Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3164/19 (V. L.)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pristup sudu
  • Vanparnični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3164/19

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3164/19, rješavajući apelaciju Vladimira Lederhausa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Vladimira Lederhausa.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 V 328770 13 Gž od 26. aprila 2019. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da Vladimiru Lederhausu u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati Vladimiru Lederhausu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Vladimira Lederhausa podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 V 328770 13 Gž od 26. aprila 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 V 328770 13 V od 7. marta 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vladimir Lederhaus (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Danijela Saller- Osenk, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 V 328770 13 Gž od 26. aprila 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 V 328770 13 V od 7. marta 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda zatraženo je 8. septembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju 21. septembra 2020. i 22. septembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 25. februara 2013. godine podnio prijedlog za pokretanje predmetnog vanparničnog postupka.

6. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 V 328770 13 V od 7. marta 2013. godine taj sud se oglasio apsolutno nenadležnim i odbacio apelantov prijedlog za ispravku podataka u izvodima iz Matične knjige rođenih za Dragu Lederhausa.

7. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelant podnio prijedlog kojim je tražio da se izvrši ispravka imena njegovog oca s obzirom na to da je u apelantovom rodnom listu umjesto imena oca Drago upisano ime Dragan, u rodnom listu za Dragu ime Karlo, a u krsnom listu Karlo- Drago. Dalje je naveo da je apelant u prijedlogu naznačio da ima pravni interes da se u sudskom postupku utvrdi identitet za njegovog oca jer apelant treba da se upiše u knjigu državljana, a to ne može učiniti bez ispravke imena oca u Matičnoj knjizi rođenih, te da je apelant predložio da sud donese rješenje i utvrdi da su Drago Lederhaus i Karlo-Drago Lederhaus ista osoba. Općinski sud je ukazao da sve ispravke izvoda iz matičnih knjiga i ličnih podataka lica vrši nadležni upravni organ po odredbama Zakona o upravnom postupku primjenjujući materijalni propis iz svake pojedine oblasti zavisno od toga o kakvoj se grešci ili neslaganju u ličnim podacima bilo kog lica radi. Također je ukazao da je odredbom člana 47. Zakona o matičnim knjigama propisano da se ispravke u matičnim knjigama, nakon zaključenja upisa u matičnoj knjizi, mogu vršiti samo na osnovu rješenja koje donosi organ uprave općine i grada nadležan za matične knjige bez obzira na to da li se radi o skraćenom ili posebnom ispitnom postupku, osim pitanja koja se prema tom zakonu nalaze u nadležnosti kantonalnog ministarstva. S obzirom na to da nadležnost suda nije utvrđena ni procesnim ni materijalnim propisom, Općinski sud je odbacio apelantov prijedlog primjenom odredbi čl. 16. i 67. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 2. Zakona o vanparničnom postupku.

8. Apelant je 18. marta 2013. godine izjavio žalbu protiv prvostepenog rješenja, koju je Općinski sud 19. aprila 2013. godine dostavio na odlučivanje Kantonalnom sudu.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 V 328770 13 Gž od 26. aprila 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje.

10. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je ponovio navode prvostepenog suda, te istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da ni u materijalnim niti u procesnim zakonima ne postoji ovlaštenje za donošenje rješenja kojim se utvrđuje da je apelantov otac sa različito upisanim imenima u matičnim knjigama jedna te ista osoba. Slijedom navedenog je zaključio da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku kada je odbacio apelantov prijedlog zbog apsolutne nenadležnosti primjenom odredbi čl. 16. i 67. ZPP u vezi sa članom 2. Zakona o vanparničnom postupku, s obzirom na to da se, shodno odredbi člana 47. Zakona o matičnim knjigama, ispravke u matičnim knjigama nakon zaključenja upisa u matičnoj knjizi mogu vršiti samo na osnovu rješenja koje donosi organ uprave općine i grada nadležan za matične knjige bez obzira na to da li se radi o skraćenom ili posebnom ispitnom postupku, osim pitanja koja se prema istom zakonu nalaze u nadležnosti kantonalnog ministarstva.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u segmentu prava na pristup sudu, prava na suđenje u razumnom roku i prava na obrazloženu sudsku odluku. Apelant navodi da je Kantonalni sud rješavao o žalbi protiv prvostepenog rješenja šest godina, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, te potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.000,00 KM. Navodi da je podnio prijedlog za ispravku upisanog očevog imena u vlastitom rodnom listu u kojem je kao apelantov otac upisano „Dragan“ umjesto „Drago“ i da je u tom postupku pribavljen rodni list apelantovog oca u kojem je kao ime apelantovog oca upisano „Karlo“, u krsnom listu upisano ime „Karlo-Drago“, a u vjenčanom „Lederhaus Drago-Karlo“. Zbog toga, navodi apelant, nije bilo moguće izvršiti ispravku u Matičnom uredu Općine Centar, niti u MUP-u Stari Grad gdje je apelantov otac upisan u Matičnoj knjizi rođenih. Navodi da je nakon toga od MUP-a Novo Sarajevo pribavio potvrdu o identitetu za Dragu Lederhausa, ali da nije mogao provesti postupak izmjene imena jer takav zahtjev, shodno odredbama Zakona o ličnom imenu, podnosi samo osoba čije se ime mijenja lično. Apelant navodi da je postupak pokrenuo s ciljem pribavljanja nove lične karte, iz kojeg razloga mora provesti postupak upisa u Matičnu knjigu državljana, u koju nije upisan iako je rođen u Bosni i Hercegovini, a da taj postupak ne može provesti dok ne provede postupak izmjene očevog imena u Matičnoj knjizi umrlih, koji pak postupak ne može provesti dok se ne utvrdi da su „Drago Lederhaus“ i „Karlo-Drago Lederhaus“ ista osoba, a za koji postupak smatra da je jedino nadležan sud. U konačnici navodi da Kantonalni sud nije odgovorio na njegove žalbene navode, prvenstveno da nije tražio ispravku očevog imena, već utvrđivanje identiteta, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku.

b)Odgovori na apelaciju

12. Kantonalni sud je naveo da su apelacioni navodi o povredi apelantovog prava na pravično suđenje neosnovani. Naveo je i da je predmet riješen u skladu s Planom rješavanja starih predmeta iz 2019. godine.

13. Općinski sud je ponovio razloge zbog kojih je zaključio da je sud apsolutno nenadležan za odlučivanje o apelantovom prijedlogu, a koji su navedeni u obrazloženju osporene odluke. Naveo je da je apelant žalbu protiv rješenja prvostepenog suda uložio 18. marta 2013. godine i da je žalba dostavljena na odlučivanje Kantonalnom sudu 19. aprila 2013. godine.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o matičnim knjigama („Službene novine Federacije BiH“ br. 37/12 i 80/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 47.

(Ispravljanje podataka poslije zaključenja upisa) Ispravka podataka u matičnim knjigama nakon zaključenja upisa u matičnoj knjizi može se vršiti samo na osnovu rješenja koje donosi organ uprave općine i grada nadležan za matične knjige, bez obzira na to da li se radi o skraćenom ili posebnom ispitnom postupku, osim pitanja koja se prema ovom zakonu nalaze u nadležnosti kantonalnog ministarstva.

Utvrđivanje potrebnih činjenica koje se odnose na ispravku iz stava 1. ovog člana vrši se na osnovu javnih isprava u kojima se nalaze ti podaci ili drugih dokaza koji se koriste u upravnom postupku.

Član 50.

(Postupak utvrđivanja identiteta putem evidencije matičnih knjiga) Ukoliko je u matičnim knjigama koje su vodile vjerske zajednice i koje su prepisane u skladu sa ranije važećim propisima upisano lično ime koje se sastoji od više riječi u ovom slučaju u pravnom saobraćaju koristit će se lično ime koje je upisano u identifikacionim ispravama tog lica (lična karta, pasoš i dr.), a što se vrši zabilješkom u matičnoj knjizi rođenih.

Utvrđivanje identiteta lica za koja su lična imena različito upisana u matičnim knjigama i identifikacionim dokumentima vrši kantonalno ministarstvo u skladu sa propisima o ličnom imenu o čemu se donosi rješenje koje se dostavlja matičaru koji vodi matičnu knjigu rođenih za to lice radi upisa te činjenice u matičnu knjigu.

15. Zakon o vanparničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 39/04 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Opće odredbe ovog zakona primjenjuju se i u posebnim vanparničnim postupcima sadržanim u ovom zakonu ako nije drugačije određeno, kao i u drugim vanparničnim stvarima za koje posebnim zakonom nisu uređena pravila postupanja.

U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije drugačije određeno.

16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 16.

(1)Sud do pravomoćnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost.

(2)Kada sud u toku postupka, do pravomoćnosti odluke, utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ vlasti oglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu.

(3)Kada sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Bosni i Hercegovini, po službenoj dužnosti proglasit će se nenadležnim, ukinut će provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu.

Član 67.

(1)Po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:

1) da rješavanje o tužbenom zahtjevu ne spada u sudsku nadležnost;

[…] VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 V 328770 13 Gž od 26. aprila 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 25. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 5. augusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u segmentu prava na pristup sudu, prava na suđenje u razumnom roku i prava na obrazloženu sudsku odluku. Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. Ustavni sud, prije svega, smatra da je „ishod predmetnog postupka“ odlučujući za privatna prava i obveze apelanta, te da stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

U odnosu na osporene odluke

25. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud, podsjeća na tumačenje Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem je u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid tog prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka već i pravo na „rješavanje“ spora od suda. Evropski sud je također ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se da su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava (vidi Evropski sud, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998, 1998-V). Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s pravom na pravično suđenje ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50. i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37).

26. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbacili apelantov prijedlog uz obrazloženje da ni u materijalnim niti u procesnim zakonima ne postoji pravno uporište za nadležnost suda da donese rješenje kojim se utvrđuje da je apelantov otac s različito upisanim imenima u matičnim knjigama jedna te ista osoba, već da je za raspravljanje o takvom prijedlogu, shodno odredbi člana 47. Zakona o matičnim knjigama, nadležan organ uprave. Dakle, redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje za svoju odluku, koje Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 50. stav 2. Zakona o matičnim knjigama propisano da utvrđivanje identiteta lica za koja su lična imena različito upisana u matičnim knjigama i identifikacionim dokumentima vrši kantonalno ministarstvo u skladu s propisima o ličnom imenu, o čemu se donosi rješenje koje se dostavlja matičaru koji vodi matičnu knjigu rođenih za to lice radi upisa te činjenice u matičnu knjigu. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da propisivanje nadležnosti organa uprave za odlučivanje o pojedinim građanskim pravima i obavezama ne predstavlja, per se, povredu prava na pristup sudu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1456/17 od 10. aprila 2019. godine, tačka 39, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da ograničenje apelantovog prava na pristup sudu nije bilo u tolikoj mjeri da narušava samu bit tog prava s obzirom na to da apelant svoj zahtjev može ostvariti u postupku pred nadležnim organom uprave. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelant nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u odnosu na osporene odluke, neosnovani.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

27. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir

28. Ustavni sud zapaža da je predmetni vanparnični postupak započeo 25. februara 2013. godine podnošenjem apelantovog prijedloga i da je okončan rješenjem Kantonalnog suda od 26. aprila 2019. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine trajanja predmetnog postupka iznosi oko šest godina.

Analiza dužine trajanja postupka

29. U konkretnom slučaju redovni sudovi nisu meritorno odlučivali o apelantovom prijedlogu, te stoga Ustavni sud ukazuje da se, dakle, ne radi o složenom sudskom postupku. S obzirom na to da je apelant pokrenuo predmetni postupak s ciljem upisivanja u Matičnu knjigu državljana, a radi pribavljanja lične karte, što se indirektno odnosi na pitanje apelantovog građanskog statusa, Ustavni sud smatra da se radi o postupku koji je od posebnog značaja za apelanta.

30. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud donio prvostepeno rješenje u kratkom roku (nakon deset dana), dok se ostatak ukupne dužine trajanja postupka od šest godina odnosi na postupak pred Kantonalnim sudom. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da dužina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostepeni postupak s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja po pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 760/19 od 14. oktobra 2020. godine, tačka 41, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud ne primjećuje da je apelant svojim postupanjem doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Stoga, posmatrajući postupak u cjelini, Ustavni sud nalazi da dužina postupka pred redovnim sudovima ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. Evropske konvencije, te da je na ukupnu dužinu trajanja predmetnog postupka u odlučujućoj mjeri doprinijelo neažurno postupanje Kantonalnog suda, koji nije ponudio valjane razloge koji bi mogli utjecati na drugačiji zaključak.

31. Sumirajući navedeno, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

32. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

33. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

34. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je predmetni postupak trajao oko šest godina, kojoj dužini postupka je u odlučujućoj mjeri doprinijelo neažurno postupanje drugostepenog suda, koji nije dao valjane razloge koji bi mogli utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.

36. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi dali jasno i precizno obrazloženje za ograničenje apelantovog prava na pristup sudu, koje nije bilo u tolikoj mjeri da narušava samu bit tog prava, s obzirom na to da apelant svoj zahtjev može ostvariti u postupku pred nadležnim organom uprave.

37. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević