Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-7405/18 (S. H.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Propisano zakonom
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7405/18

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7405/18, rješavajući apelaciju Samira Hadžihamzića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Samira Hadžihamzića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 025066 17 Gž od 28. decembra 2017. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 025066 17 P od 17. novembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Samir Hadžihamzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Faruk Karić, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 025066 18 Rev od 31. oktobra 2018. godine i presuda Suda BiH broj S1 3 P 025066 17 Gž od 28. decembra 2017. godine i broj S1 3 P 025066 17 P od 17. novembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud konstatira da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 1686/18 od 23. aprila 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 025066 18 Gž od 28. decembra 2017. godine (osporene ovom apelacijom) jer je podnesena prije odluke revizionog vijeća Suda BiH o reviziji koju je apelant izjavio protiv osporene presude. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i tužene Bosne i Hercegovine – Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), zatraženo je 6. aprila 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Sud BiH i Pravobranilaštvo su dostavili odgovor na apelaciju 8. i 10. aprila 2020. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

6. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 025066 17 P od 17. novembra 2017. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište rješenja tužene od 18. januara 2017. i 3. marta 2017. godine, te da se tužena obaveže da za apelanta donese rješenje o pravu na dječji dodatak po osnovu rada kod tužene u visini od 20%, odnosno 25% njegove plaće za period od 1. augusta 2016. do 1. aprila 2017. godine, te da apelantu isplati određeni novčani iznos i da mu nadoknadi troškove postupka kao u izreci presude. Također, navedenom presudom apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka.

7. Sud BiH je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Zatim je naveo da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je apelant dugogodišnji zaposlenik tužene, te da je raspoređen na radno mjesto vozača u Misiji Bosne i Hercegovine u NATO u Briselu. Apelant se obratio tuženoj za ostvarivanje prava na dječji dodatak, a rješenjem tužene od 18. januara 2017. godine, koje je potvrđeno drugostepenim rješenjem od 3. marta 2017. godine, apelant je odbijen sa zahtjevom. Sud BiH je dalje naveo da je između stanaka sporno jesu li navedena rješenja zakonita, odnosno je li pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjen materijalni propis, te u vezi s tim, ima li apelant pravo na dječji dodatak propisan članom 7. Pravilnika o plaćama, dodacima i naknadama osoblja u diplomatsko-konzularnim predstavništvima Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravilnik). U vezi s navedenim Sud BiH je citirao sadržaj odredbe člana 1. Zakona o upravi Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o upravi) i člana 1. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o radu), te član 1. Pravilnika, te je naveo da su relevantni propisi u konkretnom predmetu sadržani u Uputstvu za primjenu Pravilnika o plaćama, dodacima i naknadama osoblja u diplomatsko-konzularnim predstavništvima BiH (u daljnjem tekstu: Uputstvo), koje je tužena donijela na osnovu člana 61. stav 2. Zakona o upravi.

8. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva Sud BiH je naveo da je uvidom u pobijana rješenja utvrdio da je tužena pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje, te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenila materijalno pravo. Naime, odredbom člana 7. stav 1. Pravilnika propisano je da zaposleniku diplomatsko-konzularnog predstavništva pripada dodatak na djecu u određenim postocima, a stavu 3. tog člana propisano je da se navedeno pravo ostvaruje na osnovu rješenja tužene, i to za djecu koja borave u zemlji u kojoj je roditelj raspoređen na posao. Iz citiranog člana nesumnjivo proizlazi da se pravo na dječji dodatak može ostvariti samo za djecu koja borave u zemlji prijema po osnovu službenog boravka roditelja. Nadalje, odredbom člana II stav 2. Uputstva propisano je da će se naknada na ime dodatka za djecu odobriti pod uvjetom da roditelj, pored dokaza o akreditaciji, obavezno dostavi i originalni dokaz – potvrdu o redovnom školovanju, a izuzetak su predškolska djeca, za koju je dovoljan dokaz o akreditaciji u zemlji prijema.

9. Sud BiH je dalje naveo da je apelant u prilog zahtjevu dostavio potvrdu o redovnom školovanju i identifikacionu kartu (lična karta) za dijete E. D. H., te potvrdu o redovnom školovanju i identifikacionu kartu za dijete R. H. Međutim, apelant nije dostavio dokaz da su njegova djeca akreditirana u Kraljevini Belgiji kao zemlji prijema. Imajući u vidu da su u citiranom stavu 2. člana II Uputstva jasno propisani uvjeti pod kojima će se odobriti pravo na dječji dodatak, to je sasvim jasno da apelant nije ispunio propisane uvjete s obzirom na to da nije dostavio neophodne dokaze propisane normativnim aktom tužene. Iz stanja samog spisa proizlazi da je apelant zaposlenik tužene, na koju dužnost je stupio 1. augusta 2016. godine, da je apelantov sin E. D. H. rođen 1998. godine, a R. H. 2007. godine i da su rođeni u Belgiji, iz čega se izvodi zaključak da u zemlji prijema žive od svog rođenja, a ne po osnovu apelantovog službenog boravka radi obavljanja poslova radnog mjesta. Treba istaći i činjenicu da apelantova djeca posjeduju belgijsko državljanstvo, što je ustanovljeno uvidom u belgijske biometrijske lične karte i zahtjev za priznavanje prava na dječji dodatak. Dakle, apelantova djeca su stalno nastanjena u zemlji prijema, odnosno imaju prebivalište u Kraljevini Belgiji po osnovu državljanstva, a ne boravište, kako je to predviđeno odredbom člana 7. stav 2. Pravilnika. Slijedom navedenog, jasno je da kao takvi ne mogu biti akreditirani u zemlji prijema kao članovi apelantove porodice. U vezi s tim apelantove navode da njegova djeca posjeduju i državljanstvo Bosne i Hercegovine sud je ocijenio irelevantnim s obzirom na nespornu činjenicu da su djeca rođena u Belgiji i da u njoj prebivaju od svog rođenja. Pored toga, Sud BiH je istakao da apelant potpuno neosnovano upućuje na diskriminaciju u postupanju tužene prema njemu s obzirom na to da, s ciljem potkrepljivanja ovih navoda, nije ponudio niti jedan dokaz (različito postupanje tužene u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji).

10. U vezi s apelantovim navodima da se u konkretnoj pravnoj stvari ne može primjenjivati Uputstvo, Sud BiH je te navode ocijenio neosnovanim. U vezi s tim naveo je da je odredbom člana 61. stav 2. Zakona o upravi propisano da rukovodilac organa uprave predstavlja organ uprave, organizira i osigurava zakonito i efikasno obavljanje poslova, te donosi propise i izdaje druge akte za koje je ovlašten i preduzima druge mjere iz nadležnosti organa uprave. Također, odredbom člana 82. stav 2. Zakona o radu propisano je da zaposlenik ima sva prava i obaveze iz radnog odnosa utvrđene ovim zakonom, odlukom Vijeća ministara, Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom ili drugim aktom poslodavca ili kolektivnim ugovorom u skladu sa zakonom. Na osnovu citiranih zakonskih odredbi, evidentno je da je Uputstvo u potpunosti doneseno u skladu sa zakonom s obzirom na to da ga je donio nadležni organ, odnosno ministar vanjskih poslova kao rukovodilac organa uprave. Isto tako, odredbe Uputstva ne ograničavaju niti umanjuju obim prava koja zaposlenicima pripadaju prema Pravilniku, te Zakonu o plaćama i naknadama u institucijama BiH, kako to neosnovano navodi apelant. Odredbama Uputstva samo se detaljno razrađuje način obračuna plaća, naknada i dodataka koje su utemeljene odredbama naprijed navedenih propisa, te dokumentacija potrebna za ostvarivanje navedenih prava, te na taj način upućuju diplomatsko-konzularna predstavništva BiH na zakonitu primjenu Pravilnika. Uslijed toga, Sud BiH je istakao da se Uputstvo ima primjenjivati u ovoj pravnoj stvari kao akt koji je donio apelantov poslodavac u skladu sa zakonom shodno hijerarhiji pravnih izvora. Stoga je Sud BiH zaključio da su osporena rješenja pravilna i zakonita, zbog čega je tužbeni zahtjev neosnovan.

11. Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 025066 17 Gž od 28. decembra 2017. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda.

12. Drugostepeno vijeće je navelo da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da nisu ostvareni uvjeti za ostvarivanje prava na dječji dodatak jer apelantova djeca nisu akreditirana kao članovi apelantove porodice u zemlji prijema, što osporavana rješenja čini zakonitim. Naime, apelantova žalba neosnovano pobija pravilnost zaključka prvostepenog suda iz razloga što je Uputstvom kao aktom niže pravne snage sužen obim prava na dječji dodatak utvrđen Pravilnikom. Ovo pravno pitanje raspravio je prvostepeni sud pravilnim utvrđenjem da je rukovodilac tužene odredbom člana 61. stav 2. Zakona o upravi ovlašten za donošenje akata koji osiguravaju zakonito i efikasno obavljanje poslova i da se takvi akti odnose na apelanta prilikom odlučivanja o njegovim pravima i obavezama iz radnog odnosa u skladu sa članom 82. stav 2. Zakona o radu. Nadalje, prvostepeni sud je pravilno cijenio da Uputstvo nije na drugačiji način reguliralo pravo na dječji dodatak u odnosu na odredbe Pravilnika nego je propisalo potrebnu dokumentaciju za ostvarivanje navedenog prava. Ukazivanje žalbe da su apelantova djeca rođena na teritoriji Kraljevine Belgiji samo zato što je njihov otac na toj teritoriji obavljao radne zadatke koje mu je povjerila tužena kod koje je u radnom odnosu potpuno je irelevantno. Ova činjenica nije ni dovedena u sumnju, kao ni pravo apelanta kao roditelja da za svoju djecu pribavi državljanstvo zemlje na čijoj su teritoriji djeca rođena ili donese odluku da djeca imaju dvojno državljanstvo. Međutim, apelant je, obavljajući radne zadatke zaposlenika u diplomatsko-konzularnom predstavništvu BiH, nakon rođenja djece bio u obavezi zatražiti od tužene kao poslodavca da pokrene postupak akreditiranja djeteta kao novog člana porodice da bi se notificirali od strane nadležnih organa zemlje prijema. Kako apelant taj postupak nije pokrenuo, djeca nisu akreditirana u zemlji prijema pošto ih zemlja domaćin tretira kao svoje državljane, a ne kao članove porodice akreditiranog lica druge države, slijedom čega nema osnova da se u njihovo ime ostvari pravo na dječji dodatak. Stoga proizlazi da razlozi na kojima se zasnivaju pobijana rješenja potvrđuju činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza i primijenjenih odredbi materijalnog prava, pa je neosnovan zahtjev za poništenje spornih rješenja.

13. Rješenjem revizionog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 025066 18 Rev od 31. oktobra 2018. godine apelantova revizija je odbačena kao nedopuštena.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Naime, apelant tvrdi da osporene presude nisu pravilne i zakonite, već da su rezultat očigledno proizvoljne i pogrešne primjene prava. U vezi s tim apelant tvrdi da da on nije zaposlenik tužene ni njegova djeca ne bi bila rođena u Belgiji, već u zemlji gdje su roditelji stalno nastanjeni. Apelant, također, smatra da nije pravilan zaključak redovnih sudova da odredbe Uputstva ne ograničavaju ili umanjuju obim prava zagarantiranih Pravilnikom, nego da se njim samo detaljno razrađuje Pravilnik. Naime, u članu 7. Pravilnika ni u jednom stavu nije osporeno pravo apelantu na dodatak na djecu, dok su Uputstvom na kojem se zasnivaju rješenja tužene propisani dodatni uvjeti koje ne predviđa Pravilnik za priznavanje prava na dječji dodatak. S obzirom na to, apelant smatra da je ponudio uvjerljive dokaze i argumente da je Sud BiH proizvoljno donio zaključke o odlučnim činjenicama i proizvoljno primijenio pravo na apelantova potraživanja. Apelant je također istakao da je proizvoljna primjena prava rezultirala različitim tretmanom apelanta u odnosu na druge zaposlenike i da je apelant doveden u diskriminirajući (nejednak) položaj suprotno jasno utvrđenom pravu na jednakost, zbog čega je predložio da Ustavni sud utvrdi povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

b) Odgovori na apelaciju

16. Sud BiH je naveo da razlozi u apelaciji nisu osnovani i da je osporena odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.

17. Tužena, zastupana po Pravobranilaštvu, navela je da je drugostepeno vijeće Suda BiH pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje u predmetnoj pravnoj stvari, da je pravilno primijenilo materijalno pravo i pri tome nije počinilo nijednu povredu odredbi Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine, te da je sasvim pravilno prihvatilo i obrazložilo sve navode i razloge drugostepene odluke, te da u konkretnoj pravnoj stvari nije došlo do povrede prava i sloboda zajamčenih Europskom konvencijom Ustavom Bosne i Hercegovine.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1) U parničnom postupku Sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 13.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje Sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

19. Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08 – ZO, 60/10, 32/13 i 93/17).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08 – ZO, 60/10 i 32/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

I - OSNOVNE ODREDBE

Član 1. stav (1) i stav (2) tačka 2.

1. Ovim zakonom regulira se radnopravni status zaposlenika, način i postupak prijema u radni odnos, zaključivanja ugovora o radu između zaposlenika i poslodavca, radno vrijeme, plaće i naknade, odmori i odsustva, zaštita prava iz radnog odnosa, zaključivanje i primjena kolektivnog ugovora, rješavanje sporova između zaposlenika i poslodavca, učešće zaposlenika i sindikata u zaštiti prava zaposlenika, prestanak radnog odnosa, nadzor nad primjenom zakona i druga prava i obaveze koje nastaju na osnovu radnopravnog statusa zaposlenika.

2. Ovim zakonom regulira se radni odnos:

a)zaposlenika u institucijama Bosne i Hercegovine i njenim organima koji nisu državni službenici;

[…]

15. Prava, obaveze i zaštita prava iz radnog odnosa

a) Odlučivanje o pravima i obavezama iz radnog odnosa Član 82.

1. O pravima, obavezama i odgovornostima zaposlenika iz radnog odnosa na osnovu ovog, drugih zakona, kolektivnog ugovora i podzakonskih propisa odlučuje poslodavac, osim ako zakonom nije drugačije određeno.

2. O pravima, obavezama i odgovornostima iz stava 1. ovog člana odlučuje se rješenjem.

3. Na postupak donošenja rješenja iz stava 2. ovog člana na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o upravnom postupku ("Službeni glasnik BiH", br. 29/02, 12/04, 88/07 i 93/09).

20. Pravilnik o plaćama, dodacima i naknadama osoblja u diplomatsko-konzularnim predstavništvima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 98/08 i 84/14) u relevantnom dijelu glasi:

III. DODACI NA PLAĆE

Član 6.

Dodaci na plaće u skladu sa ovim Pravilnikom su:

a) Dodatak na djecu;

b) Dodatak za školovanje djece;

c) Dodatak za supružnika šefa DKP-a;

d) Dodatak za otpravnika poslova.

Član 7.

(1)Zaposleniku DKP-a pripada dodatak na djecu kako slijedi:

a) Za dijete do 6 godina starosti u visini od 15%;

b) Za dijete do 14 godina starosti u visini od 20%;

c) Za dijete od 14 do 26 godina starosti u visini od 25%.

(2)Procenti utvrđeni u prethodnom stavu primjenjuju se na osnovicu za obračun plaće za svaku pojedinu zemlju.

(3)Pravo na dodatak na djecu ostvaruje se na osnovu rješenja MVP BiH, za djecu koja borave u zemlji u kojoj je roditelj raspoređen na posao.

21. Zakon o upravi („Službeni glasnik BiH“ br. 32/02, 102/09 i 72/17).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o upravi („Službeni glasnik BiH“ br. 32/02 i 102/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

Ovim zakonom uređuje se organizacija uprave institucija Bosne i Hercegovine u pogledu položaja, uloge, ustrojstva, ovlaštenja i obaveza organa uprave i druga pitanja od značaja za organizaciju i rad tih organa u vršenju poslova uprave.

1. Rukovodilac organa uprave, njegov zamjenik, rukovodeći službenici i službenici s posebnim ovlaštenjima.

Član 61. st. (1) i (2) Organom uprave rukovodi rukovodilac.

Rukovodilac organa uprave predstavlja organ uprave, organizuje i osigurava zakonito i efikasno obavljanje poslova, donosi propise i izdaje druge akte za koje je ovlašten i preduzima druge mjere iz nadležnosti organa uprave, te odlučuje u skladu sa zakonom o pravima, obavezama i odgovornostima državnih službenika i zaposlenika u vršenju službe.

22. Uputstvo za primjenu Pravilnika o platama, dodacima i naknadama osoblja u diplomatsko-konzularnim predstavništvima Bosne i Hercegovine broj 09/1-21-34-2781/10 od 22. februara 2010. godine. Za potrebe ove odluke koristi se tekst Uputstva koji je na zahtjev Ustavnog suda dostavio Sud Bosne i Hercegovine iz spisa predmeta, a koji u relevantnom dijelu glasi:

II Dodatak na djecu Kod primjene člana 7. Pravilnika, DKP po službenoj dužnosti pazi na okolnosti koje utiču na ostvarivanje dodatka na djecu, kao što su: navršenih 26 (dvadesetšest) godina starosti, gubitak prava na boravak u zemlji prijema, prestanak boravka u zemlji prijema i dr.

Naknada na ime dodatka za djecu odobriće se pod uslovom da se, pored dokaza o akreditaciji, obavezno dostavi i originalni dokaz-potvrda o redovnom školovanju (osnovno, srednje, visoko i drugo školovanje, stručno usavršavanje-specijalizacija i sl.). Izuzetak su predškolska djeca, za koju je dovoljan dokaz o akreditaciji u zemlji prijema.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1686/18 od 23. aprila 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio Ustavnom sudu 16. marta 2018. godine jer je bio u toku postupak povodom revizije pred revizionim vijećem Suda BiH. S obzirom na to da je rješenjem revizionog vijeća Suda BiH od 31. oktobra 2018. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 025066 17 Gž od 28. decembra 2017. godine. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda drugostepenog vijeća Suda BiH od 28. decembra 2017. godine dostavljena apelantovom punomoćniku 18. januara 2018. godine, te da je apelant 16. marta 2018. godine podnio apelaciju u predmetu broj AP 1686/18, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je u obrazloženju apelacije, također, naveo kako smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

a)Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi potraživanja iz radnog odnosa, dakle predmet je građanskopravne prirode. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno pravo.

32. U tom pogledu, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

34. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH prilikom donošenja osporenih odluka dovoljno jasno i argumentirano obrazložio osporene odluke, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne čine proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u zaključcima redovnih sudova koji su, tumačeći sadržaj odredbe člana 7. Pravilnika i člana II Uputstva, utvrdili da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su nezakonita rješenja tužene kojim je odbijen njegov zahtjev za priznavanje prava na dječji dodatak. U vezi s tim Ustavni sud uočava da iz odredbe člana 7. stav 3. Pravilnika jasno proizlazi da se pravo na dodatak za djecu ostvaruje na osnovu rješenja tužene za djecu koja borave u zemlji u kojoj je roditelj raspoređen na posao, a da je članom II Uputstva navedeno koji dokazi se moraju dostaviti da bi ta naknada bila priznata, pri čemu je, pored ostalog, navedeno da je potrebno dostaviti dokaz o akreditaciji. Dakle, iz sadržaja tih odredbi je nesporno da dodatak za djecu priznaju samo za djecu koja borave u zemlji prijema, te da je uvjet za priznavanje tog dodatka činjenica akreditacije u zemlji prijema. U vezi s tim Ustavni sud uočava da pravo na dodatak za djecu u naravi predstavlja porodično davanje koje je namijenjeno za pokrivanje porodičnih troškova, što u okolnostima konkretnog slučaja znači da se tim odredbama omogućava licima zaposlenim u diplomatsko-konzularnim predstavništvima pokrivanje troškova boravka porodice zaposlenika u državi prijema. Ustavni sud, također, uočava da se dostavljanjem dokaza o akreditaciji, u suštini, dokazuje postojanje odgovarajuće veze između, s jedne strane tužene (Bosne i Hercegovine – Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine) kao poslodavca i davaoca te naknade i s druge strane, činjenice boravka djeteta zaposlenika u zemlji u kojoj je roditelj raspoređen na posao kao uvjeta iz člana 7. stav 3. Pravilnika, bez obzira na mjesto rođenja djeteta ili njegovo državljanstvo. Prema tome, Ustavni sud smatra da su neosnovane apelantove tvrdnje da su Uputstvom propisani dodatni uvjeti za priznavanje prava na dječji dodatak koje ne predviđa Pravilnik i da su zbog toga proizvoljne osporene odluke u kojima je zauzet stav da se odredbom člana II Uputstva samo detaljno razrađuje Pravilnik. Ovo sve pogotovo jer iz okolnosti konkretnog slučaja ne proizlazi, niti to apelant tvrdi, da je akreditacija njegove djece, na ime kojih apelant traži dječji dodatak, zaista bila moguća ili da bi to u okolnostima konkretnog slučaja bilo pretjerano očekivati od apelanta. Stoga, u obrazloženjima koja su naveli redovni sudovi, Ustavni sud nije našao elemente koji ukazuju da su ti zaključci proizvoljni u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem odredbi člana 7. Pravilnika i člana II Uputstva, zamijenio te zaključke u pogledu uvjeta koje je apelant trebao ispunjavati ili dokaza koje je trebao podnijeti uz zahtjev za priznavanje prava na dječji dodatak. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.

35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a)Pravo na imovinu

36. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje ukazujući na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede tog prava, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, također, neosnovani.

b)Nediskriminacija

37. U pogledu apelantovih tvrdnji da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, koje apelant, kako to proizlazi iz apelacije, dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnog navoda da je diskriminiran, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Konkretnije, Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio bilo kakav dokument iz kojeg bi proizlazilo da je licima koja se nalaze u situaciji kao on priznato pravo na dječji dodatak, odnosno da je bilo kojem zaposleniku priznato to pravo bez obzira na podnošenje dokaza o akreditaciji djeteta ili da mu je onemogućen postupak akreditiranja djece. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Sud BiH u osporenim odlukama, kojim je odbio apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da su nezakonita rješenja tužene kojima mu nije priznato pravo na dječji dodatak, dao jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, na što je apelant neosnovano ukazivao.

39. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/ 3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovog prava u tom pogledu.

40. Naposljetku, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer apelant nije ponudio bilo kakve dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takva diskriminacija očito proizlazi iz odluka koje apelant pobija.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Na osnovu člana 43. Pravila Ustavnog suda, sutkinja Seada Palavrić je dala izjavu o neslaganju s odlukom većine.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-7405/18 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio