Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1443/19 (M. K.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1443/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1443/19, rješavajući apelaciju Midhata Kapetanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Midhata Kapetanovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 025764 18 Gž od 19. septembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Midhat Kapetanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Dženita Homarac i Amer Homarac“ iz Ilidže, podnio je 1. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 025764 18 Rev od 24. januara 2019. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 P 025764 18 Gž od 19. septembra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 7096/18 od 10. januara 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 3. decembra 2018. godine protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 025764 18 Gž od 19. septembra 2018. godine jer je apelant protiv navedene presude Suda BiH izjavio reviziju, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i advokata Igora Markotića kao zastupnika tužene Bosne i Hercegovine – Agencije za pružanje usluga u zračnoj plovidbi (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je u periodu od 27. augusta do 9. novembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 3. septembra i 4. oktobra 2020. godine, a zastupnik tužene je 23. novembra 2020. godine dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Suda BiH broj S1 Z P 025764 17 P od 20. jula 2018. godine, stavom I izreke presude, utvrđeno je da je apelant zaključenjem više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme s tuženom zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme. Stavom II izreke presude utvrđeno je da je apelantu nezakonito prestao radni odnos, te je poništen prestanak radnog odnosa. Presudom je dalje, stavom III izreke presude, obavezana tužena da apelantu uspostavi radnopravni status na poslovima i radnim zadacima referenta za obračun i fakturiranje ili na drugo odgovarajuće radno mjesto koje apelant može obavljati shodno svojim psihofizičkim sposobnostima, i to od 1. januara 2017. godine sa svim pripadajućim pravima, a stavom IV izreke presude obavezana je tužena da apelantu za period nezakonitog otkaza isplati naknade plaće u ukupnom iznosu bliže označenom u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom je također, stavom V izreke presude, obavezana tužena da na apelantovo ime izvrši uplatu doprinosa po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja na plaću nadležnoj službi za period bliže naveden u izreci presude, a stavom VI izreke presude obavezana je tužena da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.

7. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je apelant bio zaposlen kod tužene na radnom mjestu referenta za obračun i fakturiranje, a na osnovu više zaključenih ugovora o radu na određeno vrijeme u periodu od 1. augusta 2013. godine do 31. decembra 2016. godine. Zatim je ukazao da je na osnovu zaključenih ugovora o radu na određeno vrijeme, i to u preciziranim periodima, apelant kod tužene radio ukupno tri godine, četiri mjeseca i 16 dana. Dalje je naveo da je među strankama sporno da li je apelantu na nezakonit način prestao radni odnos kod tužene, odnosno apelantovo pravo na radni odnos na neodređeno vrijeme kod tužene, a time i obavezivanje tužene da apelantu uspostavi radnopravni status sa 1. januarom 2017. godine, te da apelantu isplati naknade plaća i doprinosa za period od 1. januara 2017. godine do 31. marta 2018. godine. Sud BiH je dalje ukazao da je među strankama sporan kontinuitet neprekidnog rada u trajanju od dvije godine i više, tačnije period od 1. do 7. septembra 2014. godine i period od 1. do 6. januara 2015. godine za koje tužena s apelantom nije imala zaključen formalni ugovor o radu, a za koji apelant tvrdi da je radio, odnosno obavljao poslove svog radnog mjesta kod tužene.

8. Sud BiH je ukazao na sadržaj odredaba čl. 6. i 16. stav 4. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o radu u institucijama), te člana 17. stav 1. tačka g) istog zakona. Dalje je ukazao da je odredbom člana 86.f stav 1. Zakona o radu u institucijama propisano da u slučajevima diskriminacije, u smislu odredaba čl. 6, 86.c, 86.d i 86.e, lice koje traži zaposlenje, kao i zaposlenik, može pokrenuti pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete u skladu sa zakonom, a stavom 3. istog člana da, ako sud utvrdi da je tužba osnovana, naredit će poslodavcu da tužiocu uspostavi i osigura ostvarivanje prava koja su mu uskraćena ili da plati odgovarajuću naknadu. Zatim je naveo da je Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tužene predviđeno radno mjesto referenta za obračun i fakturiranje, za čije popunjavanje je tužena 21. jula 2016. godine raspisala javni oglas. Dalje je ukazao da je apelant u cijelom periodu dok je radio kod tužene obavljao upravo poslove upražnjenog radnog mjesta, te da bez obzira na činjenicu da je apelant u dva navrata formalno odjavljivan i ponovo prijavljivan kod porezne uprave, i to naknadno nakon proteka roka prijavljenog prekida radnog odnosa, evidentna je činjenica da je apelant faktički radio i u periodu prikazanih prekida, na što očito ukazuju materijalni dokazi (službena e-mail korespondencija apelanta s ostalim uposlenicima tužene iz koje jasno proizlazi da je apelant na zahtjev tužene radio i u dane formalnog prekida). Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju apelant diskriminiran zbog nejednakog postupanja tužene prema apelantu u odnosu na ostale kojima je radni odnos na određeno vrijeme transformiran u radni odnos na neodređeno vrijeme nakon raspisivanja oglasa. Pri tom je naveo da je apelant u kontinuitetu radio kod tužene na određeno vrijeme u trajanju od tri godine, četiri mjeseca i 16 dana, što ukazuje da je apelant bio dobar, stručan i primjeran radnik, te da tužena nije imala jednak odnos prema njemu u odnosu na ostale uposlene. Također je naveo da je tužena pravljenjem fiktivnih prekida radnog odnosa, unatoč potrebi za predmetnim radnim mjestom i radom apelanta na tom mjestu u trajanju od skoro tri i po godine, zloupotrijebila institut rada na određeno vrijeme, odnosno odredbu člana 16. stav 3. Zakona o radu u institucijama kako bi izbjegla da apelant u skladu s odredbom stava 4. istog člana stekne pravo na rad na neodređeno vrijeme. Sud BiH je naveo da je takvim postupanjem tužene prema apelantu, u odnosu na ostale uposlenike koji su transformirani iz uposlenika na određeno vrijeme u uposlenike na neodređeno vrijeme nakon oglasa, došlo do povrede odredbe iz čl. 6, 16. i 86.a Zakona o radu u institucijama, a na koji način je apelantu, u odnosu na ostale, uskraćeno, odnosno ograničeno pravo na rad na neodređeno vrijeme i na ostvarivanje ostalih prava iz radnog odnosa, pa je slijedom prednjih utvrđenja, prema ocjeni ovog suda, apelantov tužbeni zahtjev osnovan. Sud BiH je prihvatio nalaz vještaka ekonomske struke kao objektivan i stručan, te u skladu s konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom obavezao tuženu da apelantu naknadi štetu zbog izgubljenih plaća za period bliže naveden u izreci presude i uplatu doprinosa na ime penzijskog i invalidskog osiguranja za isti period.

9. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 025764 18 Gž od 19. septembra 2018. godine žalba tužene je uvažena i pobijana prvostepena presuda je preinačena tako što je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, te je apelant obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.

10. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je bez osnova zaključak prvostepenog suda da je apelant diskriminiran u odnosu na ostale radnike kojima je radni odnos na određeno vrijeme transformiran u radni odnos na neodređeno vrijeme, nakon raspisivanja oglasa, na šta osnovano ukazuje žalba tužene. Zatim je Sud BiH ukazao na sadržaj odredbe člana 9. tačka c) Zakona o radu u institucijama, te istakao da su prilikom donošenja odluka o konkretnim pravima iz radnog odnosa poslodavci dužni da striktno primjenjuju zakonske odredbe kojim su regulirani izuzeci od generalnih pravila o određenom institutu. Dalje je naveo da je u smislu navedene odredbe tužena mogla, bez raspisivanja oglasa, primiti zaposlenika na određeno vrijeme do tri mjeseca u određenim nabrojanim slučajevima. Međutim, prema shvatanju tog suda, tužena je to mogla učiniti samo jedanput u odnosu na određenog zaposlenika, i to na vrijeme do tri mjeseca ako su ispunjene i ostale nužne zakonske pretpostavke, te da opravdan razlog za ovaj izuzetak može biti, na primjer, hitna intervencija poslodavca u slučaju kada bi se provođenje redovnog postupka zasnivanja radnog odnosa na određeno vrijeme negativno odrazilo na proces rada. Zatim je naveo da broj zaključenih ugovora na određeno vrijeme od po tri mjeseca u konkretnom slučaju upućuje na zaključak da nije bilo uvjeta za primjenu izuzetka iz navedene odredbe. Također je naveo da ne postoji pravni osnov koji bi opravdao postupak poslodavca da s apelantom zaključi 29 uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme od po tri mjeseca ili više, bez oglašavanja te omogućavanja i drugim zainteresiranim licima da podnesu prijave na to radno mjesto. Stoga je naveo da je očito da je prilikom zaključenja ovih ugovora o radu bez javnog oglašavanja tužena neopravdano favorizirala apelanta, čime je povrijedila važeće principe zakonitosti, javnosti, stručnosti i profesionalne osposobljenosti. Sud BiH je istakao da je zbog propusta oglašavanja tužena onemogućila druge da podnesu prijave kako bi zaista mogla izabrati najstručnijeg i profesionalno najsposobnijeg zaposlenika. Dalje je naveo da u ovakvim okolnostima ne postoje zakonske pretpostavke da se radni odnos na određeno vrijeme preobrazi u radni odnos na neodređeno vrijeme. Zatim je istakao da nisu ispunjeni ni uvjeti iz člana 16. stav 3. Zakona o radu u institucijama za zaključenje ugovora o radu na određeno vrijeme, te da je logično da je za ovaj način prijema u radni odnos nužno prethodno raspisivanje javnog oglasa i provođenja postupka za izbor kandidata na način propisan članom 8. Zakona o radu u institucijama, što je u konkretnom slučaju izostalo. Dalje je ukazao da ni u jednom od priloženih ugovora tužene nije naveden razlog zasnivanja radnog odnosa na određeno vrijeme, a niti da je provedena propisana zakonska procedura za izbor kandidata. U vezi s tim je naveo da kad je radni odnos na određeno vrijeme uspostavljen bez javnog oglašavanja i provedene zakonske procedure o izboru kandidata, ne postoje nužne pretpostavke za primjenu pravne fikcije iz člana 16. stav 4. Zakona o radu u institucijama.

11. Sud BiH je naveo da je propust tužene što potrebu za radnikom u radnom odnosu na određeno vrijeme nije javno oglasila, ali da se tim propustom koristio i apelant. Naime, on je stupio na rad kod tužene iako je znao da radni odnos na određeno vrijeme nije zasnovao na način propisan zakonom, čime je izbjegao konkurenciju drugih radnika koji bi se prijavili na oglas da je objavljen. Stoga, Sud BiH je naveo da ni apelant nije „nevin“ jer je imao koristi od propusta poslodavca i ne zaslužuje zaštitu. Sud BiH je ponovio da je preobražaj radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme moguć samo ako je radni odnos na određeno vrijeme zasnovan u postupku javnog oglašavanja. Zatim je istakao da to nije slučaj u konkretnom predmetu jer je apelant primljen kao da se radilo o hitnoj potrebi posla, te da je u ovom slučaju najduže trajanje radnog odnosa do tri mjeseca. Stoga, do preobražaja radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme nije moglo doći, te da primjena ove fikcije pretpostavlja da je radni odnos na određeno vrijeme uspostavljen legalno. Imajući u vidu izneseno, Sud BiH je naveo da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev opredijeljen na glavnoj raspravi, pa je nezakonita i nepravilna i pobijana prvostepena presuda.

12. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 P 025764 18 Rev od 24. januara 2019. godine odbačena je apelantova revizija kao nedopuštena.

13. U obrazloženju rješenja je naveo da revizija nije dopuštena. U vezi s tim je ukazao na odredbe člana 204. stav 2. i stav 3. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP). Zatim je naveo da u konkretnom slučaju vrijednost spora iznosi 1.000,00 KM. Također je naveo da apelant u ovoj pravnoj stvari nije, u smislu odredbe člana 204. stav 3. ZPP-a, naznačio pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno zbog kojeg bi revizija bila dopuštena u smislu odredbe člana 204. stav 3. tačke 1, 2. i 3. ZPP-a.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema apelantovom mišljenju, drugostepeni sud je donio odluku na apelantovu štetu uz mnoštvo zaključaka koji se čine nerazumnim, koja je zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. Apelant navodi da je drugostepeni sud pogrešno primijenio član 16. Zakona o radu u institucijama na njegovu štetu. Zatim navodi da je radio na istom radnom mjestu duže od tri i po godine, da je poslove radnog mjesta obavljao profesionalno i stručno, bez bilo kakvih primjedbi, zatim zakonito jer je bio u radnom odnosu na osnovu zaključenog ugovora o radu. Apelant smatra spornim zaključak drugostepenog suda da kada je radni odnos na određeno vrijeme uspostavljen bez javnog oglašavanja i povrede zakonske procedure o izboru kandidata ne postoje nužne pretpostavke za primjenu pravne fikcije iz člana 16. stav 4. Zakona o radu u institucijama, odnosno da je preobražaj radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme moguć samo ako je radni odnos na određeno vrijeme zasnovan u postupku javnog oglašavanja, u smislu odredbe člana 8. Zakona o radu u institucijama. Apelant navodi da dodatno ističe da je drugostepeni sud povrijedio i pravila parničnog postupka jer je žalbu razmatrao izvan žalbenih razloga, što je suprotno odredbi člana 188. ZPP-a, odnosno da se žalbom nije ukazalo na apelantovu odgovornost, niti je postavljen zahtjev da se utvrdi njegova odgovornost za nastali spor, pa je drugostepeni sud očigledno prekoračio granice svog ovlaštenja kada se bavio tim pitanjima.

b)Odgovor na apelaciju

15. Sud BiH navodi da u konkretnom slučaju nisu povrijeđene odredbe člana II3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju iz razloga navedenih u presudi ovog suda koja se pobija apelacijom. Navodi da je za sve apelantove navode dao potpune i jasne razloge, te da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju osporene presude. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Zastupnik tužene je naveo da je odluka drugostepenog vijeća Suda BiH u cijelosti pravilna i na zakonu zasnovana, odnosno da je jasna stvar da nisu ispunjene nužne pretpostavke za primjenu fikcije iz člana 16. stav 4. Zakona o radu u institucijama ako ugovori o radu nisu zaključeni na osnovu javnog oglašavanja i provođenja zakonske procedure o izboru kandidata. Predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08 – ZO, 60/10, 32/13 i 93/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

II - PRIJEM U RADNI ODNOS

Član 8. st. (1) i (2) 1. Odluku o potrebi prijema zaposlenika u radni odnos donosi poslodavac, u okviru potreba i slobodnih radnih mjesta utvrđenih aktom poslodavca, odnosno Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji.

2. Na osnovu odluke iz stava 1. ovoga člana, raspisuje se javni oglas koji se objavljuje najmanje u jednom visokotiražnom dnevnom listu koji se distribuira na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.

c) Ugovor o radu na neodređeno i određeno vrijeme Član 9. stav (1) tačka c)

1. Javni oglas ne raspisuje se za:

c) prijem u radni odnos zaposlenika na određeno vrijeme do tri mjeseca, kada zbog hitnosti obavljanja posla, iznenadnog povećanja obima posla i iznenadnog odsustva zaposlenika nije moguće pravovremeno provesti javni oglas.

Član 16. st. (3) i (4)

3. Za obavljanje vanrednih, privremenih ili povremenih poslova ili poslova čiji se obim privremeno i nepredviđeno povećao, a koji nisu trajnijeg karaktera, kao i radi zamjene duže vrijeme odsutnog zaposlenika, može se zaključiti ugovor o radu na određeno vrijeme dok traju potrebe za obavljanjem tih poslova, odnosno do povratka odsutnog zaposlenika, a najduže dvije godine.

4. Ako zaposlenik izričito ili prešutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme s istim poslodavcem, odnosno izričito ili prešutno zaključi s istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.

18. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

e) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 188.

Drugostepeno vijeće ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka iz člana 176. stav (2) tač. 2), 7), 8), 11) i 12) ovog zakona.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. Ispitujući dopustivost predmetne apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 7096/18 od 10. januara 2019. godine odbačena kao preuranjena apelacija koju je apelant podnio protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 025764 18 Gž od 19. septembra 2018. godine s obzirom na to da je pred Sudom BiH bio u toku postupak povodom apelantove revizije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Suda BiH broj S1 3 P 025764 18 Rev od 24. januara 2019. godine odbačena kao nedopuštena (koje rješenje je zastupnik apelanata primio 31. januara 2019. godine). Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 025764 18 Gž od 19. septembra 2018. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 7096/18 od 10. januara 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je apelantov zastupnik 3. oktobra 2018. godine primio osporenu presudu Suda BiH, a da je apelacija broj AP 7096/18 podnesena 3. decembra 2018. godine, proizlazi da je podnesena blagovremeno, odnosno u roku od 60 dana od prijema navedene presude Suda BiH, a što je u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

26. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku koji je vođen radi utvrđenja i isplate potraživanja iz radnog odnosa, dakle o predmetu građanskopravne prirode. Prema tome, proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

27. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu osporenom odlukom Suda BiH donesenoj u predmetnom parničnom postupku. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da je Sud BiH donio osporenu odluku na njegovu štetu, koja je zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

28. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

30. Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog sudskog spora apelantov zahtjev za pretvaranje njegovog radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme, te, posljedično tome, zahtjev da mu se priznaju prava iz radnog odnosa. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH konačnom odlukom, a koja je osporena predmetnom apelacijom, odbio apelantov tužbeni zahtjev ističući, između ostalog, da je tužena s apelantom zaključila sve ugovore o radu bez javnog oglašavanja i provedene zakonske procedure o izboru kandidata u skladu sa Zakonom o radu u institucijama, te da kod apelanta nisu ispunjene nužne pretpostavke za primjenu pravne fikcije iz člana 16. stav 4. Zakona o radu u institucijama. Također je navedeno da nisu ispunjeni ni uvjeti iz člana 16. stav 3. Zakona o radu u institucijama za zaključenje ugovora o radu na određeno vrijeme, te da je logično da je za ovaj način prijema u radni odnos nužno prethodno raspisivanje javnog oglasa i provođenja postupka za izbor kandidata na način propisan članom 8. Zakona o radu u institucijama, što je u konkretnom slučaju izostalo.

31. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao isto pravno pitanje u predmetu broj AP 1857/14 (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1857/14 od 1. februara 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj Ustavni sud nije utvrdio kršenje prava na koja se apelant u tom predmetu pozvao, odnosno Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Naime, u navedenoj odluci, u skoro identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, Ustavni sud je naveo „da su redovni sudovi, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdili da je nesporno da je tužena prvobitno primila apelanticu u radni odnos na određeno vrijeme bez objavljivanja javnog oglasa zbog hitnosti obavljanja poslova. Ustavni sud, dalje, zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je tužena, istekom trajanja prvobitno zaključenog ugovora (na tri mjeseca) sa apelanticom, bila obavezna provesti proceduru propisanu odredbama člana 8. stav 2. Zakona o radu u institucijama BiH (raspisivanje javnog konkursa). Pošto je tužena sa apelanticom zaključila 10 uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme protivno navedenim zakonskim odredbama, redovni sudovi su zaključili da njen radni odnos na određeno vrijeme nije uspostavljen na zakonu, zbog čega nisu bili ispunjeni uvjeti iz člana 16. stav 4. Zakona o radu u institucijama BiH. Imajući u vidu navedeno, a suprotno apelanticinim navodima, redovni sudovi su, prema mišljenju Ustavnog suda, u osporenim odlukama naveli jasne i argumentirane razloge zasnovane na citiranim odredbama Zakona o radu u institucijama BiH. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u obrazloženjima osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava na njenu štetu, odnosno da obrazloženja osporenih odluka u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6. Evropske konvencije.“

32. Slijedom navedenog, Ustavni sud ne vidi razlog zbog kojeg bi u ovoj odluci zauzeo drugačiji stav. Dakle, imajući u vidu stavove izražene u navedenoj odluci, kao i činjenice konkretnog predmeta, te sadržaj relevantnih odredbi koje je Sud BiH imao u vidu prilikom odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu, Ustavni sud u obrazloženju osporene odluke ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava.

33. Ustavni sud, također, zapaža da apelant smatra da je drugostepeni sud povrijedio i pravila parničnog postupka jer je žalbu razmatrao izvan žalbenih razloga, suprotno odredbi člana 188. ZPP-a, navodeći da se žalbom nije ukazivalo na apelantovu odgovornost, niti je postavljen zahtjev da se utvrdi njegova odgovornost za nastali spor. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke naveo da je propust tužene što potrebu za radnikom u radnom odnosu na određeno vrijeme nije javno oglasila, ali da se ovim propustom koristio i apelant koji je stupio na rad kod tužene, iako je znao da radni odnos na određeno vrijeme nije zasnovao na način propisan zakonom, čime je izbjegao konkurenciju drugih radnika koji bi se prijavili na oglas da je objavljen, te da je apelant imao koristi od propusta poslodavca i ne zaslužuje zaštitu. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH navedeno samo konstatirao i da prilikom odlučivanja nije izašao izvan okvira svog ovlaštenja koje mu daju odredbe ZPP-a, odnosno Ustavni sud ne uočava ništa što bi opravdalo iznesene apelacione prigovore.

34. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

35. Apelant smatra da mu je odlukom drugostepenog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, pa s obzirom na to da je u odnosu na te navode u vezi s pravom na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio tako što nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu neosnovani.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Sud BiH prilikom donošenja osporene odluke, kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev, dao jasno i argumentirano obrazloženje iz kojeg ne proizlazi da je bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1443/19 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio