Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3116/20 (D.G.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3116/20
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP 3116/20, rješavajući zahtjev D. G. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev D. G. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. D. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Alen Nakić i Senad Kreho advokati iz Sarajeva, podnio je 21. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 004657 19 Kž 4 od 18. februara 2020. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 004657 17 K 4 od 3. septembra 2019. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se obustavila od izvršenja presuda Kantonalnog suda, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 K 004657 17 K 4 od 3. septembra 2019. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, apelant je oglašen krivim da je u vrijeme i na način kako je navedeno u izreci presude, počinio krivično djelo Ubistvo iz člana 36. stav 1. preuzetog Krivičnog zakona RBiH („Službeni list SR BiH“ broj 16/77; u daljnjem tekstu: KZ RBiH) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Izrekom navedene presude je između ostalog utvrđeno da se apelantu u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, ekstradicionom pritvoru i vrijeme provedeno na izdržavanju kazne; stavljena je van snage ranija presuda Vrhovnog suda broj Kž 242/02 od 18. juna 2002. godine te je od apelanta oduzet pištolj koji je upotrijebljen za izvršenje djela.
3. U obrazloženju presude je u ključnim dijelovima navedeno da je optužnicom tadašnjeg Višeg tužilaštva u Sarajevu broj KT-238/93 od 4. novembra 1993. godine, izmijenjene 13. januara 1994. godine i 15. marta 2002. godine te konačno precizirane 16. januara 2014. godine apelantu stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela Ubistvo iz člana 36. stav 1. ranijeg KZ RBiH; da su ranije presude u postupku koji je trajao od 1993. godine ukidane više puta te da je presuda Kantonalnog suda od 18. oktobra 2016. godine ukinuta od strane Vrhovnog suda i predmet vraćen na ponovno suđenje na kojem, prema uputama iz rješenja Vrhovnog suda, trebaju biti raspravljena sporna pitanja na koja je tim rješenjem ukazano. U ponovnom postupku je, kako je navedeno u obrazloženju presude, proveden obiman dokazni postupak pri čemu su ponovo saslušani svjedoci odbrane i optužbe te vještaci, izveden dokaz timskog psihijatrijsko – psihološkog vještačenja nakon čega su saslušana dva vještaka iz tima, a uz saglasnost stranaka su pročitani određeni iskazi svjedoka iz istrage (izvedeni dokazi pobrojani na str. 3. do 5. obrazloženja presude). Na str. 6. do 28. obrazloženja presude je naveden sadržaj svih izvedenih dokaza te su navedeni razlozi zbog kojih je Kantonalni sud odbio prijedlog odbrane za izvođenjem novih dokaza (dva nova dokaza). Nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza Kantonalni sud je utvrdio da je apelant počinilac krivičnog djela za koje je oglašen krivim i osuđen, da je pri izvršenju krivičnog djela imao svijest i volju koja zadovoljava kategoriju eventualnog umišljaja pri čemu nije prihvaćena teza odbrane da postoji osnov isključenja postojanja krivičnog djela kroz institut nužne odbrane i da je kazna zatvora u trajanju od četiri godine adekvatna stepenu krivice i težini počinjenog krivičnog djela.
4. Vrhovni sud je presudom broj 09 0 K 004657 19 Kž 4 od 18. februara 2020. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio presudu Kantonalnog suda od 3. septembra 2019. godine. U obrazloženju presude su istaknuti žalbeni razlozi kojim je apelantova odbrana ukazala na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i odluku o krivičnoj sankciji. Nakon što je sud ispitao žalbu u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti u obrazloženju su navedeni razlozi zbog kojih je ocijenjeno da apelantova žalba nije osnovana. U tom pravcu je Vrhovni sud u ključnim dijelovima istakao: da iz izreke presude proizilazi činjenični opis djela koji sadrži konkretne činjenice i okolnosti iz kojih, kada je u pitanju subjektivna strana, proizilazi da je krivično djelo počinjeno s eventualnim umišljajem; da izreka presude nije ni nerazumljiva niti protivrječna; da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama uključujući i nalaze vještaka na kojima je utemeljen zaključak o apelantovoj uračunjivosti; da su u obrazloženju presude navedeni jasni i određeni razlozi odbijanja prijedloga apelantove odbrane za izvođenje novih dokaza te da stoga nije povrijeđen princip „jednakosti oružja“ i da u postupku iz kog je proizašla osporena prvostepena presuda nisu počinjene bitne povrede postupka. U pogledu neosnovanosti žalbenih prigovora kojima je ukazano na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, Vrhovni sud je imao u vidu jasne razloge koje je prvostepeni sud dao u obrazloženju presude koje je u cjelini prihvatio kao svoje, kao i pravnu kvalifikaciju djela za koje je apelant oglašen krivim i osuđen, pozivajući se na relevantne dijelove iz prvostepene presude.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
6. U opširnoj apelaciji se suštinski ukazuje na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz razloga što izreka presude ne sadrži subjektivni element krivičnog djela; što ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama; što nedostaje međusobna analiza izvedenih dokaza, naročito nalaza i mišljenja vještaka; što su pojedini dokazi cijenjeni selektivno i na apelantovu štetu (uglavnom nalazi vještaka). S tim u vezi, apelacijom se ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i povredu odredaba krivičnog postupka jer pobijana presuda ne iznosi razloge o odlučnim činjenicama. Apelacijom se dalje ukazuje na kršenje prava na odbranu jer su odbijeni dokazni prijedlozi na okolnost apelantovog stanja svijesti u vrijeme izvršenja krivičnog djela te s tim u vezi kršenje principa jednakosti oružja.
7. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek apelant dovodi u kontekst nedostatka obrazloženja o suštinskim pitanjima koja su u žalbi istaknuti i problematizirani, smatrajući da se Vrhovni sud tim pitanjima uopće nije bavio pozivajući se na oskudno obrazloženje Kantonalnog suda, pri čemu je materijalno i procesno pravo proizvoljno primijenjeno.
8. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je istakao da će u skladu s pozitivnopravnim propisima uskoro biti pozvan na izdržavanje kazne zatvora i da bi mu, zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava o kojima je u apelaciji opširno obrazloženo, izvršenjem kazne bila nanesena nenadoknadiva šteta. Ovo naročito za slučaj da njegova apelacija bude usvojena. S tim u vezi je posebno napomenuto da okolnosti konkretnog predmeta otvaraju ozbiljna pitanja poštivanja prava na pravično suđenje te da je s tim u vezi neophodno da bude zadržan status quo do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjeru ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant ističe u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
11. Ustavni sud dalje podsjeća da je članom 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda propisano da zahtjev za donošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uslovom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-3911/14 od 18. decembra 2014. godine, stav 20., dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, u vezi s tim podsjeća da u Federaciji Bosne i Hercegovine postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne – Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službeni novine FBiH“ br. 44/98, 42/99, 12/09 i 42/11; u daljnjem tekstu: ZIKS), kao i postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koju je imao na raspolaganju prema odredbama ZIKS-a, pa proizlazi da apelant smatra da njegovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek, kao i navodi da bi izvršenje osporene presude prije konačne odluke o apelaciji, dovelo do daljnjeg kršenja njegovih prava, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere.
12. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, te paušalnih navoda da bi izvršenje osporene presude dovelo do novih kršenja njegovih prava, nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan, budući da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević