Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3654/20 (H.M.)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Penzija
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3654/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3654/20, rješavajući apelaciju H. M., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio H. M.

protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 036044 20 U od 17. rujna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. H. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hadžića, podnio je 15. listopada 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 036044 20 U od 17. rujna 2020. godine.

2. Rješenjem Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba u Sarajevu (prvostupanjski organ) od 20. svibnja 2019. godine odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na invalidsku mirovinu u skladu s odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika („Službeni list R BiH“ br. 2/92 i 13/94; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO vojnih osiguranika).

3. Rješenjem Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi organ) od 18. veljače 2020. godine odbijen je apelantov priziv protiv rješenja prvostupanjskog organa.

4. Osporenom odlukom Kantonalnog suda odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog organa.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz podataka spisa predmetne upravne stvari proizlazi da je apelant 6. svibnja 2019. godine prvostupanjskom organu podnio zahtjev za priznavanje prava na invalidsku mirovinu po propisima Zakona o PIO vojnih osiguranika. Kantonalni sud je ukazao da je apelant bio „upoznat s odredbom članka 156. stavak 3. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o MIO) i sa činjenicom da se 1. siječnja 2009. godine prestao primjenjivati Zakon o PIO vojnih osiguranika“ (član 50. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o MIO („Službene novine F BiH“ broj 4/09)). Također, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom članka 52. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o MIO („Službene novine F BiH“ broj 4/09) propisano da ovaj Zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u „Službenim novinama F BiH“ (to jest 27. siječnja 2009. godine), a primjenjivat će se od 1. siječnja 2009. godine. Kantonalni sud je dalje ukazao da je odredbom članka 148. Zakona o MIO („Službene novine F BiH“ broj 13/18) propisano da je nosilac osiguranja dužan svoje opće akte uskladiti sa odredbama ovog zakona u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, te da je odredbom članka 150. tog zakona propisano da će se do donošenja propisa iz čl. 148. i 149. ovog zakona primjenjivati propisi koji su bili na snazi na dan stupanja na snagu ovog zakona, ako nisu u suprotnosti sa ovim zakonom. Također, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom članka 152. Zakona o MIO (iz 2018. godine) propisano da danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje važiti Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju („Službene novine F BiH“ br. 29/98 do 55/12). Imajući u vidu navedene odredbe zakona, Kantonalni sud je istakao da je pravilno utvrđenje prvostupanjskog organa i tuženog organa da apelant ne ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu po Zakonu o PIO vojnih osiguranika, s obzirom da je zahtjev za ostvarivanje prava podnio nakon prestanka važenja tog zakona. Kantonalni sud je naveo da je, dakle, apelantov zahtjev od 6. svibnja 2019. godine podnesen neblagovremeno. Kako se zakonitost prvostupanjskog rješenja cijeni prema propisima koji važe u trenutku donošenja rješenja, Kantonalni sud je naveo da je drugostupanjski organ pravilno prihvatio rješenje prvostupanjskog organa kojim je odbijen apelantov zahtjev. Konačno, naveo je da su bez osnova ostali navodi tužbe, jer se Zakon o PIO vojnih osiguranika prestao primjenjivati 27. siječnja 2009. godine, pri čemu je istakao da je apelantov prigovor da je u trenutku prestanka službe u Armiji R BiH ispunjavao uvjete propisane Zakonom o PIO vojnih osiguranika bez utjecaja na konkretan predmet.

Apelacioni navodi

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i povredu zabrane diskriminacije iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant ističe da je Kantonalni sud pogrešno tumačio vremensko važenje Zakona o PIO vojnih osiguranika, budući da prava iz tog zakona mogu ostvariti osobe koje su do 1. siječnja 2009. godine ispunile uvjete za invalidsku mirovinu, dok prava ne mogu ostvariti osobe koje su nakon tog dana ostvarili pravo na mirovinu. Zbog toga, je prema apelantovom mišljenju sud proizvoljno primijenio odredbu članka

156. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO. Također, apelant ističe da je diskriminiran iz razloga što drugi ratni vojni invalidi s istim pravnim i činjeničnim stanjem ostvaruju prava koja je tražio i apelant.

Relevantni propisi

7. Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH“, br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02 - OUS, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12)

8. Zakon o izmjenama i dopunama Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH“ broj 4/09), objavljen 26. siječnja 2009. godine, u relevantnom dijelu glasi:

Članak 50.

U članku 156. dodaje se stavak 3. koji glasi:

Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaju se primjenjivati:

1. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika ("Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94), Članak 52.

Ovaj Zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH", a primjenjivat će se od 01. 01. 2009. godine.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Nadalje, apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te imajući u vidu da apelanta osim paušalnih navoda da drugi ratni vojni invalidi ostvaruju prava koja je apelant tražio, nije ponudio bilo kakve argumente niti dokaze koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, također, očigledno(prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3654/20 (H.M.) | Sudska praksa | Aktio