Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2976/20 (E. S.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Miješanje
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Legitiman cilj
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Miješanje u privatni život
  • Privatni život
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Krivični postupak
  • Pozitivna zaštita privatnog života
  • Apelacija preuranjena
  • COVID-19
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2976/20

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2976/20, rješavajući apelaciju Elvira Sipovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. h) i l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Elvira Sipovića podnesena protiv rješenjā Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 823957 20 Kv 2 od 4. septembra 2020. godine i broj 65 0 K 823957 20 Kpp 16 od 24. augusta 2020. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavnom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Elvira Sipovića podnesena protiv rješenjā Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 823957 20 Kv 2 od 4. septembra 2020. godine i broj 65 0 K 823957 20 Kpp 16 od 24. augusta 2020. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

Odbija se kao neosnovana apelacija Elvira Sipovića podnesena protiv rješenjā Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 823957 20 Kv 2 od 4. septembra 2020. godine i broj 65 0 K 823957 20 Kpp 16 od 24. augusta 2020. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Elvir Sipović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Adi Bahtović, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 823957 20 Kv 2 od 4. septembra 2020. godine i broj 65 0 K 823957 20 Kpp 16 od 24. augusta 2020. godine. Apelant je dopunio apelaciju 31. augusta i 11. septembra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) i Krivično-popravnog zavoda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: KPZ Sarajevo) zatraženo je 28. augusta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

4. Apelant je apelaciju inicijalno podnio zbog toga što je bio onemogućen komunicirati s advokatom i porodicom dok se nalazi u pritvoru prema Rješenju Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 823957 20 Kpp 16 od 14. augusta 2020. godine. U trenutku podnošenja apelacije apelant nije osporio nikakav akt suda ili druge institucije, nego je obrazložio da apelaciju podnosi zbog navedene nemogućnosti da komunicira. Apelant je, također, tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će „utvrditi povredu prava na slobodnu komunikaciju sa braniocem iz člana II/3.d), e) i f) Ustava BIH i čl. 5, 6. stav 3. tačka c) i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda, pa se nalaže KPZ Sarajevo da hitno uspostavi nesmetanu komunikaciju između pritvorenika i branioca, kao i da uspostavi komunikaciju i posjete između pritvorenika i članova porodica uz poštivanje svih epidemioloških mjera koje će preporučiti Zavod za javno zdravstvo KS, odnosno Ministarstvo zdravstva FBiH“. Apelant je dopunio apelaciju 31. augusta i 11. septembra 2020. godine. U dopuni apelacije od 11. septembra 2020. godine apelant je dostavio rješenja koja osporava, navedena u tački 1. ove odluke.

5. Apelantu je Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 823957 20 Kpp 16 od 14. augusta 2020. godine određen pritvor zbog zakonskih razloga predviđenih članom 146. stav l. tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), nakon čega je (zajedno sa 17 osumnjičenih) smješten u prostorije KPZ Sarajevo. U navedenom rješenju je Općinski sud ustanovio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo primanje dara ili drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa članom 31. KZFBiH na način da je tokom obavljanja policijskih poslova primio kao dar novac i druge stvari od više poznatih i nepoznatih lica za propuštanje evidentiranja i sankcioniranja saobraćajnih prekršaja. Također, sud je ustanovio i da postoje posebni razlozi za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH o čemu je u navedenom rješenju dato detaljno obrazloženje. Međutim, navedeno rješenje o određivanju pritvora nije osporeno predmetnom apelacijom.

Osporena rješenja

6. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 823957 20 Kpp 16 od 24. augusta 2020. godine u stavu I izreke određeno je da se apelantu zabranjuju posjete za vrijeme trajanja mjere pritvora, u stavu II izreke određeno je da se apelantu zabranjuje korištenje telefona u pritvorskoj jedinici KPZ Sarajevo za vrijeme trajanja pritvora. Istim rješenjem navedeno je da se navedene zabrane ne odnose na kontakt s braniteljem, te da pritvoreni ima pravo na slobodnu i neometanu vezu s braniteljem. Također, određeno je da je za provođenje navedenog rješenja nadležna Uprava KPZ Sarajevo.

7. U obrazloženju rješenja navedeno je da je sud povodom apelantovih molbi za korištenje telefonske govornice, za posjete i komunikaciju putem pošte tražio izjašnjenje Tužiteljstva. Tužiteljstvo se 21. augusta 2020. godine izjasnilo da se protivi tome zbog toga što je mjera pritvora, između ostalog, određena zbog razloga predviđenih odredbom člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, te da bi, s obzirom na to da se istraga nalazi na samom početku, apelant kontakte s vanjskim svijetom mogao koristiti za posredni utjecaj na svjedoke, te prikrivanje drugih tragova i dokaza važnih za krivični postupak.

8. Općinski sud je naveo da je prilikom donošenja navedenog rješenja imao u vidu odredbe člana 158. st. 1. i 4. ZKPFBiH. Osim toga, navedeno je i da je prilikom donošenja rješenja ocijenio opravdanost miješanja u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno da li je podneseni prijedlog u skladu sa odredbom člana 158. stav 1. ZKPFBiH i da li predložena zabrana predstavlja neophodnu mjeru u demokratskom društvu kako bi se postigao jedan od ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Dalje, navedeno je da je u konkretnom slučaju mjera pritvora određena, između ostalog, i zbog razloga pripisanih u članu 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Imajući u vidu da su se u dosadašnjem toku istrage provodile posebne istražne radnje kao strogo tajne radnje, te da Tužiteljstvo radi zaštite tajnosti i interesa istrage do sada nije bilo u mogućnosti da identificira i da sasluša lica koja raspolažu relevantnim saznanjima o okolnostima izvršenja krivičnih djela za koja se osumnjičeni, među kojima je i apelant, terete. Iz dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora, kako se osnovano sumnja, osumnjičeni su preduzeli više od 130 koruptivnih krivičnopravnih radnji koje se ogledaju u primanju dara od isto toliko lica, kako im zauzvrat ne bi izdali prekršajne naloge za počinjene prekršaje u saobraćaju, koje je potrebno saslušati. Također, prilikom pretresa od osumnjičenih su oduzeti mobilni aparati, kao i određene bilješke, te će nakon izvršenih pretresa i vještačenja privremeno oduzetih telefona Tužiteljstvo doći do imena svjedoka koji imaju relevantna saznanja o krivičnim djelima koja se osumnjičenima stavljaju na teret koji do sada nisu identificirani i drugih eventualno novih svjedoka. Ukazano je da osumnjičeni već znaju s kim su ostvarivali sporne kontakte, pa postoji razumna bojazan da bi stupili u kontakt s potencijalnim svjedocima prije nego što s njima stupi u kontakt Tužiteljstvo, da bi utjecali na svjedoke da uskrate davanje važnih činjenica za predmet, te da bi na taj način omeli krivični postupak. Osumnjičeni su, kako se osnovano sumnja, u odnosu na navedena lica postupali, uvjetno rečeno, s pozicije vlasti odnosno nekoga ko ima značajna i odlučujuća ovlaštenja povodom pitanja sankcioniranja učesnika u saobraćaju. Osim toga, sud je, ocjenjujući da se ne može adekvatno izvršiti nadzor nad telefonskim razgovorima, ustanovio da je neophodno zabraniti korištenje telefona osumnjičenima, budući da dokazi koji su prikupljeni tokom istrage ukazuju, prema ocjeni suda, da bi osumnjičeni, komunicirajući s drugim licima, pa i članovima najuže porodice, bili u mogućnosti da utječu na kvalitet provođenja istražnih radnji i eventualno dokaznog postupka.

9. Naposljetku, navedeno je da sud smatra da je cilj koji se želi postići mjerama ograničavanja prava i sloboda pritvorenog lica na način na koji to predviđa član 158. ZKPFBiH osiguranje nesmetanog provođenja istrage, odnosno onemogućavanje ometanja krivičnog postupka, što jeste zakonit cilj. Sud je ocijenio da su razlozi zbog kojih je pritvor određen po svojoj prirodi takvi da ograničavaju kontakte osumnjičenih sa vanjskim svijetom zbog čega je izrečena zabrana u skladu s članom 158. stav 1. tač 1. i 4. ZKPFBiH. Sud je napomenuo da, prema praksi Evropskog suda, bilo koji pritvor koji je zakonit po članu 5. Evropske konvencije nameće po samoj svojoj prirodi ograničenja privatnog i porodičnog života.

10. Općinski sud je, odlučujući u vijeću, djelomično uvažio apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja i Rješenjem broj 65 0 K 823957 20 Kv 2 od 4. septembra 2020. godine osporeno rješenje preinačio na način da su apelantu dozvoljeni posjeta i telefonski kontakt od supruge, djece i roditelja na način da će se posjete i telefonski kontakt obavljati uz nadzor ovlaštenog zatvorskog službenika, bez razgovora o krivičnom postupku koji je u toku. Određeno je da će, ako apelant prekrši navedeno pravilo, ovlašteni zatvorski službenik odmah prekinuti posjetu i obavijestiti postupajućeg sudiju Općinskog suda. Istim rješenjem određen je nadzor nad apelantovom povjerljivom prepiskom.

11. U obrazloženju rješenja je navedeno da se postojanjem osnovane sumnje i postojanjem razloga za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH bavio prvostepeni sud, pa vijeće ostaje kod razloga navedenih u prvostepenom rješenju u tom pogledu. Međutim, Vijeće je navelo da potpuno ograničenje komunikacije apelanta i ostalih osumnjičenih sa vanjskim svijetom ne smatra opravdanim, niti odlukom zasnovanom na zakonu.

12. Vijeće je istaklo da je činjenica da je i dalje neophodno osigurati nesmetano provođenje svih radnji u postupku, posebno apostrofirajući da se radi o ranoj fazi istražnog postupka, kada su osumnjičeni, među kojima i apelant, postali svjesni istrage protiv njih, te da postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanu bojazan od utjecaja na daljnji tok postupka, pri tome ocjenjujući da je adekvatno i razmjerno postojećim okolnostima dozvoliti im posjete i telefonske kontakte sa suprugama, djecom i roditeljima uz ograničenja navedena u izreci rješenja, te omogućiti im povjerljivu prepisku uz nadzor. Vijeće je smatralo da je na navedeni način ispoštovano pravo pritvorenog na posjete i komunikaciju s najbližim srodnicima uz istovremeno sprječavanje štetnog djelovanja na tok postupka na način što će se posjete i telefonski kontakti obavljati uz nadzor zatvorskih službenika, a povjerljiva prepiska uz nadzor.

13. U vezi s navedenim, Vijeće je podsjetilo na sadržaj odredaba Pravilnika o kućnom redu za izdržavanje krivične sankcije, mjere pritvora ili drugih mjera prema kojima se posjete mogu obavljati uz nadzor ovlaštenog službenog lica sa određenim ovlaštenjima, kojim je određeno da „pritvoreni i ostala lica imaju pravo da jednom sedmično prime u posjetu članove svojih porodica ili drugih lica po svom izboru. Ovlašteni zavodski službenik koji vrši nadzor nad obavljanjem posjeta može posjetu prekinuti ako pritvoreni ili posjetilac koristi posjetu na način koji bi mogao biti štetan za vođenje krivičnog postupka, ili ako svojim ponašanjem narušava disciplinu i opću sigurnost zavoda. (…)“.

14. Vijeće je, dalje, navelo da je prilikom donošenja odluke imalo u vidu i preporuke prema kojima je licima lišenim slobode garantirano pravo da komuniciraju bez ograničenja pismima, telefonom ili na drugi način sa svojim porodicama, drugim licima i predstavnicima vanjskih organizacija i da primaju njihove posjete. Ta komunikacija i posjete mogu se ograničiti i nadzirati samo ako to nalažu zahtjevi nastavka krivične istrage, održavanja reda i sigurnosti, sprečavanja krivičnih djela i zaštite žrtava, ali takva ograničenja podrazumijevaju konkretna ograničenja koja naloži sudski organ i čak i tada moraju omogućavati zatvorenicima minimalni nivo kontakta koji je u konkretnom slučaju, na način kako je to navedeno u odluci vijeća, apelantu omogućen. Na kraju, Vijeće je ukazalo da Tužiteljstvo ima obavezu da po eventualnom saznanju da postoji konkretna opasnost od utjecaja na tok postupka od određenog lica koje komunicira sa osumnjičenim u pritvoru, uzimajući u obzir razloge za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka b), odmah iz svoje nadležnosti preduzeti odgovarajuće radnje da do takvog utjecaja ne dođe, svakako obavještavajući sud o tome.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.d), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3, člana 6. stav 3. tačka c) i člana 8. Evropske konvencije.

16. Naveo je da je njegov branitelj, odmah po preuzimanju rješenja da je postavljen kao branitelj po službenoj dužnosti, dobio tzv. govornicu, s obrazloženjem postupajućeg sudije da može pristupiti u prostorije KPZ Sarajevo radi obavljanja konsultacija s apelantom, odnosno radi pravljenja koncepta odbrane. Na ulazu u KPZ Sarajevo 17. augusta 2020. godine apelantovog branitelja je obavijestilo službeno lice, sudski policajac, da posjete nisu moguće pritvorenicima zbog pandemije virusa Sars- Cov-2 koji izaziva bolest COVID -19, kao i da su, zbog tih razloga, sve posjete obustavljene do daljnjeg.

17. Apelant je ukazao da je bio onemogućen da komunicira sa svojom porodicom i braniteljem. Istakao je da je odredbom člana 62. ZKPFBiH izričito ustanovljeno pravo pritvorenog da odmah može komunicirati s braniteljem, usmeno ili pismeno. Odredbom člana 92. (st. 1 - 3) Evropskih zatvorskih pravila propisano ja da neosuđenim zatvorenicima treba dozvoliti da odmah obavijeste svoje porodice o zatvaranju, te da komuniciraju s porodicom, prijateljima i licima s kojima je kontakt u njihovom interesu. Treba im dozvoliti primanje posjeta u humanim uvjetima, ograničenim jedino takvim mjerama sigurnosti i nadzora - nužnim za interese pravosudne administracije i održanja reda i sigurnosti u ustanovi. S tim u vezi, napomenuo je da nije bio u prilici da se javi porodici. Istakao je da mu je jasno da se moraju preduzeti mjere radi zaštite od zaraze virusom Sars-Cov-2, ali da on smatra da preduzete mjere ne smiju ići na štetu pritvorenog i na štetu njihove odbrane, kao i da se i u slučaju pandemije moraju osigurati minimalni uvjeti za održavanje posjeta branitelja, kao i porodice osumnjičenih, uz strogo pridržavanje mjere zaštite od zaraze (nošenje zaštitnih maski, rukavica, poštivanjem distance i slično).

18. Ukazano je da je, radi pravilnog organiziranja i usmjeravanja odbrane, neophodno odgovarajuće komuniciranje između apelanta i njegovog branitelja. Apelant je lišen slobode 12. augusta 2020. godine i od tada nije vidio svoju porodicu, a s braniteljem je komunicirao svega pet minuta prije održavanja ročišta za određivanje pritvora koje se dogodilo 14. augusta 2020. godine. Dalje, istakao je da je, u pogledu komunikacije putem telefona, branitelju rečeno da će apelant sa njim kontaktirati, što se do trenutka podnošenja apelacije nije dogodilo, čime je prekršeno pravo na slobodnu komunikaciju sa braniteljem iz člana 6. stav 3. tačka c) i člana 5. Evropske konvencije. Također, s obzirom na restrikcije u onemogućavanju posjete porodice, smatra da je povrijeđeno pravo iz člana 8. Evropske konvencije. U prilog svojim navodima apelant se pozvao na stavove iz presuda Evropskog suda za ljudska prava: „sprečavanje efektivnog uživanja prava može predstavljati kršenje tog prava čak i ako je to sprečavanje samo privremenog karaktera“ (presuda od 21. februara 1975. godine, Golder protiv Velike Britanije, A.18, str. 12-20). U skladu s tim, čim zatvoreni želi preduzeti neku radnju ili pripremiti svoju odbranu u vezi sa krivičnom tužbom, takav kontakt mora biti omogućen. To može da se primjenjuje i u prethodnoj fazi (presuda od 8. februara 1996. godine, John Murray, Izvještaji 1996-1, vol. I, st. 66-70), pa čak i u toku „internog preliminarnog ispitivanja“ (predstavka broj 7878/77, Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, D&R 23 (1981. godine), str. 102 (113), odredba tačke c) stava 3. člana 6. EK podrazumijeva pravo optuženog da komunicira sa svojim advokatom tako da treće lice to ne može čuti. Bez tog zahtjeva garancija koju nudi EKLJP ne bi bila praktična ni efektivna (presuda od 28. novembra 1991. godine, S. protiv Švajcarske, A. 220, str. 16), mjere koje ograničavaju komunikaciju branitelja i pritvorenog opravdane su samo u izuzetnim okolnostima, kada vlasti imaju dobre razloge da pretpostave da sam advokat zloupotrebljava svoju poziciju, ili da dopušta da ona bude zloupotrijebljena (u svojoj odluci o predstavci broj 2375/64, X. protiv Savezne Republike Njemačke, Coll. 22 (1967. godine), str. 45 (47), Evropska komisija je smatrala da je pregled prepiske inherentan pritvoru). Čak i tada treba da postoji potpuna otvorenost tako da oni kojih se to tiče budu svjesni da su praćeni (presuda od 28. juna 1984. godine, Campbell i Fell, A. 80, str. 49).

19. U dopuni apelacije od 31. augusta 2020. godine apelantov branitelj je naveo da je 27. augusta 2020. godine zaprimio Rješenje Općinskog suda broj 65 0 K 823957 20 Kpp 16 od 24. augusta 2020. godine. U izreci navedenog rješenja apelantu je dato pravo na slobodne i neometane veze sa braniteljem. Istaknuto je da punih 12 dana, od 12. do 25. augusta 2020. godine, apelant nije imao nikakvu komunikaciju s braniteljem. Navedeno je da je apelant prvi put dobio pravo na telefonski poziv sa braniteljem 25. augusta 2020. godine, te mogućnost da sa braniteljem kontaktira u dane ponedjeljak, srijeda i petak u trajanju od 10 minuta. Nadalje, apelant je obavijestio branitelja da će od 31. augusta 2020. godine, pa nadalje imati pravo na jedan poziv sedmično sa braniteljem. Apelant smatra da se navedena komunikacija isključivo putem telefona, po 10 minuta, ne može smatrati slobodnom i neometanom komunikacijom apelanta sa braniteljem, odnosno da ne zadovoljava standard slobodne i neometane komunikacije. Ukazano je i da apelant od 12. augusta 2020. godine nije u mogućnosti da se javi svojoj porodici. U dopuni apelacije od 11. septembra 2020. godine apelant je ponovio da punih 12 dana nije imao nikakvu komunikaciju sa braniteljem. Naveo je i da je rješenjem vanraspravnog vijeća Općinskog suda od 4. septembra 2020. godine djelomično usvojena njegova žalba i preinačeno prvostepeno rješenje (na način opisan u prethodnim tačkama ove odluke). Dalje, istakao je da je od 24. augusta 2020. godine sa braniteljem obavio ukupno šest telefonskih razgovora koji nisu trajali duže od 10 minuta. U međuvremenu, 10. septembra 2020. godine održano je ročište povodom prijedloga za produženje mjere pritvora apelantu u trajanju od dva mjeseca. Na istoj sjednici apelantov branitelj je obaviješten da su od 11. septembra 2020. godine dozvoljene posjete pritvorenicima u pritvorskoj jedinici KPZ Sarajevo. Ukazano je da, s obzirom na to da u periodu od 12. augusta 2020. godine (dan lišavanja slobode), odnosno od 14. augusta 2020. godine, kada mu je određena mjera pritvora, branitelj nije mogao posjetiti apelanta, niti adekvatno pripremiti odbranu povodom prijedloga za produženje mjere pritvora koji je bio sačinjen na više od 200 stranica, pa bez obzira na to što su dozvoljene posjete apelant, kao i ostali osumnjičeni u ovom predmetu imaju interes, radi daljnjeg toka krivičnog postupka, da Ustavni sud utvrdi povredu apelantovog prava na nesmetanu komunikaciju s braniteljem, te prava da nesmetano pismeno i usmeno komuniciraju u periodu od 12. augusta do 11. septembra 2020. godine, odnosno povredu člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije, jer pravo na apelantovu odbranu nije bilo omogućeno na način kako to garantiraju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija zbog ograničenja komunikacije na telefonski razgovor od 10 minuta dva puta sedmično. Osim toga, istakao je da, bez obzira na to što je Općinski sud donio Rješenje broj 65 0 K 823957 20 Kv 2 od 4. septembra 2020. godine, telefonska komunikacija apelanta sa članovima njegove porodice omogućena je tek 10. septembra 2020. godine. b)Odgovor na apelaciju

20. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odredba člana 158. stav 5) ZKPFBiH propisuje da “pritvoreni ima pravo slobodne i neometane veze s braniteljem“, te da je, u skladu sa navedenom odredbom, ustaljena praksa da branitelji,, nakon izdavanja stalne govornice kod suda koji je nadležan mogu slobodno pristupiti u prostorije KPZ radi pravljenja koncepta odbrane. Iz dostavljene apelacije jasno proizlazi da je apelantovom branitelju izdana govornica, ali da mu je posjeta onemogućena, prema izjavi sudskog policajca, zbog pandemije virusa COVID-a 19, te da su sve posjete obustavljene do daljnjeg. Sud je naveo da ga je branitelj telefonskim putem obavijestio da mu nije omogućena komunikacija s apelantom, kao i da je sud obavijestio branitelja da sud nije ni na koji način onemogućio komunikaciju između branitelja i njihovih branjenika. Osim toga, sud je napomenuo da nikada nije dobio zvaničnu informaciju od Uprave KPZ Sarajevo da je na bilo koji način došlo do promjene u pogledu odobravanja i načina komunikacije između branitelja i branjenika, te da sud nikada nije ograničavao, niti ograničio komunikaciju koja je garantirana zakonom.

21. Tužiteljstvo je navelo da apelant očigledno osporava odluku KPZ Sarajevo, kao i da Tužiteljstvo svojim aktima nije nikada osporavalo slobodnu i nesmetanu komunikaciju između apelanta i njegovog branitelja. Navedeno je da se Tužiteljstvo, na zahtjev Općinskog suda, u pogledu apelantove molbe za korištenje telefonske govornice, posjeta i komunikacije putem pošte sa porodicom, svojim aktom od 21. augusta 2020. godine izjasnilo da se protivi svakoj komunikaciji apelanta sa njegovom porodicom zbog toga što je mjera pritvora u odnosu na apelanta određena, između ostalog, i zbog razloga predviđenih članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, te da bi, s obzirom na to da se istraga nalazi na samom početku, komunikaciju mogao iskoristiti za posredni utjecaj na svjedoke, te prikrivanje drugih tragova i dokaza važnih za krivični postupak. S tim u vezi, Općinski sud je 24. augusta 2020. godine donio rješenje kojim se apelantu zabranjuju posjete za vrijeme trajanja mjere pritvora, zabranjuje korištenje telefona u pritvorskoj jedinici KPZ Sarajevo i zabranjuje povjerljiva prepiska u pritvorskoj jedinici. U navedenom rješenju sud je decidirano naznačio da se navedene zabrane ne odnose na kontakt s braniteljem, te da pritvoreni ima pravo na slobodnu i nesmetanu vezu s braniteljem.

22. Uprava KPZ Sarajevo je navela da su zabrane posjeta branitelja, porodice i stranaka nastale na osnovu odluka Vlade Federacije BiH i Kriznog štaba Federacije BiH i da se odnose na sve štićenike, a ne samo na apelanta. Ukazano je da je zaključkom Vlade FBiH broj 977/2020 od 9. jula 2020. godine naloženo da su kazneno-popravni zavodi dužni da u vezi sa posjetama i izlascima štićenika, kao i kod prijema novih štićenika u potpunosti da postupaju prema naredbama i preporukama nadležnih kriznih štabova. Shodno navedenom, Federalno ministarstvo pravde je aktom broj 04-45-933-5/20 od 13. jula 2020. godine dostavilo Obavijest - Naredbu Kriznog štaba Federalnog ministarstva zdravstva broj 01-33-4000/20 od 7. jula 2020. godine koja sadrži sve preporuke i zabrane, te kojom se obustavljaju posjete lica koja su pod tretmanom, kao i zabranu izlaska štićenika van ustanove. Uprava je posebno naglasila činjenicu da se u KPZ Sarajevo na izdržavanju mjere pritvora, odnosno kazne zatvora nalazi oko 300 lica, čiji je broj svaki dan promjenjiv, tako da ni na koji način nisu smjeli svojim radnjama ugroziti boravak i zdravlje u Zavodu, posebno ako se uzme u obzir da je veliki broj lica smješten na jednom mjestu, te da zaposlenici tim licima moraju osigurati sve uvjete u skladu sa zakonom, a da ih ne dovedu u opasnost zbog moguće pojave zaraze uzrokovane virusom COVID-19.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14 ) u relevantnom dijelu glasi:

Član 158.

Pravo na komunikaciju pritvorenika sa vanjskim svijetom i braniocem (1) Prema odobrenju sudije za prethodni postupak odnosno sudije za prethodno saslušanje i pod njegovim nadzorom ili nadzorom lica koje on odredi, pritvorenika imaju pravo da posjećuju, u okviru kućnog reda, bračni odnosno vanbračni drug i njegovi srodnici, a na njegov zahtjev ljekar i druga lica.

Pojedine posjete se mogu zabraniti ako bi zbog toga mogla nastati šteta za vođenje postupka.

(2) Sudija za prethodni postupak odnosno sudija za prethodno saslušanje će odobriti konzularnom službeniku strane zemlje posjetu pritvoreniku koji je državljanin te zemlje, u skladu sa kućnim redom pritvora.

(3) Pritvorenik smije održavati povjerljivu prepisku sa bilo kojom drugom osobom. Izuzetno, ako to zahtijevaju interesi postupka sud može donijeti rješenje o nadzoru takve povjerljive prepiske ili rješenje kojim se zabranjuje takva povjerljiva prepiska. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. Pritvoreniku se ne može zabraniti slanje molbi, pritužbi i žalbi. (4) Pritvorenik ne može koristiti mobilni telefon, ali ima pravo, u skladu sa kućnim redom a pod nadzorom uprave pritvora, da o svom trošku obavlja telefonske razgovore. Uprava pritvora u tu svrhu pritvorenicima obezbjeđuje potreban broj javnih telefonskih priključaka. Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija ili predsjednik vijeća mogu zbog bezbjednosnih razloga ili postojanja nekog od razloga iz člana 146. stava 1. tač. od a) do c) ovog zakona, rješenjem da ograniče ili zabrane pritvoreniku korištenje telefona. (5) Pritvorenik ima pravo slobodne i nesmetane veze s braniocem.

24. U Zakonu o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti („Službene novine FBiH“ broj 29/05) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim Zakonom utvrđuju se zarazne bolesti čije je sprečavanje i suzbijanje od interesa za Federaciju Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) i mjere za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti.

Član 2.

U smislu ovog Zakona pojmovi imaju sljedeća značenja:

[...]

• epidemija zarazne bolesti je pojava neuobičajenog broja obolijevanja od zaraznih bolesti koji su na listi zaraznih bolesti obaveznog prijavljivanja ili pojava novih zaraznih bolesti koje ugrožavaju zdravlje stanovništva; [...] Član 54.

Radi zaštite stanovništva Federacije od unošenja kolere, kuge, virusnih hemoragičnih groznica, žute groznice, SARS-a i drugih zaraznih bolesti preduzimaju se mjere predviđene ovim Zakonom i međunarodnim sanitarnim konvencijama i drugim međunarodnim ugovorima.

Radi sprečavanja i suzbijanja zaraznih bolesti iz stava 1. ovog člana Federalno ministarstvo zdravstva može narediti posebne vanredne zaštitne mjere protiv tih bolesti:

[...] 2. zabrana kretanja stanovništva, odnosno ograničenje kretanja u zaraženim ili neposredno ugroženim područjima;

[...] 6. druge mjere u skladu sa međunarodnim propisima.

Član 70.

Novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM do 2.000,00 KM kaznit će se za prekršaj fizičko lice ako:

7. ne postupi u skladu sa čl. 54., 55. i 56. ovog Zakona;

Kada se obaveza odnosi na maloljetnika za prekršaje iz stava 1. tač. 3., 4., 5., 6. i 7. ovog člana kaznit će se novčanom kaznom iz stava 1. roditelj odnosno staratelj ako propusti dužnu brigu za maloljetnika.

25. Odluka o proglašenju stanja nesreće uzrokovanog pojavom korona virusa (COVID 19) na području Federacije BiH („Službene novine FBiH“ broj 21/20) u relevantnom dijelu glasi: I.

Proglašava se stanje nesreće uzrokovano pojavom koronavirusa (COVID - 19) na području Federacije Bosne i Hercegovine.

[…] IV.

Zadužuje se Federalni štab civilne zaštite da u skladu sa Federalnim planom i važećim zakonskim propisima preuzme sve aktivnosti oko koordinacije i rukovođenja akcijama zaštite i spašavanja ljudi na ugroženom području.

[…] VI.

Obavezuju se svi rukovodioci organa uprave i upravnih organizacija Federacije i kantona, odnosno rukovodioci općinskih/gradskih službi za upravu i rukovodioci pravnih lica i drugih institucija, da osiguraju provođenje naredbe nadležnih štabova civilne zaštite.

VII.

Odluka stupa na snagu danom donošenja i ista će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH".

Ova odluka će biti objavljena putem printanih i elektronskih sredstava informiranja.

26. Odluka o proglašenju nastanka stanja prirodne ili druge nesreće na teritoriji Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 18/20) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

(Predmet) (1) Proglašava se nastanak stanja prirodne ili druge nesreće na području Bosne i Hercegovine zbog opasnosti od moguće pojave epidemije zarazne bolesti prouzrokovane novim korona virusom (COVID-19), a kako bi se smanjio rizik od ubrzanog širenja infekcije u Bosni i Hercegovini i omogućilo angažovanje dodatnih resursa za odgovor na ovu javnozdravstvenu prijetnju.

(2) Sprječavanje i suzbijanje širenja zarazne bolesti prouzrokovane novim korona virusom (COVID-19) je od općeg interesa za Bosnu i Hercegovinu.

Član 2.

(Koordinacijsko tijelo Bosne i Hercegovine za zaštitu i spašavanje od prirodnih ili drugih nesreća u Bosni i Hercegovini) Radi zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara Vijeće ministara Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vijeće ministara BiH) aktivira Koordinacijsko tijelo Bosne i Hercegovine za zaštitu i spašavanje od prirodnih ili drugih nesreća u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: Koordinacijsko tijelo) i nalaže Koordinacijskom tijelu da svoje aktivnosti izvršava u skladu sa članom 17.

Okvirnog zakona za zaštitu i spašavanje ljudi i materijalnih dobara od prirodnih ili drugih nesreća u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: Okvirni zakon).

Član 4.

(Štabovi civilne zaštite entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine) (1) Preporučuje se štabovima civilne zaštite entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, te drugim kriznim štabovima da preduzmu sve aktivnosti kako bi se u potpunosti realizirale mjere na sprečavanju širenja zarazne bolesti prouzrokovane novim korona virusom (COVID-19).

(2) U cilju sprečavanja širenja korona virusa (COVID-19), vlade entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine mogu donositi i pojedinačne mjere u skladu sa zakonima iz njihove nadležnosti. O donesenim mjerama će informirati Koordinaciono tijelo.

[…] Član 6.

(Stupanje na snagu) Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavljuje se u "Službenom glasniku BiH".

27. Naredba Kriznog štaba Federalnog ministarstva zdravstva broj 01-33-4000/20 od 7. jula 2020. godine glasi:

Krizni stožer Federalnog ministarstva zdravstva, u cilju daljnjeg praćenja situacije i poduzimanje mjera radi sprječavanja i ranog otkrivanja slučaja bolesti izazvane novim koronavirusom (COVID -19), koja je Zaključkom Vlade Federacije BiH, V. broj 16412020 od 31.01.2020. godine proglašena zaraznom bolešću čije je spriječavanje i suzbijanje od interesa za Federaciju BiH, sukladno točki III. stavak (1) Odluke o proglašenju prestanka stanja nesreće uzrokovano pojavom koronavirusa (COVID-19) na području Federacije Bosne i Hercegovine (,,Službene novine Federacije BiH", broj 34120), kao i odredbi članka 6. stavak (5) Pravilnika o ustrojstvu i načnu rada Kriznog stožera Federalnog ministarstva ("Službene novine Federacije BiH", broj10112), na sjednici održanoj 07.07.2020.

godine, donio je sljedeću

NAREDBU

1. Naređuje se obvezno nošenje zaštitnih maski u zatvorenom javnom prostoru uz poštivanje distance od minimalno 1 metar, kao i u otvorenom javnom prostoru, ukoliko na otvorenom prostoru nije moguće održavati fizičku distancu od 2 metra između osoba.

[…]

27. Naređuje se kriznim stožerima kantonalnih/županijskih ministarstava zdravstva da u suradnji sa mjerodavnim kantonalnim ministarstvima osiguraju obustavu posjeta u ustanovama socijalne zaštite koje zbrinjavaju i smještaju starije osobe, kao i drugim ustanovama socijalne zaštite na području Federacije Bosne i Hercegovine, što uključuje i obustavu izlazaka štićenika iz ovih ustanova. Navedeno se odnosi i na krivično-popravne ustanove.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. aU odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

31. Član 5. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

a) u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda;

b) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja zbog nepoštovanja zakonitog sudskog naloga ili radi osiguranja ispunjenja bilo koje obaveze propisane zakonom;

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela

d) u slučaju pritvaranja maloljetne osobe na osnovu zakonitog naloga u svrhu odgojnog nadzora ili zakonitog pritvaranja u svrhu njenog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast;

e) u slučaju zakonitog pritvaranja osobe da bi se spriječilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog pritvaranja duševno poremećenih osoba, alkoholičara ili ovisnika o drogama ili skitnica;

f) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe da bi se spriječio njezin neovlašteni ulazak u zemlju, ili osobe protiv koje se preduzima radnja radi deportacije ili ekstradicije.

2. Svako ko je uhapšen obavještava se bez odgađanja i na jeziku koji razumije o razlozima svog hapšenja i o svakoj optužbi protiv njega.

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

5. Svako ko je bio žrtva hapšenja ili pritvaranja u suprotnosti s odredbama ovog člana ima izvršno pravo na odštetu.

32. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

33. S obzirom na to da apelant u apelaciji nije osporio rješenje Općinskog suda kojim mu je određen pritvor, odnosno lišavanje slobode, nego je u apelaciji osporio rješenja kojim mu se zabranjuju posjete tokom trajanja pritvora, Ustavni sud prvenstveno mora odgovoriti na pitanje da li je član 5. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju.

34. Ustavni sud podsjeća na to da se prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije, prema svom sadržaju, ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom. Član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije u kojem su navedeni slučajevi u kojim je dopušteno lišavanje slobode. To je iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, Serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, Serija A-311, i Winterwerp protiv Holandije, presuda od 24. oktobra 1979. godine, Serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog domaćeg zakona. Nepoštivanje nekog suštinskog proceduralnog zahtjeva u domaćem zakonu, kao i neispunjavanje nekog proceduralnog aspekta čak i kad prema stavu suda to nije suštinski važno, može dovesti do kršenja člana 5. stav 1. (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Bozano, presuda od 18. decembra 1986. godine, Serija A-111, i Van der Leer, od 21. februara 1990. godine, Serija A- 170). Dalje, "pravo na slobodu" iz stava 1. člana 5. podrazumijeva fizičku slobodu lica. U skladu s tim, ne radi se o pukim ograničenjima slobode kretanja, koja su regulirana članom 2. Protokola broj

4. Kako bi se utvrdilo da li je neko "lišen slobode" u smislu člana 5, kao početna tačka se uzima specifična situacija u kojoj se lice nalazi, ali se mora uzeti u obzir i niz činilaca kao što su vrsta, trajanje, učinci i način provođenja predmetne mjere (vidi, Evropski sud, De Tommaso protiv Italije, presuda od 23. februara 2017. godine, predstavka broj 43395/09).

35. U konkretnom slučaju apelant koji se nalazi u pritvoru osporava rješenja kojima su mu zabranjene posjete u pritvoru. Ustavni sud zapaža da je osporena rješenja kojima su apelantu zabranjene posjete Općinski sud utemeljio na postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo primanje dara ili drugih oblika koristi i postojanju posebnih pritvorskih razloga. Naime, Općinski sud je, između ostalog, u osporenom prvostepenom rješenju naveo da je apelantu mjera pritvora određena i zbog razloga propisanih u članu 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, kao i da, s obzirom na to da se predmet nalazi u ranoj fazi, postoji razumna bojazan da bi omogućavanjem komunikacije mogao stupiti u kontakt s potencijalnim svjedocima prije nego što s njima stupi u kontakt Tužiteljstvo, te utjecati na svjedoke da uskrate davanje važnih činjenica za predmet i na taj način pokušati da ometa provođenje krivičnog postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant u svojim apelacionim navodima nije osporio postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, niti postojanje posebnih pritvorskih razloga. Da bi se njegovi apelacioni navodi mogli ispitati u okviru garancija koje nudi član 5. Evropske konvencije, apelant je trebalo da ponudi Ustavnom sudu razloge iz kojih bi se na nedvosmislen način moglo zaključiti kako u konkretnom slučaju ne postoji osnovana sumnja, odnosno okolnosti koje ukazuju da ne postoje posebni pritvorski razlozi na osnovu kojih mu je određen pritvor. Naime, da nije bilo osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga, apelantu ne bi ni bio određen pritvor, odnosno ne bi postojali ni razlozi koju su opredijelili Općinski sud da u osporenim rješenjima apelantu zabrani, odnosno ograniči posjete.

36. Slijedi da apelant u konkretnom slučaju ukazuje na nepoštivanje prava koja su pritvorenom data odredbom člana 158. ZKPFBiH. U stavu 1. navedenog člana propisano je da pritvorenog imaju pravo da posjećuju, u okviru kućnog reda, bračni, odnosno vanbračni drug i njegovi srodnici, na njegov zahtjev ljekar i druga lica, kao i da se određene posjete mogu zabraniti ako bi zbog toga mogla nastati šteta za vođenje postupka. U stavu 3. navedenog člana propisano je da pritvoreni smije održavati povjerljivu prepisku sa bilo kojim drugim licem, kao i da sud može donijeti rješenje o nadzoru takve povjerljive prepiske ili rješenje kojim se zabranjuje takva povjerljiva prepiska, dok je u stavu 4. propisano da pritvoreni ima pravo, u skladu sa kućnim redom a pod nadzorom uprave pritvora, da o svom trošku obavlja telefonske razgovore, ali da zbog sigurnosnih razloga ili postojanja nekog od razloga iz člana 146. stav 1. tač. od a) do c) ZKPFBiH, sud može ograničiti ili zabraniti pritvorenom da koristi telefon. Ukoliko se ova zakonska odredba sagleda u svjetlu apelantovih navoda da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava na slobodu i sigurnost, Ustavni sud zapaža da se prava iz člana 158. ZKPFBiH ne mogu podvesti ni pod jedan aspekt člana

5. Evropske konvencije. Gledano s aspekta člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da Općinski sud osporena rješenja jeste utemeljio na postojanju osnovane sumnje i postojanju posebnih pritvorskih razloga, ali da apelant nije iznio navode kojima osporava postojanje tih razloga, niti se odredbe iz člana 148. ZKPFBiH mogu podvesti pod neku od garancija iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud, također, zapaža da apelant nije iznio navode o tome da nije bez odgađanja bio obaviješten o razlozima svog hapšenja i o svakoj optužbi protiv sebe, niti o tome da nije bio izveden pred sudiju ili da se postupak protiv njega na bilo koji način odugovlačio. Dalje, apelant nije iznio ni navode iz kojih bi se moglo utvrditi da u konkretnom postupku nije poštovana garancija iz stava 4. člana 5. Evropske konvencije, odnosno navode o tome da je bio onemogućen da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da se prava iz člana 158. ZKPFBiH ne mogu podvesti ni pod aspekte člana 5. st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije. Do drugačijeg zaključka Ustavni sud nije mogao doći ni imajući u vidu apelantove navode u kojima je ukazivao na praksu Evropskog suda, smatrajući da je praksa iz tih presuda primjenjiva na njegov slučaj. Naime, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o predmetima u kojima je Evropski sud navode aplikanata razmatrao u okviru navoda o povredi člana

6. Evropske konvencije, pa proizlazi da ti stavovi Evropskog suda nisu primjenjivi u okviru razmatranja navodnog kršenja garancija iz člana 5. Evropske konvencije.

37. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nisu primjenjive garancije iz člana 5. Evropske konvencije, niti da član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine pruža širi obim zaštite u konkretnom slučaju, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

c)U odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije

38. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u pogledu ovog dijela apelantovih navoda Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda koje glase:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena;

39. U odnosu na navodnu povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se na pitanje da li apelant ima, ili da li će imati pravičan postupak pred sudom odgovor ne može dati dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje da li je poštovan princip pravičnog postupka treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Slijedom toga, u principu, nije moguće utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 26.juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz stanja spisa, da je krivični postupak protiv apelanta u toku i da svi navodi iz apelacije koji imaju veze s postupkom mogu biti predmet ispitivanja u samom postupku, sve do donošenja konačne odluke. Dakle, iz navedenog proizlazi da u konkretnom predmetu još nije donesena odluka koja bi predstavljala rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, koja bi kao takva mogla biti predmet apelacionog ispitivanja pred Ustavnim sudom, pa slijedi da je predmetna apelacija u ovom dijelu preuranjena. d)U odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije

41. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Općinskog suda broj 65 0 K 823957 20 Kv 2 od 4. septembra 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao da je potrebno da utvrđuje tačan datum kada je apelant primio osporeno rješenje s obzirom na datum kad je rješenje doneseno, imajući u vidu da je apelant osporeno rješenje dostavio uz dopunu apelacije od 11. septembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

43. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima, zbog toga što su mu onemogućene posjete porodice i korištenje telefona u pritvorskoj jedinici u kojoj se nalazi, povrijeđeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

44. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

45. Član 8. Evropske konvencije glasi:

Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

46. Ustavni sud zapaža da se apelant, nakon što mu je određen pritvor, obratio sudu zahtjevom da se dozvoli da ga u pritvorskoj jedinici posjeti porodica, te da mu se omogući telefonska i pisana komunikacija s njegovom porodicom. Prvostepenim rješenjem je određeno da se apelantu zabranjuju posjete, ali u postupku po apelantovoj žalbi konačnim drugostepenim Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 823957 20 Kv 2 od 4. septembra 2020. godine osporeno rješenje je preinačeno na način da je apelantu dozvoljena posjeta i telefonski kontakt sa suprugom, djecom i roditeljima na način da će se posjete i telefonski kontakt obavljati uz nadzor ovlaštenog zatvorskog službenika, bez razgovora o krivičnom postupku koji je u toku. Istim rješenjem je određen nadzor nad apelantovom povjerljivom prepiskom.

47. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant istakao da u periodu od 12. augusta 2020. godine (kada je lišen slobode) nije bio u mogućnosti da se javi svojoj porodici, da je na sjednici vanraspravnog vijeća Općinskog suda od 4. septembra 2020. godine djelomično usvojena njegova žalba i preinačeno prvostepeno rješenje, te da su mu dozvoljene posjete porodice, kao i da je, bez obzira na to što je Općinski sud donio rješenje od 4. septembra 2020. godine i dozvolio apelantu kontakt s porodicom, telefonska komunikacija apelanta sa članovima njegove porodice omogućena je tek 10. septembra 2020. godine.

48. Ustavni sud smatra da apelantovi navodi da mu je postupanjem Općinskog suda, odnosno onemogućavanjem da ga u pritvorskoj jedinici posjeti njegova porodica, nesporno ulaze u obim prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Isto tako je nesporno da država ima pozitivnu obavezu da osigura poštivanje tog prava pojedinca. Praksa Evropskog suda je utvrdila da, ukoliko postoje naznake da je došlo do miješanja u nečije pravo na porodični život, potrebno je utvrditi da li je to miješanje: a) bilo u skladu sa zakonom, b) u svrhu legitimnog cilja i c) da li je to neophodno u demokratskom društvu, odnosno da li je prekršen princip proporcionalnosti.

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je prilikom donošenja osporenih rješenja Općinski sud postupao na osnovu odredaba člana 158. st. 1. i 4. ZKPFBiH. Iz navedenog proizlazi da je postupanje Općinskog suda bilo utemeljeno na zakonu. Dalje, u pogledu razmatranja pitanja da li je ovo postupanje bilo u svrhu legitimnog cilja, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Općinski sud, donoseći osporena rješenja, imao u vidu da je u fazi u kojoj se postupak nalazio u vrijeme donošenja osporenih rješenja bilo potrebno osigurati neometano provođenje svih radnji u predmetnom krivičnom postupku, budući da se radi o početnoj fazi postupka u kojoj je apelant tek saznao da postoji istraga protiv njega, zbog čega je postojala opravdana bojazan da bi mogao utjecati na daljnji tok postupka. Na osnovu navedenoga, Ustavni sud smatra da je navedeno miješanje Općinskog suda bilo u svrhu legitimnog cilja. Kod razmatranja pitanja da li je navedeno miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju koji se želio postići, Ustavni sud, u pogledu postupanja Općinskog suda, zapaža da su apelantu prvostepenim rješenjem posjete porodice bile zabranjene uz obrazloženje da postoji opravdana bojazan da bi u ovako ranoj fazi postupka mogao utjecati na daljnji tok krivičnog postupka posrednim utjecajem na svjedoke i druge dokaze važne za postupak. Dalje, drugostepenim rješenjem donesenim po apelantovoj žalbi apelantu su dozvoljene posjete i telefonski kontakti sa suprugom, djecom i roditeljima uz određena ograničenja (posjete i telefonski kontakt treba obavljati uz nadzor ovlaštenog zatvorskog službenika, bez razgovora o krivičnom postupku koji je u toku). Obrazloženje iz drugostepenog rješenja Općinskog suda se Ustavnom sudu čini logičnim i uvjerljivim, donesenim u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, pri čemu su uzete u obzir okolnosti konkretnog predmeta (rana faza postupka i potreba da se osigura neometano provođenje krivičnog postupka).

50. U pogledu postupanja Uprave KPZ Sarajevo, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o specifičnoj situaciji u kojoj se našlo cijelo društvo, borbi protiv pandemije. Uprava KPZ je u konkretnom postupku postupala u skladu sa Naredbom Kriznog štaba Federalnog ministarstva zdravstva od 7. jula 2020. godine kojom je propisano da se zabranjuju posjete licima pod tretmanom, kao i zabrana izlaska štićenika van ustanove, te u skladu sa zaključkom Vlade FBiH broj 977/2020 od 9. jula 2020. godine kojim je naloženo da su kazneno-popravni zavodi dužni u vezi sa posjetama i izlascima štićenika, kao i kod prijema novih štićenika u potpunosti postupati prema naredbama i preporukama nadležnih kriznih štabova. Uprava KPZ, kao i sam Krizni štab su se našli u situaciji u kojoj se nisu nalazili ranije i koja je zahtijevala određeno prilagođavanje. U situaciji kada pandemija prijeti stanovništvu Bosne i Hercegovine i cijeloga svijeta, postojale su i još uvijek postoje okolnosti koje zahtijevaju da se na mjestima kao što su kazneno-popravni zavodi preduzmu posebne mjere zaštite štićenika s obzirom na to da u takvim institucijama veliki broj lica boravi u zatvorenom prostoru, da su ograničeni u kretanju i da je teško postići mjere distance koje bi umanjile mogućnost zaraze. Pri tome Ustavni sud uočava, što je naveo i apelant u dopuni apelacije od 11. septembra 2020. godine, da su navedene mjere, nakon inicijalne potpune zabrane posjeta, revidirane i ublažene, kao i da su u vrijeme donošenja ove odluke dozvoljene posjete u prostorijama KPZ Sarajevo.

51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, ocjenjujući specifične okolnosti konkretnog slučaja, smatra da je ovo miješanje bilo proporcionalno cilju koji su želi postići, te da nije prekršeno apelantovo pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada su u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta (rana faza postupka, opravdana bojazan od posrednog utjecaja na daljnji tok krivičnog postupka, te pandemija virusa Covid-19) apelantu uz određena ograničenja konačnim rješenjem Općinskog suda dozvoljene posjete njegove porodice dok se nalazi u pritvoru, pri čemu je Općinski sud za svoju odluku dao logično i uvjerljivo obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim.

53. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

54. Na osnovu člana 18. stav (3) tač. h) i l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2976/20 (E. S.) | Sudska praksa | Aktio