Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-465/19 (K. R.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Troškovi postupka
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prekršajima
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Ukaz o proglašenju Zakona o prekršajima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Ispravka Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-465/19
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 465/19, rješavajući apelaciju Krešimira Raspudića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. studenog 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Krešimira Raspudića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Pr 061022 18 Pžp od 30. studenog 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 Pr 061022 18 Pr od 31. svibnja 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Krešimir Raspudić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa odvjetnik Jerko Čilić iz Ljubuškog, podnio je 2. veljače 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Pr 061022 18 Pžp od 30. studenog 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 Pr 061022 18 Pr od 31. svibnja 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 20. svibnja 2020. godine je od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Ministarstva unutarnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: MUPHNK) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
3. Općinski sud i MUPHNK su 4. lipnja 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok je Kantonalni sud odgovor na apelaciju dostavio 10. lipnja 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Povodom prometnog prekršaja učinjenog putničkim vozilom (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo) MUPHNK je 15. veljače 2018. godine dostavio T. R. (u daljnjem tekstu: vlasnik predmetnog vozila) obavijest o učinjenom prekršaju kojom ga je obavijestio da je osoba koja je upravljala predmetnim vozilom 8. veljače 2018. godine počinila prekršaj iz članka 44. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovama sigurnosti prometa), a koji je utvrđen uređajem za mjerenje brzine (u daljnjem tekstu: mjerni uređaj). U obavijesti je, između ostalog, navedeno da je vlasnik predmetnog vozila dužan u smislu odredbe članka 172. stavak (6) Zakona o osnovama sigurnosti prometa u ostavljenom roku dostaviti generalijske podatke o identitetu osobe (ime i prezime vozača, ime oca, JMBG, CIPS adresu prebivališta, te broj vozačke dozvole) koja je upravljala predmetnim vozilom u vrijeme činjenja navedenog prekršaja radi popunjavanja prekršajnog naloga i njegovog slanja na CIPS adresu počinitelja prekršaja. Također je navedeno će prema vlasniku predmetnog vozila, ako ne postupi u skladu s navedenom zakonskom odredbom, biti poduzete zakonom predviđene mjere iz članka 235. navedenog Zakona (novčana kazna u označenom rasponu).
6. Vlasnik predmetnog vozila je 23. veljače 2018. godine dostavio MUPHNK „obavijest o učinjenom prekršaju“ u kojoj je navedeno da je 8. veljače 2018. godine predmetno vozilo posudio svom bratu (apelantu), dostavivši pritom i tražene podatke o apelantu iz obavijesti od 15. veljače 2018. godine.
7. MUPHNK je 2. ožujka 2018. godine izdao prekršajni nalog, kojim je, između ostalog, apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 400,00 KM za prekršaj iz članka 44. Zakona o osnovama sigurnosti prometa.
8. Apelant je pravodobno zatražio sudsko odlučivanje o navedenom prekršajnom nalogu, slijedom čega je Općinski sud zakazao usmeni pretres.
Postupak u kojem su donesena osporena rješenja
9. Rješenjem Općinskog suda broj 56 0 Pr 061022 18 Pr od 31. svibnja 2018. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisan u izreci rješenja počinio prekršaj iz članka 44. Zakona o osnovama sigurnosti prometa, kažnjivo po članku 234.a stavak (1) točka 5. navedenog Zakona, a u svezi sa člankom 63. stavak (3) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama sigurnosti prometa, slijedom čega je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 400,00 KM. Rješenjem je apelantu izrečena i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od dva mjeseca, uz navođenje da se ta mjera neće izvršiti ako apelant u roku od šest mjeseci od dana pravomoćnosti tog rješenja ne učini novi prekršaj za koji se može izreći ista zaštitna mjera, te su mu određena dva kaznena boda. Apelant je također obvezan, na temelju odredbe članka 202. stavak (1) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), platiti troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 40,00 KM.
10. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su na usmeni pretres pristupili predstavnik ovlaštenog organa, apelant i njegov branitelj, te da apelant nije prihvatio odgovornost za prekršaj koji mu se prekršajnim nalogom stavlja na teret. Pritom je ukazano da je apelantov branitelj istaknuo da se na temelju dokaza predloženih od predstavnika ovlaštenog organa ne može dokazati da je apelant počinio predmetni prekršaj. Općinski sud je dalje istaknuo da je u dokaznom postupku na prijedlog predstavnika ovlaštenog organa izvršen uvid u fotografiju uslikanu mjernim uređajem (u daljnjem tekstu: predmetna fotografija), te uvjerenje ovlaštene mjeriteljske laboratorije (u daljnjem tekstu: Uvjerenje) i obavijest MUPHNK od 15. veljače 2018. godine (upućenu vlasniku predmetnog vozila). Također je ukazano da je na prijedlog obrane apelant saslušan u svojstvu svjedoka, te je izvršen uvid u materijalne dokaze i njihovo čitanje (dopis vlasnika predmetnog vozila od 23. veljače 2018. godine, te apelantov podnesak od 18. travnja 2018. godine). S obzirom na navedeno, Općinski sud je istaknuo da je izvan razumne sumnje utvrdio da se apelant u označeno vrijeme i mjestu predmetnim vozilom kretao brzinom većom od dozvoljene. U svezi s tim je istaknuto da je prekoračenje dozvoljene brzine utvrđeno iz predmetne fotografije, a da uvjerenje upućuje na logičan zaključak da je prekršaj koji je apelant počinio utvrđen pomoću mjernog uređaja – radara, koji je bio uredno baždaren. Stoga je ukazano da je dokazima ovlaštenog organa sud u cijelosti poklonio vjeru i da apelant i njegov branitelj niti jednim dokazom nisu doveli u sumnju izvedene dokaze ovlaštenog organa. Pritom je Općinski sud naveo da je apelant saslušan u svojstvu svjedoka, te da je izjavio da je vlasnik predmetnog vozila njegov brat i da je u kritično vrijeme predmetnim vozilom upravljao M. Č., a da je na zadnjem sjedištu sjedila M. M. Međutim, Općinski sud je naveo da nije prihvatio apelantovu obranu da on nije počinio predmetni prekršaj, ukazujući da su takve apelantove tvrdnje u suprotnosti sa sadržajem dokaza ovlaštenog organa, a koje dokaze je sud prihvatio kao objektivne i vjerodostojne. U svezi s tim je navedeno da sudu nema poznatog razloga zbog čega bi ovlašteni organ neutemeljeno teretio apelanta. Pritom je navedeno i da „apelant tvrdi da nije upravljao (predmetnim) vozilom, već druga osoba, a nju nije predložio da se sasluša kao svjedok“. Isto tako je ukazano da je apelant mogao u nadležnoj policijskoj postaji izvršiti uvid u predmetnu fotografiju, a što on nije učinio. Također je navedeno i da su neutemeljeni navodi apelantovog branitelja da izmjene Zakona o osnovama sigurnosti prometa nisu objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ jer su one objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 8/17. Prema tome, Općinski sud je naveo da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja predmetnog prekršaja. Konačno, kako je apelant prouzročio troškove prekršajnog postupka, Općinski sud je istaknuo da je na temelju članka 18. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) u svezi sa člankom 202. stavak (1) i člankom 199. stavak (2) točka g) ZKP-a odlučeno o troškovima postupka.
11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 56 0 Pr 061022 18 Pžp od 30. studenog 2018. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova žalba i potvrđeno prvostupanjsko rješenje.
12. U obrazloženju je, u svezi sa žalbenim navodom o kršenju članka 69. stavak (3) Zakona o prekršajima, navedeno da stajalište prvostupanjskog suda da „apelant tvrdi da nije upravljao (predmetnim) vozilom, već druga osoba, a nju nije predložio da se sasluša kao svjedok“ ne znači da je prvostupanjski sud time povrijedio apelantovo pravo da ne iznosi obranu i da nije obvezan iznositi dokaze, već je taj sud samo u okviru iznošenja razloga zbog kojih nije prihvatio apelantovu obranu iznio navedenu činjenicu. S druge strane, Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud na potpuno ispravan način poučio apelanta o svim njegovim pravima koja mu pripadaju kao okrivljenom, pa i o pravu da nije dužan iznijeti svoju obranu, a što je utvrđeno uvidom u zapisnik sa usmenog pretresa, a koji je apelant uredno i bez primjedbi potpisao. Dalje je navedeno i da su neutemeljeni apelantovi žalbeni navodi u svezi s tvrdnjom da nije mogao osigurati prisustvo M. Č. jer mu nadležna policijska uprava nije dostavila predmetnu fotografiju. Naime, ukazano je da apelant nije ni tražio predmetnu fotografiju na uvid, a osim toga nije ni zatražio od suda odgodu usmenog pretresa u svrhu pojavljivanja prethodno navedenog svjedoka, a zbog nemogućnosti ranijeg osiguranja njegovog pojavljivanja, a na što je imao pravo.
13. U odnosu na žalbene navode koji se tiču uvjerenja (koje kao dokaz nije dostavljeno u originalu ili ovjerenoj kopiji), Kantonalni sud je istaknuo da prilikom pobijanja vjerodostojnosti tog akta apelant ne daje argumente koji bi govorili u prilog tvrdnji da je taj dokaz nevjerodostojan jer sama činjenica koju navodi žalba da je taj materijalni dokaz u kopiji automatski ne znači da je i nevjerodostojan, što je trebalo argumentirati imajući posebno u vidu da drugostupanjski sud razmatra prvostupanjsku odluku u okviru sadržaja žalbe.
14. Konačno, Kantonalni sud je istaknuo da su, suprotno žalbenim navodima, kažnjive odredbe u svezi s prekršajem koji mu je stavljen na teret objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“. U svezi s tim je navedeno da je u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 48/10 objavljen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sigurnosti prometa, i to 14. lipnja 2010. godine u kojem je u članku 78. navedeno da se iza članka 234. dodaje članak 234.a, a u kojem je u stavku (1) točka 5) propisano da će se novčanom kaznom u iznosu od 400,00 KM do 1.000,00 KM za prekršaj kazniti vozač koji se vozilom na putu u naselju kreće brzinom koja je za više od 50 km na sat veća od dozvoljene brzine, dok je člankom 63. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sigurnosti prometa, objavljenim 7. veljače 2017. godine u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 8/17, navedena odredba izmijenjena na način da se riječi „u naselju“ brišu, a riječi „50 km“ zamjenjuju riječima „30 km“.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
16. Naime, apelant, prije svega, ukazuje da se ni iz ijednog dokaza koji je izvelo ovlašteno tijelo ne može sa sigurnošću utvrditi da je apelant bio vozač predmetnog vozila. U svezi s tim se navodi da na temelju predmetne fotografije koja prikazuje snimku sa zadnje strane predmetnog vozila (na kojoj se ne vidi ni obris vozača), te bez dokumentacije na temelju koje je utvrđen identitet prekršitelja (vozača) sud apsolutno nije utvrdio identitet vozača. Stoga, apelant smatra da je ta činjenica ostala nedokazana. U tom smislu apelant ukazuje da je vlasnik predmetnog vozila izričito napisao da je predmetno vozilo posudio apelantu, ali ne i da je apelant kao okrivljeni u trenutku počinjenja prekršaja bio vozač (što sud utvrđuje). Pritom apelant ukazuje da je upravni organ odmah podnio prekršajni nalog protiv apelanta umjesto da je poslao obavijest kojom bi od njega tražio podatke o vozaču predmetnog vozila. Prema apelantovoj ocjeni, činjenicu o nedokazanosti identiteta vozača je utvrdio i sam sud, ali je ostao kontradiktoran. Potom se navodi da je sud u pravu da je počinjen prekršaj predmetnim vozilom, ali apelant nije u kritično vrijeme bio njegov vozač, pa samim tim ne može odgovarati za tuđe prekršaje, a da je na djelatnicima policije utvrditi identitet vozača. Pritom apelant ukazuje da sud pogrešno upotrebljava pojam u ovom predmetu da je „izvan razumne sumnje“ utvrdio da je apelant počinio predmetni prekršaj zato što su izvedeni dokazi od strane upravnog organa ostali nedokazani. Navedeno je, prema apelantovoj ocjeni, suprotno načelu in dubio pro reo. Osim toga, apelant navodi da je nejasno zašto i kako je sud u svom obrazloženju istaknuo da apelant kao okrivljenik nije predložio saslušanje svjedoka M. Č., koji je bio vozač predmetnog vozila, budući da je, prema apelantovim navodima, navedeno nepotrebno jer teret dokazivanja leži na strani ovlaštenog organa, a nikako okrivljenika. Isto tako, apelant ističe da je ovlašteni organ u spis predmeta priložio dokaz (uvjerenje) koji nije bio original, niti ovjerena kopija kako to propisuje odredba članka 68. stavak (2) Zakona o prekršajima, kao i da je apelant prigovorio takvom dokazu, ali da se sud na to „očito oglušio“. Također se navodi i da su redovni sudovi primijenili propis koji je neprimjenjiv (neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o sigurnosti prometa) u dijelu kažnjivih odredbi. Zbog svega navedenog, apelant smatra da je sud donio i „pogrešnu“ odluku o troškovima postupka.
b)Odgovori na apelaciju
17. Kantonalni sud je naveo da apelant, u biti, ponavlja žalbene navode, te da je taj sud brižljivo, savjesno i pravilno ispitao osporeno prvostupanjsko rješenje u dijelovima koji su pobijani žalbom i o tome dao jasne razloge u obrazloženju osporene drugostupanjske odluke, pa stoga smatra nepotrebnim ponavljati ih u ovom odgovoru. Također je navedeno da u prekršajnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu i pravo na pravično suđenje, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.
18. Općinski sud je naveo da je predmetna apelacija neutemeljena i da je taj sud u cijelosti postupio po odredbama Zakona o prekršajima, pa stoga nisu počinjene povrede postupka na koje je ukazano predmetnom apelacijom.
19. MUPHNK je naveo prije svega da je predmetni prekršaj utvrđen na zakonit način, odnosno uređajem za mjerenje brzine kretanja vozila s predmetnom fotografijom, kao i da su u postupku utvrđivanja identiteta počinitelja postupali u skladu s odredbama Zakona o prekršajima i Zakona o osnovama sigurnosti prometa. Pritom je navedeno da po Zakonu o osnovama sigurnosti prometa „nismo dužni od lica kome je vozilo dati na upravljanje ili posuđeno od strane vlasnika, tražiti dodatne podatke tko je upravljao motornim vozilom, tako da nismo apelantu slali tražene podatke, koje je mogao vidjeti na zakazanom ročištu“. U svezi s tim je istaknuto da je očigledno da je vlasnik predmetnog vozila nedvosmisleno pismeno odgovorio da je predmetno vozilo kritičnog dana posudio svom bratu – apelantu, te bez ikakve sumnje dao podatke o identitetu vozača koji je kritične prilike upravljao vozilom, u skladu s odredbom članka 172. Zakona o osnovama sigurnosti prometa. Pritom je navedeno da u konkretnom slučaju nema nikakve razlike u riječi posudio ili dao na upravljanje jer se radi o prijevozničkom sredstvu i da je predmetni vlasnik vozila morao znati tko njim upravlja. U odnosu na apelantove navode u svezi s uvjerenjem, MUPHNK je istaknuo da je točno da je sudu prezentirana kopija s obzirom na to da se original čuva u MUPHNK, a baždarenje je obavio označeni mjeriteljski laboratorij. Konačno, MUPHNK je ukazao da u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama sigurnosti prometa (koji je objavljen u „Službenom glasniku BiH“ broj 8/17) visina novčanih kazni nije mijenjana na način kako to želi prikazati apelant, već tako što su pojedine odredbe ugrađivane u već ranije propisane članke navedenog Zakona, u kojima je već propisana visina novčane kazne. Dakle, istaknuto je da je već ranije u članku 234.a Zakona o osnovama sigurnosti prometa propisana visina novčane kazne za prekršaje koji su sankcionirani ovom odredbom. S obzirom na naprijed navedeno, konstatirano je da u konkretnom predmetu nema povreda postupka, niti povreda materijalnog propisa, a ni troškova postupka, niti bilo kojeg drugog apelantovog prava.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o osnovama sigurnosti prometa na cestama u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06 – ispravka, 44/07, 84/09, 48/10, 18/13, 8/17, 89/17 i 9/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Članak 44.
(1) Na cesti u naselju vozač se ne smije vozilom kretati brzinom većom od 50 km/h, osim ako prometnim znakom nije drukčije određeno.
(2) Na cestama u naselju, ako prometno-tehnički elementi to omogućuju, prometnim znakom može se dopustiti kretanje vozilom i većom brzinom od propisane u stavku (1) ovoga članka.
(3) Na cesti izvan naselja vozač se ne smije vozilom kretati brzinom većom od: 1) 130 km na sat na autocestama;
2) 100 km na sat na cestama rezerviranim za promet motornih vozila i brzim cestama;
3) 80 km na sat na ostalim cestama.
(4) Na cesti izvan naselja vozač se ne smije vozilom kretati brzinom većom od brzine određene prometnim znakom postavljenim na cesti.
1. Uvjeti za upravljanje vozilima Članak 172. stavak (6) (6) Vlasnik, odnosno nositelj prava raspolaganja vozilom dužan je na zahtjev ovlaštene osobe dati podatke o identitetu osobe kojoj je dao vozilo na upravljanje.
21. Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik FBiH“ broj 63/14) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 5. točka 1) Svatko tko je okrivljen da je počinio prekršaj ima pravo zahtijevati da o njegovoj odgovornosti za počinjeni prekršaj odluči sud, ukoliko on to zahtijeva u roku koji je propisan zakonom. Takve osobe imaju pravo da:
1) smatraju se nevinim dok se ne dokaže njihova odgovornost sukladno zakonu; [...] Članak 18. stavak (2) Primjena odredbi Kaznenoga zakona i Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (2) Ukoliko nije drukčije propisano odredbama ovoga zakona, sljedeće odredbe Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10 - u daljnjem tekstu: Zakon o kaznenom postupku) primjenjivat će se mutatis mutandis u prekršajnom postupku: Glava I. pod nazivom "Temeljna načela"; [...]; Glava XVI. pod nazivom "Troškovi kaznenog postupka"; [...] Članak 68. stavak (1) Svjedoci i isprave (1) Ako okrivljenik, ili ovlašteno tijelo namjeravaju pozvati svjedoke, oni moraju osigurati pojavljivanje takvih svjedoka na usmenom pretresu. U slučaju da svjedok ne želi dragovoljno pristupiti na sud svaka od strana može zahtijevati od suda da pozove takve svjedoke. Svaki takav zahtjev mora se podnijeti najmanje osam dana prije dana određenog za usmeni pretres. Ako sud odobri takav zahtjev za pozivanje i ako je neophodno dodatno vrijeme kako bi se ti pozivi uručili, sud može odgoditi usmeni pretres.
Članak 69. stavak (3) Postupak na usmenom pretresu (3) Okrivljenik ima pravo iznijeti svoju odbranu, ali nije obvezan govoriti ili iznositi dokaze.
Članak 70. stavak (1) Dokazi (1) Pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
22. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
GLAVA I – TEMELJNA NAČELA
Članak 3. stavak (2) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju glede postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženika.
GLAVA XVI - TROŠKOVI KAZNENOG POSTUPKA
Članak 199. stavak (2) točka g) Vrste troškova (2) Troškovi kaznenog postupka obuhvaćaju:
[...]
g) paušalnu svotu, [...] Članak 202. stavak (1) Troškovi postupka kada je optuženik proglašen krivim (1) Kada sud optuženika proglasi krivim, izreći će u presudi da je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 56 0 Pr 061022 18 Pžp od 30. studenog 2018. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporeno rješenje apelantov branitelj je primio 7. prosinca 2018. godine, a apelacija je podnesena 2. veljače 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
29. Članak 6. st. 1. i 2. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivnja sukladno zakonu.
30. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, Ustavni sud ističe da se u svezi s tim, prvenstveno, postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje radi li se o „kaznenoj“ optužbi protiv apelanta u smislu članka 6. Europske konvencije. Polazeći od općih načela Europskog suda koji su, također, podržani i kroz praksu Ustavnog suda (Odluka o dopustivosti broj AP 716/09 od 26. siječnja 2012. godine, stavak 13., te Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 562/18 od 15. siječnja 2020. godine, stavak 30., dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud zaključuje da se i u konkretnom slučaju, s obzirom na opseg prekršene norme, izrečenu (novčanu) kaznu i svrhu sankcije, radi o „kaznenoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju članak 6. Europske konvencije primjenjiv.
31. Naime, u konkretnom slučaju su osporene odluke donesene u prekršajnom postupku koji je pravodobno pokrenut po apelantovom zahtjevu zbog neprihvaćanja odgovornosti i novčane kazne za prometni prekršaj po prekršajnom nalogu MUPHNK od 2. ožujka 2018. godine (koji je glasio na apelantovo ime). Pritom, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je navedeni prekršajni nalog MUPHNK izdao nakon obavijesti vlasnika predmetnog vozila (apelantovog brata) u smislu članka 172. stavak (6) Zakona o osnovama sigurnosti prometa, kojim je propisana obveza vlasnika vozila da dostavi podatke o identitetu osobe kojoj je dao vozilo na upravljanje u slučaju da on nije upravljao vozilom kojim je počinjen prometni prekršaj. Dakle, postupak pokrenut protiv apelanta od strane ovlaštenog organa javne vlasti u svojoj esenciji je uključivao pretpostavljenu, odnosno impliciranu odgovornost na temelju izdanog prekršajnog naloga primjenom odredbe članka 172. stavak (6) Zakona o osnovama sigurnosti prometa. Ustavni sud smatra da je cilj ove pravne norme, njezin ratio legis, upravo to da omogući redarstvenim vlastima da utvrde tko je u određenom trenutku upravljao vozilom, odnosno da navedena zakonska odredba ne ostane neučinkovita (vidi Kangers protiv Latvije, broj aplikacije 35726/10, presuda od 14. ožujka 2019. godine, stavak 57.). Navedeno je od krucijalne važnosti jer je automobil potencijalno opasno sredstvo koje može uzrokovati smrtne ozljede, što je među ostalim naveo i Europski sud za ljudska prava, uspoređujući potencijalnu opasnost uporabe automobila s uporabom puške (O'Halloran i Francis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 29. lipnja 2007. godine, stavak 57.). S obzirom na navedeno, namjera zakonodavca, ali i javni interes sigurnosti su da nadležne vlasti mogu od vlasnika vozila doznati tko se vozilom u određenom trenutku koristi. Upravo je u potonjem citiranom predmetu Europski sud ukazao da je traženje podatka o vozaču motornog vozila stavljeno u kontekst posebne dužnosti (specific duty) registriranog korisnika motornog vozila da pruži informaciju o vozaču koji je to motorno vozilo vozio u određenim okolnostima budući da svi oni koji imaju motorna vozila ili upravljaju njima znaju da se čineći to podvrgavaju posebnom režimu pravnih propisa.
32. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa predmeta nesporno proizlazi da je apelantov brat kao vlasnik predmetnog vozila nedvosmisleno u svojoj izjavi (od 23. veljače 2018. godine) obavijestio MUPHNK o svim traženim podacima u svezi s identitetom apelanta kao osobe kojoj je dao na korištenje predmetno vozilo kojim je počinjen predmetni prometni prekršaj. Dakle, radilo o vjerodostojnim podacima čiji je cilj bio dovođenje do osobe koja je stvarno upravljala predmetnim vozilom i učinila prekršaj. S druge strane, apelantu je kao okrivljenom u smislu relevantnih odredbi Zakona o prekršajima dana mogućnost da o njegovoj odgovornosti za počinjeni prekršaj odluči sud, a koju mogućnost je apelant i iskoristio u predmetnoj pravnoj stvari.
33. Ustavni sud, dalje, zapaža da apelant u postupku pred Ustavnim sudom tvrdi da njegovo proglašavanje odgovornim za predmetni prometni prekršaj i izricanje novčane kazne, u predmetnom postupku sagledanom u cjelini, predstavlja kršenje načela in dubio pro reo, s obzirom na (kako to apelant smatra) nedokazanost činjenice, tj. identiteta osobe koja je vozila predmetno vozilo u vrijeme izvršenje predmetnog prekršaja. U svezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u svakom slučaju od odlučnog značaja jesu li pravne pretpostavke bile (ili su činile dio) predmet rasprave pred domaćim sudovima, na koji način je omogućeno „optuženima“ da ostvare svoje pravo na obranu. Tamo gdje je smatrano da nedostaju proceduralna jamstva za pobijanje pretpostavki utvrđeno je kršenje pretpostavke nevinosti (vidi Anghel protiv Rumunjske broj 28183/03, presuda od 4. listopada 2007. godine, st. 62.–69.).
34. Naime, Ustavni sud prvenstveno ističe da je u konkretnom slučaju apelant, kao osoba koja je okrivljena u smislu relevantnih odredbi Zakona o osnovama sigurnosti prometa od strane ovlaštenog organa – policije, mogao osporiti kako pretpostavku prekršajne odgovornosti tako i samu kaznu koja mu je izrečena pred prvostupanjskim sudom s punom nadležnošću po tom pitanju. U svezi s tim Ustavni sud ističe da iz obrazloženja osporene prvostupanjske odluke proizlazi da je apelantova prekršajna odgovornost utemeljena na dokazima ovlaštenog organa kao „optužbe“ u konvencijskom smislu, a koje dokaze je apelant imao mogućnost efektivno pobijati na usmenoj raspravi – pretresu. Ustavni sud, dalje, ukazuje da iz obrazloženja osporenog prvostupanjskog rješenja proizlazi da je Općinski sud, slobodnom ocjenom izvedenih dokaza, izvan razumne sumnje utvrdio da je apelant bio vozač predmetnog vozila u vrijeme kada je počinjen prekršaj iz članka 44. Zakona o osnovama sigurnosti prometa. Pritom, iz stanja spisa predmeta (niti je u apelaciji dostavljen dokaz) ne proizlazi da je apelant prije nego što je zatražio sudsko odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, odnosno prije održavanja usmenog pretresa pred Općinskim sudom, obavijestio ovlašteni organ (policiju) ili navedeni sud da on nije počinitelj predmetnog prekršaja, odnosno da je predložio (u smislu relevantnih odredbi Zakona o prekršajima) izvođenje dokaza saslušanjem osoba (za koje apelant tvrdi da su se nalazile s njim u predmetnom vozilu u kritično vrijeme) na temelju čijih iskaza bi se eventualno doveli u pitanje dokazi „optužbe“ s ciljem utvrđenja identiteta osobe koju je apelant po prvi put na usmenom pretresu označio kao izvršitelja predmetnog prekršaja (M. Č.). Upravo je na ovu okolnost ukazao i Općinski sud u obrazloženju osporene prvostupanjske odluke, navodeći da je „apelant tvrdio da nije upravljao predmetnim vozilom, već druga osoba, a nju nije predložio da se sasluša kao svjedok“. Pritom, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene drugostupanjske odluke proizlazi da je i Kantonalni sud (u svjetlu žalbenih navoda o kršenju članka 69. stavak (3) Zakona o prekršajima) raspravio citirano stajalište prvostupanjskog suda, smatrajući da njime nije povrijeđeno apelantovo pravo da ne iznosi obranu i da nije obvezan iznositi dokaze, već da je prvostupanjski sud u okviru iznošenja razloga zbog kojih nije prihvatio apelantovu obranu iznio navedenu činjenicu. Ovakvo obrazloženje Kantonalnog suda se, prema ocjeni Ustavnog suda, ne doima proizvoljnim, kao i što nema proizvoljnosti u stajalištu tog suda da je apelant imao pravo tražiti odgodu usmenog pretresa u svrhu pojavljivanja prethodno navedenog svjedoka, a što je apelant propustio učiniti. U takvoj situaciji, pri čemu je na usmenom pretresu apelant saslušan u svojstvu svjedoka i gdje je sud imao mogućnost steći izravne impresije o njegovom kredibilitetu i vjerodostojnosti njegovog iskaza, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je prvostupanjski sud (kao sud pune nadležnosti da odlučuje o činjenicama i pravu) primijenio institut dokazivanja „izvan razumne sumnje“ s ciljem stjecanja ubjeđenja kod utvrđivanja – otkrivanja stvarnog identiteta počinitelja predmetnog prometnog prekršaja. Pritom, kada je u pitanju dokazivanje putem instituta „izvan razumne sumnje“, Ustavni sud ukazuje da je imao u vidu standarde zauzete u predmetu broj AP 757/12 (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 757/12 od 12. siječnja 2016. godine, st. 108. i 109., dostupna na www.ustavnisud.ba).
35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Općinski sud načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj prekršajnoj, tj. „kaznenoj“ stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem članka 6. stavka 1. Europske konvencije, odnosno da je navedeni redovni sud imao i najmanju sumnju glede nekog od dokaza i da ga nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja pretpostavke nevinosti, odnosno načela in dubio pro reo u smislu članka 6. stavak 2. Europske konvencije. Osim toga, suprotno apelacijskim navodima, u konkretnom slučaju teret dokazivanja nije prebačen sa „optužbe“ na apelanta s obzirom na to da su apelantovoj obrani bile osigurane dostatne proceduralne garancije radi iznošenja njegove obrane. Dakle, sagledavajući predmetni prekršajni postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju postignuta ravnoteža između bitnosti onoga što je u pitanju (osiguranja učinkovite cestovne sigurnosti na način da prometni prekršaji ne ostanu nekažnjeni) i prava apelantove obrane.
36. Također, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je prvostupanjski sud primijenio relevantno materijalno i procesno pravo kako kod izricanja novčane kazne apelantu (Zakon o osnovama sigurnosti prometa) tako i kod donošenja odluke o troškovima prekršajnog postupka (ZKP u svezi sa Zakonom o prekršajima). Prema mišljenju Ustavnog suda, ne čini se proizvoljnim ni obrazloženje koje je Kantonalni suda dao (vidi stavak 14. ove Odluke), posebno ispitujući i obrazlažući žalbeni prigovor glede primjenjivosti/neprimjenjivosti relevantnih odredbi u kontekstu izmjena i dopuna Zakona o osnovama sigurnosti prometa kada je u pitanju izrečena novčana kazna apelantu i sama pravna osnova za njezino izricanje. Isto tako, nema proizvoljnosti ni u primjeni relevantnih materijalno-procesnih odredbi obvezivanjem apelanta da u paušalnom iznosu naknadi troškove prekršajnog postupka u situaciji kada je u njemu apelant proglašen odgovornim za počinjenje predmetnog prekršaja, a glede kojeg utvrđenja Ustavni sud nije našao da su redovni sudovi zanemarili procesne garancije obuhvaćene člankom 6. Europske konvencije. Osim toga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, odgovorio i na sve ostale žalbene navode od suštinskog značaja, uzevši u obzir reducirani kapacitet odlučivanja žalbenog suda u prekršajnom postupku u odnosu na klasični kazneni postupak (nemogućnost pobijanja prvostupanjske odluke zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja). Prema tome, obrazloženja, koja su redovni sudovi dali glede apelacijskih navoda, zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije.
Ostali navodi
37. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (pravo na imovinu), Ustavni sud zapaža da ove navode apelant nije obrazložio i konkretizirao, ali da se oni suštinski dovode u kontekst povrede prava na pravično suđenje, pa Ustavni sud, s obzirom na zaključak u svezi s navodnom povredom prava na pravično suđenje, i ovo pozivanje na povredu navedenog prava smatra neutemeljenim.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije u predmetnom prekršajnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen odgovornim za počinjenje prekršaja iz članka 44. Zakona o osnovama sigurnosti prometa, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tijekom prekršajnog postupka poštovani standardi prava na pravično suđenje obuhvaćeni člankom 6. Europske konvencije.
39. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju budući da se radi o navodima koji se vežu za primjenu prava u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
40. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević