Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2592/18 (N. V.)
Odluka donesena 24. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Šta se smatra imovinom
- Miješanje u imovinu
- Proporcionalnost
- Propisano zakonom
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2592/18
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2592/18, rješavajući apelaciju Nedžada Vrbića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nedžada Vrbića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Pr 322821 18 Pžp od 28. marta 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Pr 322821 17 Pr od 8. februara 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Nedžad Vrbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca podnio je 4. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Pr 322821 18 Pžp od 28. marta 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Pr 322821 17 Pr od 8. februara 2018. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Grada Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. septembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski sud je dostavio odgovor 4. oktobra 2019. godine, a Kantonalni sud 11. oktobra 2019. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Općinski sud je donio Rješenje broj 32 0 Pr 322821 17 Pr od 8. februara 2018. godine (koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 Pr 322821 18 Pžp od 28. marta 2018. godine) kojim je apelant proglašen odgovornim za počinjeni prekršaj iz člana 32. stav 1. Odluke o javnim parkiralištima na području općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Odluka) u vezi sa članom 19. iste odluke i izrečena mu je novčana kazna od 50,00 KM koju je apelant obavezan platiti u roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja. Apelant je obavezan da plati i troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 50,00 KM, a u protivnom će se naplata izvršiti u skladu sa čl. 102–105. Zakona o prekršajima FBiH. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 21. februara 2017. godine u 10.37 sati u Tuzli na javnom parkiralištu preciziranom u rješenju sačinjen izvještaj o počinjenom prekršaju parkiranog putničkog motornog vozila preciziranog u rješenju čiji je vlasnik apelant. Na ovom vozilu, kako je obrazloženo, nisu bila ispoštovana pravila propisana Odlukom jer na vozilu nije bila istaknuta parking-karta s unutrašnje strane vjetrobranskog stakla zbog čega je ovlašteni radnik JKP „Saobraćaj i komunikacije Tuzla”, u vrijeme precizirano u rješenju, izvršio blokiranje vozila, o čemu je ostavljeno obavještenje (nalog) o blokiranju vozila. Kako apelant nije platio navedenu novčanu naknadu za blokiranje i deblokiranje vozila, to je, prema mišljenju redovnih sudova, ovaj prekršaj ispravno ocijenjen kao prekršaj iz člana 32. stav 1. Odluke u vezi sa članom 19. iste odluke. Redovni sudovi su istakli da ni apelant nije negirao činjenicu o počinjenom prekršaju, ali je isticao da je blokiranje vozila od uposlenika JKP „Saobraćaj i komunikacije Tuzla” protuustavno s obzirom na to da je blokirano njegovo putničko motorno vozilo, odnosno njegova imovina, a osim toga za propust koji se odnosi na neplaćanje parking-karte, kao vid neizmirene obaveze, izrečena mu je novčana kazna, što je u suprotnosti sa Zakonom o obligacionim odnosima.
6. U vezi s tim, redovni sudovi su obrazložili da je analizom materijalnih dokaza, predloženih i izvedenih na prijedlog ovlaštenog predstavnika izdavaoca prekršajnog naloga, utvrđeno naprijed navedeno činjenično stanje zbog čega je, prema mišljenju redovnih sudova, postupak blokiranja izvršen u skladu s odredbom člana 18. stav 1. Odluke. Ovo i stoga jer je, kako su obrazložili redovni sudovi, blokiranje vozila izvršeno uređajem za blokiranje točkova, a sve to kao posljedica povrede odredaba člana 17. stav 1. tačka 2) iste odluke. Redovni sudovi su obrazložili i da nisu prihvatili apelantove tvrdnje da je na opisani način blokiranjem vozila uređajem za blokiranje točkova prekršeno njegovo pravo na imovinu, te da je u konkretnom slučaju primijenjena Odluka protuustavna. Ovo stoga jer, kako su obrazložili redovni sudovi, apelant za ove svoje tvrdnje nije dostavio čak ni dokaz da je eventualno pokrenut postupak za ocjenjivanje ustavnosti ove odluke, a niti dokaz da je odluka koja je primijenjena u ovom postupku proglašena neustavnom. Pored toga, kako su obrazložili redovni sudovi, niti jednim dokazom apelant tokom postupka nije osporio činjenice na kojima se zasniva izdati prekršajni nalog, niti je imao prijedlog dokaza u korist sopstvenih tvrdnji. U vezi s tim, obrazloženo je i da su prilikom odlučivanja o vrsti i visini sankcije kod apelanta cijenjene okolnosti njegovog korektnog držanja pred sudom, zatim okolnost da prekršajem nisu prouzrokovane neke teže posljedice, pa je apelantu i izrečena novčana kazna u visini kao u izreci, a koja kazna je, prema ocjeni redovnih sudova, srazmjerna težini počinjenog prekršaja i stepenu apelantove prekršajne odgovornosti. Redovni sudovi su obrazložili i da je navedena kazna, prema njihovom mišljenju, potrebna radi ostvarivanja svrhe izricanja prekršajnih sankcija, kada se uzme u obzir da u Gradu Tuzli od 2009. godine egzistiraju javna parkirališta, da je apelant ulaskom na ovo parkiralište prihvatio uvjete parkiranja propisane Odlukom, te da ti sudovi smatraju da će izrečena novčana kazna u dovoljnoj mjeri uticati na apelanta da ne čini takve i slične prekršaje. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud i Kantonalni sud su donijeli rješenja kao u dispozitivima.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
7. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da je nesporno da radnja koja mu je stavljena na teret niti jednim propisom nije određena kao prekršaj, što je suprotno odredbama člana
4. Zakona o prekršajima, zbog čega smatra da je sporna odluka neustavna. Također, navodi i da u spornoj odluci o javnim parkiralištima na području općine Tuzla, tačnije čl. 19. i 32, nije propisano koje radnje je dužan poduzeti vozač motornog vozila kojem je postavljana blokada na auto da bi se moglo utvrditi da je postupljeno suprotno odredbi člana 19. Odluke, te da su mu vozilo blokirala neovlaštena lica. Također, navodi da je postupljeno protivno zakonu jer je nesporno dokazao da naplatni uređaj na parkingu nije radio. Zbog navedenog, apelant smatra da mu je pravo na imovinu, osim kršenjem prava na pravično suđenje, prekršeno i blokiranjem i nemogućnošću korištenja vozila kao lične imovine, te da je morao platiti i prekršajnu kaznu za nešto što nije prekršaj. Navodi i da nesporno neplaćanje ostalih komunalnih naknada ne predstavlja prekršaj, niti se zbog toga blokira imovina, već se vodi parnični pa zatim izvršni postupak radi naplate. Smatra i da mu je pravo na djelotvoran pravni lijek prekršeno time što drugostepeni sud nije razmotrio sve žalbene navode.
b)Odgovor na apelaciju
8. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer je apelant u apelaciji ponovio sve navode koje je iznosio u žalbi na prvostepeno rješenje, a o kojim navodima se taj sud u svojoj odluci detaljno, jasno i argumentirano već izjasnio.
9. Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana budući da je navedeni prekršaj jasno određen kao takav u smislu odredbi Zakona o prekršajima i jer je apelant samim ulaskom na javno parkiralište prihvatio uvjete parkiranja propisane važećom odlukom o javnim parkiralištima.
V. Relevantni propisi
10. U Odluci o javnim parkiralištima na području Grada Tuzla („Službeni glasnik Općine Tuzla“ br. 2/09, 3/10 i 4/12) relevantne odredbe glase:
Član 17.
Korisnik javnog parkirališta čini povredu odredaba uslova korištenja javnog parkirališta propisanih ovom Odlukom ako:
Prekorači dopušteno vrijeme parkiranja;
Ne istakne, nepravilno istakne ili istakne neodgovarajuću parking kartu s unutarnje strane vjetrobranskog stakla;
Ne pridržava se horizontalne i vertikalne signalizacije na javnom parkiralištu. Član 18.
U slučajevima povreda odredaba člana 17. stav 1. tačke 1., 2. i 3. ove Odluke, izvršit će se blokiranje vozila uređajem za blokiranje točkova.
Poslove blokiranja i deblokiranja vozila će vršiti uposlena lica JKP “Saobraćaj i komunikacije-Tuzla” d.o.o. Tuzla. Detaljnije odredbe o postupku blokiranja i deblokiranja, regulisat će se posebnim aktom JKP “Saobraćaj i komunikacije- Tuzla” d.o.o. Tuzla.
Član 19.
Naknade za blokiranja i deblokiranja vozila iznosi:
a) za blokiranje i deblokiranje kamiona, autobusa, priključnog vozila i radnog stroja - 30 KM;
b) blokiranje i deblokiranje putničkih automobila - 15 KM.
KAZNENE ODREDBE
Član 32. stav 1.
Novčanom kaznom u iznosu od 30 KM do 100 KM, kaznit će se vlasnik motornog vozila za neplaćanje novčane naknade iz člana 19. i 20. ove Odluke.
11. U Zakonu o komunalnim djelatnostima („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 11/05, 7/07, 8/12 i 14/13) relevantne odredbe glase:
Član 3. stav 1. tačka 8.
(Komunalne djelatnosti) Komunalne djelatnosti u smislu ovog zakona su:
8. održavanje javnih parking prostora i javnih garaža;
Član 6. st. 1. i 2. tač. c) i d) (1) Općine obezbjeđuju obavljanje komunalnih djelatnosti određenih ovim zakonom. (2) Općine su dužne posebnim propisima regulisati uslove i način organizovanja poslova u vršenju pojedinih komunalnih djelatnosti, a naročito:
c) prava i obaveze davaoca i korisnika komunalnih usluga,
d) način naplate cijene za komunalne usluge, kao i prava korisnika u slučaju nevršenja, odnosno nekvalitetnog vršenja komunalne usluge, Član 8. stav 1. tačka a) (1) Općine, u skladu sa ovim zakonom, obezbjeđuju obavljanje komunalnih djelatnosti putem:
a) javnog preduzeća komunalnih djelatnosti Član 16. st. b) i d) (Uskraćivanje komunalne usluge) (1) Davalac komunalne usluge ne može uskratiti komunalnu uslugu osim u slučaju ako korisnik:
b) koristi uslugu protivno propisima ili ugovoru,
d) ne plati iskorištenu komunalnu uslugu u ugovorenom roku, Član 43. stav 1. tačka b) i stav 3.
(1) Novčanom kaznom od 1.000,00 KM do 5000,00 KM kaznit će se za prekršaj pravno lice kao korisnik komunalne usluge:
b) ako koristi komunalnu uslugu protivno propisima ili ugovoru (član 16. stav (1) tačka b) (3) Za prekršaj iz stava (1) ovog člana kaznit će se i fizičko lice novčanom kaznom od 200,00 do 1.000,00 KM.
12. U Zakonu o prekršajima („Službene novine FBiH“ broj 63/14) relevantne odredbe glase: Član 2.
Definicija prekršaja (1) Prekršaj predstavlja kršenje propisa, javnog poretka ili drugih društvenih vrijednosti koje nisu zaštićene krivičnim zakonima i drugim zakonima u kojima su propisana krivična djela, kao i kršenje drugih propisa kojima su određena obilježja prekršaja i za koje su propisane sankcije.
(2) Odgovornost za prekršaj pretpostavlja izvršenu ili propuštenu protupravnu, skrivljenu radnju koja je propisom mjerodavnog tijela određena kao prekršaj.
(3) Nema prekršaja ukoliko je isključena protupravnost ili krivica iako postoje sva bitna obilježja prekršaja.
(4) Prekršaj može biti počinjen činjenjem ili nečinjenjem.
(5) Nehat od izvršitelja je dovoljan da se izvršitelj smatra odgovornim za prekršaj, osim ako je odredbama o prekršajima propisano da će izvršitelj biti kažnjen za djelo počinjeno isključivo s umišljajem.
(6) Prekršaj mogu počiniti fizičke i pravne osobe.
(7) Pokušaj izvršenja prekršaja nije kažnjiv.
Član 3. stav 1. tačka c) Značenje izraza (1) Posebni izrazi u smislu ovog zakona imaju sljedeća značenja:
1) ovlašteni organ je bilo koji od sljedećih:
c) ministarstvo, preduzeće ili drugo pravno lice koje ima javna ovlaštenja i u čiju nadležnost spada direktno ili indirektno provođenje bilo kojeg zakona ili propisa koji propisuju prekršaje;
Član 4.
Prava osoba okrivljenih za prekršaje Niko ne može biti kažnjen za prekršaj, niti se prema njemu mogu primijeniti prekršajne sankcije ako radnja koja mu se stavlja na teret prije nego što je bila izvršena nije bila zakonom, ili na zakonu osnovanom propisu određena kao prekršaj i za koju zakonom ili drugom na zakonu osnovanom propisu nije propisana vrsta i visina sankcije za učinitelja.
Član 12.
Propisivanje prekršaja (1) Prekršaji i prekršajne sankcije mogu biti propisani zakonima Bosne i Hercegovine, Federacije, kantona ili drugim propisima Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije, vlada kantona i odlukama gradskoga ili općinskoga vijeća.
(2) Tijela ovlaštena za donošenje propisa o prekršajima mogu propisivati samo kazne i zaštitne mjere predviđene ovim zakonom i u granicama koje određuje ovaj zakon.
(3) Tijela ovlaštena za donošenje propisa iz stavka (1) ovoga članka mogu propisivati prekršajne kazne i zaštitne mjere samo za povrede propisa koje oni donose u okviru svoje mjerodavnosti utvrđene Ustavom i zakonom, pod uvjetima određenim ovim zakonom.
(4) Tijelo ovlašteno da propisuje prekršajne kazne i zaštitne mjere ne može ovo pravo prenijeti na druga tijela.
VI. Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 Pr 322821 18 Pžp od 28. marta 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 6. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 4. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
17. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
18. Član II/3.Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
19. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
20. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant pokreće pitanje ustavnosti sporne odluke tuženog. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se u okviru apelacione nadležnosti ne može baviti pitanjem ocjene ustavnosti propisa, te da apelant ne spada u krug ovlaštenih lica koja mogu podnijeti zahtjev za ocjenu ustavnosti prema članu VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine ili prema članu VI/3.c) prema kojem je Ustavni sud nadležan da utvrdi da li je zakon od čijeg važenja zavisi odluka bilo kojeg suda u BiH kompatibilan s Ustavom BiH, Evropskom konvencijom ili sa zakonima BiH. Zbog toga se Ustavni sud u ovoj odluci neće baviti tim pitanjem, već će u okviru svoje apelacione nadležnosti ispitati da li je došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu.
21. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se prije razmatranja pitanja da li je došlo do povrede člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju mora utvrditi da li je apelant titular prava koja potpadaju pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. radi li se o „imovini“ u smislu navedenog člana.
22. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji zauzeo stav da pojam „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne uključuje samo pokretnu i nepokretnu imovinu, već podrazumijeva i širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 33/01). Također, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), „imovina“ koja se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi Evropski sud, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, tačka 48) ili barem ona imovina za koju apelant ima „legitimno očekivanje“ da će je dobiti.
23. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je nesporno da novčana sredstva koja je apelant morao dati radi plaćanja sporne naknade i novčane kazne, kao i vozilo koje je bilo blokirano, predstavljaju apelantovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, nesporno je da je donošenjem navedenih sudskih odluka došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Sljedeće pitanje na koje treba odgovoriti jeste da li je miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom.
24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su osporena rješenja donesena u prekršajnom postupku shodno Odluci tuženog. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude „zakonito“. Naime, druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo „pod uvjetima predviđenim zakonom“, a drugi stav člana 1. priznaje državama pravo da kontroliraju korištenje imovine „donošenjem zakona“. Princip pravne sigurnosti je prisutan u čitavoj Evropskoj konvenciji i mora biti ispoštovan bez obzira na to koje se od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 primjenjuje. Ovaj princip podrazumijeva postojanje i poštovanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona, koji zadovoljavaju osnovne zahtjeve pojma „zakon“ (vidi Evropski sud, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, točka 58). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen, može se razmatrati da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.
25. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantove navode, na početku, potrebno razmotriti u okviru analize da li predmetna odluka, koja je predstavljala osnov miješanja u apelantovo pravo na imovinu, ima kvalitete „zakona“ u smislu stava već izloženog u ovoj odluci. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je odredbama člana 2. Zakona o prekršajima, između ostalog, propisano da prekršaj predstavlja kršenje propisa, javnog poretka ili drugih društvenih vrijednosti koje nisu zaštićene krivičnim zakonima i drugim zakonima u kojima su propisana krivična djela, kao i kršenje drugih propisa kojima su određena obilježja prekršaja i za koje su propisane sankcije. Odredbama člana 4. istog zakona je propisano da niko ne može biti kažnjen za prekršaj, niti se prema njemu mogu primijeniti prekršajne sankcije ako radnja koja mu se stavlja na teret prije nego što je bila izvršena nije bila zakonom ili na zakonu osnovanom propisu određena kao prekršaj i za koju zakonom ili drugom na zakonu osnovanom propisu nije propisana vrsta i visina sankcije za učinioca. Nadalje, članom 12. Zakona o prekršajima je, između ostalog, propisano da prekršaje i prekršajne sankcije mogu propisivati odlukama i gradska i općinska vijeća.
26. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz naprijed citiranih propisa i činjenica predmeta proizlazi da je predmetnom odlukom, za čije donošenje je postojao (i postoji) osnov u Zakonu o prekršajima te analogno tome i Zakonu o komunalnim djelatnostima, propisano da navedene radnje i propuštanje da se radnje izvrše predstavljaju prekršaj i da su za takvo postupanje propisane sankcije. Osim toga, predmetnom odlukom su propisane/opisane i radnje koje predstavljaju biće prekršaja – neplaćanje naknade za parkiranje i neplaćanje naknade za blokiranje i deblokiranje vozila. Također, članom 18. navedene odluke, koja je donesena u skladu s odredbama člana 3. stav 1. tačka c) Zakona o prekršajima kao i odredbama člana 8. Zakona o komunalnim uslugama, ovlašteni su radnici JKP „Saobraćaj i komunikacije Tuzla” d.o.o. Tuzla za vršenje kako naplate parkiranja i blokade/deblokade tako i premještanja nepropisno parkiranih vozila. Nadalje, navedena odluka je objavljena u „Službenom glasniku“ tuženog, dakle ona je javna i dostupna svima.
27. Dovodeći u kontekst navedeno s apelantovim tvrdnjama, ne može se prihvatiti apelantov navod da počinjene radnje nisu bile propisane kao prekršaj i da za njih nije bila propisana kazna, kao i da je blokiranje učinjeno od neovlaštenih lica. Ustavni sud pri tom naglašava da se ne može očekivati da se svi prekršaji propišu isključivo Zakonom o prekršajima, kako apelant smatra da bi trebalo biti, već taj zakon, kako je naprijed rečeno, svojim odredbama dozvoljava propisivanje prekršaja i drugim zakonima i odlukama, koji se moraju u svemu kretati u okviru standarda postavljenih Zakonom o prekršajima. Ustavni sud ukazuje i da, suprotno apelantovom mišljenju, iz naprijed citiranih odredbi proizlazi da nije postojala obaveza davanja nadležnosti nadoora nad provođenjem predmetne odluke i kažnjavanje njenog nepoštovanja organima unutrašnjih poslova s obzirom na to da je donosiocu propisa ostavljeno da sam odluči o subjektu koji će vršiti navedeni nadzor i kažnjavanje pri tom vodeći računa o karakteru zabrane i težini prekršaja.
28. S obzirom na sve naprijed navedeno, proizlazi da su u konkretnom slučaju zadovoljeni kriteriji na osnovu kojih se utvrđuje kvalitet zakona u smislu principa zakonitosti iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu bilo zakonito jer je propisano navedenom odlukom koja zadovoljava standarde zakonitosti propisane Evropskom konvencijom.
29. Ustavni sud, kao relevantno za daljnju analizu, želi ukazati na svoj ranije izneseni stav da nije dovoljno da zakonska odredba ispunjava kriterij zakonitosti kako bi se zaključilo da je miješanje u pravo na imovinu opravdano, nego je potrebno i da služi legitimnom cilju u javnom interesu, te da održava razuman odnos proporcionalnosti između sredstava i cilja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant nekupovinom i neisticanjem parking-karte na propisanom mjestu nesumnjivo počinio radnje kojima je svjesno postupio suprotno navedenim odredbama Odluke, koje su posljedično dovele do blokade vozila, a zatim i do vođenja prekršajnog postupka i obavezivanja apelanta na plaćanje prekršajne kazne za navedeno postupanje. Pri tome, Ustavni sud zapaža i da iz činjenica predmeta proizlazi da apelant u postupku nije dokazao da su naplatni uređaj i rampa u konkretnom slučaju bili neispravni.
30. U kontekstu navedenog i apelantovih tvrdnji, Ustavni sud zapaža da se zaista u praksi prinudna naplata neizmirenih računa za korištenje ostalih komunalnih usluga ne vrši u prekršajnom već u izvršnom/parničnom postupku. Prema mišljenju Ustavnog suda, činjenica da je zakonodavac u predmetnom slučaju procijenio da se radi o radnjama koje su od šireg društvenog interesa u cjelini nego što to predstavlja neplaćanje ostalih komunalnih usluga (s obzirom na to da se radi o korištenju javnog prostora namijenjenog za istovremenu upotrebu većeg broja lica, te zbog toga potrebe uvođenja i poštovanja određenog, višeg stepena građanske discipline u toj oblasti) i da je radi efikasnijeg sankcioniranja kršenja tih propisa potrebno provesti prekršajni, a ne izvršni/parnični postupak, ne može se posmatrati kao kršenje Ustavom zagarantiranih prava ukoliko su zadovoljeni svi navedeni kriteriji. U vezi s tim, u konkretnom slučaju Ustavni sud je u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da su navedeni kriteriji ispoštovani.
31. Osim toga, suprotno apelantovim navodima da se kod naplate ostalih komunalnih usluga ne blokira imovina, Ustavni sud podsjeća da se i kod postupka prinudne naplate ostalih komunalnih usluga prvo vrši obustava pružanja usluge licu koje je nije platilo. Ukoliko i nakon toga usluga nije plaćena, davalac usluge pokreće sudski, izvršni postupak u kojem se vrši ne samo blokada imovine u vidu blokiranja novčanih sredstava neophodnih za izmirenje dugovanja nego se, u krajnjem slučaju, vrši i trajno oduzimanje i prodaja predmeta (imovine) dužnika radi namirenja potraživanja. Pri tom Ustavni sud ukazuje i da je, štaviše, npr. odredbama člana 75. Uredbe o općim uvjetima za snabdijevanje vodom za piće, obradu i odvođenje otpadnih i atmosferskih voda Kantona Sarajevo („Službene novine KS“ broj 22/16, dostupno na www.mki.ks.gov.ba) propisano, između ostalog, prekršajno kažnjavanje fizičkih lica korisnika navedene usluge novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM do 3.000,00 KM ako se ne pridržavaju obaveza propisanih, između ostalog, čl. 8. i 67. ove uredbe, a kojima je propisana i obaveza redovnog plaćanja korištenja navedene usluge i obaveza pridržavanja svih uvjeta za njeno korištenje. Također, odredbom člana 59. stav 4. Općih uvjeta za snabdijevanje vodom i uslugama odvođenja otpadnih voda Općine Tuzla (dostupna na www.viktuzla.ba) propisano je da „ako se nakon slanja opomene dug ne plati u roku 15 dana, davalac će provesti postupak naplate sudskim putem, a potrošač se isključuje sa sistema vodosnabdijevanja. Uz dug, potrošač je dužan platiti i troškove opomene, skidanja i postavljanja vodomjera. Priključak se tretira kao da je privremeno odjavljen.“ Iz navedenog proizlazi da, suprotno apelantovim navodima, nije samo spornom odlukom propisana blokada/deblokada i plaćanje naknade, već takva odredba postoji i u odlukama o vodosnabdijevanju, a ista je situacija i kod propisa o isporuci električne energije, telefonske usluge i sl.
32. Dakle, Ustavni sud smatra da navedeno miješanje predstavlja opći, odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju „prevagnuo“ nad apelantovim pojedinačnim imovinskim interesom i čijim ostvarenjem nije stavljen pretjeran teret na apelanta. Drugim riječima, na osnovu navedenog proizlazi da je miješanje u apelantovu imovinu bilo proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići – discipliniranje građana u postupku korištenja javnih parkirališta, odnosno da uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
34. Apelant smatra da mu je navedenim rješenjima prekršeno i pravo na pravično suđenje. Imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke u vezi s kršenjem prava na imovinu koja se u suštini vezuje za primjenu prava, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
35. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek jer drugostepeni sud nije odgovorio na sve navode iz njegove žalbe. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz osporenog rješenja ne proizlazi da na neki od apelantovih žalbenih navoda nije odgovoreno, pogotovo ako se ima u vidu da su ti žalbeni navodi istovjetni navodima istaknutim pred prvostepenim sudom. U vezi s tim, te imajući u vidu da je apelant koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju shodno zakonskim odredbama, te uzimajući u obzir činjenicu da djelotvoran pravni lijek ne garantira donošenje odluke u korist onoga ko taj lijek koristi, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani i da nije bilo kršenja njegovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
36. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je ponašanje za koje je apelant proglašen odgovornim propisano kao prekršaj koji je proizašao iz Odluke tuženog donesene na osnovu Zakona o prekršajima i Zakona o komunalnoj djelatnosti, koja je javno objavljena u službenom glasilu i bila je dostupna svima, kojom su propisane radnje koje čine prekršaj i sankcija za te radnje, čime je miješanje u apelantovu imovinu zakonito, postojao je legitiman cilj koji je u javnom interesu, pri čemu na apelanta nije stavljen pretjeran teret jer je u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i općeg interesa.
37. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelant koristio pravne lijekove koji su mu prema zakonu bili na raspolaganju i kada iz osporenih rješenja proizlazi da je u žalbenom postupku odgovoreno na sve žalbene navode koji su istovjetni navodima istaknutim pred prvostepenim sudom.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević