo preče kupnje te stvari.

21. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 18.

Suvlasnik ima pravo da zahtjeva diobu stvari i to pravo ne zastarijeva.

Ugovor kojim se suvlasnik trajno odriče prava na diobu stvari je ništav.

Član 19.

Suvlasnici sporazumno određuju način diobe stvari.

U slučaju kada suvlasnici ne mogu postići sporazum o načinu diobe stvari o tome će odlučiti sud, na zahtjev svakog od suvlasnika.

Član 20.

Ako je fizička dioba stvari nemoguća ili je moguće samo uz znatno smanjenje vrijednosti stvari, sud će odlučiti da se dioba izvrši prodajom stvari.

Ako ne uspije dioba prodajom stvari, sud može stvar dosuditi u vlasništvo jednom ili više suvlasnika uz obavezu isplate ostalim suvlasnicima naknade prometne vrijednosti stvari, srazmjerno njihovim dijelovima.

Suvlasniku kome je diobom pripala cijela stvar ili dio stvari, ostali suvlasnici jamče za pravne i fizičke nedostatke stvari do visine vrijednosti svojih suvlasničkih dijelova.

Pravo iz stava 3. ovog člana gasi se protekom tri godine od diobe stvari.

22. Zakon o vanparničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 39/04 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:

4. Dioba stvari i nekretnina u suvlasništvu Član 161.

U postupku diobe stvari i nekretnina u suvlasništvu sud odlučuje o diobi i načinu diobe tih stvari i nekretnina.

Član 162.

Postupak diobe stvari i nekretnina u suvlasništvu može prijedlogom pokrenuti suvlasnik, a prijedlog mora obuhvatiti sve suvlasnike.

Prijedlog sadrži podatke o predmetu diobe, veličini dijela i o drugim stvarnim pravima svakog suvlasnika.

Za nepokretnost moraju se navesti zemljišno-knjižni ili katastarski podaci i priložiti odgovarajući pismeni dokazi o pravu vlasništva, pravu služnosti i drugim stvarnim pravima, kao i o posjedu nepokretnosti.

Prijedlog se podnosi sudu na čijem se području stvar ili nekretnina nalazi, a ako se stvari ili nekretnina u suvlasništvu nalaze na području više sudova, nadležan je svaki od tih sudova.

Član 163.

Ako sud, postupajući po prijedlogu, utvrdi da je među suvlasnicima sporno pravo na stvarima koje su predmet diobe ili pravo na imovini, da je sporna veličina dijela u stvarima, odnosno imovini u suvlasništvu ili da je sporno koje stvari, odnosno prava ulaze u nekretninu u suvlasništvu, prekinut će postupak i uputiti predlagača da u roku od 15 dana pokrene parnicu.

Ako predlagač u roku iz stava 1. ovog člana ne pokrene parnicu, smatrat će se da je prijedlog povučen.

Član 164.

Sud će po prijemu prijedloga zakazati ročište na koje će pozvati sve suvlasnike i osobe koje po predmetu diobe imaju neko stvarno pravo.

Član 165.

Ako suvlasnici ili osobe koje po predmetu diobe imaju neko stvarno pravo u toku postupka postignu poravnanje o uvjetima i načinu diobe, sud će poravnanje unijeti u zapisnik kao sudsko poravnanje.

Član 166.

Ako osobe iz člana 165. ovog zakona ne postignu poravnanje o uvjetima i načinu diobe, sud će ih saslušati, provesti potrebne dokaze, a kad je to nužno i vještačenje, pa će na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odgovarajućim propisima materijalnog prava, donijeti rješenje o diobi stvari ili nekretnina u suvlasništvu, vodeći računa da zadovolji opravdane zahtjeve i interese suvlasnika i osoba koje po predmetu diobe imaju neko stvarno pravo.

Pri odlučivanju kome treba da pripadne određena stvar sud će naročito imati u vidu posebne potrebe pojedinih suvlasnika zbog kojih ta stvar treba da pripadne tom suvlasniku.

Ako se dioba stvari ima izvršiti njenom prodajom, prodaja će se dozvoliti i izvršiti po odredbama Zakona o izvršnom postupku.

Član 167.

Rješenje o diobi sadrži: predmet, uvjete i način diobe, podatke o fizičkim dijelovima stvari i pravima koja su pripadala pojedinom suvlasniku, kao i prava i obaveze suvlasnika utvrđene diobom.

Rješenjem o diobi sud će odlučiti i o načinu ostvarivanja služnosti i drugih stvarnih prava na dijelovima stvari koja je fizički podijeljena između suvlasnika.

23. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH i 55/18 – rješenje USBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Član 198.

Izvršenje radi predaje određenih stvari koje se nisu mogle naći kod izvršenika niti kod trećeg lica (1) Ako stvari nisu nađene kod izvršenika, niti kod trećeg lica sud će u istom postupku, na prijedlog tražioca izvršenja, da procijeni vrijednost tih stvari i rješenjem naloži izvršeniku da tražiocu izvršenja u određenom roku isplati iznos te vrijednosti.

(2) Tražilac izvršenja može prijedlog iz stava 1. ovog člana podnijeti u roku od tri dana od dana obavještenja da stvari nisu nađene. Ako tražilac izvršenja ne podnese taj prijedlog u određenom roku, sud će da obustavi izvršenje.

(3) Na osnovu rješenja iz stava 1. ovog člana tražilac izvršenja može da predloži u istom postupku izvršenje radi naplate dosuđenog iznosa. Taj se prijedlog mora podnijeti najkasnije u roku od osam dana od donošenja rješenja iz stava 1. ovog člana.

(4) Ako prijedlog iz stava 3. ovog člana ne bude podnesen u određenom roku sud će da obustavi izvršenje, te ukine rješenje iz stava 1. ovog člana i druge provedene radnje.

(5) Tražilac izvršenja može zajedno s prijedlogom za izvršenje iz člana 197. st. 1. i 2. ovog zakona spojiti i prijedlog za donošenje rješenja iz stava 1. ovog člana. U tom se slučaju izvršenje prema članu 197. ovog zakona i postupak iz ovog člana provode istovremeno. Sud može da odredi izvršenje u smislu odredbe stava 3. ovog člana i započne s njenim provođenjem, ali se radnje unovčenja zaplijenjenih dijelova imovine izvršenika ili prenos sredstava s njegovog računa ne mogu provesti prije nego što se utvrdi da se izvršenje iz člana 197. st. 1. i 2. ovog zakona nije moglo provesti.

(6) Ako se izvršenje iz člana 197. st. 1. i 2. ovog zakona provede sud će po službenoj dužnosti da obustavi izvršenje, te ukine rješenje iz stava 1. ovog člana i druge provedene radnje u smislu odredbe stava 5. ovog člana. U tom slučaju tražilac izvršenja snosi u potpunosti troškove izazvane podnošenjem prijedloga iz stava 5. ovog člana.

Član 199.

Izvršenje radi isporučivanja zamjenljivih stvari koje se nalaze kod izvršenika ili trećeg lica Ako je izvršnim dokumentom utvrđena obaveza na isporučivanje određene količine zamjenljivih stvari koje se nalaze kod izvršenika ili trećeg lica, izvršenje se provodi na način propisan za predaju određenih stvari.

Član 200.

Izvršenje kad zamjenljive stvari nisu nađene kod izvršenika, niti kod trećeg lica (1) Ako stvari nisu nađene kod izvršenika, niti kod trećeg lica izvršenje će se provesti uz odgovarajuću primjenu odredaba člana 198. ovog zakona. Prilikom procjenjivanja vrijednosti stvari uzeće se u obzir potreba njihovog nabavljanja na drugoj strani.

(2) Ako tokom izvršnog postupka dođe do promjene vrijednosti zamjenljivih stvari, tražilac izvršenja može da zatraži od suda novo procjenjivanje, te naloži izvršeniku plaćanje razlike u vrijednosti. U tom slučaju primjenjuju se na odgovarajući način odredbe stava 1. ovog člana.

XXI - IZVRŠENJE DIOBOM STVARI

Član 218.

Mjesna nadležnost Za odlučivanje o prijedlogu za izvršenje diobom zajedničke stvari i za provođenjem tog izvršenja mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi stvar.

Član 219.

Fizička dioba (1) Fizičku diobu zajedničke stvari sud će odrediti ako je takva dioba predviđena izvršnim dokumentom.

(2) Pojedine radnje provođenja fizičke diobe preduzima, prema okolnostima slučaja, sudija ili po njegovom ovlaštenju stručni saradnik ili sudski izvršilac. (3) Sud će pozvati učesnike da prisustvuju provođenju diobe.

(4) U slučaju potrebe sud će da odredi i vještačenje.

Član 220.

Dioba prodajom Ako na osnovu izvršnog dokumenta zajedničku stvar treba radi njene diobe prodati, prodaja će se obaviti na način propisan ovim zakonom za izvršenje nad pokretnom ili nepokretnom stvari, osim ako se stranke o pojedinim pitanjima drukčije ne sporazumiju.

Član 221.

Određivanje načina diobe rješenjem suda (1) Sud odlučuje, prema propisima o svojinsko-pravnim odnosima, da li će se dioba obaviti fizički ili prodajom, ako izvršnim dokumentom način diobe nije određen niti su se stranke o tome sporazumjele.

(2) Dioba će se obaviti prodajom ako se u izvršnom postupku utvrdi da fizička dioba, određena izvršnim dokumentom, nije moguća ili je moguća samo uz znatno smanjenje vrijednosti stvari.

Član 222.

Troškovi postupka (1) Troškove provođenja izvršenja prema odredbama poglavlja XXI ovog zakona, snose svi učesnici proporcionalno vrijednosti svojih udjela u zajedničkoj stvari.

(2) Stranka koja je prouzrokovala posebne troškove dužna ih je nadoknaditi onim strankama koje su ih imale.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 102394 17 Rev od 20. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 18. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […] a)U odnosu na osporenu odluku

31. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu novčanog potraživanja, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

32. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Vrhovni sud postupao proizvoljno kada je odbio njegov tužbeni zahtjev zbog „funkcionalne nenadležnosti“ i da mu je na taj način povrijedio pravo na pristup sudu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka rezultat proizvoljnog postupanja Vrhovnog suda, kako to apelant smatra.

34. Ustavni sud primjećuje da su prvostepeni i drugostepeni sud usvojili apelantov tužbeni zahtjev smatrajući da je donošenjem presude Općinskog suda od 16. aprila 2007. godine, kojom je utvrđeno da predmetna novčana sredstva čine bračnu stečevinu parničnih stranaka s jednakim suvlasničkim dijelovima, otpao pravni osnov za korištenje i raspolaganje sa ½ novčanih sredstava od strane tužene, te da su podizanjem s bankovnih računa novčana sredstava bez pravnog osnova prešla u imovinu tužene u smislu odredaba člana 210. ZOO-a. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, s druge strane, zauzeo stanovište da presuda Općinskog suda od 16. aprila 2007. godine predstavlja izvršnu ispravu na osnovu koje apelant može ostvariti pravo na svoj udio u predmetnoj bračnoj stečevini zahtijevanjem njene diobe u skladu s odredbama Zakona o vanparničnom postupku i Zakona o izvršnom postupku, te da se stoga „o spornom materijalnopravnom odnosu nije moglo ponovo odlučivati“.

35. Ustavni sud podsjeća na načelni stav da sama činjenica da je u određenom postupku donesena odluka o meritumu predmeta isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine, tačka 18. i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, tačka 41, dostupne na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud primjećuje da Vrhovni sud, iako je donio odluku u formi presude, nije odlučivao o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, već je zaključio da je o njegovom zahtjevu već riješeno presudom Općinskog suda od 16. aprila 2007. godine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome ne samo pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud, što je u konkretnom slučaju apelantu nesporno omogućeno, već i pravo na „rješavanje“ spora u okviru suda, odnosno donošenje konačne meritorne odluke u sudskom postupku, kao i njeno izvršenje. Ustavni sud pri tome ukazuje da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima jer pravo na pristup sudu, po samoj svojoj prirodi, zahtijeva da ga uredi država, ali pri tome primijenjena ograničenja ne smiju ograničavati niti smanjiti pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je u konkretnom slučaju apelantu uskraćeno pravo na pristup sudu i, ukoliko jeste, da li je ograničenje pristupa sudu bilo u tolikoj mjeri da narušava samu bit tog prava.

36. Ustavni sud ponavlja da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud zaključio da se radi o presuđenoj stvari zbog koje činjenice, shodno odredbama Zakona o parničnom postupku, nije moguće ponovo voditi parnični postupak. Naime, Vrhovni sud je ukazao da apelant ima mogućnost da na osnovu odredbe člana 161. Zakona o vanparničnom postupku podnese prijedlog za diobu bračne stečevine u skladu s nalogom iz pravosnažne presude Općinskog suda od 16. aprila 2007. godine, te da navedeni postupak, u slučaju da se utvrdi da na predmetnim bankovnim računima nema novčanih sredstava, može biti nastavljen prema odredbama čl. 198–200. Zakona o izvršnom postupku. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da će, u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, apelant na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda od 16. aprila 2007. godine u konačnici biti u mogućnosti da traži izvršenje predmetnog potraživanja na ostatku imovine tužene, te da, stoga, nije bilo mjesta vođenju predmetnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da navedenim zaključkom Vrhovnog suda nisu dovedene u pitanje garancije prava na pravično suđenje u mjeri koja bi zahtijevala intervenciju Ustavnog suda. Ustavni sud, pri tome, podsjeća da rješavanje spornih pitanja u primjeni materijalnog i procesnog prava i harmonizacija sudske prakse po tom pitanju nije u njegovoj ingerenciji, već u ingerenciji najviših redovnih sudova (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Vusić protiv Hrvatske, aplikacija broj 48101/07, presuda od 1. oktobra 2010. godine, stav 45; Zielinski i Pradal i Gonzales i ostali protiv Francuske, aplikacije br. 24846/94 i 34165/96 do 34173/96, stav 59, ECHR 1999-VII), dok je prvenstveni zadatak Ustavnog suda, imajući u vidu nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, da utvrdi da li su konkretnom presudom ili nekim drugim aktom povrijeđena ustavna prava stranaka. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ograničenje prava na pristup sudu u konkretnom slučaju nije bilo u tolikoj mjeri da narušava samu bit tog prava s obzirom na to da apelant svoje pravo, utvrđeno pravosnažnom presudom Općinskog suda od 16. aprila 2007. godine, shodno zaključku Vrhovnog suda kao najvišeg redovnog suda u čijoj ingerenciji je zauzimanje pravnog stava o spornim pitanjima u primjeni materijalnog i procesnog prava, može ostvariti pokretanjem vanparničnog postupka u skladu s nalogom iz navedene presude.

37. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

c)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

38. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir

39. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak započeo 28. oktobra 2011. godine podnošenjem apelantove tužbe i da je okončan presudom Vrhovnog suda od 20. novembra 2018. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka iznosi oko sedam godina.

Analiza dužine trajanja postupka

40. U konkretnom slučaju radi se o naplati duga, te s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom sudskom postupku.

41. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud donio prvostepenu presudu nakon dvije godine i jednog mjeseca od podnošenja tužbe, što se, u okolnostima konkretnog slučaja, može smatrati razumnim rokom za provođenje prvostepenog postupka s obzirom na to da se pred prvostepenim sudom provodi dokazni postupak na osnovu kojeg se utvrđuje činjenično stanje koji služi kao osnov za donošenje sudske odluke. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao tri godine, dok je postupak pred Vrhovnim sudom trajao godinu dana i sedam mjeseci. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da dužina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostepeni postupak s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja po pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 34, dostupna na internet stranici www.ustavnisud.ba). Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud ne primjećuje da je apelant svojim postupanjem doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Stoga, posmatrajući postupak u cjelini, Ustavni sud nalazi da dužina postupka pred redovnim sudovima ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. Evropske konvencije, te da je na ukupnu dužinu trajanja predmetnog postupka u odlučujućoj mjeri utjecalo neažurno postupanje drugostepenog suda koji je odluku po žalbi donio nakon tri godine od dostavljanja predmeta na postupanje.

42. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

43. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

44. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

45. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

46. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant argumentaciju o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao oko sedam godina, na čiju dužinu postupka je u odlučujućoj mjeri utjecalo neažurno postupanje drugostepenog suda koji je odluku po žalbi donio nakon tri godine, a za što Kantonalni sud nije dao razloge koji bi mogli utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.

48. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada ograničenje apelantovog prava na pristup sudu nije bilo u tolikoj mjeri da narušava samu bit tog prava s obzirom na to da apelant svoje pravo utvrđeno pravosnažnom presudom Općinskog suda od 16. aprila 2007. godine, shodno zaključku Vrhovnog suda kao najvišeg redovnog suda u čijoj ingerenciji je zauzimanje pravnog stava o spornim pitanjima u primjeni materijalnog i procesnog prava, može ostvariti pokretanjem vanparničnog postupka u skladu s nalogom iz navedene presude.

49. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-760/19 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio