Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-562/20 (R.O.)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-562/20

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-562/20, rješavajući zahtjev R.O. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev R.O. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. R.O. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Bakir Ljubović, advokat iz Zenice, podnio je, 13. februara 2020. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 148823 19 Kž od 13. decembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 148823 17 K od 8. jula 2019. Apelant je zatražio i donošenje privremene mjere kojom se „odlaže izvršenje kazne zatvora […] do okončanja postupka po apelaciji“, povodom kojeg zahtjeva je Ustavni sud donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 562/20 od 11. marta 2020. godine (dostupna na: www.ustavnisud.ba) kojom je zahtjev odbijen, kao neosnovan.

2. Apelant je ponovno, 21. oktobra 2020. godine, Ustavnom sudu podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom se „odlaže izvršenje kazne zatvora […] do okončanja postupka po apelaciji“.

3. Općinski sud je Presudom broj 43 0 K 148823 17 K od 8. jula 2019. godine apelanta proglasio krivim što je u vrijeme i na način kako je to opisano u izreci presude radnjama opisanim pod tač. 1. (13 podtački), 2. i 3. počinio produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), i osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. U skladu sa članom 76. stav 1) u vezi stava 2) KZ FBiH apelantu je izrečena mjera sigurnosti zabrane rada u državnim organima, javnim preduzećima i javnim ustanovama u trajanju od tri godine od dana pravomoćnosti presude, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove sigurnosne mjere. Istom presudom Općinski sud je odbio optužbu protiv apelanta, u odnosu na radnje iz tačke 1.3.) i 1.10) optužnice, kojim je bio optužen da je počinio produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1., a u vezi sa članom 55. KZ FBiH.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 K 148823 19 Kž od 13. decembra 2020. godine, djelomično je uvažena žalba apelantovog branioca izjavljena protiv Presude Općinskog suda broj 43 0 K 148823 17 K od 8. jula 2019. godine i prvostepena presuda je preinačena u pogledu odluke o kazni, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. U ostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena.

5. Utvrđeno je prezentirano činjenično stanje proizlazi iz dokazne građe prvostepenog postupka, iz kojeg i po ocjeni Kantonalnog suda proizlazi da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i iz istog izveo ispravan zaključak da se u radnjama apelanta stječu sva zakonska obilježja krivičnog djela za koje je optužen, odnosno da je optužba dokazala izvan svake razumne sumnje da je apelant počinio produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1., a u vezi sa članom 55. KZ FBiH. Nasuprot tome, činjeničnom i pravnom utvrđenju prvostepenog suda, u toku prvostepenog postupka, a ni u žalbi, odbrana nije ponudila nikakve protudokaze kojima bi se dovela u pitanje vjerodostojnost i istinitost naprijed prezentiranih dokaza.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda jer su prvostepeni i drugostepeni sud pogrešno i proizvoljno primijenili odredbe člana 35. KZ FBiH, kojim je propisano da krivica postoji ako je počinitelj krivičnog djela bio uračunljiv i pri tome postupao sa umišljajem, dok za djela počinjena iz nehata krivica postoji samo ako to zakon izričito predviđa. Apelant je osuđen zbog počinjenja produženog krivičnog djela iz člana 383. stav 1. a u vezi sa članom 55. KZ FBiH, koje krivično djelo po svom sadržaju može biti počinjeno samo sa umišljajem, dok nehatno izvršenje ovog krivičnog djela nije moguće. Postojanje umišljaja je za ovo krivično djelo bitni element krivičnog djela, i bez postojanja umišljaja nema niti ovog krivičnog djela. Također, navodi da je Kantonalni sud propustio obrazložiti sve žalbene prigovore te kada je povodom njegove žalbe na prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na nepostojanje činjeničnog opisa subjektivnog odnosa apelanta prema svakoj radnji koja mu se stavlja na teret u prvostepenoj presudi, u obrazloženju drugostepene presude naveo da je apelant u odnosu na sve radnje izvršenja postupao sa direktnim umišljajem.

7. U ponovnom zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je naveo da je iscrpio mogućnost propisanu članom 27. stav 1. tačka 1. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZIKS , „Službene novine FBiH“ br. 44/98, 42/99, 12/09, 42/11) u skladu sa kojom je Općinski sud u Visokom, u dva navrata odlagao izvršenje kazne zatvora ali da tu mogućnost više nema. Naveo je da je od tog suda dobio uputni akt broj 41 0 K 081633 19 Iks od 16. oktobra 2020. godine po kojem se dužan javiti u KPZ Sarajevo na izdržavanje kazne zatvora 26. oktobra 2020. godine. Navodi da ima 70 godina i da je slabog zdravstvenog stanja, sa dijagnozama: “Hypertensio arterialis, corcompensatum, Parenhimska bolest bubrega, Cystae renis, te plućne bolesti: HOPB, Bronchitis chr. i Bronchiaectasiae bas.l.dex., te depresivni poremećaj srednje teška reaktivna epizoda F 32“. Istakao je da je, zbog sumnji na stomačne bolesti i bolesti debelog crijeva i hemoroida, upućen na bolničke pretrage i liječenje. Ističe da je i jedini hranitelj punoljetnom sinu. Naveo je da se njegovo zdravstveno stanje pogoršava posebno psihičko a iz nalaza JU Dom zdravlja Visoko –Centar za mentalno zdravlje od 11. juna 2020. godine, „proizilazi i mogućnost suicida.“ Smatra da bi izvršenjem kazne zatvora, njegovo zdravstveno stanje bilo dodatno ugroženo čime bi mogle nastati neotklonjive štetne posljedice po njega, te stoga predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se odlaže izvršenje kazne zatvora po osporenim presudama, do okončanja postupka po apelaciji.

8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Ustavni sud naglašava da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant traži donošenje privremene mjere zbog svog zdravstvenog stanja te činjenice da je „jedini hranitelj punoljetnom sinu“. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je odredbama čl. 45. i 46. ZIKS-a propisana zdravstvena zaštita osuđenim osobama u ustanovama za izdržavanje kazne zatvora koja po potrebi predviđa i mogućnost bolničkog liječenja. Naime, članom 45. ZIKS-a je propisano da se „osuđenim osobama osigurava se ljekarska pomoć i bolničko liječenje. Troškove liječenja snosi ustanova, osim ako se utvrdi da se osuđeni namjerno ozlijedio“ a članom 46. je propisano „Svaka ustanova treba da ima svoga ljekara i po mogućnosti organizovanu zdravstvenu zaštitu. O smještaju osuđenog u bolnicu ustanove ili u ambulantnu sobu iste ustanove odlučuje ljekar. U slučaju da ne postoji mogućnost liječenja u ustanovi, oboljela osuđena osoba upućuje se u ustanovu u kojoj postoji mogućnost liječenja, a u slučaju hitnosti ili kad postoji opasnost zbog dužeg prevoza u tu ustanovu, kao i kad ne postoji mogućnost potrebnog specijaliziranog liječenja u toj ustanovi, oboljela osuđena osoba uputit će se u zdravstvenu ustanovu, o čemu odlučuje rukovodilac ustanove. Vrijeme provedeno u općoj zdravstvenoj ustanovi uračunava se u izvršenje kazne zatvora.“ Također, Ustavni sud ukazuje i na član 49. ZIKS-a kojim je propisano da „Osuđena osoba koja za vrijeme izdržavanja kazne zatvora duševno oboli ili pokazuje teške psihičke smetnje, uputit će se u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu.“ S tim uvezi, Ustavni sud ukazuje da citirane odredbe ZIKS-a garantuju da će osuđene osobe koje se nalazena izdržavanju kazne zatvora, imati adekvatnu zdravstvenu zaštitu. Stoga, uprkos tome što više nema zakonskog osnova za odgodu izvršenja zatvorske kazne zbog zdravstvenog stanja, apelant i dalje ima mogućnost liječenja ukoliko to njegovo zdravstveno stanje bude zahtijevalo, uključujući (i) smještaj u adekvatnu zdravstvenu ustanovu van kaznene ustanove, ukoliko u toj ustanovi ne bude moguće pružiti sav potreban zdravstveni tretman.

11. Osim toga, Ustavni sud smatra da činjenica da je apelant jedini hranitelj punoljetnom sinu ne može biti razlog za intervenciju Ustavnog suda.

12. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-562/20 (R.O.) | Sudska praksa | Aktio