Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-212/19 (SIXT RENT A CAR Sweden)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Šta se smatra imovinom
  • Miješanje u imovinu
  • Krivični postupak
  • Javni interes
  • Proporcionalnost
  • Propisano zakonom
  • Oduzimanje imovine
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-212/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 212/19, rješavajući apelaciju Sixt rent a car Sweden, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Sixt rent a car Sweden.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 019120 18 Kž 6 od 7. novembra 2018. godine.

Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te stavovima iz obrazloženja ove odluke.

Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sixt rent a car Sweden (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo „Suljić“ d.o.o. iz Tuzle, podnio je 15. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 K 019120 18 Kž 6 od 7. novembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 7. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

4. Apelant je 24. juna 2016. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Suda BiH br. S1 3 K 019120 16 Kž 4 od 24. marta 2016. godine i S1 3 K 019120 15 K od 19. oktobra 2015. godine. Prvostepenom presudom Suda BiH od 19. oktobra 2015. godine, na osnovu zaključenog sporazuma o priznanju krivnje, O. A. S. (u daljnjem tekstu: osuđenik), između ostalog, proglašen je krivim da je počinio krivično djelo neovlaštenog prometa oružjem, vojnom opremom, te proizvodima dvojne upotrebe iz člana 193. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Za počinjenje navedenog krivičnog djela osuđeniku je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine. Osim navedenog, na osnovu odredaba člana 193. stav 6. KZBiH, od osuđenika je oduzeto putničko motorno vozilo marke „Audi“ A6, koje je apelantovo vlasništvo, kao sredstvo koje je korišteno za transport oružja i vojne opreme, koji su oduzeti prema potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj 16-04/1-04-1-10/15 od 13. marta 2015. godine. U obrazloženju presude, u odnosu na odluku o oduzimanju vozila, Sud BiH je, između ostalog, naveo da je, shodno imperativnoj odredbi člana 193. stav 6. KZBiH, od osuđenika oduzeo putničko motorno vozilo s podacima kao u izreci presude, koje je apelantovo vlasništvo, tri lista koja čine ugovor, podatke o vozilu i „zeleni karton“, kao sredstvo koje je korišteno za transport oružja i vojne opreme, koji su oduzeti prema potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta od 13. marta 2015. godine.

5. Presudom vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) od 24. marta 2016. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda. U vezi s apelantovim žalbenim navodima, apelaciono vijeće je ukazalo da se u konkretnom slučaju ne radi o oduzimanju predmeta na osnovu člana 74. st. 1. i 2. KZBiH, već da se radi o obaveznom oduzimanju predmeta na osnovu zakonske odredbe iz člana 193. stav 6. KZBiH i člana 74. stav 3. KZBiH kojom je propisano da se zakonom može propisati obavezno oduzimanje predmeta, što je u konkretnom predmetu slučaj. U vezi s navedenim, apelaciono vijeće je istaklo da za raspravljanje o ovom pitanju nije odlučujuća činjenica ko je vlasnik vozila – transportnog sredstva kojim je prevožena eksplozivna naprava, jer to nije ni relevantno kada se ima u vidu odredba imperativnog karaktera koja je propisana uz krivično djelo neovlaštenog prometa oružjem i vojnom opremom, te proizvodima dvojne upotrebe. Apelaciono vijeće je dalje zaključilo da su neosnovani i žalbeni navodi da je prvostepeni sud povrijedio odredbe Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) koje se odnose na pregovaranje o krivnji (član

231. ZKPBiH), kao i one koje se odnose na sadržaj osuđujuće presude (član 290. u vezi sa članom

285. ZKPBiH). Naime, u postupak pregovaranja o krivnji uključeni su optuženi, branitelj i tužitelj, pa vlasnik oduzetog vozila ne može biti osoba koja je uključena u taj postupak s obzirom na to da su norme o krivičnom postupku jasne u pogledu toga ko može biti stranka u postupku. Apelant je kao vlasnik stvari imao i koristio mogućnost da traži povrat stvari tokom postupka, o čemu je već odlučivano tokom istrage. Osim toga, ukazano je da će apelant u predviđenom postupku moći potraživati svoja prava s obzirom na to da se odlukom o oduzimanju predmeta ne dira u prava trećih osoba na naknadu štete od učinitelja. Slijedom navedenog, apelaciono vijeće je bilo stava da prvostepeni sud nije propustio odlučiti o imovinskopravnom zahtjevu s obzirom na to da u konkretnom slučaju to nije bio ni u obavezi jer jedina relevantna odluka za apelanta jeste da se oduzima predmetno motorno vozilo, a sva ostala prava u vezi s naknadom štete može potraživati u za to predviđenom parničnom postupku, bez uvjetovanosti da je sud u krivičnom postupku prethodno donio odluku o imovinskopravnom zahtjevu.

6. Ustavni sud je, odlučujući o apelaciji koju je apelant podnio protiv navedenih presuda Suda BiH, donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2742/16 od 11. septembra 2018. godine kojom je utvrđena povreda apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuta presuda Suda BiH od 24. marta 2016. godine i predmet vraćen Sudu BiH koji je bio dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je u relevantnom dijelu naveo: „Imajući u vidu da u konkretnom predmetu prilikom donošenja odluka nije uzet u obzir stepen krivnje ili brige koja se mogla pripisati apelantu, niti je uzet u obzir odnos između apelantovog postupanja i kršenja zakona do kojeg je, van svake sumnje, došlo, niti je u postupku koji je vođen pred redovnim sudovima apelantu data razumna mogućnost iznošenja svog slučaja, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nije postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa i apelantovog prava na mirno uživanje vlasništva.“

Osporena presuda

7. Presudom Suda BiH broj S1 3 K 019120 18 Kž 6 od 7. novembra 2018. godine djelomično je uvažena apelantova žalba, pa je Presuda Suda BiH broj S1 3 K 019120 15 K od 19. oktobra 2015. godine preinačena na način da je apelant, u skladu sa članom 198. stav 2. ZKPBiH, upućen na parnični postupak s ciljem ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

8. U obrazloženju presude je opisana hronologija postupka u ovom predmetu koji se vodio pred Sudom BiH. Dalje, navedeno je da je Ustavni sud u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2742/16 od 11. septembra 2018. godine usvojio apelaciju koju je podnio apelant protiv presuda tog suda, utvrdio povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te je ukinuta Presuda Suda BiH broj S1 3 K 019120 16 Kž 4 od 24. marta 2016. godine i naloženo je Sudu BiH da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s navedenim članovima. Povodom navedene odluke Ustavnog suda, apelaciono vijeće je utvrdilo da je predmet nakon ukidanja drugostepene pravosnažne odluke vraćen u onu fazu u kojoj se nalazio prije donošenja te presude, odnosno u fazu odlučivanja po izjavljenoj žalbi na prvostepenu presudu, pa je to vijeće u skladu s uputama i nalozima Ustavnog suda ponovno preispitalo prvostepenu presudu i žalbene navode na tu presudu.

9. U pogledu apelantovih navoda iz žalbe da je sud prilikom donošenja presude postupio protivno odredbi člana 231. stav 4. tačka a) ZKPBiH, te da je istovremeno povrijedio i odredbu člana 290. stav 4. ZKPBiH jer presuda ne sadrži imovinskopravni zahtjev, iako se pravna osoba više puta obraćala sudu zahtjevom za povrat vozila, apelaciono vijeće je našlo da je u konkretnom slučaju došlo do relativno bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 2. ZKPBiH, pa je, s obzirom na to da je odluka Ustavnog suda obavezujuća, Sud BiH, tj. apelaciono vijeće dužno otkloniti utvrđenu povredu.

10. Ukazano je da odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu unutar krivičnog postupka predstavlja adhezioni postupak kao izraz načela procesne ekonomije, iako je u osnovi vezan za građanskopravno potraživanje naknade štete, pa je apelaciono vijeće bilo stava da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju trebao odlučiti o imovinskopravnom zahtjevu pravne osobe jer joj je šteta prouzrokovana upravo počinjenjem krivičnog djela za koje je osuđeni proglašen krivim. Ukazano je i da propust prvostepenog suda da odluči o imovinskopravnom zahtjevu ne znači da je apelantov zahtjev odbijen, s obzirom na to da taj zahtjev apelant može ostvariti u parničnom postupku, neovisno o krivičnom postupku, niti to znači da je zbog toga prvostepena presuda u cijelosti nepravilna i nezakonita. Ukazano je da je, s obzirom na to da je osuđenik sa Tužiteljstvom zaključio sporazum o priznanju krivnje, postupak okončan po skraćenom postupku, a meritorno odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu bi, smatralo je apelaciono vijeće, zasigurno ugrozilo ostvarivanje ciljeva krivičnog postupka jer bi se time postupak znatno odugovlačio. Slijedom navedenog, apelaciono vijeće je našlo da šteta čija se naknada traži u adhezionom postupku potječe neposredno iz krivičnog djela, odnosno da postoji uzročno-posljedični odnos, te da se zasniva na pravnom interesu zaštićenom zakonom, iz kojeg razloga je to vijeće i preinačilo prvostepenu presudu. Dalje, apelaciono vijeće je bilo stava da upućivanje apelanta da svoj zahtjev ostvari u parnici ne predstavlja povredu prava na pravično suđenje jer i dalje postoji nadležnost suda, ali u parničnom postupku. Ukazano je da je upućivanje na parnični postupak zakonom predviđena mogućnost i ne povlači za sobom „daljnju neizvjesnost povodom pitanja imovine“, kako je navedeno u odluci Ustavnog suda, jer u suprotnom takva mogućnost ne bi ni bila propisana.

11. U nastavku presude, apelaciono vijeće je navelo da je u konkretnom postupku, u skladu s odlukom Ustavnog suda, bilo potrebno utvrditi je li osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovu imovinu, je li to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i je li to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa.

12. U vezi s navedenim, ukazano je da je osuđenik osuđen za krivično djelo neovlaštenog prometa oružjem, vojnom opremom, te proizvodima dvojne upotrebe iz člana 193. stav 1. KZBiH. U stavu 6. navedenog člana je propisano: „Oružje, vojna oprema, proizvodi dvojne namjene, kao i sredstva za njihov transport ili rasturanje, bit će oduzeti“, a u prilog tome je i odredba člana 74. stav

3. KZBiH koja glasi: „Zakonom se može propisati obavezno oduzimanje predmeta“. Ukazano je i na odredbu člana 74. stav 2. KZBiH koja propisuje: „Predmeti iz stava (1) ovog člana mogu se oduzeti i kad nisu vlasništvo učinitelja ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i interesi morala, ali time se ne dira u prava trećih osoba na naknadu štete od učinitelja“, pa je, stav je apelacionog vijeća, shodno citiranim zakonskim odredbama, prvostepeni sud nedvojbeno postupio u skladu sa zakonom. Ukazano je da je zakonodavac prepoznao ozbiljnost predmetnog krivičnog djela i opasnost koju predstavlja za državu i sve njene građane, te je u tom smislu propisao obavezno oduzimanje sredstva za transport ili rasturanje. Dakle, intencija zakonodavca je da se počinitelj krivičnog djela sankcionira i na taj način.

13. Dalje, apelaciono vijeće je ukazalo da je u žalbi navedeno da vozilo nije trebalo biti oduzeto iz razloga što nije bilo namijenjeno za prijevoz oružja, niti je vlasnik na bilo koji način bio umiješan u krivični postupak, kao i da je Ustavni sud u svojoj odluci, i pored obaveznog oduzimanja prijevoznog sredstva, naložio da se posebno ispita da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa i apelantovog prava na mirno uživanje vlasništva. U tom pogledu, apelaciono vijeće je istaklo da mjere sigurnosti kao krivičnopravne sankcije predstavljaju značajno ograničenje ili lišenje određenih prava, sloboda ili dobara počinitelja, te se opravdanost njihove primjene mora ocjenjivati i sa aspekta jačine opasnosti počinjenja novog krivičnog djela, odnosno jačine ugroženosti vrijednosti zaštićenih krivičnim zakonodavstvom. Izricanje mjera sigurnosti ne bi bilo opravdano u slučaju postojanja nerazmjera između značaja i obima ograničenja ili lišenja prava, sloboda ili dobara počinitelja krivičnog djela do kojeg dolazi izvršenjem izrečene mjere sigurnosti i intenziteta opasnosti od počinjenja novog krivičnog djela. Apelaciono vijeće je naglasilo da se predmetima koji su upotrijebljeni za počinjenje krivičnog djela smatraju, prije svega, oni predmeti kojima je poduzeta radnja izvršenja krivičnog djela, ali to mogu biti i predmeti kojima nije neposredno poduzeta radnja izvršenja, ali su upotrijebljeni pri poduzimanju radnje izvršenja i u neposrednoj su vezi s njom. Navedeno je i da je tokom postupka dokazano da je osuđenik kao prijevozno sredstvo upotrijebio vozilo u apelantovom vlasništvu, kao i da je zakonom propisano da predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za počinjenje krivičnog djela mogu se oduzeti i kada nisu vlasništvo počinitelja, ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i interesi morala, a takvo oduzimanje predmeta mora biti apsolutno neophodno. Sve navedeno sud cijeni u svakom konkretnom slučaju imajući pri tome u vidu prirodu i namjenu tih predmeta i stepen opasnosti koju oni predstavljaju za opću sigurnost, odnosno u kojoj mjeri ti predmeti vrijeđaju moral. Cijeneći navedene kriterije, kao i činjenice i okolnosti konkretnog slučaja, apelaciono vijeće je našlo da je prvostepeno vijeće imalo uporište u zakonu, odnosno pravni osnov za oduzimanje predmeta, što upućuje na zaključak da je „miješanje“ u pravo treće osobe na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom.

14. Nadalje, apelaciono vijeće je, razmatrajući predmet u svjetlu naloga iz odluke Ustavnog suda da se utvrdi je li „zapljena njegovog vozila posljedica proizvoljnosti u primjeni relevantnih zakonskih odredaba“, ukazalo da se u konkretnom slučaju radi o izuzetno ozbiljnom krivičnom djelu, ne samo za Bosnu i Hercegovinu i njene građane nego i za međunarodnu zajednicu u cjelini jer se iz ovog krivičnog djela mogu i razvijaju novi oblici kriminaliteta, zbog čega apelaciono vijeće smatra da je prvostepeni sud postupao u javnom interesu kada je izrekao mjeru sigurnosti oduzimanja predmeta.

15. Ukazano je da je Ustavni sud stavio poseban akcent na pitanje postojanja pravične ravnoteže, o čemu prvostepeni sud nije dao adekvatno obrazloženje u osporenoj presudi. U vezi s tim, apelaciono vijeće je i u tom pogledu analiziralo osporenu presudu i našlo da je oduzimanje predmetnog motornog vozila u skladu sa načelom proporcionalnosti. Istaknuto je da, iako u postupku nije dokazano da apelant na bilo koji način snosi dio krivnje za izvršenje predmetnog krivičnog djela, niti da je apelantovo poslovanje doprinijelo izvršenju krivičnog djela, te da predmetno vozilo nije specijalno adaptirano za potrebe transporta oružja ili vojne opreme, te proizvoda dvojne upotrebe, apelaciono vijeće je bilo stava da je njegovo oduzimanje bilo u općem interesu. Istaknuto je da je osuđenik pravomoćno osuđen na kaznu zatvora, ali da argument iz odluke Ustavnog suda da, s obzirom na to da je osuđeni na izdržavanju kazne zatvora, ne prijeti opasnost da će predmetno vozilo biti korišteno za počinjenje novih krivičnih djela nije više u potpunosti primjenjiv jer je osuđenik izdržao kaznu zatvora i nalazi se na slobodi. Navedeno je da je apelaciono vijeće cijenilo i navode iz odluke Ustavnog suda da na treću osobu kojoj pripada imovina ne treba stavljati preveliki teret, što je apelaciono vijeće uvažilo, jer je i apelant na određeni način prevaren i oštećen kriminalnim postupanjem osuđenika. Međutim, ukazano je da se apelant bavi djelatnošću koja je izložena većem riziku u redovnom poslovanju, a sudeći po broju sličnih predmeta u praksi, razvijaju se novi oblici kriminaliteta, zbog čega sud, s ciljem suzbijanja kriminaliteta, mora uočiti i upozoriti na negativne trendove, umjesto da ih podržava. Navedeno je da je svrha mjera sigurnosti otklanjanje stanja ili uvjeta koji mogu utjecati da počinitelj ubuduće počini krivična djela. S obzirom na to da je svrha mjera sigurnosti prije svega specijalna, ali ne treba zanemariti ni generalnu prevenciju krivičnih djela, apelaciono vijeće je smatralo da bi vraćanjem vozila apelantu, koje je u njegovom vlasništvu, preventivna svrha bila dovedena u pitanje.

16. Apelaciono vijeće je stava da mjera sigurnosti oduzimanja predmeta, u konkretnom slučaju vozila u vlasništvu treće osobe, predstavlja krivičnopravnu sankciju prema osuđeniku i vraćanjem predmetnog vozila osuđenik bi bio oslobođen obaveze da naknadi štetu trećoj osobi u parničnom postupku, te bi u tom smislu specijalna prevencija bila upitna i poslala bi se negativna poruka u javnost. Kada je u pitanju generalna prevencija, apelaciono vijeće je ukazalo na ozbiljnost predmetnog krivičnog djela na globalnom nivou, te da negativni trendovi iznajmljivanja vozila od rent a car kuća radi vršenja najozbiljnijih krivičnih djela (kao što je npr. terorizam) neće ostati nekažnjeni i da im se treba pokloniti posebna pažnja. Apelaciono vijeće je mišljenja da, s obzirom na navedeno, opći interes preteže nad interesom bona fide vlasnika vozila na mirno uživanje vlasništva, kao i da shodno tome nema povrede prava na imovinu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

18. Naveo je da se povreda prava iz člana II/3.e) ogleda u tome što je zaključenjem sporazuma o priznanju krivnje između Tužiteljstva i optuženika prekršeno osnovno načelo pravičnog postupka i zanemarena apelantova ustavna prava jer mu nije omogućeno da se očituje u predmetnoj pravnoj stvari, niti je omogućeno postavljanje imovinskopravnog zahtjeva. Prilikom sklapanja sporazuma o priznanju krivnje Sud BiH nije raspravljao o imovinskopravnom zahtjevu, pa je tako po prijedlogu Tužiteljstva oduzeo vozilo, koje nije vlasništvo osuđenika, nego apelantovo vlasništvo, pri čemu je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu.

19. Dalje, apelant smatra da je osporenom presudom Suda BiH kojom je apelant upućen na parnični postupak s ciljem ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva, donesenom nakon odluke Ustavnog suda, Sud BiH zaobišao suštinu Odluke Ustavnog suda broj AP 2742/16.

20. Ukazano je da je apelantovo pravo vlasništva nad predmetnim vozilom nesporno, a nesporna je i činjenica da vozilo u apelantovom vlasništvu neće biti ponovo upotrijebljeno za činjenje krivičnog djela. Predmetno vozilo nije vlasništvo osuđenika, niti postoji opasnost da će predmetno vozilo ponovno biti upotrijebljeno za počinjenje krivičnog djela. Nadalje, vozilo nije bilo namjensko vozilo, niti se prilikom vještačenja utvrdilo da je imalo posebne pregrade za skrivanje oružja ili vojne opreme, niti je apelant bio umiješan u krivično djelo koje je počinio osuđenik, nego je savjestan poduzetnik.

21. Dalje, apelant je ukazao da se vozilo nalazi u posjedu države Bosne i Hercegovine, kao i da činjenica da je osporenom presudom apelacionog vijeća upućen da u parnici dokazuje sve ono što je nesporno utvrđeno pred Sudom BiH, kao i da ga se neosnovano lišava prava na imovinu suprotno načelu mirnog uživanja imovine. Smatra da se redovni sud vodio irelevantnim razlozima prilikom donošenja osporene odluke kojom je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu jer takvom odlukom nije postignuta pravična ravnoteža koja ovisi o mnogim činiteljima od kojih je ponašanje vlasnika imovine jedan od elemenata koji je trebalo uzeti u obzir, zatim stepen krivnje vlasnika vozila i odnos između vlasnika vozila/apelanta i kršenja zakona do kojeg je, van svake sumnje, došlo od osuđenika. Smatra da je upućivanje apelanta na parnični postupak s ciljem ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu, kakav stav je zauzeo i Evropski sud prilikom odlučivanja u predmetu B.K.M Lojistik Tasimacilik Ticaret Limited Sirketi protiv Slovenije broj 42079/12 od 17. januara 2017. godine kada je utvrdio da ne postoje negativne posljedice koje bi proistekle iz vraćanja vozila vlasniku. Sud je postupio suprotno sudskoj praksi iz navedene odluke budući da je uputio apelanta da u parnici ostvaruje svoj imovinskopravni zahtjev, iako su sve činjenice u pogledu navedenog vozila već dokazane, a sud je svjestan činjenice da domaći propisi ne daju oštećenom djelotvornu mogućnost dobijanja kompenzacije, odnosno naknade za novčani gubitak. Smatra da upućivanje apelanta u parnicu za sobom povlači daljnju neizvjesnost povodom pitanja njegove imovine.

b)Odgovor na apelaciju

22. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri zaključcima iznesenim u presudi od 7. novembra 2018. godine, u kojoj je, po uputama odluke Ustavnog suda BiH, djelomično uvažena apelantova žalba, pa se apelantova istrajavanja u ponovnoj apelaciji ukazuju kao isključivo nezadovoljstvo finalnim ishodom postupka. U tom pogledu napomenuto je da je u osporenoj presudi, prije svega, ukazano na ozbiljnost predmetnog krivičnog djela, u čijem počinjenju apelant nije učestvovao, ali kojeg poveznica korištenog motornog vozila u njegovom vlasništvu dovodi do ograničenja prava na imovinu, što je zakonodavac označio u članu 193. stav 6. KZBiH, s obzirom na to da iz iste odredbe neosporno proizlazi da nije od značaja pitanje u čijem je faktičkom vlasništvu upotrijebljeno vozilo, niti da li su na vozilu vršene bilo kakve modifikacije radi lakšeg izvršenja krivičnog djela. Pri tome, takva odredba je pravilno dovedena u vezu sa članom 74. st. 1. i

2. KZBiH. Dakle, miješanje u pravo treće osobe na imovinu je izvršeno u skladu sa zakonom, te je isključen svaki vid proizvoljnosti u primjeni relevantnih zakonskih odredbi, pri čemu je poštovanje apelantovog prava na imovinu osigurano njegovim upućivanjem na parnični postupak, kako je to određeno u osporenoj presudi. Sud BiH smatra da apelant izražava bojazan od realne mogućnosti naplate naknade štete od osuđenika u parničnom postupku, ali istovremeno ukazuje da takva bojazan ne može biti od utjecaja na donošenje odluke u skladu sa zakonom uspostavljenom obligatornom normom o oduzimanju predmeta, kako je to određeno članom 193. stav 6. KZBiH s obzirom na to da bi se time devalvirala i namjera zakonodavca da ukaže na težinu predmetne inkriminacije, te bi se poslala poruka budućim potencijalnim učiniteljima da bi najpogodniji modus operandi izvršenja takve inkriminacije bilo putem vozila koje nije u njihovom vlasništvu. Upravo navedeno ukazuje i na samu proporcionalnost u primjenjivosti predmetne zakonske odredbe. Sud BiH je ukazao da u prilog zaključcima tog suda ide i praksa Ustavnog suda izražena u Odluci broj AP 31/18 od 13. novembra 2019. godine, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Tužiteljstvo smatra da bi apelaciju trebalo odbiti kao očigledno neosnovanu s obzirom na to da predočene činjenice u apelaciji ni na koji način ne opravdavaju navode o kršenju apelantovih prava. Tužiteljstvo je stava da je činjenično stanje u konkretnom predmetu pravilno i potpuno utvrđeno, te je ispoštovana Odluka Ustavnog suda broj AP 2742/16 tako što je donesena drugostepena presuda Suda BiH od 7. novembra 2018. godine kojom je apelantova žalba djelomično uvažena i apelant upućen na parnični postupak s ciljem ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva. Tužiteljstvo je ponovilo zaključke iz osporene presude Suda BiH i ukazalo da nakon detaljne analize svih apelacionih navoda smatra da su ti navodi potpuno neosnovani zato što je apelaciono vijeće sve činjenice u ovom postupku detaljno razmatralo, te pravilno izvelo zaključak u pogledu vozila, odnosno njegovog oduzimanja.

V.Relevantni propisi

24. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10 i 47/14) koji je važio u vrijeme počinjenja krivičnog djela, a koji u relevantnom dijelu glasi: Svrha mjera sigurnosti Član 68.

Svrha mjera sigurnosti je da se otklone stanja ili uvjeti koji mogu uticati da učinilac ubuduće učini krivična djela.

Vrste mjera sigurnosti Član 69. tačka d) Učiniocima krivičnih djela mogu se izreći ove mjere sigurnosti:

d) oduzimanje predmeta.

Oduzimanje predmeta Član 74.

(1) Predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za učinjenje krivičnog djela ili koji su nastali učinjenjem krivičnog djela oduzeće se, kada postoji opasnost da će biti ponovo upotrijebljeni za učinjenje krivičnog djela ili kada se u cilju zaštite opće sigurnosti ili iz moralnih razloga oduzimanje čini neophodno, ako su vlasništvo učinioca.

(2) Predmeti iz stava 1. ovog člana mogu se oduzeti i kad nisu vlasništvo učinioca ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i interesi morala, ali time se ne dira u prava trećih osoba na naknadu štete od učinioca.

(3) Zakonom se može propisati obavezno oduzimanje predmeta.

Neovlašteni promet oružjem i vojnom opremom te proizvodima dvojne upotrebe Član 193. st. (1) i (6) (1) Ko uvozi, izvozi, prevozi ili posreduje u prometu oružja ili vojne opreme bez dozvole propisane zakonom Bosne i Hercegovine ili u suprotnosti s međunarodnim pravom, ili ko daje krive podatke ili propusti prikazati činjenice u postupku davanja dozvole u skladu sa zakonom Bosne i Hercegovine, ili ko propusti u skladu sa zakonom Bosne i Hercegovine registrirati ugovor u vezi oružja ili vojne opreme, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

(6) Oružje, vojna oprema, proizvodi dvojne namjene, kao i sredstva za njihov transport ili rasturanje, bit će oduzeti.

25. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH i 65/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) koji je važio u vrijeme počinjenja krivičnog djela, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 20. tačka h) Osnovni pojmovi Osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno, pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju slijedeće značenje:

h) "Oštećeni" je osoba kojoj je osobno ili imovinsko pravo krivičnim djelom povrijeđeno ili ugroženo, Član 231. stav (1) i stav (6) tač. a) i e) Pregovaranje o krivnji (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi i njegov branilac mogu do završetka glavnog pretresa, odnosno pretresa pred apelacionim vijećem pregovarati s tužiocem o uslovima priznavanja krivice za djelo za koje se osumnjičeni, odnosno optuženi tereti.

(6) Prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivice, Sud provjerava:

a) da li je do sporazuma o priznanju krivice došlo dobrovoljno, svjesno i s razumijevanjem, kao i nakon upoznavanja o mogućim posljedicama, uključujući i posljedice vezane za imovinskopravni zahtjev, oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, i troškove krivičnog postupka,

e) da li je oštećenom pružena mogućnost da se pred tužiocem izjasni o imovinskopravnom zahtjevu.

Član 285. stav (1) tačka e) Presuda kojom se optuženi oglašava krivim (1) U presudi kojom se optuženi oglašava krivim, Sud će izreći:

e) odluku o mjerama sigurnosti, o oduzimanju imovinske koristi i odluku o vraćanju predmeta (član 74.) ako predmeti do tada nisu vraćeni vlasniku, odnosno držatelju, (…) VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 K 019120 18 Kž 6 od 7. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. novembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 15. januara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

31. S obzirom na to da je suština apelantovih navoda to da osporenom presudom Suda BiH nije uspostavljena pravična ravnoteža između javnog interesa i njegovog prava na imovinu, odnosno da je zaobiđena suština odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 2742/16, Ustavni sud će, s obzirom na te okolnosti, apelantove navode prvenstveno razmotriti u kontekstu prava na imovinu iz člana II/ 3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(k) Pravo na imovinu.

33. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine.

Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

34. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća na odluku koju je donio povodom prethodne apelantove apelacije u istom predmetu broj AP 2742/16 u kojoj su razmatrani apelantovi navodi u pogledu povrede njegovog prava na imovinu.

35. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je u konkretnom slučaju nesumnjivo došlo do miješanja u apelantovo pravo na neometano uživanje imovine i lišavanje apelanta imovine. Dalje, Ustavni sud je zapazio da je Sud BiH odluku o mjeri sigurnosti oduzimanja predmetnog vozila zasnovao na odredbi člana 193. stav 6. KZBiH i člana 74. KZBiH, dakle da je pravni osnov za donošenje osporenih odluka propisan u zakonu koji ispunjava uvjete u pogledu dostupnosti, tj. pristupačnosti (objavljen je u „Službenom glasniku“ koji je javno glasilo) i jasnoće (s obzirom na to da su citirane odredbe KZBiH dovoljno jasno formulirane), zbog čega je Ustavni sud zaključio da je „miješanje“ u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom. Ustavni sud je, dalje, konstatirao da se cilj odredbe člana 193. stav 6. KZBiH, kojom je propisana mjera sigurnosti obaveznog oduzimanja oružja, vojne opreme, proizvoda dvojne namjene, kao i sredstava za njihov transport ili rasturanje, sastoji u otklanjanju stanja ili uvjeta koji mogu utjecati da učinitelj ubuduće učini krivična djela, iz čega proizlazi da ta mjera ima preventivnu funkciju kojom se ostvaruje zaštita mira i sigurnosti svake države i međunarodne zajednice u cjelini. Dakle, na osnovu izloženog slijedi da je apelant lišen svoje imovine u javnom interesu. S obzirom na apelantove navode o povredi prava na imovinu, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u odnosu na ovaj dio obrazloženja prava na imovinu poziva na obrazloženje po pitanju tih navoda iskazano u Odluci broj AP 2742/16 u tačkama 23–29. jer se ono može u cijelosti primijeniti i u konkretnom slučaju, u smislu da i u konkretnom slučaju apelant ima imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i da je došlo do miješanja u apelantovu imovinu.

36. Dalje, Ustavni sud mora razmotriti pitanje je li zakonito lišavanje apelanta njegove imovine, da li je u javnom interesu, da li je proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa.

37. Prije nego što nastavi s daljnjim ispitivanjem, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih presuda nije u potpunosti jasno u kojoj mjeri se Sud BiH bavio obavezom (iz ranije presude Ustavnog suda) da apelantu omogući iznošenje slučaja pred sudom jer se ne vidi koje je dokaze sud u tom pravcu proveo. S druge strane, činjenica je da je Sud BiH dao detaljno obrazloženje u pogledu toga da li je došlo do povrede apelantovog prava na imovinu. Apelant u apelaciji ne daje navode u pogledu navedenog zapažanja Ustavnog suda, već samo općenito tvrdi da Sud BiH nije postupio prema ranijoj presudi Ustavnog suda. Stoga, usprkos određenim nejasnoćama, Ustavni sud smatra da može da nastavi s daljnjim ispitivanjem osporenih presuda.

38. Pitanje zakonitosti i javnog interesa za miješanje u apelantovu imovinu Sud BiH je detaljno i jasno obrazložio pozivajući se na odredbe čl. 74. i 193. KZBiH, tako da Ustavni sud smatra da su u tom dijelu osporene presude u potpunosti usklađene sa standardima prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i da u tom dijelu nema potrebe za daljnjim ispitivanjem. Stoga će Ustavni sud u nastavku obrazloženja osporene presude ispitati u skladu sa standardom proporcionalnosti, odnosno pravičnog balansa iz citiranog člana Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Prije toga, Ustavni sud ukazuje na relevantnu praksu Evropskog suda.

39. Ustavni sud ukazuje da je pitanje postojanja pravične ravnoteže razmatrao Evropski sud u sličnom činjeničnom i pravnom predmetu B.K.M. Lojistik Tasimacilik Ticaret Limited Sirketi protiv Slovenije (vidi B.K.M. Lojistik Tasimacilik Ticaret Limited Sirketi protiv Slovenije broj 42079/12 od 17. januara 2017. godine, st. 43–53) koji se odnosio na zapljenu kamiona podnositelja predstavke koji je počinitelj (zaposlenik podnositelja predstavke) koristio za počinjenje krivičnog djela neovlaštenog prometa opojnim drogama i u kojem je Evropski sud utvrdio da je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom je predmetu Evropski sud ukazao da postojanje pravične ravnoteže „…ovisi o mnogim faktorima, od kojih je ponašanje vlasnika imovine samo jedan element svih okolnosti koje je potrebno uzeti u obzir (vidi AGOSI, citiran gore, stav 54). Sud mora razmotriti da li su postupci vođeni u konkretnom predmetu omogućili razumno uzimanje u obzir stepena krivnje ili brige koji se mogu pripisati podnositelju predstavke – kompaniji ili, barem, uzimanje u obzir odnosa između postupanja kompanije i kršenja zakona do kojega je, van svake sumnje, došlo, te isto tako, da li su postupci o kojima je riječ dali podnositelju predstavke – kompaniji razumnu mogućnost iznošenja svog slučaja pred odgovorne organe vlasti (ibid. stav 55). Potrebno je napraviti obiman uvid u postupke koji su primijenjeni da bi se moglo utvrditi da li su ovi uvjeti ispunjeni….“. Evropski sud je dalje u vezi s okolnostima konkretnog predmeta istakao „U vezi s tim, ne čini se da je kamion preinačen za potrebe krijumčarenja droge, niti da je bilo prethodnih incidenata koji bi bili prouzročeni propustom podnositelja predstavke – kompanije da spriječi prijevoz nezakonitih pošiljki njihovim vozilom koji bi doveli do postavljanja pitanja u vezi sa odgovornošću podnositelja predstavke – kompanije za počinjeno krivično djelo (...). Navedeno, skupa sa činjenicom da je vozaču kamiona suđeno za krijumčarenje drogom i da je osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od devet godina (…), teško može dovesti do zaključka da bi kamion mogao ponovno biti korišten za prijevoz ilegalnih supstanci (...). U svjetlu gore navedenog, sud ne vidi kakve negativne posljedice bi mogle proizaći iz vraćanja kamiona vlasniku (…) Štaviše, oslanjajući se na član 73(2) Krivičnog zakona, Vlada je ostala pri tvrdnji da domaći propisi daju podnositelju predstavke – kompaniji učinkovitu mogućnost dobijanja kompenzacije/naknade za novčani gubitak tako što će je tražiti od vozača koji je osuđen za krijumčarenje droge kao strane odgovorne za pretrpljenu štetu. Međutim, u sličnoj situaciji je sud već utvrdio da zahtjev za naknadu štete takve prirode povlači za sobom daljnju neizvjesnost po pitanju imovine bona fide vlasnika jer bi se moglo utvrditi da je počinitelj nesolventan. Nije smatrano da zahtjev za kompenzaciju omogućava bona fide vlasnicima zadovoljavajuću mogućnost iznošenja svojih predmeta pred nadležne domaće organe vlasti (vidi Bowler International Unit protiv Francuske, broj 1946/06, stavovi 44. i 45, 23. juli 2009. godine, te mutatis mutandis, Vasilevski, citiran gore, stav 59)“.

40. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na relevantne dijelove obrazloženja iz osporenih presuda i to: „…iako u postupku nije dokazano da apelant na bilo koji način snosi dio krivnje za izvršenje predmetnog krivičnog djela, niti da je apelantovo poslovanje doprinijelo izvršenju krivičnog djela, te da predmetno vozilo nije specijalno adaptirano za potrebe transporta oružja ili vojne opreme, te proizvoda dvojne upotrebe, apelaciono vijeće je bilo stava da je njegovo oduzimanje bilo u općem interesu. (…) Apelaciono vijeće je smatralo da bi vraćanjem vozila apelantu, koje je u njegovom vlasništvu, preventivna svrha bila dovedena u pitanje. (…) Poslala bi se poruka budućim potencijalnim učiniteljima da bi najpogodniji modus operandi izvršenja takve inkriminacije bilo putem vozila koje nije u njihovom vlasništvu (druga rečenica navedena je u odgovoru na apelaciju – napomena Ustavnog suda). (…) Apelaciono vijeće je ukazalo na ozbiljnost predmetnog krivičnog djela, na globalnom nivou, te da negativni trendovi iznajmljivanja vozila od rent a car kuća s ciljem vršenja najozbiljnijih krivičnih djela (kao što je npr. terorizam) neće ostati nekažnjeni i da im se treba pokloniti posebna pažnja“.

41. Iz posljednje rečenice prethodnog stava, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da Sud BiH uspostavlja generalnu praksu oduzimanja vozila u ovakvim i sličnim slučajevima zbog, kako je navedeno „negativnih trendova iznajmljivanja vozila od rent a car kuća s ciljem vršenja najozbiljnijih krivičnih djela“. Pri tome, Sud BiH zanemaruje vlastiti zaključak u vezi s konkretnim slučajem da nije dokazano da apelant na bilo koji način snosi dio krivnje za izvršenje predmetnog krivičnog djela, niti da je apelantovo poslovanje doprinijelo izvršenju krivičnog djela, te da predmetno vozilo nije specijalno adaptirano za potrebe transporta oružja ili vojne opreme, te proizvoda dvojne upotrebe. Na taj način Sud BiH je postupio suprotno citiranoj praksi Evropskog suda sa kojom se Ustavni sud u potpunosti slaže. Prema mišljenju Ustavnog suda, ne može se uspostaviti generalni obrazac po kojem se u ovakvim i sličnim slučajevima neće vraćati vozilo koje je oduzeto od vlasnika, pri tome zanemarujući okolnosti konkretnog slučaja da apelant ni na koji način ne snosi krivnju za izvršenje predmetnog djela, a niti je vozilo prepravljeno tako da bi se ubuduće moglo koristiti u kriminalne svrhe, sve to općenito pravdajući neizvjesnom mogućnošću da bi u budućnosti kompanije koje se bave iznajmljivanjem vozila mogle počiniti zloupotrebe i svjesno dozvoliti iznajmljivanje vozila u svrhu počinjenja krivičnih dijela. Mogućnost eventualne zloupotrebe kompanija koje se širom svijeta bave iznajmljivanjem vozila se ne može prejudicirati, ona se mora utvrđivati u svakom konkretnom slučaju, a posebno se zbog te, Ustavni sud naglašava „mogućnosti“, ne može prebacivati sav teret na apelanta, za kojeg je nesporno da ni na koji način nije doprinio izvršenju ovog krivičnog djela, niti je vozilo u njegovom vlasništvu adaptirano tako da postoji mogućnost da bi se u budućnosti moglo koristiti za izvršenje krivičnog djela. Stoga, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije uspostavljen fer balans između javnog interesa za prevencijom krivičnih dijela i apelantovog prava na njegovu imovinu jer iako je nesporno da apelant ne snosi bilo kakvu odgovornost za izvršenje predmetnog krivičnog djela, niti je njegovo vozilo adaptirano da bi se moglo koristiti za izvršenje krivičnih dijela, apelantu se odbija vratiti njegovo vozilo pravdajući to budućom neizvjesnom mogućnošću da bi kompanije koje kao i apelant rade na iznajmljivanju vozila mogle zloupotrijebiti djelatnost kojom se bave i svjesno iznajmljivati vozila radi izvršenja krivičnih dijela. Pri tome, apelant je izložen dodatnom riziku upućivanja na novu parnicu te izlaganjima novim troškovima postupka, posebno imajući u vidu nesigurnost u pogledu solventnosti počinitelja ovog krivičnog djela, tj. njegove platežne sposobnosti da apelantu nadoknadi vrijednost oduzetog vozila. Na ovaj način je, prema mišljenju Ustavnog suda, sav teret prebačen na apelanta, što nije u skladu sa standardom proporcionalnosti iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

42. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Posljedično tome, Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, ukinuti osporavanu odluku, te predmet vratiti Sudu Bosne i Hercegovine kako bi donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te stavovima iz obrazloženja ove odluke.

Ostali navodi

43. Budući da je u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenom presudom povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju iz razloga što u ovom slučaju nije uspostavljen fer balans između javnog interesa za prevenciju krivičnih djela i apelantovog prava na njegovu imovinu jer, iako je nesporno da apelant ne snosi bilo kakvu odgovornost za izvršenje predmetnog krivičnog djela, niti je njegovo vozilo adaptirano da bi se moglo koristiti za izvršenje krivičnih dijela, apelantu se odbija vratiti njegovo vozilo pravdajući to budućom neizvjesnom mogućnošću da bi kompanije koje kao i apelant rade na iznajmljivanju vozila mogle zloupotrijebiti djelatnost kojom se bave i svjesno iznajmljivati vozila radi izvršenja krivičnih dijela. Pri tome, apelant je izložen dodatnom riziku upućivanja na novu parnicu te izlaganjima novim troškovima postupka, posebno imajući u vidu nesigurnost u pogledu solventnosti počinitelja ovog krivičnog djela, tj. njegove platežne sposobnosti da apelantu nadoknadi vrijednost oduzetog vozila.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-212/19 (SIXT RENT A CAR Sweden) | Sudska praksa | Aktio