Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4901/19 (S. K.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Ostavinski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vanparničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopuni Zakona o vanparničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o vanparničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vanparničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4901/19
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP 4901/19, rješavajući apelaciju koju je podnio Stjepan Keroškić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2), članka 62. stavak (7), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija koju je podnio Stjepan Keroškić.
Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog duljine trajanja ostavinskoga postupka koji se vodi pred Kantonalnim sudom u Tuzli u predmetu broj 32 0 O 116980 20 Gž 3, na rješavanju po prizivu na Rješenje Općinskoga suda u Tuzli u predmetu broj 32 0 O 116980 18 O 4.
Na temelju članka 62. stavak (7) Pravila Ustavnoga suda, nalaže se predsjedniku Kantonalnoga suda u Tuzli da, sukladno ovoj odluci, odmah poduzme odgovarajuće mjere za okončanje postupka u predmetu broj 32 0 O 116980 20 Gž 3, sukladno članku II/ 3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Na temelju članka 74. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskoga kantona da Stjepanu Keroškiću isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog duljine trajanja predmetnoga ostavinskoga postupka, i to u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka toga roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, nalaže se predsjedniku Kantonalnoga suda u Tuzli i Vladi Tuzlanskoga kantona da najkasnije u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Stjepan Keroškić (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupaju Goran Jezdić i Vlado Matuzović, odvjetnici iz Tuzle, podnio je 20. prosinca 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) zbog duljine trajanja ostavinskoga postupka koji se vodi pred Kantonalnim sudom u Tuzli (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) u predmetu broj 32 0 O 116980 20 Gž 3, na rješavanju po prizivu na Rješenje Općinskoga suda u Tuzli (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) u predmetu broj 32 0 O 116980 18 O 4.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnoga suda, od Općinskoga suda zatraženo je 15. svibnja 2020. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Kantonalnoga suda zatraženo je 23. lipnja 2020. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. svibnja 2020. godine, a Kantonalni sud 16. srpnja 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proistječu iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnome sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Postupak raspravljanja zaostavštine iza umrloga (M. K.; u daljnjemu tekstu: ostavitelj) pokrenut je po smrtovnici koja je kod Općinskoga suda zaprimljena 20. prosinca 1996. godine.
6. Rješenjem Općinskoga suda od 11. ožujka 1997. godine prekinut je postupak raspravljanja zaostavštine, te je apelant (ostaviteljev sin) kao zakonski nasljednik upućen na pokretanje parničnoga postupka.
7. Apelant je 9. svibnja 2011. godine i 20. svibnja 2011. godine podnio zahtjev sudu s prijedlogom da se nastavi ostavinski postupak i zakaže rasprava.
8. Rješenjem o nasljeđivanju Općinskoga suda od 5. kolovoza 2013. godine stavkom I. izreke utvrđena je ostaviteljeva zaostavština (koja se sastoji od prava i obveze na temelju presude Općinskoga suda od 5. svibnja 2010. godine, kojom je utvrđeno da ostaviteljevu zaostavštinu čine nekretnine označene kao k. č. br. 1138 „Spreča“ i k. č. br. 1139 „Spreča“, predmetne nekretnine bliže označene u izreci prvostupanjske odluke, sa suvlasničkim dijelom ostavitelja od 11/20, što je tužena (D. K.) u tom postupku, a ostaviteljeva bračna partnerica u ovome postupku, dužna priznati). Stavkom II. izreke ona je uručena zakonskim nasljednicima I. zakonskoga nasljednog reda, i to: ostaviteljevoj bračnoj partnerici s nasljednim dijelom od ½, ostaviteljevom sinu (I. K.) s nasljednim dijelom 1/3, apelantu s nasljednim dijelom 1/6. Stavkom III. izreke određeno je da će se po pravomoćnosti rješenja ono dostaviti Poreznoj upravi – ispostava Tuzla, Službi za geodetske i imovinskopravne poslove Općine Tuzla i Zemljišnoknjižnome uredu Općinskoga suda.
9. Apelant je 14. kolovoza 2013. godine izjavio priziv protiv rješenja o nasljeđivanju od 5. kolovoza 2013. godine.
10. Rješenjem Kantonalnoga suda od 18. listopada 2013. godine apelantov priziv je uvažen, prvostupanjsko rješenje je ukinuto u stavku I. izreke i u tomu dijelu predmet vraćen prvostupanjskome sudu na ponovni postupak.
11. Rješenjem o nasljeđivanju Općinskoga suda od 20. siječnja 2014. godine stavkom I. izreke utvrđena je ostaviteljeva zaostavština, i to u alineji prvoj točka 1. prava i obveze na temelju presude Općinskoga suda od 5. svibnja 2010. godine, te u alineji prvoj točka 2. nekretnine upisane u zk. uložak br. 606 KO SP Husino, s pravom suvlasništva u ostaviteljevu korist u dijelu 11/20, predmetne nekretnine bliže označene u izreci prvostupanjske odluke. Stavkom I. alineja druga izreke je zaostavština uručena zakonskim nasljednicima I. zakonskoga nasljednog reda, i to: ostaviteljevoj bračnoj partnerici s nasljednim dijelom od ½, ostaviteljevom sinu (I. K.) s nasljednim dijelom 1/3, te apelantu s nasljednim dijelom 1/6. Stavkom II. izreke određeno je da će se po pravomoćnosti rješenja ono dostaviti Poreznoj upravi – ispostava Tuzla, Službi za geodetske i imovinskopravne poslove Općine Tuzla i Zemljišnoknjižnome uredu Općinskoga suda.
12. Rješenjem Kantonalnoga suda od 9. rujna 2016. godine priziv D. K. i I. K. je uvažen, te je prvostupanjsko rješenje ukinuto u stavku I. točka 2. izreke (ispravno stavak I., alineja prva, točka 2. izreke) i u tome dijelu je predmet vraćen prvostupanjskome sudu na ponovni postupak. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je istaknuo da u ponovnome postupku Općinski sud treba sa više pozornosti cijeniti treba li donijeti rješenje o prekidu ostavinskoga postupka i zakonsku nasljednicu D. K. uputiti na parnicu.
13. Rješenjem Općinskoga suda od 29. listopada 2019. godine prekinut je postupak raspravljanja zaostavštine iza umrloga (M. K.), te je zakonska nasljednica (D. K.) upućena da u roku od 30 dana od pravomoćnosti rješenja pokrene parnični postupak protiv zakonskih nasljednika (I. K., S. K., T. J., N. T.) radi utvrđivanja činjenica o kojima ovisi obujam ostaviteljeve zaostavštine, odnosno utvrđivanje prava vlasništva na temelju dosjelosti. U obrazloženju odluke Općinski sud je istaknuo da, kako su među nasljednicima sporne činjenice o kojima ovisi obujam ostaviteljeve zaostavštine, tj. kako između nasljednika postoji spor o tomu koja imovina ulazi u zaostavštinu, to je sud sukladno odredbi čl. 231. stavak 1. točka 1. Zakona o nasljeđivanju i odredbama Zakona o vanparničnom postupku donio odluku o prekidu postupka.
14. Apelant je podneskom od 11. studenoga 2019. godine izjavio priziv na rješenje Općinskoga suda o prekidu postupka od 29. listopada 2019. godine.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je zbog duljine trajanja ostavinskoga postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da „s obzirom na to da sud nije donio odluku u ovom postupku za osam godina“, traži „isplatu nematerijalne štete u iznosu od po 300,00 KM za svaku godinu trajanja ostavinskog postupka“.
b) Odgovori na apelaciju
16. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je istaknuo da nije imao pasivno držanje, da su nakon apelantovoga podnesenoga zahtjeva iz 2011. godine održavana ročišta, da je na posljednje doneseno rješenje o prekidu postupka apelant izjavio priziv, te da Kantonalni sud po njemu još nije donio odluku, te predlaže da se apelacija odbaci, odnosno odbije kao neutemeljena.
17. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo tijek postupka, predstavljen u činjeničnome dijelu odluke, te istaknuo da je ovaj sud po zaprimljenim prizivima pravovremeno postupao.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o vanparničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 39/04 i 73/05) u relevantnome dijelu glasi:
Članak 2.
Opće odredbe ovog zakona primjenjuju se i u posebnim vanparničnim postupcima sadržanim u ovom zakonu ako nije drugačije određeno, kao i u drugim vanparničnim stvarima za koje posebnim zakonom nisu uređena pravila postupanja.
U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije drugačije određeno.
Članak 128. stavak (1), (2) točka 1) Sud će prekinuti raspravljanje zaostavštine i uputiti sudionike da pokrenu parnicu pred sudom ili postupak pred organom uprave, ako su među sudionicima sporne činjenice od kojih ovisi neko njihovo pravo.
Sud će postupiti u smislu stavka 1. ovog članka naročito ako su sporne:
1) činjenice od kojih ovisi pravo na nasljeđe, a naročito punovažnost ili sadržina testamenta ili odnos nasljednika i ostavitelja na temelju koga se po zakonu nasljeđuje,
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnome sudu, koji u relevantnome dijelu glasi:
Članak 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 380.
Za vrijeme trajanja prekida postupka prestaju teći svi rokovi određeni za obavljanje parničnih radnji.
Za vrijeme trajanja prekida postupka sud ne može poduzimati nikakve radnje u postupku, ali ako je prekid nastupio nakon zaključenja glavne rasprave, sud može na temelju te rasprave donijeti odluku.
Parnične radnje koje je stranka poduzela dok traje prekid postupka nemaju prema drugoj stranci nikakav pravni učinak. Njihov učinak počinje tek nakon što postupak bude nastavljen.
VI.Dopustivost
20. Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugoga suda u Bosni i Hercegovini.
21. Ustavni sud naglašava da, sukladno članku 18. stavak (2) Pravila Ustavnoga suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnoga suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnomu slučaju, apelant predmetnom apelacijom ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnome roku, u smislu odredbi članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u predmetnom ostavinskome postupku koji je u tijeku, pa imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija dopustiva u smislu članka 18. stavak (2) Pravila Ustavnoga suda.
22. Osim toga, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da je zbog duljine trajanja predmetnoga postupka došlo do povrede prava na suđenje u „razumnome“ roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – razuman rok
25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima, i druga prava vezana za kaznene postupke.
26. Članak 6. Europske konvencije u relevantnome dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […] Relevantna načela
27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnoga suda, razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskoga suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnoga suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
28. Ustavni sud, podržavajući praksu Europskoga suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sustave na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete toga članka, uključujući i obvezu da postupaju u razumnome roku (vidi Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine, stavak 23.).
Razdoblje koje treba uzeti u obzir
29. Ustavni sud zapaža da je ostavinski postupak na čiju se duljinu apelant žali započeo 20. prosinca 1996. godine i da je taj postupak, prema stanju spisa, još uvijek u tijeku. Dakle, ostavinski postupak traje oko 23 godine i deset mjeseci, te do donošenja odluke Ustavnoga suda još uvijek nije okončan. Pri tomu, Ustavni sud zapaža da je predmetni ostavinski postupak prekinut rješenjem Općinskog suda od 11. ožujka 1997. godine i nasljednici upućeni na parnični postupak, što je Općinski sud objektivno sprječavalo da postupa u predmetu sve do 9. svibnja 2011. godine kada je apelant predložio nastavak ostavinskoga postupka. Dakle, Ustavni sud zapaža da predmetni postupak traje 23 godine i deset mjeseci, a relevantno razdoblje koje treba uzeti u obzir prilikom razmatranja duljine predmetnoga postupka jeste osam godina i osam mjeseci (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 634/17 od 10. travnja 2018. godine, točka 22., odluka dostupna na internetskoj stranici Ustavnoga suda www.ustavnisud.ba).
Analiza duljine trajanja predmetnoga postupka
30. U konkretnomu slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da se radi o ostavinskome postupku, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi, u konkretnomu slučaju može govoriti o relativno složenome predmetu.
31. Ocjenjujući ponašanje redovitih sudova, Ustavni sud zapaža da je ostavinski postupak pokrenut 20. prosinca 1996. godine, te da je Općinski sud rješenjem od 11. ožujka 1997. godine prekinuo postupak raspravljanja zaostavštine (dakle, razdoblje od oko tri mjeseca). Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je vođen parnični postupak, koji je okončan donošenjem presude Općinskoga suda od 5. svibnja 2010. godine, te je potom apelant podnio prijedlog za nastavak ostavinskoga postupka 9. svibnja 2011. godine (razdoblje od oko trinaest godina). Dakle, u postupku su postojale objektivne okolnosti zbog kojih Općinski sud nije mogao postupati u tom razdoblju. Nadalje, nakon podnošenja prijedloga za nastavak ostavinskoga postupka Općinski sud je donio rješenje o nasljeđivanju 5. kolovoza 2013. godine, o kojemu je Kantonalni sud po prizivu odlučio u vrlo kratkom roku (rješenjem od 18. listopada 2013. godine). Međutim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud potom donio rješenje od 20. siječnja 2014. godine, te da je Kantonalni sud tek nakon dvije godine i osam mjeseci donio rješenje od 9. rujna 2016. godine kojim je predmet ponovno vratio na odlučivanje Općinskome sudu. Ustavni sud zapaža da je potom Općinski sud tek nakon tri godine od kada mu je predmet vraćen na ponovno odlučivanje donio rješenje o prekidu postupka (20. listopada 2019. godine), a o kojemu rješenju po prizivu Kantonalni sud također još uvijek nije odlučio, za što u odgovoru na apelaciju redoviti sudovi nisu ponudili objektivno prihvatljiva opravdanja. Imajući u vidu izloženo stanje predmeta, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi značajno doprinijeli ukupnoj duljini trajanja postupka imajući u vidu naprijed navedena razdoblja neaktivnosti. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 4101/15 od 10. svibnja 2017. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnoga suda www.ustavnisud.ba) zaključio da kršenje prava na suđenje u razumnome roku koje je utvrđeno u tom predmetu „nije izolirani incident, niti se može pripisati konkretnomu slijedu događaja u ovome predmetu, nego je posljedica sustavnih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti iz ove oblasti i mora biti kvalificirano tako da proistječe iz prakse koja nije kompatibilna s ustavnim pravom na pravično suđenje“. Ustavni sud smatra da navedena praksa nije primjenjiva u konkretnomu slučaju jer se takva pasivnost redovitih sudova može pripisati konkretnomu slijedu događaja u ovome predmetu i ne može se definirati kao posljedica općih okolnosti i nedostataka u organiziranju nadležnosti u oblasti pravosuđa.
32. Na temelju izloženoga, Ustavni sud smatra da duljina predmetnoga ostavinskoga postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnoga roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnome roku“ kao jednoga od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
33. U smislu članka 74. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.
34. S obzirom na odluku u ovome predmetu, a imajući u vidu presude Europskoga suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. studenoga 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. studenoga 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. siječnja 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. svibnja 2019. godine i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. rujna 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnoga slučaja, prema članku 74. Pravila Ustavnoga suda, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnomu slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne duljine trajanja ostavinskoga postupka apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
35. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Tuzlanskoga kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
36. Ova odluka Ustavnoga suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja ovršnu ispravu.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnome roku“ kao jednoga od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer predmetni postupak traje 23 godine i deset mjeseci, od čega je relevantno razdoblje osam godina i osam mjeseci, a pri tomu nije ni izvjesno kada će predmet biti okončan, niti su redoviti sudovi ponudili objektivno prihvatljiva opravdanja za tako dugo trajanje postupka.
38. Na temelju članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2), članka 62. stavak (7), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević