Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2876/20 (S. R.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2876/20
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2876/20, rješavajući zahtjev Stipe Ramljaka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Stipe Ramljaka za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Stipe Ramljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Nenad Gvozdić advokat iz Mostara, podnio je 7. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 K 047924 19 Kž 2 od 10. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 K 047924 18 K od 4. marta 2019. godine. Apelant je uz apelaciju dostavio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „obustavio dalje izvršenje krivične sankcije [...] do okončanja postupka pred Ustavnim sudom, pa se apelant ima pustiti na slobodu odmah sa daljeg izdržavanja kazne u KPZ Mostar.“
2. Presudom Općinskog suda broj 64 0 K 047924 18 K od 4. marta 2019. godine, apelant je proglašen krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo upoznavanje djeteta s pornografijom iz člana 212. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u sticaju sa krivičnim djelom bludne radnje iz člana 208. stav 2. KZ FBiH, a sve u vezi sa članom 54. KZ F BiH. Općinski sud je apelantu za krivično djelo upoznavanje djeteta s pornografijom iz člana 212. stav 1. KZ FBiH, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) mjeseci, a za krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav 2. KZ FBiH, kaznu zatvora u trajanju od 2 (godine), pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 3 (tri) mjeseca. Istom presudom, na osnovu člana 212. stav 3. ZKP-a FBiH, oštećena mldb., odnosno njeni zakonski zastupnici sa imovinskopravnim zahtjevom su upućeni na posebnu parnicu.
3. Kantonalni sud je Presudom broj 64 0 K 047924 19 Kž 2 od 10. juna 2020. godine uvažio žalbu Kantonalnog tužilaštva i prvostepenu presudu preinačio u pogledu odluke o kazni te je presudu Općinskog suda broj 64 0 K 047924 18 K od 4. marta 2019.godine, preinačio u dijelu odluke o kazni, na način da je apelantu za krivično djelo upoznavanje djeteta s pornografijom iz člana 212. stav 1. KZ FBiH, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, umjesto ranije utvrđene kazne od 5 (pet) mjeseci, a za krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav 2. KZ FBiH, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, umjesto ranije utvrđene kazne zatvora od 2 (dvije) godine, te je na osnovu člana 54. KZ FBiH apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri)) godine umjesto ranije jedinstvene kazne zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 3 (tri) mjeseca. U preostalom dijelu je prvostepena presuda ostala neizmijenjena. Istodobno je žalba apelanta je odbijena.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud, nasuprot žalbenim navodima obrane, pravilno postupao kada je apelanta proglasio krivim zbog počinjenja krivičnih djela za koja ga je proglasio krivim o čemu je dao valjane razloge, koje u cijelosti prihvata i taj sud, cijeneći pri tome sve provedene dokaze, kako iskaze saslušanih svjedoka i vještaka, tako i materijalne dokaze, kao i iskaz apelanta, dajući za svoju odluku valjano obrazloženje, koje nije dovedeno u pitanje žalbenim prigovorima apelanta.
5. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 13. Evropske konvencije. U opširnoj apelaciji je suštinski ukazano da je apelantu u postupku pred redovnim sudovima, između ostalog, uskraćeno pravo na pravično i fer suđenje u vezi s primjenom procesnog i materijalnog prava, odredbi u pogledu pribavljanja i ocjene dokaza te načina na koji je utvrđeno činjenično stanje kao i nedostatka obrazloženja o odlučnim činjenicama. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere apelant je ukazao na, po njegovom stavu, mnogobrojne nepravilnosti u radu Kantonalnog suda, prije i prilikom odlučivanja o njegovoj žalbi, uključujući i pristrasnost sudija tog suda kako zbog nejga tako i zbog njegovog branitelja, koje je opširno naveo.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere jer njeno donošenje ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada je to u interesu stranaka ili vođenja postupka o apelaciji.
8. Ustavni sud prije svega naglašava da razlozi koje je apelant istakao u prilog donošenja privremene mjere, koji se isključivo tiču kršenja ljudskih prava u vezi s meritumom predmeta, ne mogu sami po sebi biti dovoljni za donošenje privremene mjere. Dakle, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava u okviru postupka koji se apelacijom osporava. Navedeno stoga što je Ustavni sud u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, ne prejudicirajući ishod postupka o apelaciji, te u tom pravcu ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud dalje podsjeća da je članom 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda propisano da zahtjev za donošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uslovom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-3911/14 od 18. decembra 2014. godine, stav 20., dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, prije svega, podsjeća da u Federaciji Bosne i Hercegovine postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne – Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službeni novine FBiH“ br. 44/98, 42/99, 12/09 i 42/11; u daljnjem tekstu: ZIKS), kao i postupak odlaganja i prekida izdržavanja kazne zatvora. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnost koju je imao na raspolaganju prema odredbama ZIKS-a, pa proizlazi da apelant smatra da navodi o kršenju prava na koje je u apelaciji ukazao, a koji se tiču merituma predmeta, predstavljaju dovoljan osnov za donošenje privremene mjere. Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost djelovanja Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema ZIKS-u, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan, budući da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
10. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević