Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1593/19 ("Turist Best" d.d. Konjic)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o privrednim društvima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o privrednim društvima
- Zakon o dopunama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o izmjenama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Pravilnik o upravljanju dioničkim društvima
Predmeti (1)
AP-1593/19
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1593/19, rješavajući apelaciju „Turist Best“ d.d. Konjic, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Turist Best“ d.d. Konjic podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 56 0 Rs 031161 15 Rev od 20. decembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Turist Best“ d.d. Konjic (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Bogdan Joković, apelantov direktor, podnio je 8. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 Rs 031161 15 Rev od 20. decembra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Dž. F. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 25. jula 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. augusta 2020. godine.
4. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 Rs 031161 10 Rs od 22. januara 2013. godine u cijelosti je odbijen tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelant obaveže da na ime dodatka na plaću za apelantovu ostvarenu dobit tužiocu isplati iznos od 1.329,45 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav I). Usvojen je apelantov protivtužbeni zahtjev tako što je utvrđeno da ugovor o plaći, pravima i obavezama direktora zaključen 12. maja 2007. godine između tužioca-protivtuženog i Š. J. kao predsjednika apelantovog nadzornog odbora ne proizvodi pravna djelovanja, niti obavezuje apelanta, što je tužilac-protivtuženi dužan priznati i trpjeti. Odbijen je dio stava I protivtužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi da je navedeni ugovor ništav i odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužilac-protivtuženi da mu na ime naknade pretrpljene materijalne štete koja je nastala usljed neblagovremenog i neurednog plaćanja poreznih obaveza u periodu od 14. novembra 2003. godine do 3. augusta 2012. godine isplati iznos od 94.596,24 KM sa zakonskom zateznom kamatom, koji iznos predstavlja zakonske zatezne kamate prema rješenju Federalnog ministarstva finansija, Porezna uprava Federacije BiH, KPU Mostar, od 27. aprila 2011. godine (stav II), te je apelant obavezan da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka (stav III).
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je kao nesporno utvrdio da je tužilac s predsjednikom apelantovog nadzornog odbora 12. maja 2007. godine zaključio ugovor o plaći, pravima i obavezama direktora. Ukazao je da je odredbama Zakona o privrednim društvima propisano da je nadzorni odbor društva nadležan da imenuje upravu dioničkog društva (član 269. stav 1. tačka 5), da upravu dioničkog društva čine direktor i izvršni direktori (član 275. stav 2), da se položaj, ovlaštenja, odgovornosti i prava direktora uređuju ugovorom između nadzornog odbora i direktora (član 276. stav 3), te da je za održavanje sjednica nadzornog odbora potreban kvorum od 2/3 članova i da nadzorni odbor odluke donosi većinom glasova prisutnih članova (član 268). Općinski sud je naveo da je u zapisniku sa sjednice nadzornog odbora od 11. maja 2007. godine pod tačkom dnevnog reda „razno“ navedeno produženje mandata direktoru na šest mjeseci do četiri godine, s tim da se u međuvremenu raspiše konkurs za novog direktora. U vezi s tim je istakao da se takav navod zapisnika može smatrati odlukom o imenovanju direktora jer su to saglasno potvrdili svi saslušani svjedoci, a o imenovanju postoji i apelantova odluka od 12. maja 2007. godine u kojoj je navedeno da se tužilac imenuje za direktora s mandatom do četiri godine. Općinski sud je međutim istakao da ni u jednom zapisniku sa sjednica nadzornog odbora, ni u navedenoj odluci o imenovanju, nije bilo govora pod kojim uvjetima će tužilac nastaviti direktorski mandat. Ukazao je da je, shodno odredbama člana 269. tačka 5. i člana 276. stav 3. Zakona o privrednim društvima, odluka o imenovanju direktora odvojena od ugovora kojim se uređuje položaj, ovlaštenja, odgovornosti i prava direktora. Nadalje je ukazao da je menadžerski ugovor neimenovani pravni posao koji sadrži i elemente ugovora o djelu iz člana 600. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da taj ugovor s direktorom zaključuje nadzorni odbor, na osnovu odluke donesene većinom prisutnih članova uz ispunjenje kvoruma od dva člana, shodno odredbama člana
268. Zakona o privrednim društvima i čl. 15. i 30. Poslovnika o radu nadzornog odbora. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da je takav ugovor mogao biti zaključen samo na osnovu odluke nadzornog odbora koja u konkretnom slučaju nije donesena. U vezi s tim je istakao da sporni ugovor od 12. maja 2007. godine nije ništav jer je takav ugovor dopušten Zakonom o privrednim društvima, ali je u konkretnom slučaju zaključen a da za to nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke. Općinski sud je nadalje ukazao da je odredbom člana 88. ZOO-a propisano da ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugog bez njegovog ovlaštenja obavezuje neovlašteno zastupanog samo ako on taj ugovor naknadno odobri (stav 1), da strana s kojom je ugovor zaključen može zahtijevati od neovlašteno zastupanog da se u primjerenom roku izjasni da li ugovor odobrava (stav 2), te da ako neovlašteno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni zaključen (stav 3). S obzirom na to da je sporni ugovor u apelantovo ime zaključio predsjednik nadzornog odbora i da članovi nadzornog odbora društva nisu učestvovali u njegovom zaključenju, niti su ga kasnije odobrili, Općinski sud je zaključio da apelant kao pravno lice ne može odgovarati za taj ugovor, niti ga zaključenje tog ugovora može obavezivati da tužiocu isplati 5% od ostvarene dobiti društva u 2007. godini. U konačnici, Općinski sud je odbio apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tužioca na plaćanje iznosa od 94.596,24 KM na ime naknade materijalne štete nastale usljed neblagovremenog plaćanja apelantovih poreznih obaveza u određenom periodu, a koji iznos predstavlja zakonsku zateznu kamatu utvrđenu rješenjem Ministarstva finansija od 27. aprila 2011. godine jer taj iznos nije naplaćen od apelanta pa samim tim nije došlo do nastanka štete.
8. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Rs 031161 13 Rsž od 4. aprila 2014. godine odbijena je tužiočeva žalba i potvrđena je prvostepena presuda u dijelu kojim je u cijelosti odbijen precizirani tužbeni zahtjev, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba u dijelu kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev za naknadu štete i u dijelu odluke o troškovima postupka i u tim dijelovima je potvrđena prvostepena presuda, dok je uvažena apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja od 5. septembra 2011. godine (kojim je odbačen apelantov protivtužbeni zahtjev istaknut u protivtužbi od 28. decembra 2012. godine) i pobijano rješenje je ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim tužiočeve žalbene navode da iz provedenog postupka nesporno proizlazi da su tužilac i apelant bili saglasni da se na prava i obaveze direktora primjenjuju odredbe ranijeg ugovora zato što je tužilac sve vrijeme zastupao apelanta i vršio poslove direktora i što apelant nije osporavao tužiočeva prava utvrđena ugovorom od 12. maja 2007. godine sve do predmetnog spora. U vezi s tim je istakao da iz stanja predmetnog sudskog spisa proizlazi da apelant nikada nije naknadno odobrio sporni ugovor, a tužilac nije pružio dokaze da se iz apelantovog ponašanja može zaključiti da je taj posao naknadno odobren, te da apelant nije isplatio tužiocu poseban dodatak na plaću za uspješno poslovanje u 2007. godini u utuženom novčanom iznosu. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je na sjednici apelantovog nadzornog odbora od 11. maja 2007. godine donesena odluka o imenovanju tužioca za direktora na period od četiri godine, što potvrđuje i odluka o imenovanju od 12. maja 2007. godine, da je sporni ugovor u apelantovo ime zaključio predsjednik nadzornog odbora i da ostali članovi nadzornog odbora nisu učestvovali u zaključenju spornog ugovora, niti su ga kasnije odobrili, te da ni u jednom zapisniku sa sjednica nadzornog odbora, niti u navedenoj odluci o imenovanju, nije bilo govora pod kojim uvjetima će tužilac nastaviti direktorski mandat. Slijedom navedenog je zaključio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da sporni ugovor ne obavezuje apelanta u smislu odredbe člana 88. ZOO-a, te da je pravilno odbio tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove žalbene navode u pogledu odluke o protivtužbenom zahtjevu u dijelu u kojem je tražio da se tužilac obaveže da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 94.596,24 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U vezi s tim je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da predmetna šteta nije ni nastala s obzirom na to da iznos zakonskih zateznih kamata prema rješenju od 27. aprila 2011. godine nije naplaćen, koju činjenicu apelant nije osporavao. U konačnici, Kantonalni sud je ocijenio osnovanom apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja od 5. septembra 2011. godine kojim je odbačen njegov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužilac obaveže da mu na ime primljene i nevraćene pozajmice zbog stjecanja bez osnova isplati iznos od 10.485,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom jer prvostepeni sud nije tačno i nesumnjivo utvrdio da li se sporni dio protivtužbenog zahtjeva zasniva na istom životnom događaju, skupu činjenica ili pravnom odnosu kao i tužbeni zahtjev u drugom sudskom postupku, zbog čega je pobijano rješenje nejasno i ne može se ispitati.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 56 0 Rs 031161 15 Rev od 20. decembra 2018. godine usvojena je tužiočeva revizija i preinačene su nižestepene presude u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva i u usvojenom dijelu protivtužbenog zahtjeva tako što je apelant obavezan da tužiocu na ime dodatka na plaću za apelantovu ostvarenu dobit u 2007. godini isplati iznos od 1.329,45 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ugovor od 12. maja 2007. godine zaključen između tužioca-protivtuženog i Š. J. kao predsjednika apelantovog nadzornog odbora ne proizvodi pravno djelovanje, niti obavezuje apelanta, te je apelant obavezan da tužiocu nadoknadi troškove sastavljanja žalbe i revizije.
11. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je dopustio tužiočevu reviziju bez obzira na to što vrijednost spora ne prelazi 10.000,00 KM, primjenom odredbe člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer je ocijenio da je odlučivanje o predmetnoj reviziji od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje nižestepenih sudova, te je istakao da su tužiočevi navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava osnovani. Ukazao je da je odredbom člana 276. stav 3. Zakona o privrednim društvima propisano da se položaj, ovlaštenja, odgovornosti i prava direktora uređuju ugovorom između nadzornog odbora i direktora, te da je odredbom člana 35. Pravilnika o upravljanju dioničkim društvima propisano da predsjednik nadzornog odbora predstavlja nadzorni odbor, te da iz navedenog proizlazi da je predsjednik nadzornog odbora ovlašten i da potpisuje odluke koje donosi apelant u skladu sa svojim pravima i obavezama. Također je ukazao na sadržaj odredbe člana 88. ZOO-a, te je istakao da se, prema usvojenoj sudskoj praksi, neovlašteno zastupani ne može pozivati na nedostatak valjane punomoći prilikom zaključivanja pravnog posla ako se iz okolnosti njegovog ponašanja da zaključiti da je taj posao naknadno odobrio. S obzirom na to da su nižestepeni sudovi utvrdili da je tužilac nastavio da radi kao apelantov direktor i nakon isteka mandata 11. maja 2007. godine, i to ne samo narednih šest mjeseci, nego i tokom cijele 2008. do polovine 2009. godine, a koja činjenica je bila poznata svim članovima apelantovog nadzornog odbora jer su dobijali zapisnike sa sjednica nadzornog odbora, Vrhovni sud je zaključio da su i ostali članovi nadzornog odbora odobrili zaključenje spornog ugovora od 12. maja 2007. godine pod istim uvjetima kao i prethodni ugovor. Pri tome je istakao da navedeni zaključak proizlazi i iz činjenice da je tužilac bio apelantov direktor od 13. januara 1997. godine i da mu je mandat već dva puta produžavan pod istim uvjetima. Stoga je zaključio da se apelant ne može osnovano pozivati na činjenicu da predsjednik nadzornog odbora nije imao posebnu saglasnost ostalih članova nadzornog odbora da s tužiocem zaključi sporni ugovor pod istim uvjetima kao i u ranijim ugovorima, te da sporni ugovor obavezuje apelanta.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je Vrhovni sud postupao proizvoljno prilikom ocjene utvrđenih činjenica i da je proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. Navodi da je Vrhovni sud postupao proizvoljno kada je odlučivao o tužiočevoj reviziji pozivanjem na odredbu člana 237. stav 3. ZPP-a s obzirom na to da ni tužilac ni Vrhovni sud nisu naveli koje je to pitanje koje je od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, te da je Vrhovni sud dozvoljavajući predmetnu reviziju prekoračio svoja ovlaštenja. Nadalje navodi da se Vrhovni sud pozvao na odredbu člana 35. Pravilnika o upravljanju dioničkim društvima, iako je navedeni propis stupio na snagu 15. aprila 2010. godine. Apelant navodi da se Vrhovni sud pogrešno pozvao i na odredbu člana 88. ZOO-a kada je zaključio da je predsjednik nadzornog odbora zastupao društvo kada je s tužiocem zaključio sporni ugovor, s obzirom na to da je za zastupanje privrednog društva ovlaštena uprava, a ne nadzorni odbor, niti predsjednik nadzornog odbora. Navodi da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da su ostali članovi nadzornog odbora odobrili zaključivanje spornog ugovora s obzirom na to da njegovom zaključivanju nije prethodila sjednica nadzornog odbora na kojoj bi nadzorni odbor potrebnom većinom donio odluku da se s tužiocem zaključi sporni ugovor.
b)Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i da je taj sud dopustio tužiočevu reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava nižestepenih sudova, kako je to navedeno u obrazloženju osporene odluke.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11).
15. Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Zaključenje ugovora od strane neovlašćenog lica Član 88.
(1) Ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegovog ovlašćenja obavezuje neovlašćeno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.
(2) Strana sa kojom je ugovor zaključen može zahtevati od neovlašćeno zastupanog da se u primerenom roku izjasni da li ugovor odobrava.
(3) Ako neovlašćeno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni zaključen.
(4) U tom slučaju, strana sa kojom je ugovor zaključen može od lica koje je kao punomoćnik bez ovlašćenja zaključilo ugovor tražiti naknadu štete, ako u trenutku zaključenja ugovora nije znala niti je morala znati da to lice nije imalo ovlašćenje za zaključenje ugovora.
16. Zakon o privrednim društvima („Službene novine Federacije BiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 – ispravka, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08 – ispravka, 7/09 – ispravka, 63/10 i 75/13).
17. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o privrednim društvima („Službene novine Federacije BiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 – ispravka, 29/03, 68/05 i 91/07) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 268.
Za održavanje sjednice nadzornog odbora potreban je kvorum od dvije trećine ukupnog broja članova.
Nadzorni odbor donosi odluke većinom glasova prisutnih članova.
[…] Član 269.
Nadzorni odbor dioničkog društva nadležan je da:
[…] 5) imenuje upravu dioničkog društva;
[…]
3. Uprava Član 275.
Uprava organizuje rad i rukovodi poslovanjem, zastupa i predstavlja dioničko društvo i odgovara za zakonitost poslovanja.
Upravu dioničkog društva čini direktor, ili direktor i jedan ili više izvršnih direktora.
[…] Član 276.
Direktor predsjedava upravom, rukovodi poslovanjem, zastupa i predstavlja dioničko društvo i odgovara za zakonitost poslovanja.
Mandat direktora je četiri godine.
Položaj, ovlaštenja, odgovornosti i prava direktora uređuju se ugovorom između nadzornog odbora i direktora.
18. Pravilnik o upravljanju dioničkim društvima („Službene novine Federacije BiH“ br. 19/10 i 41/11 – ispravka) u relevantnom dijelu glasi:
Član 35.
Predsjednik nadzornog odbora: utvrđuje dnevni red i predsjedava sjednicama nadzornog odbora, nadgleda cjelokupan rad nadzornog odbora i njegovih komisija, stara se da ostali članovi dobiju sve informacije neophodne za izvršavanje svojih obaveza, organizuje program usavršavanja č1anova nadzornog odbora, osigurava da članovi nadzornog odbora imaju dovoljno vremena za konsultacije i donošenje odluka, predstavlja nadzorni odbor, stara se o sprovođenju odluka nadzornog odbora kao i izvršenju njegovog programa rada, te vrši druge poslove u skladu sa statutom i drugim opštim aktima društva.
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).
20. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
1. Revizija Član 237. stav (3) (3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dozvoliti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 56 0 Rs 031161 15 Rev od 20. decembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. februara 2019. godine, a apelacija je podnesena 8. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu potraživanja iz radnopravnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
29. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Vrhovni sud postupao proizvoljno prilikom ocjene utvrđenih činjenica i da je proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
31. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesno pravo kada je meritorno odlučivao o tužiočevoj reviziji, iako za to nije bio ispunjen cenzus u pogledu vrijednosti spora, pozivanjem na odredbu člana 237. stav 3. ZPP-a, s obzirom na to da ni tužilac ni Vrhovni sud nisu naveli koje je to pitanje koje je od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, te da je Vrhovni sud dozvoljavajući predmetnu reviziju prekoračio svoja ovlaštenja. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u više odluka ukazao da odredba člana 237. stav 3. ZPP-a daje diskreciono pravo Vrhovnom sudu da prilikom ispitivanja dopustivosti revizije u svakom konkretnom slučaju procjeni da li je određeno pitanje od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima (vidi, exempli causa, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2549/13 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da meritornim odlučivanjem o tužiočevoj reviziji u konkretnom slučaju Vrhovni sud nije proizvoljno primijenio procesno pravo, niti je prekoračio svoja ovlaštenja.
32. Ustavni sud nadalje zapaža da su Osnovni i Okružni sud zauzeli stanovište da sporni ugovor od 12. maja 2007. godine ne obavezuje apelanta jer ga je zaključio predsjednik apelantovog nadzornog odbora, dok ostali članovi nadzornog odbora društva nisu učestvovali u njegovom zaključenju, niti su ga kasnije odobrili u smislu odredaba člana 88. ZOO-a. Vrhovni sud je, s druge strane, zaključio da je sporni ugovor od 12. maja 2007. godine punovažan i da je apelant dužan da tužiocu na ime dodatka na plaću za apelantovu ostvarenu dobit u 2007. godini isplati utuženi novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Naime, Vrhovni sud je smatrao da iz okolnosti da su ostali članovi nadzornog odbora bili upoznati sa činjenicom da je tužilac nastavio da radi kao apelantov direktor i nakon isteka mandata 11. maja 2007. godine, i to ne samo narednih šest mjeseci nego i tokom cijele 2008. do polovine 2009. godine jer su dobijali zapisnike sa sjednica nadzornog odbora, proizlazi da su i ostali članovi nadzornog odbora odobrili zaključenje spornog ugovora pod istim uvjetima kao i prethodni ugovor, u smislu odredaba člana 88. ZOO-a. Pri tome je Vrhovni sud istakao da je tužilac bio apelantov direktor od 13. januara 1997. godine i da mu je mandat već dva puta produžavan pod istim uvjetima. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene odredaba člana 88. ZOO-a na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda. U pogledu apelantovih navoda da se Vrhovni sud pozvao na odredbu člana 35. Pravilnika o upravljanju dioničkim društvima iako je navedeni propis stupio na snagu 2010. godine i da je kao takav ratione temporis neprimjenjiv na predmetni spor, Ustavni sud ukazuje da navedenim propustom Vrhovnog suda, s obzirom na naprijed navedeno, nisu dovedene u pitanje garancije prava na pravično suđenje u mjeri koja bi ugrožavala pravičnost postupka u cjelini i zahtijevala intervenciju Ustavnog suda.
33. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u situaciji kada je Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene odredaba člana 88. ZOO-a na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević