Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2875/20 (M. I.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2875/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2875/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Merima Ibrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Merima Ibrić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 276616 15 Rsž od 13. marta 2020. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Merima Ibrić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Srebrenika, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 276616 15 Rsž od 13. marta 2020. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 276616 12 Rs od 30. decembra 2014. godine odbačena je tužba apelantkinje podnesena protiv prvotuženog (Lido osiguranje d.d. Sarajevo u likvidaciji) i drugotužene (Agencije za nadzor osiguranja Federacije BiH) kojom je apelantkinja, radi potraživanja iz radnog odnosa, tražila da joj tuženi solidarno isplate određene novčane iznose na ime plate sa naknadom za minuli rad, troškova prijevoza na posao i s posla i naknade za ishranu u toku rada, za period pobliže označen prvostepenom presudom, sve sa zakonskim zateznim kamatama, te da u njenu korist uplate Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje pripadajuće doprinose i da joj naknade troškove predmetnog postupka. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 30. decembra 2014. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 276616 15 Rsž od 13. marta 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
4. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je rješenjem Općinskog suda u Sarajevu od 24. septembra 2012. godine otvoren likvidacioni postupak nad prvotuženim, a povjerioci pozvani da prijave svoja potraživanja, kao i da je na ispitnom ročištu od 21. oktobra 2013. godine likvidacioni upravnik priznao potraživanja apelantkinje u iznosu od 5.397,78 KM, a osporio potraživanja apelantkinje u iznosu od 2.428,26 KM. Kantonalni sud je naveo da se pravilno prvostepeni sud pozvao na odredbe člana 115. Zakona o stečajnom postupku (koji se primjenjuje kao posebni propis u likvidacionim postupcima) kojim je propisano da, ako je stečajni upravnik osporio neko potraživanje, povjerilac se upućuje na parnicu radi utvrđenja osporenog potraživanja i to u roku od 30 dana od dana održavanja ročišta za ispitivanje na kojem je potraživanje osporeno, te da će se, ako povjerilac čije je potraživanje osporeno ne pokrene parnicu u roku od 30 dana, smatrati da se odrekao prava na pokretanje parnice. Kantonalni sud je dalje naveo da kod nesporne činjenice da je 21. oktobra 2013. godine likvidacioni upravnik priznao potraživanje apelantkinje u iznosu od 5.397,78 KM, a osporio iznos od 2.482,26 KM to je apelantkinja bila dužna da, shodno citiranim zakonskim odredbama, postavi deklaratorni tužbeni zahtjev „radi utvrđenja osporenog potraživanja“, a što apelantkinja nije učinila ni u roku od 30 dana od dana održavanja predmetnog ispitnog ročišta. Kantonalni sud je takođe naveo da je, suprotno žalbenom prigovoru apelantkinje, pravilno obrazloženje prvostepenog suda da, kod činjenice da je predmetna tužba podnesena prije nego što je otvoren likvidacioni postupak nad prvotuženim, sud nije smatrao potrebnim pozivati punomoćnika da uredi tužbu shodno odredbama člana 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer su navedenom odredbom propisani obavezni dijelovi tužbe, dok bi pozivanje apelantkinje, odnosno njenog punomoćnika, da opredijeli tužbu predstavljalo poučavanje jedne od stranaka u parnici (koje su iste pred sudom) da kvalitativno preinači sam zahtjev, a ne da uredi tužbu u smislu člana 53. ZPP. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud u odnosu na drugotuženu trebao meritorno odlučiti o tužbenom zahtjevu, a ne rješenjem odbaciti tužbu (kako je učinio), a imajući u vidu da su predmet konkretnog spora potraživanja iz radnog odnosa za koja može biti odgovoran samo poslodavac kod koga je apelantkinja bila zaposlena, a to je, u konkretnom slučaju, prvotuženi (što je vidljivo i iz ugovora o radu na određeno vrijeme od 22. septembra 2011. godine koji je zaključen između apelantkinje kao zaposlenika i prvotuženog kao poslodavca). Kantonalni sud je ukazao da, bez obzira na navedenu činjenicu, takva odluka prvostepenog suda u odnosu na drugotuženu nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost iste, jer u konkretnom slučaju drugotužena nije dovedena u nepovoljniji položaj (budući da je i u odnosu na nju tužba odbačena).
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je, prema stanju u spisu i prema navodima iz apelacije, apelantkinja propustila da, u skladu sa odredbama člana 115. Zakona o stečajnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03, 32/04, 42/06), u propisanom roku podnese tužbu nadležnom sudu radi utvrđenja osporenog potraživanja. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević