Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-574/19 (D. K.)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Kamata
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Proporcionalnost
  • Troškovi postupka
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-574/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 574/19, rješavajući apelaciju Dragiše Kenjića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. studenog 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Dragiše Kenjića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 023846 18 Gž 2 od 12. studenog 2018. godine i S1 3 P 023846 P 2 od 18. svibnja 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragiša Kenjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa odvjetnik Jerko Čilić iz Ljubuškog, podnio je 5. veljače 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 023846 18 Gž 2 od 12. studenog 2018. godine i S1 3 P 023846 P 2 od 18. svibnja 2008. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i tužene Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), zastupane po Pravobraniteljstvu BiH, zatraženo je 4. lipnja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i tužena su odgovore na apelaciju dostavili 9. i 12. lipnja 2020. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 023846 18 P 2 od 18. svibnja 2018. godine naloženo je tuženoj da apelantu na ime naknade neimovinske štete iz osnove neutemeljenog lišenja slobode i pritvaranja isplati iznos od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 18. svibnja 2018. godine pa do isplate (stavak 1. izreke presude) i na ime naknade neimovinske štete iz osnove umanjenja opće životne aktivnosti iznos od 2.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 18. svibnja 2018. godine (stavak 2. izreke presude). Stavkom 3. izreke presude tužena je obvezana da u novinama ili drugom sredstvu javnog informiranja objavi sažetak Odluke Apelacijskog odjela Suda BiH broj S1 2 K 012688 15 Kžk od 28. siječnja 2016. godine.

6. Istom presudom odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev u njegovom preostalom dijelu za iznos od 10.025,00 KM, kao i dio zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 5.500,00 KM za razdoblje od 28. studenog 2016. do 18. svibnja 2018. godine (stavak 4. izreke presude).

7. Stavkom 5. izreke presude odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade materijalne štete u visini od 14.097,83 KM, koju čine: iznos od 1.299,62 KM na ime zakonske zatezne kamate obračunate na iznos glavnice od 2.950,00 KM počev od 14. rujna 2011. godine do 16. svibnja 2016. godine; iznos od 6.572,11 KM, na ime zakonske zatezne kamate na ime razlika neisplaćenih plaća za razdoblje od 14. rujna 2011. do 5. travnja 2016. godine i iznos od 6.226,10 KM na ime izmakle dobiti, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe do konačne isplate. Stavkom 6. izreke presude apelantu je naloženo da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 921,00 KM.

8. Sud BiH je nakon ocjene provedenih dokaza u skladu da člankom 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) konstatirao da među parničnim strankama nisu sporne činjenice: da je apelant 14. rujna 2011. godine lišen slobode i da se nalazio u pritvoru 30 dana do 13. listopada 2011. godine, nakon što je bio optužen, a pravomoćnom Presudom Apelacijskog odjela Suda BiH broj S1 2 K 012688 15 Kžk od 28. siječnja 2016. godine apelant je oslobođen optužbe da je počinio kazneno djelo iz članka 215. stavak 2., a u svezi sa stavkom 1., članka 164. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. i članka

53. Kaznenog zakona BiH. Dalje je među parničnim strankama nesporno da je apelant od 14. rujna 2009. godine policijski službenik SIPA-e, po ugovoru o radu na neodređeno vrijeme, da mu je isplaćena razlika do pune naknade plaće za razdoblje suspenzije s posla u iznosu od 24.616,01 KM uz plaću za mjesec ožujak 2016. godine, te da se 6. rujna 2016. godine obratio Ministarstvu pravde BiH, koje ga je informiralo da neće odlučivati o njegovom zahtjevu za naknadu štete. Među parničnim strankama je bilo sporno je li tužena odgovorna za naknadu nematerijalne štete zbog neutemeljenog lišenja slobode (pravna osnova) i visina tužbenog zahtjeva.

9. Pravnu osnovu tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete Sud BiH je našao u odredbama članka 436. stavak 1. točka a) Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), u svezi sa člankom 200. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisano da će se apelantu dosuditi pravična novčana naknada za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne boli zbog umanjena životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe, kao i za strah, neovisno o naknadi materijalne štete, kao i u njezinom odsustvu, ako sud nađe da okolnosti slučaja to opravdavaju. Dakle, Sud BiH je apelantu dosudio naknadu neimovinske štete zbog neutemeljenog lišenja slobode u iznosu od 3.000,00 KM, za koji smatra da predstavlja pravičnu satisfakciju za pretrpljene duševne boli zbog povrede ugleda, časti i slobode jer mu može osigurati da pribavi druga dobra i ugodnosti koja će mu koristiti da prevaziđe psihičku patnje nastale kao posljedica predmetnog štetnog događaja. Pri odmjeravanju visine dosuđene naknade sud je cijenio sve okolnosti koje su se mogle cijeniti u ovom postupku, a koje su utjecale na prirodu, težinu i trajanje duševnih patnji kod apelanta, težinu i prirodu kaznenih djela koja su mu stavljena na teret, organiziranje grupe ljudi ili udruženja za krijumčarenje ili rasturanje neocarinjene robe i odavanje tajnih podataka, neugodan osjećaj neizvjesnosti o ishodu, koji je apelanta morao pratiti tijekom višegodišnjeg trajanja kaznenog postupka, osjećaj neizvjesnosti o ishodu kaznenog postupka koji je apelant morao pratiti tijekom trajanja predmetnog postupka, činjenicu da je bio lišen slobode u trajanju od 30 dana, godine života (srednja dob, rođen 1983. godine), njegovo zanimanje, policajac. Sud BiH je također cijenio i mišljenje vještaka medicinske struke, i to: da je zbog navedenih dešavanja došlo do narušavanja apelantove psihičke ravnoteže, prouzročene poremećajem prilagođavanja koji je rezultirao negativnim osjećanjima, strahom i poremećajem spavanja, te javljanjem nepovjerenja u radnu i životnu okolinu; da je trpio duševnu bol i patnju jakog intenziteta 45 dana, srednjeg intenziteta četiri mjeseca i blagog intenziteta 12 mjeseci, da se kod apelanta javljao i afekt straha jakog intenziteta dva tjedna, srednjeg intenziteta tri tjedna i blagog intenziteta 45 dana. Ujedno, prilikom odlučivanja Sud BiH je imao u vidu i tvrdnju tužene da je apelant propustio obratiti se sudu sa zahtjevom za objavu presude kojom je oslobođen optužbe da je počinio označeno kazneno djelo, čime je doprinio mogućnosti da šteta bude manja. U odnosu na naknadu neimovinske štete iz osnove umanjenja opće životne aktivnosti Sud BiH je u tom dijelu apelantu dosudio iznos od 2.500,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. svibnja 2018. godine, pri tome imajući u vidu utvrđeni postotak umanjenja životne aktivnosti kod apelanta, koji proizlazi iz nalaza vještaka medicinske struke, koja se ogleda u duševnim patnjama jer je bio onemogućen profesionalno napredovati za vrijeme dugogodišnjeg trajanja kaznenog postupka. Pri tome je ovaj sud posebno cijenio apelantovu starosnu dob, da je uposlen u SIPA-i, gdje postoji redovna mogućnost unaprjeđenja u poslu.

10. U preostalom dijelu odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu neimovinske štete u iznosu od 10.025,00 KM. Ovakvo svoje stajalište Sud BiH je obrazložio činjenicom da duševne boli zbog neutemeljenog lišenja slobode predstavljaju jedinstven vid nematerijalne štete koji obuhvaća sve štetne posljedice (sve negativne emocije, psihičke poremećaje ili neke simptome psihičkih poremećaja) koje su mogle nastupiti kod oštećene osobe, a u svezi s pretrpljenim duševnim bolima nastalim uslijed povrede ugleda, časti, slobode i straha, a koje su utjecale na prirodu, težinu i trajanje duševnih patnji i straha kod apelanta. Također je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 5.500,00 KM, za razdoblje od 28. studenog 2016. do 18. svibnja 2018. godine primjenom odredbe čl. 277. i 394. ZOO i članka 2. stavak (1) Zakona o visini stope zakonske kamate. U svezi s tim ovaj sud je naveo da je kamata dosuđena ne od dana podnošenja tužbe, kako je to apelant zahtijevao, već od dana donošenja ove presude, kada je na pravno obvezujući način utvrđena obveza tužene.

11. Dalje, Sud BiH je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu tako što je tuženoj naloženo da u novinama ili drugom sredstvu informiranja objavi priopćenje, odnosno sažetak odluke Apelacijskog odjela Suda BiH od 28. siječnja 2016. godine iz koje proizlazi neutemeljenost lišenja slobode apelanta, shodno odredbi članka 199. ZOO, pri tome imajući u vidu da nije sporno da je opisani događaj bio medijski eksponiran.

12. Sud BiH je odbio kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade materijalne štete u visini od 1.299,62 KM, na ime zakonske zatezne kamate obračunate na iznos glavnice od 2.950,00 KM počev od 14. rujna 2011. do 16. svibnja 2016. godine. U svezi s tim je ukazao da zakašnjenje vraćanja oduzetog novca i obveza plaćanja zakonske zatezne kamate nastupa pravomoćnošću odluke u kaznenom postupku kojom je naložen povrat novca i kada nastupa obligacijski odnos između apelanta i tužene. Međutim, kako apelant u tužbi nije iznosio dokaze da mu je pravomoćnom odlukom suda naložen povrat novca, osim što je sud iz nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je apelantu novac oduzet 14. rujna 2011. godine, a da je vraćen 16. svibnja 2015. godine, to, prema ocjeni ovog suda, ne čini dovoljne okolnosti na temelju kojih bi sud mogao udovoljiti apelantovom tužbenom zahtjevu. Sud BiH je dalje odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade materijalne štete u iznosu od 6.572,11 KM, na ime obračunate zakonske zatezne kamate na ime razlika neisplaćenih plaća za razdoblje od 14. rujna 2011. do 5. travnja 2016. godine, te zahtjev radi isplate naknade materijalne štete na ime izmakle dobiti u iznosu od 6.226,10 KM.

13. Odluku o troškovima postupka Sud BiH je donio primjenom odredbi članka 323. stavak 2. i

332. ZPP pred Sudom BiH. U svezi s tim je ukazao da se troškovi koje je apelant tražio odnose na nagradu: za sastavljanje tužbe, za sastavljanje žalbe, zastupanja na pripremnom ročištu, na glavnoj raspravi, na ponovljenoj glavnoj raspravi, troškove uporabe automobila apelantovog punomoćnika na relaciji Ljubuški – Sarajevo – Ljubuški, tri puta, i troškove vještačenja, sve u iznosima kao u obrazloženju presude. Sud BiH je odbio traženu naknadu na ime troškova postupka, na ime odsustva iz ureda, cijeneći da je izbivanje odvjetnika iz ureda, kako u sjedištu odvjetničkog ureda tako i izvan njega, dio prirode odvjetničkog posla i kao takvo nije neophodno za vođenja parničnog postupka, stoga takva naknada ne može biti opravdana.

14. Sud BiH je u drugostupanjskom vijeću Presudom broj S1 3 P 023846 18 Gž 2 od 12. studenog 2018. godine žalbu apelanta i tužene odbio i potvrdio stavak 1. i 4. izreke presude prvostupanjskog suda u dijelu kojim je tužena obvezana apelantu zbog neutemeljenog lišenja slobode nadoknaditi nematerijalnu štetu u iznosu od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 18. svibnja 2018. godine do isplate i u dijelu presude prvostupanjskog suda kojim je odbijen preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu nematerijalne štete u iznosu od 10.025,00 KM, kao i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamatama na dosuđeni iznos od 28. studenog 2016. do 18. svibnja 2018. godine. Stavkom 2. izreke presude žalba tužene je uvažena i presuda prvostupanjskog suda preinačena u stavku 2. i 3. izreke tako što je odbijen kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tužena obvezana apelantu na ime naknade štete zbog umanjene životne aktivnosti isplatiti iznos od 2.500,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 18. svibnja 2018. godine do isplate i u dijelu kojim je obvezana objaviti u novinama i drugim sredstvima javnog informiranja priopćenje, izvadak iz odluke Suda Bosne i Hercegovine od 28. siječnja 2016. godine. Stavkom 3. izreke presude Sud BiH je apelantovu žalbu djelomično uvažio i presudu prvostupanjskog suda preinačio u stavku 5. izreke presude tako što je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i što je tužena obvezana apelantu na ime obračunatih zakonskih zateznih kamata na razliku neisplaćenih plaća za razdoblje od 14. rujna 2011. do 5. travnja 2016. godine isplatiti iznos od 6.572,11 KM i na ime izmakle dobiti za vrijeme trajanja suspenzije po osnovi prekovremenih sati iznos od 6.226,10 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 9. siječnja 2018. godine do isplate. Dalje, ovaj sud je apelantovu žalbu odbio i potvrdio presudu prvostupanjskog suda u dijelu stavka 5. izreke kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete u iznosu od 1.299,62 KM na ime zakonske zatezne kamate obračunate na iznos glavnice 2.950,00 KM obračunate od 14. rujna 2011. do 16. svibnja 2016. godine (stavak 4. izreke presude). Također je preinačena presuda prvostupanjskog suda (stavak 6. izreke presude prvostupanjskog suda) u dijelu odluke o troškovima spora tako što je tužena obvezana apelantu nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.347,00 KM.

15. Nakon što je ispitalo osporenu presudu u okviru žalbenih navoda parničnih stranaka, drugostupanjsko vijeće Suda BiH je primjenom odredbe članka 188. ZPP zaključilo da su žalbe parničnih stranaka djelomično utemeljene. Naime, Sud BiH je naveo da je pravilno stajalište prvostupanjskog suda u dijelu dosuđenog iznosa naknade na ime nematerijalne štete zbog neutemeljenog lišenja slobode koji se pozivao na odredbe članka 436. stavak 1. točka a) ZKPBiH i članka 200. ZOO i apelantu po toj osnovi dosuđen iznos od 3.000,00 KM, odnosno da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 200. ZOO kada je dosudio jedinstvenu naknadu nematerijalne štete. Ovo zato što smatra da se u slučaju neutemeljenog lišenja slobode za pretrpljene duševne boli zbog povrede ugleda, časti i slobode oštećenom dosuđuje jedinstvena naknada jer se radi o jedinstvenom vidu nematerijalne štete. Drugostupanjsko vijeće Suda BiH je dalje ukazalo da se u slučaju neutemeljenog lišenja slobode ne dosuđuje posebna naknada za pretrpljeni strah jer je ova povreda nematerijalnog dobra sadržana u sveukupnim štetnim posljedicama nematerijalne štete vezane za ličnost oštećenog, a koja je proizašla iz neutemeljenog lišenja slobode. Smatra da se naknada za pretrpljeni bol i strah ne mogu odvojeno promatrati, niti sumirati na način kako to apelant predlaže jer se štetne posljedice cijene u cijelosti kako je to već obrazloženo. Ovaj sud je dalje ukazao da je dosuđeni iznos na ime naknade nematerijalne štete zbog neutemeljenog lišenja slobode u skladu s Orijentacijskim kriterijima usvojenim na Panelu iz građanske oblasti koje je organiziralo Visoko sudbeno i tužiteljsko vijeće BiH 17. ožujka 2016. godine i da je prvostupanjski sud za svoju odluku dao jasno i uvjerljivo obrazloženje koje sadrži i pravne i činjenične razloge za donošenje odluke. Stoga je odbio kao neutemeljene apelantove žalbene navode da je odluka o visini nematerijalne štete zbog neutemeljenog lišenja slobode proizvoljno donesena jer na odluku suda nema utjecaja apelantov žalbeni navod o dugogodišnjem vođenju kaznenog postupka. U svezi s tim vijeće Suda BiH je ukazalo da ZKPBiH ne priznaje naknadu štete za neopravdano vođeni kazneni postupak nego samo za lišenje slobode koje je u tom postupku bilo određeno. Slijedom navedenog, ovaj sud je odbio kao neutemeljenu apelantovu žalbu u preostalom dijelu potraživane naknade nematerijalne štete u iznosu od 10.025,00 KM, kao i žalbu tužene kojom je ukazivala da je naknada nematerijalne štete iz osnove neutemeljenog lišenja slobode u iznosu od 3.000,00 KM apelantu previsoko dosuđena, zbog čega je prvostupanjska presuda potvrđena u stavku 1. i 4. izreke i odbijena žalba apelanta i tužene.

16. Drugostupanjsko vijeće Suda BiH je također ukazalo da tužena žalbom utemeljeno pobija zakonitost prvostupanjske presude i u dijelu odluke o naknadi nematerijalne štete za duševne boli zbog umanjene životne aktivnosti, po kojoj osnovi je prvostupanjski sud apelantu dosudio naknadu u iznosu od 2.500,00 KM, cijeneći nalaz vještaka medicinske struke kojim je konstatirano da se postotak umanjene životne aktivnosti kod apelanta ogleda u duševnim patnjama zbog nemogućnosti napredovanja u službi za vrijeme trajanja kaznenog postupka. Dakle, prema ocjeni ovog suda, nemogućnost napredovanja u službi i duševne boli tim povodom, a koje je utvrdio vještak, nisu poseban vid nematerijalne štete, kako je to apelant pogrešno postavio, a prvostupanjski sud dosudio, jer je nemogućnost napredovanja u službi samo jedna od posljedica trajnog umanjenja životne sposobnosti koja je u svezi s fizičkim ili psihičkim ograničenjima organizma, uslijed kojih oštećeni u radu i u životu uopće mora ulagati pojačane napore. Dakle, kako iz nalaza vještaka ne proizlazi da je štetni događaj kod apelanta prouzročio bilo kakve trajne povrede koje su dovele do invaliditeta ili ograničenja životnih aktivnosti, ovaj sud nalazi da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 200. stavak 1. ZOO za naknadu štete, zbog čega je žalba tužene usvojena i prvostupanjska presuda preinačena u stavku 2. izreke tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za obvezivanje tužene na nadoknadu nematerijalne štete iz osnove pretrpljenih duševnih boli zbog umanjene životne aktivnosti.

17. Drugostupanjsko vijeće Suda BiH je dalje ocijenilo utemeljenim žalbene navode tužene u dijelu kojim je tužena presudom prvostupanjskog suda obvezana u novinama ili drugim sredstvima javnog informiranja objaviti skraćenu odluku Suda BiH od 8. siječnja 2016. godine. U svezi s tim je ukazano da je apelant kao osoba koja je bila neutemeljeno lišena slobode, prema odredbama glave XXXII ZKPBiH, imala pravo na naknadu štete propisane odredbama članka 436. stavak 1. točka a) i pravo na objavu priopćenja o odluci iz koje proizlazi neutemeljeno lišenje slobode ako je šteta prouzročena sredstvima javnog informiranja, kako je to propisano člankom 437. ZKPBiH. Dakle, oba navedena prava proizlaze iz neutemeljenog lišenja slobode i pripadaju oštećenom neovisno jedno od drugog i međusobno se ne isključuju, niti se uvjetuju. Dalje je ukazao da je odredbom članka 199. ZOO propisano da je u slučaju povrede prava ličnosti propisana mogućnost obvezivanja štetnika na objavu presude, ispravke ili naređivanje da se povuče izjava kojom je povreda učinjena ili što drugo, čime se ostvaruje svrha koja se postiže naknadom. Dakle, citiranom odredbom je jasno propisano da pravo na objavu presude isključuje pravo na naknadu štete jer upravo služi za postizanje svrhe koja se postiže naknadom. Stoga, cijeneći činjenicu da je apelant u okolnostima konkretnog slučaja propustio da pred sudom u kaznenom postupku ostvari pravo na objavu oslobađajuće presude, a koju činjenicu, prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije cijenio, niti je pravilno primijenio odredbu članka 199. ZOO, kada je uz dosuđenu naknadu nematerijalne štete naložio tuženoj i objavu kaznene presude jer oba ova prava ne mogu ostvariti istodobno. Ovo jer se prema odredbi članka 199. ZOO ova dva prava međusobno isključuju, zbog čega je žalba tužene usvojena i preinačen stavak 3. izreke prvostupanjske presude tako što je apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen kao neutemeljen.

18. Preispitujući pravilnost prvostupanjske presude u dijelu odluke o zahtjevu za naknadu materijalne štete, ovaj sud je zaključio da je prvostupanjski sud donio zakonitu i pravilnu odluku kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev da mu se na ime materijalne štete isplati iznos od 2.950,00 KM utemeljen na zakonskim zateznim kamata na privremeno oduzeti novac u kaznenom postupku. U svezi s tim je naveo da apelantova sredstva nisu umanjenja zbog činjenice da su bila predmet privremenog oduzimanja jer su vraćena u valuti u kojoj su oduzeta i u istom iznosu. Nadalje, u vrijeme oduzimanja novčana sredstva nisu bila položena na bankovnom računu da bi uslijed činjenice oduzimanja novca apelantova imovinu bila umanjena za iznos kamate koju je trebao ostvariti. Stoga je Sud BiH u ovom dijelu apelantovu žalbu odbio i potvrdio presudu prvostupanjskog suda uz konstataciju da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da pravo da se zahtijeva isplata zakonskih zateznih kamata pripada samo od isteka roka danog u pravomoćnoj sudskoj odluci kojom je naložen povrat privremeno oduzetih sredstava.

19. Sud BiH je također ukazao da apelant žalbom utemeljeno pobija zakonitost prvostupanjske presude u dijelu odluke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete u vidu zakonskih zateznih kamata na neisplaćene plaće za vrijeme suspenzije i iz osnove izmakle koristi.

20. Sud BiH u drugostupanjskom vijeću je također zaključio da je prvostupanjski sud ispravno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu isplate nagrade za odsustvo iz ureda. U svezi s tim je ukazao da su ovi troškovi propisani odredbom članka 26. Odvjetničke tarife, međutim prilikom odlučivanja o troškovima sud odredbe Tarife primjenjuje tek kada shodno članku 324. stavak 1. ZPP ocijeni koji su troškovi bili nužni za vođenje parnice jer svako postupanje punomoćnika i pred sudom u sjedištu odvjetničkog ureda i izvan sjedišta ima za posljedicu odsustvo iz ureda, što je uvjetovano prirodom posla, a ne činjenicom neophodnosti za vođenje parničnog postupka. Stoga, imajući u vidu navedeno, primjenom odredbe članka 196. stavak 1. točka 4. ZPP, odlučeno je kao u izreci presude. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europske konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Naime, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, prvenstveno jer mu naknada na ime nematerijalne štete zbog neutemeljenog lišenja slobode nije pravično dosuđena. Također smatra da Sud BiH u žalbenom postupku nije cijenio specifične okolnosti koje se tiču apelanta i u svezi s tim kontekst zahtjeva proporcionalnosti, dakle nematerijalnih vrijednosti koje se tiču apelanta kao ljudskog bića i pripadnika društvene zajednice, pa tvrdi da mu je dosuđeni iznos na ime nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti zbog neutemeljenog lišenja slobode proizvoljno odmjeren. Također smatra da sudovi nisu u dovoljnoj mjeri cijenili i druge okolnosti naknade štete nastale kao posljedica umanjenja životnih aktivnosti, vremensko razdoblje u kojem je neutemeljeno bio u pritvoru, nemogućnost unaprjeđenja na poslu, kao i druge relevantne okolnosti koje su od značaja za pravilnu primjenu odredbi članka 200. ZOO. U svezi s tim apelant ukazuje da u konkretnom slučaju nisu primijenjeni standardi zauzeti u Odluci Ustavnog suda BiH broj AP 754/14 prilikom odmjeravanja visine naknade nematerijalne štete. Također ističe da je naknada nematerijalne štete u ovom dijelu trebala biti dosuđena u skladu s Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične naknade nematerijalne štete, koji su prihvaćeni na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH održanoj 27. siječnja 2016. godine.

22. Dalje, apelant osporava odluku Suda BiH u dijelu koja se odnosi na troškove postupka, smatrajući da su njom pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Navodi da mu je u skladu s odlukama Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: Komisija za ljudska prava) broj CH/02/12468 i CH/03/15129, te člankom 324. st. 1. i 2. ZPP, člankom 26. stavak 1. točka 5. i člankom 31. stavak 4. Odvjetničke tarife, Sud BiH trebao priznati troškove na ime nagrade za odsustvo iz ureda za vrijeme putovanja jer su, prema apelantovom mišljenju, ti troškovi potrebni za vođenje parnice s obzirom na to da bez odsustva iz ureda njegov punomoćnik nije mogao obavljati odvjetnički posao.

23. Apelant, također, smatra da je Sud BiH, postupajući prema čl. 277. i 394. ZOO i članku 2. stavak (1) Zakona o visini stope zakonske kamate, odbio njegov zahtjev „za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 5.500,00 KM za razdoblje od 28. 11. 2016. godine do 18. 5. 2018. godine zbog neutemeljenosti“ jer je kamata dosuđena ne od podnošenja tužbe, kako je to zahtijevano, već od dana donošenja prvostupanjske presude. Apelant smatra da je prednje stajalište u suprotnosti s odredbom čl. 186., 194. i 277. ZOO zato što se ono analogno primjenjuje i na materijalnu i na nematerijalnu štetu, kao i drugim pozitivnim zakonskim odredbama i u suprotnosti je s dosadašnjom praksom sudova. Također smatra da je prednje stajalište suprotno Odluci Ustavnog suda broj AP 1088/10 od 25. lipnja 2013. godine kojom je odlučeno od kada teče zakonska zatezna kamata na nematerijalnu štetu, a ista odluka je obvezujuća.

24. Apelant, također, navodi da mu je osporenim odlukama, pogrešnim tumačenjem odredbi članka 277. ZOO odbijen zahtjev na ime kamata na iznos oduzetog novca. U svezi s tim dalje tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu.

b) Odgovori na apelaciju

25. Sud BiH je naveo da je osporenom presudom potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo, zbog čega nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se neutemeljeno pozvao. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

26. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da je Sud BiH apelantu dosudio naknadu na ime nematerijalne štete primjenjujući opća načela glede visine naknade štete u skladu sa člankom

200. ZOO. Smatra da osporene presude sadrže potpuna i jasna obrazloženja i da je sam postupak pružio strankama potpuno i pravično suđenje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 13.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje Sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebice i sve dokaze zajedno.

Članak 324.

(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, Sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje Sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

(2) Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.

28. Zakon o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH” br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH i 65/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH” br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13 i 49/17 - odluka USBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 436. stavak (1) točka a) Ostale osobe kojima pripada pravo na naknadu štete (1) Pravo na naknadu štete pripada i:

a) osobi koja je bila u pritvoru, a kazneni postupak nije pokrenut ili je postupak obustavljen ili je pravomoćnom presudom pritvorenik oslobođen optužbe ili je optužba odbijena, […]

29. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Kad dospeva obaveza naknade Član 186.

Obaveza naknade štete smatra se dospelom od trenutka nastanka štete.

Novčana naknada Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

III - ZATEZNA KAMATA

Kad se duguje Član 277. stav (1) (1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

[…]

30. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine Federacije BiH“ br. 22/04 i 24/04 – ispravka). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Naknada po utrošenom satu Član 26.

Advokat ima pravo da obračuna nagradu po utrošenom vremenu i to po 10 bodova za svako započeto pola sata, u sljedećim slučajevima:

[…]

5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja i sl. ali najviše 8 sati dnevno.

[…]

XIV - NAKNADA TROŠKOVA

Član 31. st. (1) (2) (3) i (4) Advokatu pripada naknada troškova za sve stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova.

Za obavljanje poslova izvan sjedišta advokatske kancelarije, advokatu pripada naknada putnih troškova za prevoz i dnevnica.

Advokat ima pravo na naknadu troškova prevoza u visini cijene avionske karte ili drugog prevoznog sredstva koje koristi.

Za upotrebu vlastitog automobila, advokatu pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar.

[…] VI.Dopustivost

31. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 023846 18 Gž 2 od 12. studenog 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 7. prosinca 2018. godine, a apelacija je podnesena 5. veljače 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

36. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

37. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

38. Imajući u vidu da je predmet apelantovog tužbenog zahtjeva, između ostalog, naknada štete, Ustavni sud konstatira da je predmet građansko-pravne prirode, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije.

39. Ustavni sud zapaža da apelant u biti problematizira da su sudovi osporenim odlukama propustili iznos dosuđene nematerijalne štete dovesti u kontekst materijalnog prava glede specifičnih okolnosti koje se tiču apelanta i u svezi s tim u kontekst zahtjeva proporcionalnosti, zakonitost odluke u dijelu naknade nematerijalne štete zbog umanjene životne aktivnosti, početak toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete, naknadu materijalne štete u vidu kamate na iznos oduzetog novca i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka isplate nagrade apelantovom punomoćniku za odsustvo iz ureda.

40. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

41. U svezi s apelacijskim navode da Sud BiH u žalbenom postupku nije cijenio specifične okolnosti koje se tiču apelanta i u svezi s tim kontekst zahtjeva proporcionalnosti, dakle nematerijalnih vrijednosti koje se tiču apelanta kao ljudskog bića i pripadnika društvene zajednice, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 754/14, na koji i apelant ukazuje u apelaciji (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 754/14 od 31. ožujka 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao apelacijske navode u svezi s utvrđivanjem naknade nematerijalne štete prouzročene neutemeljenim lišenjem slobode.

42. Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci, imajući u vidu stajališta Europskog suda zauzeta u predmetu Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Europski sud, Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 18139/91 od 13. srpnja 1995. godine) u kojem se Europski sud, osim suštine zahtjeva iz članka 10. Europske konvencije, dakle prava na slobodu izražavanja, bavio primjenjivošću članka 6. stavak 1. Europske konvenciju u kontekstu dosuđene naknade nematerijalne štete i zaključio da se Ustavni sud može, u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, upustiti u raspravljanje dosuđene naknade štete s aspekta njezine proporcionalnosti, i to u odnosu na elemente iz kojih se formira novčana naknada kao pravična zadovoljština za neutemeljeno lišenje slobode, imajući pri tome u vidu da se taj iznos naknade štete „utvrđuje na temelju specifičnih okolnosti svakog konkretnog slučaja“, na bazi elemenata iz kojih se formira novčana naknada bez ulaska u njezinu visinu, odnosno njezin opseg.

43. Nadalje, analizirajući obrazloženja presuda Suda BiH, Ustavni sud je u citiranoj odluci ocijenio da je Sud BiH u žalbenom i revizijskom postupku propustio iznos dosuđene nematerijalne štete dovesti u kontekst materijalnog prava glede specifičnih okolnosti koje se tiču apelanta (jasno navedenih u prvostupanjskoj presudi) i u svezi s tim u kontekst zahtjeva proporcionalnosti, dakle nematerijalnih vrijednosti koje se tiču apelanta kao ljudskog bića, a potom kao pripadnika određene društvene zajednice, i to s njegovog građansko-pravnog aspekta, pa proizlazi zaključak da je iznos nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda proizašle zbog neutemeljenog lišenja slobode u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno odmjeren, konkretno propuštanjem dovođenja u vezu specifičnih okolnosti (svakog pojedinog slučaja) i u svezi s tim proporcionalnosti (točka 31. Odluke).

44. Također, u citiranoj odluci Ustavni sud je podsjetio da, prema praksi Europskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog člankom 8. Europske konvencije (vidi Europski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske broj 64915/01, stavak 70., ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije broj 12556/03, stavak 38., ECHR 2007- XII i Petrina protiv Rumunjske, presuda od 14. listopada 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stavak 28.), što predstavlja vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua odlikuje tim kategorijama koje su sastavni, neodvojivi dio njezine ličnosti. Čast se najčešće definira kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. vanjskoj časti, koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na taj način određeni, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu promatrati s različitih aspekata, pa i s aspekta njihove građanskopravne zaštite (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2814/13 od 20. travnja 2016. godine, stavak 42., dostupna na www.ustavnisud.ba).

45. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostupanjske presude slijedi da je ovaj sud apelantu dosudio naknadu neimovinske štete zbog neutemeljenog lišenja slobode u iznosu od 3.000,00 KM, za koji smatra da predstavlja pravičnu satisfakciju za pretrpljene duševne boli zbog povrede ugleda, časti i slobode jer mu može osigurati da pribavi druga dobra i ugodnosti koja će mu koristiti da prevaziđe psihičku patnje nastale kao posljedica predmetnog štetnog događaja. Pri odmjeravanju navedenog iznosa naknade, Ustavni sud zapaža da je taj sud imao u vidu sve okolnosti slučaja koje su se mogle cijeniti u ovom postupku, a koje su utjecale na prirodu, težinu i trajanje duševnih patnji kod apelanta, težinu i prirodu kaznenih djela koja su mu stavljena na teret, organiziranje grupe ljudi ili udruženja za krijumčarenje ili rasturanje neocarinjene robe i odavanje tajnih podataka, te neugodan osjećaj neizvjesnosti o ishodu, koji je apelanta morao pratiti tijekom višegodišnjeg trajanja kaznenog postupka. Sud BiH je također cijenio i činjenicu da je apelant bio lišen slobode u trajanju od 30 dana, njegove godine života (srednja dob, rođen 1983. godine), apelantovo zanimanje – policajac, te nalaz vještaka medicinske struke kojim je konstatirano da je kod apelanta, opisanim dešavanjima, došlo do narušavanja njegove psihičke ravnoteže, prouzročene poremećajem prilagođavanja koji je rezultirao negativnim osjećanjima, strahom i poremećajem spavanja, te javljanjem nepovjerenja u radnoj i životnoj okolini. Ustavni sud uočava da je drugostupanjski sud u obrazloženju presude naveo da je prvostupanjski sud za svoju odluku dao jasno i uvjerljivo obrazloženje koje sadrži i pravne i činjenične razloge za donošenje odluke, te da su neutemeljeni apelantovi žalbeni navodi da je odluka o visini nematerijalne štete zbog neutemeljenog lišenja slobode proizvoljno donesena.

46. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da redovni sudovi osporenim odlukama nisu propustili iznos dosuđene nematerijalne štete dovesti u kontekst materijalnog prava glede specifičnih okolnosti koje se tiču apelanta (jasno navedenih u presudama) i u svezi s tim kontekst zahtjeva proporcionalnosti, dakle nematerijalnih vrijednosti koje se tiču apelanta kao ljudskog bića, a potom kao pripadnika određene društvene zajednice, i to s njegovog građansko-pravnog aspekta, pa ne proizlazi zaključak da je iznos nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda proizašle zbog neutemeljenog lišenja slobode u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno odmjeren, konkretno, propuštanjem dovođenja u vezu specifičnih okolnosti (svakog pojedinog slučaja) i u svezi s tim proporcionalnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta nije došlo do arbitrarnog određivanja iznosa naknade nematerijalne štete zbog neutemeljenog lišenja slobode, što bi posljedično dovelo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje, iz čega proizlazi da su ovi apelantovi navodi neutemeljeni.

47. Nadalje, Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim ni apelantove prigovore kojim dovodi u pitanje zakonitost odluke u dijelu naknade nematerijalne štete zbog umanjene životne aktivnosti jer je za vrijeme dugogodišnjeg trajanja kaznenog postupka bio onemogućen profesionalno napredovati zato što je, prema ocjeni Ustavnog suda, drugostupanjsko vijeće Suda BiH jasno navelo razloge za odbijanje tog dijela zahtjeva (vidi točku 16. ove Odluke).

48. U svezi s apelacijskim navodima da je neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos „od 5.500,00 KM, za razdoblje od podnošenja tužbe 28. studenog 2016. do 18. svibnja 2018. godine, pogrešnim tumačenjem odredbe čl. 186., 194. i 277. ZOO“, Ustavni sud, prije svega, uočava da je drugostupanjski sud obvezao tuženu da apelantu zbog neutemeljenog lišenja slobode nadoknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 18. svibnja 2018. godine (datum donošenja prvostupanjske presude) do isplate. U svezi s tim Ustavni sud podsjeća na praksu iz predmeta broj AP 1907/17 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1907/17 od 10. travnja 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu apelacija je podnesena protiv presude Suda BiH kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je odlučeno o početku toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete. Ustavni sud je u navedenoj Odluci zaključio da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, da zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos naknade na ime nematerijalne štete teče od dana donošenja prvostupanjske presude. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju sudova ni u ovom dijelu.

49. U konačnici, Ustavni sud također smatra neutemeljenim apelantovo pozivanje na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 1088/10 (vidi Ustavni sud, odluka od 25. lipnja 2013. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud naveo: „Ustavni sud smatra da su, u konkretnom slučaju, odluke sudova glede početka toka zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose nematerijalne štete rezultat proizvoljnog tumačenja prava i arbitrarnog odbijanja da se primijeni obvezno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda, zbog čega te odluke ne zadovoljavaju standarde članka 6. stavak 1. Europske konvencije.“

50. Nadalje, u svezi s apelacijskim navodima da je postupku pogrešno tumačena odredba članka

277. ZOO vezano za zateznu kamatu na iznos oduzetog novca Ustavni sud zapaža da je drugostupanjski sud u obrazloženju presude dao jasno i argumentirano obrazloženje da zakašnjenje u vraćanju oduzetog novca i obveza na plaćanje zatezne kamate prema citiranoj odredbi ZOO nastupa pravomoćnošću odluke u sudskom postupku, kojom je naložen povrat oduzetog novca, a da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da mu je povrat novca naložen pravomoćnom sudskom odlukom i da je bilo zakašnjenja u povratu oduzetog novca, u kojem slučaju bi u smislu odredbe članka 277. ZOO nastupila i obveza plaćanja zakonske zatezne kamate. U svezi s navedenim Ustavni sud podsjeća na predmet broj AP 2357/17 (vidi Ustavni sud, odluka od 25. listopada 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojem je apelacija podnesena protiv presude Suda BiH kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete u vidu kamate, a u kojoj presudi je taj sud također zauzeo stajalište da je obveza tužene dospjela danom pravomoćnosti rješenja o vraćanju privremeno oduzetih predmeta (novca). Ustavni sud je u navedenoj Odluci zaključio da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke u tom predmetu dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud u svezi s apelantovim navodima u okolnostima predmetnog slučaja ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija i u ovom dijelu neutemeljena.

51. U svezi s apelantovim navodima kojim osporava odluke Suda BiH u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, Ustavni sud zapaža da iz drugostupanjske presude slijedi da je prvostupanjski sud ispravno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu isplate nagrade za odsustvo iz ureda budući da su ovi troškovi propisani odredbom članka 26. Odvjetničke tarife. Međutim, prilikom odlučivanja o troškovima sud odredbe Tarife primjenjuje tek kada shodno članku 324. stavak 1. ZPP ocijeni koji su troškovi bili nužni za vođenje parnice jer svako postupanje punomoćnika i pred sudom u sjedištu odvjetničkog ureda i izvan sjedišta za posljedicu ima odsustvo iz ureda, što je uvjetovano prirodom posla, a ne činjenicom neophodnosti za vođenje parničnog postupka. Stoga, Ustavni sud, imajući u vidu naprijed navedeno, kao i vlastitu praksu povodom apelacija koje su za predmet imale troškove postupka povodom dolaska punomoćnika izvan mjesta sjedišta suda (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1398/14 od 11. siječnja 2017. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 5719/15 od 27. veljače 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) smatra da obrazloženje presude drugostupanjskog suda nije proizvoljno.

52. Stoga, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

53. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. S obzirom na to da ovi apelantovi navodi, u biti, isti kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava), koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim točkama ove Odluke, Ustavni sud smatra neutemeljenim i navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredbi ZOO i ZPP na kojima su sudovi utemeljili svoje odlučenje u konkretnom slučaju.

55. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava), a Ustavni sud je utvrdio da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje.

56. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević