Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3279/19 (I.L.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Likvidacija
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o privrednim društvima · čl. 373
- Zakon o privrednim društvima · čl. 294
- Zakon o privrednim društvima
- Zakon o dopunama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o izmjenama Zakona o privrednim društvima
- Ukaz o proglašenju Zakona o privrednim društvima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o privrednim društvima
- Zakon o likvidacionom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3279/19
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3279/19, rješavajući apelaciju I. L., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. listopada 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija I. L. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 040110 19 Gž 2 od 21. svibnja 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant I. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Davor Bunoza, odvjetnik iz Mostara, podnio je 14. kolovoza 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 040110 19 Gž 2 od 21. svibnja 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i MP „Olimpija“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 8. rujna 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Tužitelj je dostavio odgovor na apelaciju 25. rujna 2020. godine.
4. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 040110 18 P 2 od 30. listopada 2018. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se apelant obveže da mu na ime duga isplati iznos od 6.286,77 KM, uvećan za zakonske zatezne kamate, te je tužitelj obvezan apelantu nadoknaditi troškove parničnog postupka.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je privredno društvo „Ivo & Ivo“ d.o.o. Široki Brijeg, koje je apelant osnovao zajedno sa I. P., bilo u poslovnoj suradnji sa „Fornetti Olimpija“ d.o.o. Brčko, Podružnica „Vučko“ Ilijaš (tužiteljev pravni prednik) na temelju ugovora od 4. studenog 2008. godine. Naveo je da je pravomoćnom i izvršnom presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH od 22. rujna 2014. godine privredno društvo „Ivo & Ivo“ d.o.o. Široki Brijeg obvezano o svom trošku na adresu tužiteljevog sjedišta izvršiti povrat spot-pećnice ili na ime novčane protuvrijednosti stvari isplatiti određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, zatim tužitelju na ime duga isplatiti određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama i nadoknaditi mu troškove parničnog postupka. Istaknuo je da je u navedenom postupku privredno društvo „Ivo & Ivo“ d.o.o. Široki Brijeg zastupao odvjetnik i da je navedeno privredno društvo u cijelosti pobijalo tužiteljevo potraživanje. Nadalje je naveo da je nad imovinom privrednog društva „Ivo & Ivo“ d.o.o. Široki Brijeg 12. studenog 2013. godine otvoren likvidacijski postupak, da je oglas o provođenju postupka likvidacije objavljen 25. prosinca 2013. godine u „Službenim novinama Federacije BiH“ broj 102/13 i na oglasnoj ploči suda, da nitko od povjeritelja nije prijavio potraživanje u tom postupku, te da je postupak zaključen 17. veljače 2014. godine, navedeno privredno društvo brisano iz sudskog registra rješenjem od 27. ožujka 2014. godine, a preostala imovina društva, uključujući i novčana sredstva, predana apelantu i I. P. kao osnivačima. Pri tome je istaknuo da je likvidacijski postupak vođen i okončan za vrijeme dok je tekao navedeni parnični postupak pred Osnovnim sudom Distrikta Brčko BiH. Također je naveo da je u likvidacijskom postupku kao likvidator postupao apelant, koji je na zapisnik od 7. veljače 2014. godine izjavio da privredno društvo „Ivo & Ivo“ d.o.o. Široki Brijeg nema dospjelih, a neplaćenih obveza. Općinski sud je naveo da tužitelj predmetnom tužbom potražuje od apelanta isplatu duga u iznosu jednakom iznosu potraživanja dosuđenog presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH od 22. rujna 2014. godine zbog toga što je kao likvidator propustio obavijestiti likvidacijskog suca o pokrenutom parničnom postupku protiv društva „Ivo & Ivo“ d.o.o. Široki Brijeg i na poseban račun deponirati novac potreban za izmirenje tog potraživanja, na koji način mu je pričinio materijalnu štetu. Općinski sud je istaknuo da je tužiteljevo potraživanje prije otvaranja postupka likvidacije pobijao punomoćnik privrednog društva „Ivo & Ivo“ d.o.o. Široki Brijeg, a ne likvidator. Slijedom navedenog je zaključio da se u takvoj činjeničnoj situaciji može govoriti o eventualnoj odgovornosti ovlaštenih osoba društva po pravilima o obligacijskim odnosima, a ne o odgovornosti likvidatora na osnovu odredaba Zakona o likvidacijskom postupku jer likvidator ne može odgovarati za bilo kakva postupanja koja su izvršena prije njegovog imenovanja, bez obzira na to što su u konkretnom slučaju likvidator i ovlaštena osoba privrednog društva ista osoba, budući da su im različita prava i obveze. U svezi s tim je istaknuo da likvidator, shodno odredbi članka 9. stavak 3. Zakona o likvidacijskom postupku, odgovara za sve štete koje pričini povjeriteljima ili članovima društva koje nastanu zbog zakašnjelog podnošenja prijedloga. Općinski sud je u konačnici naveo da je tužitelj propustio u zakonskom roku, nakon objave u „Službenim novinama“, prijaviti predmetno potraživanje u likvidacijskom postupku, te da stoga nema pravo to potraživanje tražiti od likvidatora u smislu odredaba članka 7. Zakona o likvidacijskom postupku i članka 373. Zakona o privrednim društvima.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 040110 19 Gž 2 od 21. svibnja 2019. godine uvažena je tužiteljeva žalba i preinačena je prvostupanjska presuda tako što je apelant obvezan tužitelju na ime duga isplatiti iznos od 6.286,77 KM, uvećan za zakonske zatezne kamate, te mu nadoknaditi troškove parničnog postupka.
9. U obrazloženju pobijane odluke Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje prvostupanjskog suda, te je ukazao da je odredbom članka 7. stavak 1. Zakona o likvidacijskom postupku propisano da je likvidator dužan sudu predočiti popis imovine i obveza pravne osobe, te da se popis sastoji od imovinskih vrijednosti (popis imovine) i svih obveza, uključujući i prava trećih osoba na predmetima imovine i naznaku povjeritelja (popis povjeritelja). Također je ukazao da je odredbom članka 294. stavak 1. Zakona o privrednim društvima propisano da je likvidator dužan deponirati na posebnom računu novac potreban za izmirenje poznatih obveza za koje se povjeritelji nisu prijavili, obveza koje nisu dospjele i spornih obveza. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da su apelantu kao likvidatoru privrednog društva „Ivo & Ivo“ d.o.o. Široki Brijeg bila poznata sporna potraživanja po presudi Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH, te da su utemeljeni tužiteljevi žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant navodi da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i da je ostalo nejasno na temelju koje zakonske odredbe ga je sud obvezao da tužitelju isplati „dug“. Navodi da je Kantonalni sud primijenio odredbu članka 294. Zakona o privrednim društvima („Službene novine Federacije BiH“ broj 81/15) koji je stupio na snagu nakon okončanja predmetnog likvidacijskog postupka, a trebao je primijeniti odredbu članka
373. Zakona o privrednim društvima („Službene novine Federacije BiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08, 7/09 i 75/13) i da je na taj način retroaktivno primijenio zakon, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Navodi da odredbama Zakona o likvidacijskom postupku i Zakona o privrednim društvima nije propisana osobna odgovornost likvidatora u slučaju nedeponiranja novca za sporne obveze, već je takva odgovornost propisana odredbama čl. 9. i 12. Zakona o likvidacijskom postupku, te da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju proizvoljno „proširio“ osobnu odgovornost likvidatora. Nadalje navodi da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na djelotvoran pravni lijek jer Kantonalni sud nije dao odgovor na navedene apelantove prigovore, niti prigovore da je tužitelj u predmetnom postupku potraživao isplatu duga, a ne naknadu štete, da apelant iz objektivnih razloga nije znao za presudu Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH, te da je zanemario činjenicu da je tužitelj propustio prijaviti predmetno potraživanje u likvidacijskom postupku.
b)Odgovor na apelaciju
11. Tužitelj je naveo da su netočni apelantovi navodi da iz objektivnih razloga nije znao za presudu Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH, kao i navodi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što je Kantonalni sud primijenio zakon iz 2015. godine jer je u oba zakona na jednak način propisana obveza likvidatora da deponira novčana sredstva, između ostalog i za sporne obveze. Naveo je da je apelant kao likvidator dao likvidacijskom sucu izjavu u smislu odredbe članka 7. stavak 3. Zakona o likvidacijskom postupku i da je odgovoran za točnost danih podataka. Naveo je da su bespredmetni apelantovi navodi da je tužitelj u predmetnom postupku zahtijevao isplatu duga jer se i novčano potraživanje po osnovu naknade štete smatra dugom. Naveo je da je apelant propustio obavijestiti likvidacijskog suca o pokrenutom parničnom postupku protiv privrednog društva „Ivo & Ivo“ d.o.o. Široki Brijeg i da je propustio deponirati novčana sredstva dovoljna za izmirenje tog potraživanja, te da je na taj način tužitelju prouzrokovao štetu. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.
V.Relevantni propisi
12. Zakon o likvidacijskom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 7.
Popis imovine, popis povjeritelja (1) Likvidator je dužan likvidacijskom sucu predočiti popis imovine i obveza pravne osobe. Popis se sastoji od svih imovnih vrijednosti (popis imovine) i svih obveza uključujući prava trećih osoba na predmetima imovine i naznaku povjeritelja (popis povjeritelja).
(2) Ako za likvidatora nije postavljen član organa ovlaštenog za zastupanje pravne osobe, obveze suradnje i davanja informacija odnose se na ove članove.
(3) Likvidator je dužan izjavom pred nadležnim sudom zajamčiti točnost i potpunost podataka.
13. Zakon o gospodarskim društvima („Službene novine Federacije BiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 – ispravak, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08 – ispravak, 7/09 – ispravak, 63/10 i 75/13) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 373.
Likvidator je dužan deponirati na posebnom računu novac potreban za izmirenje:
1) poznatih obveza za koje se vjerovnici nisu prijavili;
2) obveza koje nisu dospjele;
3) spornih obveza.
Po isteku godine dana od trećeg objavljivanja obavjesti iz članka 370.
stavak 1. ovog zakona, iz imovine preostale nakon izdvajanja iznosa iz stavka 1. ovog članka, isplaćuju se članovi društva s ograničenom odgovornošću, sukladno osnivačkom aktu i statutu.
Ako imovina društva nije dovoljna za isplatu punog iznosa uplaćenih uloga, imovina se dijeli članovima društva srazmjerno udjelima.
Likvidator je dužan deponirati na posebnom računu pripadajuće iznose iz st. 2. i 3. ovog članka koji članovima društva nisu isplaćeni.
14. Zakon o gospodarskim društvima („Službene novine FBiH“ broj 81/15) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 294. stavak (1) (Deponiranje novca potrebnog za izmirenje) (1) Likvidator je dužan deponirati na posebnom računu novac potreban za izmirenje:
a) poznatih obveza za koje se vjerovnici nisu prijavili;
b) obveza koje nisu dospjele;
c) spornih obveza.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 64 0 P 040110 19 Gž 2 od 21. svibnja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 17. lipnja 2019. godine, a apelacija je podnesena 14. kolovoza 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
20. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
21. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
22. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na „isplatu duga i naknadu štete“, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
23. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i da je povrijedio apelantovo pravo na obrazloženu sudsku odluku. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.
24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.).
25. Također, Ustavni sud podsjeća da je, slijedeći praksu Europskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obvezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njezinom donošenju, ovisi o okolnosti i prirodi svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili propustili razmotriti sve relevantne čimbenike, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti; vidi, između ostalih, Europski sud, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, točka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. siječnja 2007. godine, aplikacija broj 184/02, točka 83. s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. prosinca 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, točka 34. i Ustavni sud, npr. odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2478/06 od 17. rujna 2008. godine, stavak 22. s daljnjim referencama i AP 3174/17 od 19. rujna 2019. godine, stavak 36., objavljene na www.ustavnisud.ba).
26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati zadovoljava li obrazloženje pobijane odluke standarde prava na pravično suđenje, te je li pobijana odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
27. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud odbio tužiteljev tužbeni zahtjev smatrajući da apelant kao likvidator ne može odgovarati za postupke privrednog društva izvršene prije njegovog imenovanja, bez obzira na to što su u konkretnom slučaju likvidator i ovlaštena osoba privrednog društva ista osoba, te da likvidator može svojom imovinom odgovarati povjeriteljima društva u likvidaciji samo iz razloga propisanih odredbom članka 9. stavak 3. Zakona o likvidacijskom postupku (u slučaju nepravovremenog podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka). Pri tome je zauzeo stajalište da tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu predmetnog potraživanja od apelanta temeljem odredaba članka 7. Zakona o likvidacijskom postupku i odredaba članka 373. Zakona o privrednim društvima jer je propustio prijaviti to potraživanje u likvidacijskom postupku. Ustavni sud nadalje zapaža da je Kantonalni sud, s druge strane, zaključio da apelantova odgovornost proizlazi upravo iz odredaba članka 7. Zakona o likvidacijskom postupku i članka 294. stavak 1. Zakona o privrednim društvima. Dakle, Kantonalni sud je konstatirao da je apelant propustio likvidacijskom sucu prijaviti postojanje predmetnog potraživanja u smislu odredaba članka 7. Zakona o likvidacijskom postupku, za koje potraživanje je sud zaključio da je apelantu bilo poznato i da je propustio deponirati novčana sredstva za izmirenje tih obveza na poseban bankovni račun u smislu odredaba članka 373. Zakona o privrednim društvima, slijedom čega je zaključio da je tužbeni zahtjev utemeljen. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se Kantonalni sud pri tome nije explicite pozvao na odredbu materijalnog prava iz koje bi proizlazio materijalnopravni (obligacijski) odnos između tužitelja kao likvidacijskog povjeritelja i apelanta kao likvidatora da tužitelj može naplatiti predmetno potraživanje od apelanta. Ustavni sud, međutim, primjećuje da iz obrazloženja prvostupanjskog suda i navoda iz predmetne tužbe proizlazi da je tužitelj predmetnim tužbenim zahtjevom tražio da sud obveže apelanta da mu nadoknadi štetu u visini potraživanja dosuđenog pravomoćnom presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH, koju mu je prouzrokovao propuštanjem da kao likvidator izvrši navedene obveze propisane zakonom. Stoga, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja pobijane odluke jasno proizlazi da je pravna osnova tužiteljevog potraživanja naknada štete koju je apelant prouzrokovao tužitelju neprijavljivanjem likvidacijskom sucu obveza koje je privredno društvo „Ivo & Ivo“ d.o.o. Široki Brijeg imalo prema tužitelju i nedoponiranjem novčanih sredstava potrebnih za izmirenje tih obveza. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz apelacijskih navoda proizlazi da i apelant smatra da je Kantonalni sud usvojio tužbeni zahtjev primjenom pravila o naknadi štete, dakle da su apelantu kao stranci u postupku u dovoljnoj mjeri objašnjeni razlozi zbog kojih je obvezan tužitelju isplatiti utuženi novčani iznos. Stoga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju pobijane odluke dao relevantne razloge za zaključak o utemeljenosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva i da pri tome nije zanemario niti jedan od činjeničnih i pravnih elementa koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, niti primjena zakonskih odredaba materijalnog prava na koje se pozvao ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. U svezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje uslijed činjenice da se Kantonalni sud pozvao na odredbu članka 294. stavak 1. Zakona o privrednim društvima („Službene novine Federacije BiH“ broj 81/15) umjesto odredbe članka 373. Zakona o privrednim društvima („Službene novine Federacije BiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08, 7/09 i 75/13), Ustavni sud ukazuje da navedenim propustom drugostupanjskog suda nije dovedena u pitanje pravičnost predmetnog postupka s obzirom na to da obje navedene zakonske odredbe propisuju istu obvezu likvidatora (da sačini popis imovine i popis povjeritelja).
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da pobijanom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
29. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u biti, utemeljio na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, također, neutemeljeni. VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u situaciji kada je iz obrazloženja pobijane odluke jasno da je sud obvezao apelanta da tužitelju nadoknadi štetu koju mu je kao likvidator prouzrokovao ne izvršavajući zakonom propisane obveze prijavljivanja potraživanja trećih osoba likvidacijskom sucu i deponiranja novčanih sredstava potrebnih za izmirenje tih potraživanja.
31. Ustavni sud, također, zaključuje da pobijanim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant utemeljio na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neutemeljenim.
32. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević