Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-339/19 (V. B.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Disciplinski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine · čl. 56
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjenama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjenama i dopunama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjenama i dopuni poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Poslovnik o dopunama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o dopuni poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-339/19
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 339/19, rješavajući apelaciju Valentine Brnić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. studenog 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Valentine Brnić podnesena protiv Odluke Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine broj 04-07-6-1720-17/2018 od 20. prosinca 2018. godine, Odluke Drugostupanjskog stegovnog povjerenstva za suce Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine broj 04-07-6-1720-14/2018 od 9. studenog 2018. godine i Odluke Prvostupanjskog stegovnog povjerenstva za suce Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine broj 04-07-6-1720-11/2018 od 4. rujna 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Valentina Brnić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, koju zastupa Zajednički odvjetnički ured Josip Muselimović i Ana Primorac iz Mostara, podnijela je 22. siječnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV) broj 04-07-6-1720- 17/2018 od 20. prosinca 2018. godine, Odluke Drugostupanjskog stegovnog povjerenstva za suce VSTV (u daljnjem tekstu: Drugostupanjsko povjerenstvo) 04-07-6-1720-14/2018 od 9. studenog 2018. godine i Odluke Prvostupanjskog stegovnog povjerenstva za suce VSTV (u daljnjem tekstu: Prvostupanjsko povjerenstvo) broj 04-07-6-1720-11/2018 od 4. rujna 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od VSTV je 10. srpnja 2020. godine, a od Drugostupanjskog povjerenstva i Prvostupanjskog povjerenstva 22. rujna 2020. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.
3. VSTV je 23. srpnja 2020. godine dostavilo odgovor na apelaciju, Prvostupanjsko povjerenstvo 5. listopada 2020. godine, a Drugostupanjsko povjerenstvo 7. listopada 2020. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Odlukom Prvostupanjskog povjerenstva broj 04-07-6-1720-11/2018 od 4. rujna 2018. godine apelantica je, kao sutkinja Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), proglašena odgovornom što je u periodu od 16. ožujka 2013. do 18. ožujka 2014. godine postupala u određenim predmetima Općinskog suda (dva predmeta označena brojevima preciziranim u izreci te odluke, u daljnjem tekstu: prvi predmet, drugi predmet, odnosno konkretni predmeti) do njihovog okončanja usprkos činjenici da je optuženi, odnosno osuđeni u konkretnim predmetima bio njezin rođak (sin od tetke), te propustila obavijestiti predsjednika suda o navedenom srodstvu, smatrajući da ne postoje razlozi za njezino izuzeće od postupanja u smislu članka 39. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), a kojim je propisano u kojim situacijama sudac ne može obavljati sudačku dužnost, iako svjesna da srodstvo suca sa strankom u postupku kod svakog objektivnog promatrača može izazvati sumnju u neovisnost i nepristranost suda u postupku odlučivanja, dakle, što je postupala u predmetima u kojima postoji sukob interesa, te propustila o srodstvu sa optuženim/osuđenim, kao okolnosti koja može izazvati razumnu sumnju u nepristranost suca, obavijestiti predsjednika suda, čime je počinila stegovni prekršaj iz članka 56. točka 7. Zakona o Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o VSTV): "propuštanje da traži svoje izuzeće od postupanja po predmetima kada postoji sukob interesa". Predmetnom odlukom je konstatirano da je apelantica, pored stegovnog prekršaja iz članka 56. točka 7. Zakona o VSTV, istodobno, a postupajući na opisani način, prekršila i odredbe Kodeksa sudačke etike, i to: „1.5 Sudac promovira visoke standarde sudačkog ponašanja radi jačanja povjerenja javnosti u pravosuđe“, „2.1 Sudac se ponaša u sudu i izvan suda na način da održava i unapređuje povjerenje javnosti i stranaka u nepristranost tog suca i pravosuđa u cjelini“ i „2.5 Sudac će zatražiti svoje izuzeće ako kod javnosti može stvoriti dojam da nije u stanju odlučivati o predmetu nepristrano, kao i kada to sam ocijeni“. Sukladno tome, apelantici je, na temelju odredaba članka 58. stavak 1. točka b) i članka 59. Zakona o VSTV, zrečena stegovna mjera javna opomena.
6. Prvostupanjsko povjerenstvo je u obrazloženju odluke iz provedenih dokaza utvrdilo da je u prvom predmetu potvrđena optužnica protiv Ante Lijovića (u daljnjem tekstu: A.L.) i održano ročište radi izjašnjenja o krivnji, nakon čega je otvorena faza K u kojoj je taj predmet 16. svibnja 2013. godine dodijeljen u zaduženje apelantici, a koja je istog dana po zaduženju predmeta održala ročište radi razmatranja izjave o priznanju krivnje i potom donijela presudu, te dnevnom naredbom od 10. lipnja 2013. godine odredila dostavu obavijesti o pravomoćnosti presude Kantonalnom tužiteljstvu Kantona 10 i PU Livno. Prvostupanjsko povjerenstvo je utvrdilo da je optuženi A.L. 13. veljače 2014. godine podnio Općinskom sudu zahtjev za brisanje osude izrečene Presudom tog suda broj K-334/04, čime je iniciran drugi predmet, koji je dodijeljen u rad apelantici, a koja je o zahtjevu odlučila rješenjem od 5. ožujka 2014. godine kojim je određeno brisanje uvjetne osude izrečene Presudom istog suda broj K-334/04 od 17. veljače 2006. godine, te je dnevnom naredbom od 18. ožujka 2014. godine odredila dostavu pravomoćnog rješenja PU Livno. Prvostupanjsko povjerenstvo je konstatiralo da je u konkretnom slučaju nesporno da je A.L. apelantičin srodnik u pobočnoj liniji u četvrtom stupnju i da, iako je znala za to, postupajući kao sudac Općinskog suda, nije tražila svoje izuzeće od postupanja, odnosno nije obavijestila predsjednika suda o postojanju razloga za njezino izuzeće od postupanja u konkretnim predmetima.
7. Imajući u vidu navedeno, Prvostupanjsko povjerenstvo je ocijenilo da je apelantica, unatoč tome što je odredbom članka 41. stavak 1. ZKP propisana obveza suca da odmah po saznanju da postoji neki od razloga za izuzeće obavijesti o tome predsjednika suda, propustila postupiti sukladno navedenoj odredbi, da je, odlučujući u navedenim predmetima suprotno odredbi članka 39. stavak 1. točka f) ZKP, došla u sukob interesa i povrijedila sudačku dužnost, te da je, postupajući na navedeni način, ujedno prekršila i odredbe Kodeksa sudačke etike koji u više točaka (1.5, 2.1 i 2.5) propisuje obvezu suca da postupa na način kojim se čuva i štiti dignitet sudačke funkcije. Naime, Prvostupanjsko povjerenstvo je ukazalo da iz spomenutih pozitivnih propisa jasno proistječe zaključak da je sudac za kojeg postoji bilo koji legitiman razlog za sumnju u njegovu nepristranost, odnosno strah ili bojazan od pristranosti, zbog čega može postojati sukob interesa, pa tako i apelantica kao postupajuća sutkinja u konkretnim predmetima, trebao o tome obavijestiti predsjednika suda i tako postaviti pitanje svoje podobnosti i legitimnosti svog daljeg postupanja, bez obzira na činjenicu što je u konkretnom slučaju, a kako je i sama više puta isticala tijekom postupka, nakon skraćenog postupka, razmatrajući izjavu o priznanju krivnje, donijela osuđujuću presudu za A.L., odnosno postupajući po zahtjevu za brisanje osude donijela rješenje o brisanju osude za navedenu osobu. U svezi sa tim, Prvostupanjsko povjerenstvo je ukazalo da je nepristranost suca temeljni uvjet objektivnog suđenja, pa tako i zakonitog donošenja odluke, a da se upravo zakonskom regulacijom osnova za izuzeće suca osiguravaju zahtjevi nepristranog suđenja iz članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
8. Pri tome Prvostupanjsko povjerenstvo je ocijenilo da su neutemeljeni apelantičini navodi da u konkretnom slučaju svojim postupanjem nije došla u sukob interesa, jer je u konkretnim predmetima samo donijela odluke koju bi u konkretnom slučaju donio svaki drugi sudac. U svezi sa tim, Prvostupanjsko povjerenstvo je obrazložilo da je apelantica dugogodišnji sudac na kaznenom referatu, da apsolutno poznaje odredbe ZKP zbog kojih razloga je neprihvatljiv takav apelantičin stav, pri tome naročito ako se ima u vidu odredba članka 39. točka f) ZKP koja propisuje da sudac ne može obnašati sudačku dužnost ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristranost, a što je u konkretnom slučaju srodstvo sa optuženim, pa je obveza suca da o navedenoj okolnosti obavijesti predsjednika suda, bez obzira na činjenicu što se ne radi o obligatornom razlogu za izuzeće. Dalje, Prvostupanjsko povjerenstvo je, između ostalog, ukazalo da javnost, građani, kao i profesionalna zajednica od sudaca, kao nositelja pravosudne funkcije, legitimno očekuju poštivanje najviših etičkih standarda neovisnog i nepristranog odnosa prema poslu a, osim toga, suci jesu pod neprekidnim nadzorom i kritičkim promatranjem javnosti, što od njih zahtijeva besprijekornu odgovornost u obnašanju svoje sudačke dužnosti. Ocijenilo je da razlozi na koje se apelantica pozivala tijekom stegovnog postupka kojim je pokušala opravdati svoje postupanje u konkretnom slučaju: da se radilo o skraćenom postupku, da je optuženi priznao svoju krivnju, da nije bio u pitanju obligatoran razlog za izuzeće, da je u konkretnim predmetima jedino mogla donijeti osuđujuću presudu, odnosno rješenje o brisanju osude, kao i da svojim postupanjem nije došla u priliku da svojim odlukama pogoduje sebi ili bliskom srodniku nauštrb interesa javnosti ne mogu biti argumenti koji bi opravdavali njezino postupanje i doveli u pitanje njezinu odgovornost za počinjenje navedenog stegovnog prekršaja. Po mišljenju Prvostupanjskog povjerenstva, bit navedenog stegovnog prekršaja nije postupak donošenja i vrsta odluke koju je apelantica donijela, već samo uzimanje u rad navedenih predmeta i postupanje u njima i pored postojanja saznanja da je stranka u postupku njezin rođak, odnosno propuštanje da traži svoje izuzeće od postupanja po predmetima kada postoji sukob interesa.
9. U svezi sa dokazima koje je apelantica priložila radi dokazivanja odnosa koji je imala sa osobom koja je protiv nje podnijela prijavu u konkretnom slučaju, Prvostupanjsko povjerenstvo je konstatiralo da ti dokazi nisu relevantni za apelantičinu stegovnu odgovornost. Naime, Prvostupanjsko povjerenstvo je ukazalo da Ured stegovnog tužitelja, sukladno članku 64. Zakona o VSTV, postupa po svim pritužbama bilo da su one sa potpisom podnositelja ili anonimno podnesene, a može postupati i po službenoj dužnosti, te da vrši prethodnu provjeru navoda iz pritužbe, provodi istragu i nakon njezinog okončanja utvrđuje postoji li dovoljno dokaza o učinjenom stegovnom prekršaju sukladno relevantnim odredbama Poslovnika VSTV. Sukladno tome, po ocjeni Prvostupanjskog povjerenstva, identitet i motiv podnositelja prijave nemaju apsolutno nikakvog utjecaja na eventualni ishod istrage i eventualno pokretanje stegovnog postupka protiv suca/tužitelja.
10. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, Prvostupanjsko povjerenstvo je zaključilo da su se u opisanim radnjama stekla sva bitna obilježja stegovnog prekršaja iz članka 56. točka 7. Zakona o VSTV BiH a u svezi sa pravilima iz toč. 1.5, 2.1 i 2.5 Kodeksa sudačke etike.
11. Prvostupanjsko povjerenstvo je navelo da je, opredjeljujući se za izricanje stegovne mjere javna opomena apelantici iz članka 58. stavak 1. točka b) Zakona o VSTV BiH, prethodno ocijenilo sve principe i pravila iz članka 59. Zakona o VSTVBiH, a u svezi sa kriterijima koji su utvrđeni Smjernicama za određivanje stegovnih mjera u stegovnim postupcima (usvojenim na sjednici VSTV od 8. srpnja 2016. godine). U svezi sa tim, ukazalo je da je, prije svega, imalo u vidu broj i težinu učinjenih stegovnih prekršaja, kao i njihove posljedice. Dalje, utvrdilo je da je apelantica navedeni prekršaj počinila iz umišljaja (eventualni umišljaj) obzirom na to da je, kao sudac sa dugogodišnjim iskustvom na kaznenom referatu, u vrijeme kada je odlučivala u navedenim predmetima suprotno relevantnim odredbama ZKP, bila svjesna mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice i pristala na njezino nastupanje. Prvostupanjsko povjerenstvo je ukazalo da upravo navedena okolnost povećava stupanj subjektivne stegovne odgovornosti apelantice kao osobe s posebnim znanjima koja u svom radu svakodnevno primjenjuje različite propise i procedure. Od olakšavajućih okolnosti Prvostupanjsko povjerenstvo je prvenstveno imalo u vidu da se radi o sutkinji protiv koje se do sada nije vodio stegovni postupak, te da je kroz dosadašnje rezultate rada iskazala visok stupanj stručnosti i posvećenosti u obnašanju sudačke funkcije, kao i pokazanu spremnost na otvorenu i krajnje korektnu suradnju u tijeku trajanja stegovnog postupka. Imajući u vidu sve navedeno, Prvostupanjsko povjerenstvo je ocijenilo da je izrečena stegovna mjera u potpunosti adekvatna stupnju stegovne odgovornosti i posljedicama počinjenog stegovnog prekršaja i da će se tom mjerom ostvariti svrha i ciljevi stegovnog sankcioniranja.
12. Apelantica je podnijela priziv protiv Odluke Prvostupanjskog povjerenstva, koji je odbijen kao neutemeljen Odlukom Drugostupanjskog povjerenstva broj 04-07-6-1720-14/2018 od 9. studenog 2018. godine.
13. Drugostupanjsko povjerenstvo je u obrazloženju odluke ocijenilo da je prvostupanjska odluka pravilna i zakonita. U svezi sa tim, Drugostupanjsko povjerenstvo je zaključilo da je neutemeljen prizivni prigovor da se u apelantičinim radnjama ne stječu sva bitna obilježja stegovnog prekršaja iz članka 56. točka 7. Zakona o VSTVBiH obzirom na to da je nesporno utvrđeno da je u prvom predmetu Općinskog suda apelantica donijela osuđujuću presudu protiv A.L., koji je njezin srodnik u četvrtom stupnju pobočne linije, odnosno da je u drugom predmetu donijela rješenje o brisanju uvjetne osude izrečene A.L. preciziranom presudom tog suda, suprotno odredbi članka 39. točka f) ZKP. Pri tome Drugostupanjsko povjerenstvo je ukazalo da je, obzirom na to da se radi o zakonskoj odredbi koja taksativno ne navodi sve okolnosti koje mogu dovesti u sumnju nepristranost u postupanju suca u konkretnom slučaju, neophodno uzeti u obzir standard subjektivnog, odnosno objektivnog testa nepristranosti, koji je prihvatio Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), odnosno Ustavni sud. Drugostupanjsko povjerenstvo je navelo da se u okviru objektivnog testa mora odrediti je li, potpuno odvojeno od osobnog ponašanja suca i odluke koju je donio, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristranost. U tom pogledu čak je i dojam veoma bitan, jer je važno povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i strankama u postupku, te je svaki sudac za kojeg postoji legitiman razlog sumnje u pogledu njegove nepristranosti dužan povući se od postupanja u predmetu. Imajući u vidu navedeno, Drugostupanjsko povjerenstvo je ocijenilo da je ispravan zaključak Prvostupanjskog povjerenstva da je, suprotno odredbi članka 41. stavak 1. ZKP kojim je propisana obveza suca da odmah po saznanju da postoji neki od razloga za izuzeće obavijesti o tome predsjednika suda, apelantica propustila postupiti sukladno navedenoj odredbi, te da je, odlučujući u konkretnim predmetima suprotno odredbi članka 39. stavak 1. točka f) ZKP, došla u sukob interesa i povrijedila sudačku dužnost.
14. Drugostupanjsko povjerenstvo je zaključilo da su neutemeljeni prizivni navodi da je stegovna prijava koju je podnio Dubravko Kovačević (u daljnjem tekstu: D.K.) rezultat osvete apelantici zbog toga što ga je apelantica osudila u kaznenom postupku preciziranom presudom Općinskog suda. U svezi sa tim, Drugostupanjsko povjerenstvo je ukazalo da iz odredaba čl. 81. i 83. stavak 1. Poslovnika VSTV proizlazi da stav i motivi podnositelja pritužbe nisu od utjecaja za dalje postupanje tužitelja o čemu se jasno izjasnilo i Prvostupanjsko povjerenstvo. Drugostupanjsko povjerenstvo je istaknulo da svoju odluku o stegovnoj odgovornosti apelantice za počinjeni stegovni prekršaj Prvostupanjsko povjerenstvo nije temeljilo na pritužbi podnositelja prijave, kako se to pogrešno interpretira u prizivu, već na dokazima koji su izvedeni u tijeku prvostupanjskog stegovnog postupka. Drugostupanjsko povjerenstvo je, pored toga, u svezi sa prizivnim prigovorima da Prvostupanjsko povjerenstvo nije ocijenilo precizirane materijalne dokaze (koji su se ticali odnosa apelantice i podnositelja pritužbe u konkretnom predmetu), ukazalo da je iz obrazloženja prvostupanjske odluke vidljivo da je Prvostupanjsko povjerenstvo ocijenilo i te dokaze, ali da je pravilno zaključilo da ti dokazi nisu relevantni za stegovnu odgovornost apelantice.
15. Dalje, Drugostupanjsko povjerenstvo je, između ostalog, navelo da apelantičin prizivni navod da Kantonalno tužiteljstvo nije tražilo njezino izuzeće od postupanja u prvom predmetu i da nije podnijelo priziv na presudu u tom predmetu, ne ekskulpira apelanticu za nepostupanje po odredbi članka 41. stavak 1. ZKP. U svezi sa tim, Drugostupanjsko povjerenstvo je navelo da veoma često stranke u postupku nisu ni svjesne postojanja razloga za izuzeće, pa nisu u mogućnosti ni podnijeti takav zahtjev, te da je, upravo zbog tog razloga, postupajući sudac obvezan voditi računa o postojanju okolnosti iz članka 39. točka f) ZKP. Prema ocjeni Drugostupanjskog povjerenstva, Prvostupanjsko povjerenstvo je pravilno zaključilo da razlozi na koje se pozivala apelantica, odnosno njezin opunomoćenik tijekom stegovnog postupka, a koji su ponovljeni i u prizivu, kojim je apelantica pokušala opravdati svoje postupanje u konkretnom slučaju, ne mogu biti argumenti koji bi opravdavali postupanje apelantice u navedenim kaznenim postupcima koje je vodila, niti mogu dovesti u pitanje činjenično utvrđenje da je apelantica počinila navedeni stegovni prekršaj, ni apelantičinu odgovornost za njegovo počinjenje. Pri tome Drugostupanjsko povjerenstvo je ukazalo da prihvaća obrazloženje koje u svezi sa tim dalo Prvostupanjsko povjerenstvo.
16. U pogledu prakse Ustavnog suda na koju se apelantica pozvala u prizivu, Drugostupanjsko povjerenstvo je zaključilo da praksa iz tih predmeta nije primjenjiva u konkretnom slučaju, ukazavši da je riječ o apelacijama podnesenim protiv odluka donesenih u kaznenim postupcima u kojima su odbijene apelacije apelanata podnesene zbog neizuzimanja iz odlučivanja u glavnoj stvari sudaca koji su postupali u istrazi, donošenjem rješenja o produljenju pritvora za te apelante. Drugostupanjsko povjerenstvo je ocijenilo da je na konkretan slučaj primjenjiva praksa Ustavnog suda izražena u Odluci broj AP 904/16 od 27. rujna 2018. godine.
17. U svezi sa odlukom o stegovnoj mjeri, Drugostupanjsko povjerenstvo je ocijenilo da je Prvostupanjsko povjerenstvo pravilno utvrdilo sve okolnosti iz članka 59. Zakona o VSTV koje su značajne za određivanje vrste i visine mjere i da ih je pravilno vrednovalo, te da je apelantici izreklo mjeru koja je adekvatna težini stegovnog prekršaja i stupnju apelantičine odgovornosti.
18. Apelantica je podnijela priziv protiv odluke Drugostupanjskog povjerenstva koji je odbijen kao neutemeljen Odlukom VSTV broj 04-07-6-1720-17/2018 od 20. prosinca 2018. godine.
19. U obrazloženju odluke VSTV je istaknulo da je, imajući u vidu odredbe članka 103. Poslovnika VSTV, odluku Drugostupanjskog povjerenstva ispitivalo samo u dijelu koji se odnosi na izrečenu stegovnu mjeru. VSTV je, u svezi sa tim, u cijelosti prihvatilo razloge koje je navelo Drugostupanjsko povjerenstvo u svojoj odluci, smatrajući da je izrečena stegovna mjera - javna opomena adekvatna i primjerena prirodi i težini počinjenog stegovnog prekršaja, njegovim posljedicama, okolnostima izvršenja stegovnog prekršaja i utvrđenom stupnju stegovne odgovornosti, a kojom će se ostvariti svrha stegovnog sankcioniranja nositelja pravosudnih funkcija od stegovnih tijela VSTV. Pri tome VSTV je zaključilo da se, suprotno prizivnim navodima, dugogodišnje radno iskustvo apelantice, kao i činjenica da joj je bilo poznato srodstvo sa strankom u konkretnim kaznenim predmetima mogu ocijeniti samo kao otežavajuće okolnosti na apelantičinoj strani obzirom na to da nositelj pravosudne funkcije ni u jednom slučaju ne smije zanemariti postojanje razloga za izuzeće pogotovo ukoliko su mu navedeni razlozi poznati, a što je u konkretnom predmetu slučaj.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i nediskriminacija iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
21. U svezi sa navodnom povredom prava na pravično suđenje, apelantica tvrdi da su osporene odluke rezultat proizvoljne primjene odredaba ZKP koje se odnose na izuzeće sudaca u postupanju u kaznenim predmetima. Naime, apelantica ukazuje da tim zakonom nije propisano da srodstvo suca u pobočnoj liniji četvrtog stupnja predstavlja apsolutni – obligatorni razlog za izuzeće suca od postupanja. Sukladno tome, apelantica smatra da bi se srodstvo u pobočnoj liniji u četvrtom stupnju smatralo razlogom za izuzeće u smislu odredaba članka 39. točka f) ZKP, da je pored te okolnosti potrebno dokazati i druge okolnosti koje ukazuju na sukob interesa, kao što je bliski odnos između suca i srodnika, pogrešna primjena prava u korist srodnika itd., a što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Apelantica smatra da u osporenim odlukama nisu dani opravdani razlozi koji bi upućivali na zaključak da je bila obvezna izuzeti se od postupanja u konkretnim predmetima, odnosno da je u tim predmetima bila u sukobu interesa i da je njezino postupanje izazvalo sumnju javnosti u njezin nepristran rad. Apelantica tvrdi da je u konkretnim kaznenim predmetima pravilno primijenila relevantne propise i da u tim postupcima nije pogodovala niti osuđenom, niti sebi, niti je svojim radnjama u predmetnim postupcima prouzročila bilo kakvu štetnu posljedicu, niti kod šire javnosti izazvala sumnju u pristranost u ponašanju, a što je, po njezinom mišljenju, upravo vidljivo iz činjeničnog stanja u tim konkretnim predmetima. Apelantica, također, navodi da sa osuđenim A.J. nije imala blizak odnos i da se površno poznaju, da nitko od stranaka nije tražio njezino izuzeće, kao i da, sukladno odredbi članka 41. stavak 1. ZKP, nije imala obvezu izuzimanja od postupanja u konkretnom slučaju.
22. Apelantica, također, naglašava da je pritužbu u konkretnom slučaju podnio Dubravko Kovačević, koji nije objektivni promatrač, već osoba koja želi naštetiti apelantičinom ugledu, a da u osporenim odlukama nisu ocijenjeni dokazi koje je priložila u svezi sa tim. Smatra da Drugostupanjsko povjerenstvo nije ocijenilo njezine prizivne navode da protiv nje nikada ranije nije pokretan stegovni postupak, da je od početka uredno surađivala sa nadležnim tijelima i da radnje koje se smatraju stegovnim prekršajem nisu proizvele nikakve štetne posljedice, a što je trebalo ocijeniti prilikom određivanja stegovne mjere u čemu vidi povredu prava na pravično suđenje i prava na učinkovit pravni lijek. Smatra da Odluka Ustavnog suda broj AP 904/16, na koju se pozvalo Drugostupanjsko povjerenstvo nije primjenjiva na konkretan slučaj, jer su u tom predmetu, pored srodstva, postojale i druge okolnosti koje su ukazivale na sukob interesa, npr. bliži odnos apelanta kao stručnog suradnika i odvjetnika kao njegovog nećaka, jer su oni u jednom momentu bili uposlenici istog suda, a da je pritužbu u tom predmetu podnijela stranka iz postupka. Apelantica, također, smatra da je diskriminirana u odnosu na sve druge suce koji se nisu izuzimali od postupanja u predmetima a sa osumnjičenim, optuženim su bili u srodstvu četvrtog stupnja pobočne linije.
b)Odgovori na apelaciju
23. VSTV i Drugostupanjsko povjerenstvo smatraju da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantičina prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom na čiju povredu apelantica ukazuje u apelaciji. U svezi sa tim, VSTV i Drugostupanjsko povjerenstvo u suštini smatraju da su u osporenim odlukama dani jasni i argumentirani razlozi za njihovo donošenje, zasnovani na relevantnim propisima i da su dani odgovori na apelantičine prizivne navode. Pri tome ukazuju da je apelantica nesporno propustila postupiti sukladno odredbi članka
41. ZKP, te da je postupanjem u konkretnim predmetima suprotno odredbi članka 39. stavak 1. točka f) ZKP došla u sukob interesa i povrijedila sudačku dužnost. Također, smatraju da su apelantičini navodi o postojanju diskriminacije u konkretnom slučaju paušalni.
24. Prvostupanjsko povjerenstvo smatra da je apelacija neutemeljena i predlaže da se ona odbije. Pri tome, između ostalog, navodi da je, imajući u vidu činjenično utvrđenje o odnosu apelantice kao postupajuće sutkinje u konkretnim predmetima u kojima je optuženi, odnosno osuđeni bio njezin bliski srodnik, a koje činjenice nije osporavala ni apelantica, Prvostupanjsko povjerenstvo dalo jasne i argumentirane razloge da su se u okolnostima konkretnog slučaja stekli elementi stegovnog prekršaja iz članka 56. točka 7. Zakona o VSTV, pri čemu je utvrđeno činjenično stanje dovelo u svezu sa odredbama članka 39. stavak 1. točka f) i članka 41. ZKP, te je tom prilikom pitanje pristranosti razmotrilo i u okviru standarda pristranosti koji proizlaze iz prakse Europskog suda i Ustavnog suda, a odluku Prvostupanjskog povjerenstva potvrdilo je i Drugostupanjsko povjerenstvo. Dalje, Prvostupanjsko povjerenstvo smatra da su odluke Prvostupanjskog povjerenstva i Drugostupanjskog povjerenstva u konkretnom slučaju preispitane na višim instancama sukladno zakonu i da u konkretnom slučaju nije došlo od povrede apelantičinog prava na učinkovit pravni lijek. Pored toga, Prvostupanjsko povjerenstvo smatra da je neutemeljen i nedokazan apelantičin navod da je diskriminirana u odnosu na sve druge suce koji se nisu izuzimali od postupanja u predmetima a sa osumnjičenim, optuženim su bili u srodstvu četvrtog stupnja pobočne linije. Prvostupanjsko povjerenstvo ukazuje da je, naprotiv, u nekoliko navrata donijelo odluke u kojima su nositelji pravosudnih funkcija proglašeni odgovornim zbog stegovnog prekršaja iz članka 56. točka 7. Zakona o VSTV.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
POGLAVLJE VI - STEGOVNA ODGOVORNOST SUDACA I TUŽITELJA
Članak 54.
Opće odredbe o stegovnoj odgovornosti za stegovne prekršaje Sudac, tužitelj, dodatni sudac ili sudac-porotnik, uključujući i predsjednike sudova, glavne tužitelje i njihove zamjenike, stegovno su odgovorni za zakonom propisane stegovne prekršaje koje su učinili s umišljajem ili iz nehata.
Članak 56. točka 7) Stegovni prekršaji sudaca Stegovni prekršaji sudaca su:
[…] 7. propuštanje da traži svoje izuzeće od postupanja po predmetima kada postoji sukob interesa;
[…] Članak 58. stavak (1) točka b) Vrste stegovnih mjera (1) Vijeće može izreći jednu ili više sljedećih stegovnih mjera:
[…] (b) javnu opomenu;
[…] Članak 59.
Načela za određivanje mjera (1) Kod izricanja stegovnih mjera mora se rukovoditi načelom proporcionalnosti. Prije izricanja mjera za stegovne prekršaje, stegovna povjerenstva uzimaju u obzir sljedeće činjenice:
(a) broj i težinu učinjenog stegovnog prekršaja i njegove posljedice;
(b) stupanj odgovornosti;
(c) okolnosti pod kojima je stegovni prekršaj učinjen;
(d) dosadašnji rad i ponašanje učinitelja prekršaja; i (e) sve druge okolnosti koje mogu utjecati na odluku o težini i vrsti stegovne mjere, uključujući stupanj kajanja i/ili suradnje koju je sudac ili tužitelj pokazao tijekom stegovnog postupka.
[...] Članak 64.
Stegovni tužitelj (1) Ured stegovnog tužitelja, Ured u okviru Vijeća, vrši dužnost tužitelja u vezi s navodima koji se tiču povreda dužnosti suca ili tužitelja, sukladno ovom zakonu i Poslovniku o radu Vijeća.
(2) Ured stegovnog tužitelja postupa po pritužbama ili na vlastitu inicijativu i odgovoran je za procjenu pravne valjanosti pritužbi, istraživanje navoda protiv sudaca ili tužitelja o povredi dužnosti, te za pokretanje stegovnog postupka i zastupanje predmeta stegovnih prekršaja pred stegovnim povjerenstvom Vijeća.
[...]
26. Kodeks sudačke etike ("Službeni glasnik BiH" br. 13/06, 24/15 i 94/18) u relevantnom dijelu glasi:
1. NEOVISNOST
Neovisnost pravosuđa predstavlja preduvjet za vladavinu prava. Sudac obnaša sudačku funkciju neovisno, na temelju zakona i vlastite procjene činjenica, podržavajući neovisnost pravosuđa s individualnog i institucionalnog aspekta.
1.5. Sudac promovira visoke standarde sudačkog ponašanja u cilju jačanja povjerenja javnosti u pravosuđe.
2. NEPRISTRANOST
Sudac obnaša svoju funkciju i tretira sve strane u predmetu bez favoriziranja, pristranosti i predrasuda. Nepristranost se odnosi ne samo na odluku, nego i na postupak donošenja te odluke.
2.1. Sudac se ponaša u sudu i izvan suda na način da održava i unapređuje povjerenje javnosti i stranaka u nepristranost tog suca i pravosuđa u cjelini.
2.5. Sudac će zatražiti svoje izuzeće ako kod javnosti može stvoriti dojam da nije u stanju odlučivati o predmetu nepristrano, kao i kada to sam ocijeni.
27. Poslovnik Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 55/13, 96/13, 46/14, 61/14, 78/14, 27/15, 46/15, 93/16, 48/17, 88/17 i 41/18) glasi: Članak 81.
(Prijem pritužbi) (1) Svaka fizička ili pravna osoba ili institucija ili organizacija može Uredu stegovnog tužitelja podnijeti pritužbu protiv jednog ili više nositelja pravosudnih funkcija.
[...] (3) Ured stegovnog tužitelja može po službenoj dužnosti oformiti predmet protiv suca ili tužitelja kada ima saznanja o povredi službene dužnosti od strane suca ili tužitelja ili po saznanju o ponašanju suca ili tužitelja koje je neprimjereno nositelju pravosudne funkcije.
[...] Članak 93.
(Teret dokazivanja) Teret dokazivanja je na Uredu stegovnog tužitelja.
28. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravak, 56/03 - ispravak, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravak, 56/03 - ispravak, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
POGLAVLJE V - IZUZIMANJE
Članak 39.
Razlozi za izuzimanje Sudac ne može vršiti sudačku dužnost:
a) ako je oštećen kaznenim djelom,
b) ako mu je osumnjičeni, odnosno optuženi, njegov branitelj, tužitelj, oštećeni, njegov zakonski zastupnik ili opunomoćenik, bračni odnosno izvanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stupnja, u bočnoj liniji do četvrtog stupnja, a po tazbini do drugog stupnja,
c) ako je sa osumnjičenim odnosno optuženim, njegovim braniteljem, tužiteljem ili oštećenim u odnosu staratelja, staranika, usvojitelja, usvojenika, hranitelja ili hranjenika,
d) ako je u istom kaznenom predmetu sudjelovao kao sudac za prethodni postupak, sudac za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili opunomoćenik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak,
e) ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom, i
f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristranost.
Članak 41.
Postupak za izuzimanje (1) Čim sazna za postojanje nekog od razloga za izuzimanje iz članka 39. toč. od a) do e) ovog zakona, sudac je dužan prekinuti svaki rad na tom predmetu i o tome obavijestiti predsjednika suda. Ako sudac smatra da postoje okolnosti iz članka 39. točke f) ovog zakona, izvijestit će o tome predsjednika suda.
(2) U slučaju iz stavka 1. ovog članka, kao i u slučaju kada se radi o izuzeću predsjednika suda - o njegovom izuzeću i zamjeni odlučuje opća sjednica, odnosno kolegij sudaca tog suda.
VI.Dopustivost
29. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U kontekstu navedenog, a budući da je osporena odluka VSTV, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već razmatrao ovo pitanje (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 633/04 od 27. svibnja 2005. godine) i zaključio: „U pogledu stegovnog postupka protiv sudaca i tužitelja koji vodi VSTV, imajući u vidu način postavljanja, trajanje mandata, postojanje garancija protiv vanjskog pritiska i dojam koji VSTV odaje u pogledu neovisnosti, Ustavni sud smatra da VSTV, iako nije sud klasične vrste, predstavlja tijelo koje se može smatrati 'neovisnim i nepristranim tribunalom, obrazovanim na temelju zakona' u smislu zahtjeva iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Slijedi i zaključak da se odluke takvog tijela, donesene u stegovnom postupku, moraju smatrati 'presudama, odnosno odlukama' u smislu članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda [sada članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda], koje Ustavni sud ima nadležnost razmatrati“ (točka 20).
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Odluka VSTV broj 04-07-6- 1720-17/2018 od 20. prosinca 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelantica je primila 28. prosinca 2018. godine, a apelacija je podnesena 22. siječnja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
33. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelantica tvrdi da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka 13. Europske konvencije i članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
35. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
36. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
37. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja odluke donesene u stegovnom postupku protiv apelantice kao sutkinje Općinskog suda. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stajalište da apelanti u ovom slučaju uživaju garancije članka 6. stavak 1. Europske konvencije sa aspekta garancija koje pruža „građanskaˮ razina prava na pravično suđenje (vidi, pored ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3080/09 od 25. rujna 2010. godine, st. 36-39, i Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 147/09 od 23. ožujka 2012. godine, stavak 59, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga će Ustavni sud ispitati slučaj u svjetlu zaštite apelantičinih „građanskih pravaˮ koju pružaju članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije.
38. Ustavni sud primjećuje da apelantica, u suštini, tvrdi da je na temelju proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno da je postojao sukob interesa i da je nepostupanjem da traži svoje izuzeće počinila stegovni prekršaj iz članka 56. točka 7. Zakona o VSTV i prekršila odredbe Kodeksa sudačke etike, te da prilikom izricanja stegovne mjere nisu ni uzete u obzir određene okolnosti za koje smatra da su olakšavajuće okolnosti na apelantičinoj strani.
39. U svezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
40. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na apelacione navode, ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
41. Dovodeći u svezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da su stegovna povjerenstva i VSTV (u odnosu na odluku o stegovnoj mjeri) dali za svoje odluke i stavove dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja, pri čemu su detaljno ispitali apelantičine navode kakve, zapravo, apelantica ponavlja u apelaciji i da su dali dovoljno jasna, detaljna i argumentirana obrazloženja zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke u konkretnom slučaju. U svezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama stegovnih povjerenstava utvrđeno da je A.L. apelantičin srodnik u pobočnoj liniji u četvrtom stupnju (sin apelantičine tetke) i da je apelantica u momentu kada su joj konkretni predmeti (a u kojima se A.L. pojavljivao u svojstvu optuženog, odnosno osuđenog) dani u rad bila svjesna te činjenice, odnosno znala je za to srodstvo. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelantica ne osporava ovakvo utvrđenje stegovnih povjerenstava, već samo tvrdi da je A.L. površno poznavala. Ustavni sud zapaža da su stegovna tijela ocijenila da te činjenice (navedeno srodstvo apelantice sa optuženim, odnosno osuđenim u konkretnim predmetima, kao i apelantičina svijest o toj činjenici), same po sebi, predstavljaju okolnosti koje kod svakog objektivnog promatrača mogu izazvati sumnju u nepristranost apelantice kao razlog za izuzeće u smislu članka 39. stavak 1. točka f) ZKP zbog čega je apelantica, u smislu članka 41. ZKP, bila dužna izvijestiti o tome predsjednika suda i zatražiti svoje izuzeće, a što nije učinila uslijed čega je došla u sukob interesa i povrijedila sudačku dužnost. Imajući u vidu navedeno, te dovodeći u svezu obrazloženja osporenih odluka sa odredbama relevantnih propisa na koje su se stegovna tijela pozvala u obrazloženjima osporenih odluka, Ustavni sud konstatira da su stegovna tijela, nasuprot apelantičinim tvrdnjama, dala dovoljno jasne i argumentirane razloge za svoj zaključak da je u konkretnim predmetima postojao sukob interesa i da su se u konkretnom slučaju stekli i ostali elementi stegovnog prekršaja iz članka 56. stavak 7. Zakona o VSTV, „Propuštanje da traži svoje izuzeće od postupanja sa predmetima kada postoji sukob interesa“, te da su povrijeđene odredbe čl. 1.5, 2.1 i 2.5 Kodeksa sudačke etike.
42. Ustavni sud, nadalje, zapaža da su stegovna tijela pitanje pristranosti razmotrila i u kontekstu standarda pristranosti koji proizlaze iz prakse Europskog suda i da su ukazala na test objektivne pristranosti prema kojem se mora odrediti je li, potpuno odvojeno od osobnog ponašanja suca i odluke koju je donio, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu pristranost. Ustavni sud zapaža da su u svezi sa tim stegovna tijela zaključila da na opravdanu sumnju u pristranost apelantice upravo ukazuju okolnosti da apelantica suprotno relevantnim odredbama ZKP, nije izvijestila predsjednika suda i tražila izuzeće u konkretnim predmetima u kojima je stranka u postupku apelantičin srodnik u navedenom stupnju srodstva, a za koju činjenicu je apelantica znala u momentu zaduživanja predmeta, a koja kod svakog objektivnog promatrača može izazvati sumnju u nepristranost suda u postupku odlučivanja. Dakle, stegovna tijela su zaključila da navedene činjenice, neovisno o apelantičinom načinu vođenja postupka u konkretnim predmetima u kojima je stranka bio njen srodnik A.L., upravo mogu dovesti do opravdane sumnje u njezinu pristranost, a u takvom zaključku stegovnih tijela Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naime, mora se imati u vidu, a suprotno apelantičinim tvrdnjama da u konkretnom slučaju nije imala potrebe utvrđivati činjenice itd. jer je A.L. priznao krivnju, da je u navedenom slučaju trebalo odmjeriti kaznu za A.L. a tu se, ipak, ne smije izgubiti iz vida da je A.L. apelantičin srodnik, te da je upravo zbog tih činjenica, kao i zakonske obveze, apelantica sve ovo bila dužna prijaviti predsjedniku suda, te njemu ostaviti da procijeni treba li ili ne treba da se izuzme u ovom slučaju.
43. Pri tome Ustavni sud zapaža da su stegovna tijela, imajući u vidu zaključak o povredi principa objektivne nepristranosti u konkretnom slučaju do kojeg je, po njihovom utvrđenju, došlo samim apelantičinim uzimanjem u rad konkretnih predmeta i neobavještavanjem predsjednika suda o okolnostima iz članka 39. stavak 1. točka f) ZKP, u svezi sa apelantičinim navodima koje apelantica ponavlja i u apelaciji, dala dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja zašto apelantičino ponašanje u tijeku tih konkretnih postupaka, vrsta odluka koje je apelantica donijela u tom postupku, kao i to tko je bio podnositelj stegovne prijave u konkretnom slučaju ne mogu dovesti do drugačije odluke o stegovnoj odgovornosti apelantice, a u kojim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Pored toga, Ustavni sud smatra da su u obrazloženjima osporenih odluka, nasuprot apelantičinom mišljenju, dani jasni i argumentirani razlozi za izricanje apelantici stegovne mjere - javna opomena, odnosno jasna i argumentirana obrazloženja u svezi sa njezinim navodima, koje zapravo ponavlja i u apelaciji, da su proizvoljno ocijenjene relevantne činjenice za izricanje stegovne mjere.
44. U svezi sa apelantičinim tvrdnjama da se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti praksa iz Odluke Ustavnog suda broj AP 904/16 od 27. rujna 2018. godine (dostupne na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), a na koju se Drugostupanjsko povjerenstvo pozvalo u obrazloženju osporene odluke, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je tom odlukom Ustavnog suda odbijena kao neutemeljena apelacija apelanta Smaje Ćemana, stručnog suradnika Općinskog suda u Tešnju, izjavljena protiv preciziranih odluka VSTV i Drugostupanjskog i Prvostupanjskog povjerenstva kojima je proglašen odgovornim za stegovni prekršaj iz članka 56. točka 7. Zakona o VSTV, zato što je postupajući stručni suradnik u određenom izvanparničnom predmetu Općinskog suda u Tešnju propustio tražiti svoje izuzeće od postupanja u tom predmetu zbog bliskog srodstva s opunomoćenikom protivnika predlagača, čime je izazvao opravdanu sumnju u svoju nepristranost kod suprotne strane – predlagača iz navedenog predmeta, te da je ujedno takvim postupanjem narušio povjerenje javnosti u nepristranost i kredibilitet sudstva. Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog utvrđenja u odlukama osporenim u tom konkretnom predmetu, a koje apelant u tom predmetu nije osporavao u apelaciji, proizlazi da je apelant postupao i donio odluku u određenom predmetu Općinskog suda u Tešnju, odnosno da nije tražio svoje izuzeće iako je bio svjestan činjenice da je u tom postupku njegov nećak i bivši uposlenik tog suda, odvjetnik A.M, zastupao protivnika predlagača, odnosno da je apelant kao tetak u tazbinskom srodstvu sa navedenom osobom, ali da nije zatražio svoje izuzeće.
45. Dovodeći činjenice konkretnog predmeta u svezu sa činjenicama predmeta broj AP 904/16, Ustavni sud zapaža da se u oba predmeta radilo o srodstvu sa strankom u postupku koje ne predstavlja obligatorni razlog za izuzeće u smislu relevantnih procesnih odredaba i da su u oba predmeta apelanti prilikom postupanja bili svjesni činjenice o tom srodstvu, ali da nisu o tome obavijestili predsjednika suda, niti tražili svoje izuzeće. Također, Ustavni sud zapaža da su u oba predmeta stegovna tijela donijela osporene odluke sa pozivom na odredbe članka 56. stavak 7. Zakona o VSTV i odredbe procesnog prava (u konkretnom predmetu odredbe članka 39. stavak 1. točka f) ZKP i članka 41. ZKP a kojoj odredbi članka 39. stavak 1. točka f) ZKP sadržajno korespondira odredba članka 357. stavak 1. točka 5. ZPP, na koju su se pozvala stegovna tijela u obrazloženju odluka osporenih u predmetu broj AP 904/16, kao i na odredbu članka 360. ZPP). Dakle, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da se činjenično razlika u ovim predmetima, zapravo, ogleda u tome što je u predmetu broj AP 904/16 stegovnu prijavu podnijela suprotna stranka u izvanparničnom u postupku u kojem je apelant u tom predmetu postupao kao stručni suradnik, dok je u konkretnom predmetu stegovnu prijavu protiv apelantice podnijela treća osoba. U svezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da zaključak stegovnih tijela da na opravdanu sumnju u pristranost apelantice upravo ukazuju okolnosti da apelantica, suprotno relevantnim odredbama ZKP, nije izvijestila predsjednika suda i tražila izuzeće u konkretnim predmetima u kojima je stranka u postupku apelantičin srodnik u navedenom stupnju srodstva, za koju činjenicu je apelantica znala u momentu zaduživanja predmeta, a u kojem Ustavni sud nije našao elemente proizvoljnosti. Također, Ustavni sud podsjeća na obrazloženje osporene odluke Drugostupanjskog povjerenstva, u kojem Ustavni sud nije našao elemente proizvoljnosti, da apelantičin prizivni navod da Kantonalno tužiteljstvo (kao suprotna strana) nije tražilo njezino izuzeće od postupanja u prvom predmetu i da nije podnijelo priziv na presudu u tom predmetu ne ekskulpira apelanticu za nepostupanje po odredbi članka 41. stavak 1. ZKP, jer često stranke u postupku nisu ni svjesne postojanja razloga za izuzeće, pa nisu u mogućnosti ni podnijeti takav zahtjev, te je, upravo zbog tog razloga, postupajući sudac obvezan voditi računa o postojanju okolnosti iz članka 39. točka f) ZKP. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da, nasuprot apelantičinom mišljenju, nije proizvoljan zaključak Drugostupanjskog povjerenstva da se praksa iz predmeta broj AP 904/16 može (mutatis mutandis) primijeniti na konkretan slučaj.
46. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima apelantičinog slučaja nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na efektivan pravni lijek
47. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na efektivni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u svezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje ovog prava. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u svezu sa pravom na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost koristiti i da je koristila pravne lijekove propisane zakonom u konkretnom postupku, a da činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili neučinkovitosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o povredi prava na efektivni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, također, neutemeljeni.
Nediskriminacija
48. Ustavni sud, također, zapaža da apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz navoda apelacije proizlazi da apelantica smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje, navodeći da je diskriminirana u odnosu na sve druge suce koji se nisu izuzimali od postupanja u predmetima u kojim su sa osumnjičenim, odnosno optuženim bili u srodstvu četvrtog stupnja pobočne linije. Imajući u vidu navedeno, odnosno da apelantica, osim ovih paušalnih navoda, nije ponudila nikakve dokaze koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je osporenim odlukama diskriminirana po nekoj zabranjenoj osnovi, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni i apelantičini navodi o kršenju članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka donesenih u stegovnom postupku vođenom protiv apelantice nema elemenata koji ukazuju na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava na apelantičinu štetu, te kada su dani dovoljno jasni i argumentirani razlozi u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o VSTV u svezi sa odredbama ZKP. Ustavni sud naglašava da se mora imati u vidu, a suprotno apelantičinim tvrdnjama da u konkretnom slučaju nije imala potrebe utvrđivati činjenice itd., jer je A.L. priznao krivnju, da je u navedenom slučaju trebalo odmjeriti kaznu za A.L. a da se tu, ipak, ne smije izgubiti iz vida da je A.L. apelantičin srodnik u pobočnoj liniji (tetkin sin), te da je upravo zbog tih činjenica, kao i zakonske obveze apelantica sve ovo bila dužna prijaviti predsjedniku suda, te njemu ostaviti da procijeni treba li ili ne treba da se izuzme u ovom slučaju.
50. Nema kršenja prava iz članka 13. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje kada je apelantica imala mogućnost koristiti pravne lijekove propisane zakonom, a činjenica da ti lijekovi nisu rezultirali odlukama u apelantičinu korist ne vodi sama po sebi kršenju tog prava.
51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni nediskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje, jer apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila argumente koji bi upućivali na njezinu diskriminaciju u predmetnom postupku.
52. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević