Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1380/19 (D. M.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kazna
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1380/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-1380/19, rješavajući apelaciju Duška Mišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Duško Mišić protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 027989 19 Kž od 11. mart 2019. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 027989 18 K od 12. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Duško Mišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Goran Nešković, advokat iz Doboja, podnio je 26. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH sud) broj S1 2 K 027989 19 Kž od 11. mart 2019. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 027989 18 K od 12. februara 2019. godine.

2. Pravosnažnom presudom Suda BiH broj S1 2 K 027989 18 K od 27. decembra 2018 godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo Poreska utaja ili prevara iz člana 210. stav 3. u vezi sa stavom 1. i članom 54. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, kao glavnu kaznu, i novčanu kaznu, kao sporednu, u iznosu od 7.000,00 KM.

3. Apelant je 4. februara 2019 godine podnio zahtjev za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom, u dnevnim iznosima, u smislu odredbe čl. 42a. i 46. KZ BiH.

4. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 027989 18 K od 12. februara 2019. godine usvojen je apelantov zahtjev i kazna zatvora u trajanju od jedne godine, na osnovu člana 42a. st. 1 i 2, zamijenjena je novčanom kaznom u iznosu od 36.500,00 KM, odnosno zamijenjena je na način da je svaki dan zatvora zamijenjen za 100,00 KM. Navedenu novčanu kaznu apelant je bio dužan platiti u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti rješenja, a u slučaju neplaćanja u navedenom roku određeno je da će sud donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora, a ukoliko novčanu kaznu plati djelimično određeno je da će se kazna zatvora izvršiti srazmjerno iznosu koji nije plaćen.

5. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je prvenstveno utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjeni zakonski uslovi propisani odredbom člana 42a. stav 1. KZ BiH za zamjenu izrečene kazne zatvora novčanom kaznom, a dalje je naveo da su članom 42a. stav 2. KZ BiH predviđena dva modela zamjene kazne zatvora novčanom kaznom, te da se može zaključiti da je zakonodavac predvidio da se prioritetno novčana kazna utvrđuje na osnovu dnevnih iznosa, dok se novčana kazna u određenom iznosu izriče tek ukoliko se dnevni iznos na može odrediti. S tim u vezi, Sud BiH je istakao šta je propisano odredbama člana 46. st. 5 i 6 KZ BiH, te je naveo da sud utvrđuje da li su poznate sve okolnosti bitne za određivanje visine dnevnog iznosa novčane kazne, a ako to nije moguće i ako ne postoji pouzdan osnov za utvrđivanje novčane kazne u dnevnim iznosima, onda će sud novčanu kaznu izreći u određenom iznosu.

6. Imajući u vidu izneseno, Sud BiH je naveo da činjenica da je apelant podnio zahtjev za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom direktno upućuje na zaključak da apelant raspolaže materijalnim sredstvima za plaćanje novčane kazne, a što je u zahtjevu i navedeno, iako je zahtjev usmjeren u cilju određivanja modela novčane kazne po dnevnom iznosu. Međutim, Sud BiH je naveo da mu dostavljena materijalna dokumentacija nije imao pružila relevantne podatke i dokaze na osnovu kojih bi na pouzdan način utvrdio ukupne materijalne prilike apelanta. S tim u vezi, a kako bi Sud BiH bio u mogućnosti da odluči o zahtjevu u kome se predlaže model određivanja novčane kazne po dnevnom iznosu, bilo je neophodno da apelant dostavi podatke koji su relevantni za utvrđivanje njegovog imovnog stanja, jer je predložio model koji se prilagođava materijalnim prilikama osuđenog lica. Naime, Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju dostavljena dokumentacija nije predočavala sve okolnosti iz kojih bi se mogla sagledati sveukupnost materijalnih prilika apelanta, posebno iz razloga što nije dostavio izvode iz banaka i stanje na računima, kako lične, tako i pravnog lica čiji je vlasnik, na osnovu kojih bi se utvrdilo njegovo stvarno finansijsko stanje, a niti dokaze da trenutno ne raspolože sa ušteđevinom. Osim toga, Sud BiH je naveo da apelant, na kojem leži teret dokazivanja svog imovinskog stanja, nije dostavio dokaz o tome da li drugi članovi domaćinstva eventualno ostvaruju redovna ili povremena primanja.

7. Imajući u vidu izneseno, Sud BiH je naveo da jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredba člana 46. stav 5. KZ BiH, kako je to zahtijevao apelant, zbog čega je Sud BiH odbio podneseni zahtjev u pogledu predloženog modela zamjene izrečene kazne zatvora novčanom kaznom. Istovremeno, Sud BiH je zaključio da se podnošenjem zahtjeva apelant generalno opredijelio za zamjenu izrečene kazne zatvora novčanom kaznom zbog čega je, na osnovu raspoloživih dokaza, donijeta odluka o modelu zamjene.

8. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 027989 19 Kž od 11. marta 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje od 12. februara 2019. godine.

9. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je suprotno žalbenim prigovorima apelanta prvostepeni sud donio valjanu i na zakonu zasnovanu odluku kada je kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, na osnovu člana 42a. stav 1. i 2. KZ BiH, zamijenio novčanom kaznom utvrđenom u određenim iznosima, a ne u dnevnim iznosima kako je to u zahtjevu apelanta predloženo. Naime, da bi Sud BiH bio u mogućnosti odlučiti o postavljenom zahtjevu bilo je neophodno, u smislu člana 46. stav 5. KZ BiH, dostaviti sve podatke koji su relevantni za utvrđivanje imovnog stanja apelanta, s obzirom da se radilo o modelu koji se prilagođava materijalnim prilikama osuđenog lica. Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju dokumentacija koja je dostavljena nije predočavala sve okolnosti na osnovu kojih bi Sud BiH mogao odrediti visinu dnevnog iznosa novčane kazne, te je istakao da je u tom smislu prvostepeni sud pravilno odlučio. Naime, apelant nije dostavio sve podatke iz kojih se moglo vidjeti da li ostvaruje primanja po nekom drugom osnovu, kao ni porodične obaveze, a što je i prvostepeni sud ispravno konstatovao.

10. Sud BiH je, dalje, naveo da je prvostepeni sud pravilno istakao da se podnošenje zahtjeva za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom uzima kao izražena spremnost da se svaki dan zatvora plati, bez obzira na model koji zakon ima u vidu. Sa druge strane, Sud BiH je naveo da žalbeni navodi i argumentacija da je apelant lošeg imovnog stanja dovode u pitanje samu svrhu zahtjeva za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom. Naime, Sud BiH je istakao da osuđeno lice koje nema nikakvih primanja i koje je lošeg imovnog stanja, kako žalba ukazuje na apelanta, nije u mogućnosti da isplati novčanu kaznu u bilo kojem modelu. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da se novčana kazna ne može izreći nekome ko nema nikakvih prihoda i ko nije u mogućnosti da je isplati, pa samim tim niti zamjeni kaznu zatvora novčanom kaznom.

11. Imajući u vidu izneseno, Sud BiH je naveo da zahtjev apelanta jeste bio usmjeren na zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom u dnevnim iznosima, međutim, prvostepeni sud je odlučujući o predmetnom zahtjevu ocijenio stanje u spisu i priloženu dokumentaciju, te je ispravno zaključio da se zahtjevu može udovoljiti na način da se jedan dan izrečene kazne zatvora izjednači sa određenim iznosom od 100,00 KM, a što je predviđeno istom zakonskom odredbom (42a. stav 2. KZ BiH) po osnovu koje je i tražena zamjena. Dakle, Sud BiH je naveo da je apelantu omogućeno da zamjeni kaznu zatvora novčanom kaznom u određenom iznosu, te da ima mogućnost da novčanu kaznu plati i djelimično, u kojem slučaju bi se kazna zatvora izvršila srazmjerno iznosu koji nije plaćen.

Apelacioni navodi

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

13. Apelant smatra da je Sud BiH pogrešno tumačio odredbe čl. 42a. i 46. KZ BiH. Naime, apelant navodi da je Sud BiH prihvatio njegov zahtjev da mu se kazna zatvora zamijeni novčanom kaznom, ali na način da ju je zamijenio novčanom kaznom u određenim iznosima, odnosno jedan dan zatvora je izjednačio sa 100 KM, iako je apelant u zahtjevu tražio da mu se kazna zatvora zamijeni novčanom kaznom u dnevnim iznosima. Apelant smatra da je obrazloženje Suda BiH da nije imao dovoljno podataka za određivanje dnevnog iznosa proizvoljno, budući da je apelant uz zahtjev dostavio svu relevantnu dokumentaciju o njegovom imovnom stanju (koju je detaljno pobrojao u apelaciji). Apelant smatra da je Sud BiH bio u obavezi da od njega zatraži dodatne podatke, ukoliko dokumentacija koju je dostavio nije bila dovoljna za utvrđivanje njegovog imovnog stanja, kao što je to Sud BiH uradio u predmetu broj S1 3 K 014321 14 K od 16. oktobra 2014. godine, koje rješenje je apelant dostavio uz apelaciju.

Relevantni propisi

14. Krivični zakon BiH («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18).

15. Za potrebe ove odluke koristi se nezvanično prečišćeni tekst Krivičnog zakona BiH («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Zamjena kazne zatvora Član 42a.

(1) Izrečena kazna zatvora do jedne godine će se, na zahtjev osuđenog, zamijeniti novčanom kaznom koja se plaća u jednokratnom iznosu u roku do 30 dana.

(2) Kazna zatvora zamjenjuje se novčanom kaznom tako što se svaki dan izrečene kazne zatvora izjednačava s jednim dnevnim iznosom novčane kazne ili sa 100 KM, ako se novčana kazna utvrđuje u određenom iznosu.

(...)

Novčana kazna Član 46.

(...)

(5) Broj dnevnih iznosa novčane kazne određuje sud primjenjujući opća pravila o odmjeravanju kazne. Visinu dnevnog iznosa sud određuje tako što uzima u obzir visinu dnevnog dohotka učinioca prema iznosu njegove tromjesečne neto plaće i njegove druge dohotke, kao i obiteljske obaveze. Prilikom određivanja visine iznosa sud se oslanja na podatke koji u trenutku izricanja kazne nisu stariji od šest mjeseci.

(6) Podatke iz prethodnih stavova ovog člana koji sudu nisu poznati osigurava optuženi u roku koji odredi sud, a najkasnije do završetka glavnog pretresa u krivičnom postupku. Ako do završetka glavnog pretresa u krivičnom postupku sudu nisu poznate okolnosti bitne za određivanje visine dnevnog iznosa novčane kazne, novčana kazna se izriče u određenom iznosu, pri čemu se primjenjuju opća pravila za odmjeravanje kazne.

(...)

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je prvostepenim rješenjem, a što je prihvaćeno i od strane drugostepenog vijeća Suda BiH, dovoljno jasno obrazloženo zbog čega je Sud BiH kaznu zatvora zamijenio novčanom kaznom u određenim iznosima, a ne u dnevnim iznosima kako je to tražio apelant. Naime, Ustavni sud nalazi da je u osporenim odlukama vrlo detaljno obrazloženo da Sud BiH nije raspolagao sa dovoljno podataka o imovnom stanju apelanta, zbog čega mu nije mogao zamijeniti kaznu zatvora po modelu dnevnih iznosa. Sud BiH je jasno obrazložio zbog čega se odlučio za model određenih iznosa, koji je u skladu sa relevantnim odredbama KZ BiH i primijenio na konkretan slučaj, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu izneseno Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje u vezi sa pitanjima zamjene kazne zatvora novčanom kaznom u slučajevima kada redovni sudovi, na temelju dostavljenih podataka nisu mogli utvrditi visinu predloženih dnevnih iznosa, te da u vezi sa tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi odluke Ustavnog suda broj AP- 4568/16 od 11. januara 2017. godine, broj AP-3230/17 od 7. septembra 2017. godine i broj AP- 1975/19 od 22. maja 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Osim toga, u pogledu apelantovih navoda da je Sud BiH bio u obavezi da od njega zatraži dodatne podatke potrebne za utvrđivanje njegovog imovnog stanja, i pozivanja na rješenje Suda BiH u predmetu broj S1 3 K 014321 14 K od 16. oktobra 2014. godine, Ustavni sud primjećuje da ove navode apelant nije isticao u toku redovnog sudskog postupka, što proizlazi iz osporene odluke Suda BiH, kao i iz žalbe apelanta koja je dostavljena uz apelaciju. Samim tim, budući da je apelant propustio da te navode istakne u žalbi protiv prvostepenog rješenja, na koji način bi pružio mogućnost Sudu BiH da se o tome izjasni, dakle te navode ističe prvi put, stoga ni Ustavni sud te navode ne može razmatrati (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1380/19 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio