Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1428/19 (Privatna ustanova Međunarodna osnovna škola "Richmond Park International Primary School" Sarajevo)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju · čl. 132
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju
- Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-1428/19
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1428/19, rješavajući apelaciju Privatne ustanove Međunarodna osnovna škola "Richmond Park International Primary School" Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Privatne ustanove Međunarodna osnovna škola "Richmond Park International Primary School" Sarajevo.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 131189 18 Gž 2 od 22.
novembra 2018. godine i Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 131189 16 P 2 od 26. marta 2018. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantici Privatnoj ustanovi Međunarodna osnovna škola "Richmond Park International Primary School" Sarajevo u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati ukupan iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Privatne ustanove Međunarodna osnovna škola "Richmond Park International Primary School" Sarajevo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 131189 18 Gž 2 od 22. novembra 2018.
godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 131189 16 P 2 od 26. marta 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Privatna ustanova Međunarodna osnovna škola "Richmond Park International Primary School" Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 29. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 131189 18 Gž 2 od 22. novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 131189 16 P 2 od 26. marta 2018. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 9. aprila 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i opunomoćenika tužitelja, mldb. Abduselama Kadića i Teufide Kadić (u daljnjem tekstu: prvotužitelj i drugotužiteljica ili tužitelji), zatraženo je 24. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. jula 2020. godine, Općinski sud 8. jula 2020. godine, dok opunomoćenik tužitelja nije dostavio odgovor u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Tužitelji su 15. marta 2010. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv apelantice radi isplate duga.
6. Apelantica je u odgovoru na tužbu 20. maja 2010. godine istakla protivtužbeni zahtjev protiv drugotužiteljice.
7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 131189 10 P 2 od 9. novembra 2011. godine, u stavu 1. izreke presude, drugotužiteljici-protivtuženoj je naloženo da apelantici-protivtužitelju na ime duga isplati iznos od 1.243,12 KM. Stavom 2. izreke presude tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen u cijelosti.
8. Tužitelji su izjavili žalbu protiv presude prvostepenog suda od 9. novembra 2011. godine. Apelantica je dostavila odgovor na žalbu tužitelja Općinskom sudu 23. decembra 2011. godine.
9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 131189 12 Gž od 7. oktobra 2016. godine žalbe tužitelja su uvažene, prvostepena presuda je ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
10. Kantonalni sud je dostavio predmetni spis Općinskom sudu na ponovno odlučivanje 7. decembra 2016. godine.
11. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 131189 16 P 2 od 26. marta 2018. godine, stavom 1. izreke presude, obavezana je apelantica - protivtužiteljica da prvotužitelju i drugotužiteljici - protivtuženoj na ime duga isplati iznos od 3.100,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. oktobra 2009. godine pa do konačne isplate, kao i da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.727,20 KM. Stavom 2. izreke presude je odbijen apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se drugotužiteljica - protivtužena obaveže da joj na ime duga isplati iznos od 1.243,12 KM, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka.
12. Općinski sud je naveo da je u tužbi navedeno da su 9. oktobra 2009. godine u apelanticinim školskim prostorijama prvotužitelja napala i pretukla trojica učenika iz njegovog razreda i učenik iz starijeg razreda, da su sa ovim slučajem upoznati zaposlenici škole, kao i MUP Kantona Sarajevo. Kako je nastavak školovanja prvotužitelja nakon spornog događaja od 9. oktobra 2009. godine bio potpuno nemoguć, jer je u vrijeme podnošenja tužbe i dalje bio u fazi liječenja zbog teške traume, prvotužitelj je morao napustiti školovanje kod apelantice. Također, navedeno je da je drugotužiteljica, kao zakonska zastupnica prvotužitelja, uplatila školarinu za tekuću godinu apelantici, te da je nakon što je prvotužitelja ispisala iz škole od apelantice vansudskim putem zatražila povrat uplaćenih sredstava sa obrazloženjem da prvotužitelj nije napustio školu samovoljno, već da je na to bio „primoran“. Dakle, nakon što se više puta obraćala apelantici radi raskida Ugovora o školovanju broj 222/09 od 14. augusta 2009. godine i zahtjevom za povrat uplaćenih sredstava, na šta apelantica nije odgovorila, tužitelji su podnijeli tužbu Općinskom sudu. Apelantica je u odgovoru na tužbu osporila osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja i istakla protivtužbeni zahtjev kojim je zatražila da se obaveže drugotužiteljica da joj po osnovu neisplaćene rate školarine za prvotužitelja isplati iznos od 1.243,12 KM.
13. Nadalje, Općinski sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza (čiji sadržaj je pobliže označen na str. 2. obrazloženja presude-uvid u dokumentaciju i saslušanje svjedoka) utvrđeno da je među parničnim strankama nesporno da su drugotužiteljica, kao zakonska zastupnica prvotužitelja, i apelantica 14. augusta 2009. godine zaključile Ugovor o školovanju broj 222/09 (u daljnjem tekstu: Ugovor o školovanju). Članom 1. navedenog ugovora apelantica se obavezala da će prvotužitelj biti primljen na školovanje u školsku 2009/2010. godinu u drugi razred i da će se nastava izvoditi prema nastavnom i obrazovnom planu u skladu sa Zakonom o osnovnom odgoju i obrazovanju. Članom 2. istog ugovora utvrđena je visina školarine u iznosu od 2.200,00 eura, a članom 3. da je drugotužiteljica dužna izvršiti uplatu do 19. juna tekuće godine, a najkasnije do 10. septembra tekuće godine. Članom 6. ugovora je regulirano da, u slučaju da drugotužiteljica ne izvrši plaćanje do 19. juna tekuće godine, ona nema pravo na popust od 5% (član 4), ali da joj se odobrava plaćanje u dvije rate, po dinamici prva rata 14. augusta 2009. godine u visini od 550,00 eura plus 1.000,00 KM i druga rata 10. septembra 2009. godine u visini od 2.227,06 KM s tim da svako kašnjenje povlači mjesečno uvećanje za 2%. Članom 9. navedenog ugovora regulirano je da, u slučaju da prvotužitelj samovoljno napusti školovanje, drugotužiteljica je dužna u cijelosti platiti školarinu za tekuću godinu, preciziranu članom 2. ugovora, dok je članom 13. regulirano da obje ugovorne strane zadržavaju pravo raskida ugovora ukoliko jedna od strana prekrši bilo koju odredbu ugovora (stav l), da je u slučaju raskida ugovora drugotužiteljica dužna pisanim putem obavijestiti apelanticu (školu) o datumu i razlozima otkazivanja ugovora (stav 2). Dalje, Općinski sud je utvrdio da su Ugovor o školovanju prvotužitelja potpisali drugotužiteljica, kao njegova zakonska zastupnica, i apelanticin direktor.
14. Uvidom u zahtjev za povrat uplaćenih novčanih sredstava od 30. oktobra 2009. godine Općinski sud je utvrdio da je drugotužiteljica navedeni zahtjev podnijela apelantici, navodeći da je prvotužitelj (sin drugotužiteljice), kao apelanticin učenik, napustio školovanje zbog incidenta koji se dogodio 9. oktobra 2009. godine u apelanticinim školskim prostorijama, kada su ga napala i pretukla trojica učenika iz njegovog razreda i učenik iz starijih razreda sa čime su upoznati zaposlenici apelantice i MUP Kantona Sarajevo, te da je prvotužitelj morao potražiti medicinsku pomoć u odgovarajućoj medicinskoj ustanovi. Istim zahtjevom drugotužiteljica potražuje od apelantice povrat izvršene uplate dviju rata, i to prve rate u iznosu od 550,00 eura i 1.000,00 KM i druge rate u iznosu od 350,00 eura i 300,00 KM. U istom zahtjevu je napomenuto da je zakonska zastupnica tužitelja obavijestila apelanticu da drugotužiteljica raskida Ugovor o školovanju zaključen 14. augusta 2009. godine i da traži povrat uplaćenog novca na ime školarine prvotužitelja a koji je apelantica zaprimila 2. novembra 2019. godine.
15. Općinski sud je naveo da apelantica nije ispunila svoje obaveze iz Ugovora o školovanju, odnosno da nije postupila po članu 62. st. 1. i 2. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju. Apelantica nije dokazala da je bila spriječena da ispuni svoju obavezu, zaštitu učenika pod djejstvom više sile ili krivicom trećeg lica, a razlozi na koje se pozivala (da je dijete moglo biti povrijeđeno i van škole) su, po ocjeni tog suda, neprihvatljivi. Naime, po ocjeni suda, tako malo dijete, koje očigledno stanuje daleko od škole, teško da bi se pješice samo vraćalo kući i bilo napadnuto van prostorija škole. Općinski sud je dalje naveo da je drugotužiteljica, u smislu člana
130. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dokazala da je ispunila svoju dužnost da obavijesti apelanticu izjavom koju je dostavila apelantici, a na osnovu koje je prvotužitelj i ispisan iz škole, te je očigledno nastavio školovanje u drugoj školi. Kod takvog činjeničnog stanja Općinski sud je zaključio da je Ugovor o školovanju raskinut zbog neispunjenja obaveze apelantice u smislu odredbe člana 124. ZOO, a da se učinak raskida, prema članu 132. st. 2. i st. 5. citiranog zakona, sastoji u tome da, ako je jedna strana izvršila ugovor u potpunosti ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala i da je strana koja vraća novac dužna platiti i zakonsku zateznu kamatu od dana kada je isplatu primila. Prema tome, kod činjenice da je drugotužiteljica u ispunjenju svoje ugovorne obaveze apelantici platila dio školarine za prvotužitelja u iznosu od 3.100,00 KM, to je, po ocjeni suda, apelantica dužna vratiti drugotužiteljici navedeni iznos sa kamatom počev od 12. oktobra 2009. godine. Prema tome, Općinski sud je odbio apelanticin protivtužbeni zahtjev, ocijenivši da je do raskida ugovora došlo shodno članu 124. ZOO, u skladu sa kojim članom drugotužiteljica, prema članu 9. Ugovora o školovanju, nije obavezna isplatiti ostatak školarine apelantici, jer, po ocjeni suda, prvotužitelj nije samovoljno napustio školovanje, već je do raskida ugovora došlo usljed neizvršavaja obaveze apelantice.
16. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 131189 18 Gž 2 od 22. novembra 2018. godine žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
17. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da, prema odredbama Ugovora o školovanju, apelantica se obavezala da će prvotužitelj biti primljen u školskoj 2009/2010. godini u drugi razred, da će se nastava izvoditi prema odobrenom nastavnom planu i programu i da će apelantica osigurati prvotužitelju obrazovanje u skladu sa Zakonom o osnovnom odgoju i obrazovanju (član 1. ugovora). Obaveza drugotužiteljice, kao zakonske zastupnice prvotužitelja koji je primljen na školovanje, bila je da plati naknadu za školovanje i ishranu u iznosu od 2.200,00 eura, protivrijednost u KM, do 19. juna tekuće godine (čl. 2. i 3. ugovora). Članom 13. ugovora ugovoreno je da obje ugovorne strane zadržavaju pravo raskida ugovora ukoliko neka od ugovornih strana prekrši bilo koju odredbu zaključenog ugovora. Provedenim dokazima je utvrđena činjenica da su prvotužitelja 9. oktobra 2009. godine napali drugi učenici zbog čega je napustio školu, da je drugotužiteljica 12. oktobra 2009. godine zatražila povrat do tada uplaćene naknade za školovanje prvotužitelja, kao i raskid navedenog ugovora.
18. Kantonalni sud je istakao da je sud u prvostepenom postupku jasno utvrdio da je napuštanje prvotužitelja škole posljedica neispunjenja apelanticinih obaveza, odnosno zbog propusta u primjeni odredaba Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju koje se odnose na zaštitu učenika u vezi sa članom 1. stav 2. Ugovora o školovanju, te da, stoga, tužiteljima pripada pravo na raskid ugovora u smislu člana 13. navedenog ugovora, a u vezi sa članom 124. ZOO, kao i vraćanje uplaćene naknade na ime školarine prvotužitelja shodno članu 132. stav 2. ZOO. Zbog istih razloga, Kantonalni sud smatra da je neosnovan apelanticin protivtužbeni zahtjev za isplatu ostatka školarine. Kantonalni sud je, također, naveo da nije razmatrao apelanticin podnesak od „13. maja 2016. godine“, naslovljen kao dopuna žalbe, jer je podnesen nakon proteka zakonskog roka za podnošenje žalbe.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava Kantonalnog i Općinskog suda.
20. Apelantica ukazuje da je 29. maja 2018. godine podnijela zahtjev Općinskom sudu za uvid u spis predmeta i kopiranje potrebne dokumentacije radi pripreme i obrazloženja žalbe na prvostepenu presudu i radi izjavljivanja žalbe u zakonskom roku. Navodi da je u navedenom podnesku naglasila da je o podnesenom zahtjevu potrebno hitno odlučiti, jer joj je za izjavljivanje žalbe preostalo manje od 30 dana, ali da prvostepeni sud nije odgovorio na njen zahtjev, dok joj je u pisarnici tog suda rečeno da će njen zahtjev biti uzet u rad 29. juna 2018. godine, što je datum koji, kako navodi, „dolazi nakon proteka roka za žalbu“. S tim u vezi, ističe da ju je prvostepeni sud onemogućio da izvrši uvid u dokumentaciju, što je bilo od odlučnog značaja za sastavljanje žalbe, zbog čega smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Osim toga, navodi da je taj sud zaprimio njen zahtjev i „kao podnosioca zahtjeva označio je GLOBAL EDUCATION iz Sarajeva (novi naziv: Privatna ustanova 'Richmond Park Education' Sarajevo)“ koji je njen osnivač, a to je pogrešno, jer je, kako tvrdi, u zahtjevu jasno vidljiv memorandum, kao i pečat Međunarodne osnovne škole u Sarajevu (novi naziv: Privatna ustanova Međunarodna osnovna škola „Richmond Park International Primary School“ Sarajevo).
21. Također, apelantica smatra da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, jer su sudovi u postupku odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja zanemarili odredbe Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju, kao lex specialis, a shodno kojim je i zaključen ugovor o školovanju sa drugotužiteljicom. Dakle, prije raskida ugovora su se morali ispuniti uvjeti iz Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju, prije pozivanja na ZOO, u smislu pokretanja disciplinskog postupka, rada sa učenicima, ispitivanja okolnosti događaja i razgovora sa učenikom pedagoga i psihologa škole, kao i prelaska iz jedne škole u drugu, što je sve propisano citiranim zakonom i općim aktima navedenim u tom zakonu. Dalje tvrdi da i prvostepeni i drugostepeni sud, osim što navode član 62. st. 1. i 2. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju, u cijelosti zanemaruju ostale odredbe tog zakona, jer, kako ističe, na takav način „propisi o obrazovanju gube svaki smisao i svode se na obični obligacioni odnos“.
22. Apelantica, također, navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog dužine trajanja predmetnog postupka koji je, kako tvrdi, trajao skoro 10 godina, što joj je prouzrokovalo još veće troškove, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete. Apelantica je 9. aprila 2019. godine dopunila apelaciju i dostavila osporenu Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 P 131189 18 Gž 2 od 22. novembra 2018. godine.
b)Odgovor na apelaciju
23. Kantonalni sud smatra da u postupku pred ovim sudom nije došlo do povrede apelanticinih prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
24. Općinski sud, u vezi sa apelanticinim navodima da joj taj sud nije dozvolio uvid i kopiranje spisa, te da joj je, stoga, povrijeđeno pravo na pravično suđenje, navodi da je taj sud presudu od 26. marta 2018. godine prvi put pokušao dostaviti apelantici 26. marta 2018. godine, pa pošto navedena presuda apelantici nije uručena, izvršeno je ponovno dostavljanje 14. maja 2018. godine. Apelantica je 29. maja 2018. godine istakla zahtjev za uvid i kopiranje dijela spisa, kojem je sud udovoljio 14. juna 2018. godine (ranija evidencija bila je 19. juni 2018. godine) i dao novu evidenciju za 29. juni 2018. godine. Dalje, navodi da je apelantica 25. juna 2018. godine izjavila žalbu protiv prvostepene presude, a da je 5. jula 2018. godine žalba dostavljena tužiteljima na odgovor. Odgovor na žalbu tužitelja od 19. jula 2018. godine dostavljen je apelantici 27. augusta 2018. godine, a apelantica je nakon dostavljanja spisa Kantonalnom sudu 20. septembra 2018. godine istakla dopunu žalbe koju Kantonalni sud nije ocijenio. Stoga, Općinski sud smatra da je u konkretnom predmetu u cijelosti postupao u skladu sa svim važećim zakonskim propisima.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Prava jedne strane kad druga strane ne ispuni svoju obavezu Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Dejstvo raskida Član 132. stav 2.
[...] (2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.
[...]
26. Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 23/2017, 33/2017,30/2019) u relevantnom dijelu glasi:
Član 62. st. 1. i 2.
(Sigurnost i socijalna zaštita učenika) (1) Škola, zajedno s ustanovama za socijalnu zaštitu, prati socijalne probleme učenika i poduzima mjere da svaki učenik dobije pomoć i savjet potreban za prevazilaženje takvih problema.
(2) Škole su obavezne:
a) stvarati uvjete za zdrav mentalni i fizički razvoj te socijalnu dobrobit učenika;
b) sprječavati neprihvatljive oblike ponašanja;
c) brinuti se o sigurnosti učenika;
d) osigurati uvjete za uspješnost svakog učenika u učenju i vladanju;
e) pratiti zdravstveno stanje učenika dok boravi u školi i o tome obavještavati ljekare primarne zdravstvene zaštite i roditelje;
f) voditi evidenciju o neprihvatljivim oblicima ponašanja učenika u skladu s propisom koji donosi ministar i
g) pružati savjetodavni rad učenicima.
[...].
27. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
(1)Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Pravo na žalbu Član 203.
(1)Protiv presude donesene u prvom stepenu stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 30 dana od dana donošenja presude, odnosno, ako se presuda dostavlja u skladu s odredbama ovog zakona o dostavi, 30 dana nakon dostave prepisa presude, ako u ovom zakonu nije određen drugi rok. U mjeničnim i čekovnim sporovima taj rok je 15 dana.
[...] VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 131189 18 Gž 2 od 22. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 25. januara 2019. godine a apelacija je podnesena 29. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku koji je vođen radi isplate duga, pa Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
U odnosu na osporene odluke
36. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukama Kantonalnog i Općinskog suda donesenim u osporenom parničnom postupku. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da apelantica, u suštini, smatra da su navedeni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise.
37. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
38. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da je napuštanje prvotužitelja škole posljedica neispunjenja apelanticinih obaveza, odnosno njenih propusta u primjeni odredaba Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju koje se odnose na zaštitu učenika u vezi sa članom 1. stav 2. Ugovora o školovanju, te da, stoga, tužiteljima pripada pravo na raskid ugovora u smislu člana 13. navedenog ugovora, a u vezi sa članom 124. ZOO, kao i vraćanje uplaćene naknade na ime školarine prvotužitelja shodno članu 132. stav 2. ZOO. Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, pa Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelanticinu štetu.
39. Nadalje, apelantica tvrdi da ju je prvostepeni sud onemogućio da izvrši uvid u dokumentaciju, što je bilo od odlučnog značaja za sastavljanje žalbe, zbog čega joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. U vezi sa pravom na žalbu, Ustavni sud smatra da je odredbama člana
203. ZPP, između ostalog, propisano da protiv presude donesene u prvom stepenu stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 30 dana od dana donošenja presude, odnosno, ako se presuda dostavlja u skladu s odredbama ovog zakona o dostavi, 30 dana nakon dostave prepisa presude, ako u ovom zakonu nije određen drugi rok. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz odgovora Općinskog suda slijedi da je apelantica 29. maja 2018. godine istakla zahtjev za uvid i kopiranje dijela spisa, kojem je sud udovoljio 14. juna 2018. godine, te da je apelantica 25. juna 2018. godine izjavila žalbu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može naći ništa što bi u konkretnom slučaju pokretalo pitanje prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju.
40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.
a) U odnosu na dužinu trajanja postupka Relevantni principi
41. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanticu (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
42. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
Period koji se uzima u obzir
43. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 15. marta 2010. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do 22. novembra 2018. godine, kada je Kantonalni sud donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je osam godina i oko osam mjeseci. Analiza dužine trajanja postupka
44. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kojem su tužitelji podnijeli tužbu radi isplate duga protiv apelantice. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u postupku trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Ocjenjujući značaj postupka za apelanticu, Ustavni sud smatra da se radi o postupku značajnom za apelanticu, jer je apelantica imala interes da se što prije okonča postupak u kojem su tužitelji tražili isplatu duga iz osnova neispunjenja obaveze od apelantice, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, Ustavni sud ne uočava da iz dostavljene dokumentacije slijedi da je apelantica utjecala na dužinu trajanja postupka.
45. Ocjenjujući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prvu presudu u predmetnom postupku donio u roku od jedne godine i sedam mjeseci nakon podnošenja tužbe (15. marta 2010. godine), te da je Kantonalni sud rješenjem nakon skoro pet godina (računajući od dana donošenja prvostepene presude) žalbe tužitelja uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Ponovni postupak pred Općinskim sudom je trajao oko jednu godinu i šest mjeseci, dok je postupak pred Kantonalnim sudom po apelanticinoj žalbi trajao oko osam mjeseci (sve računajući od donošenja prethodne odluke). Sumirajući sve navedeno, tj. ocjenjujući trajanje postupka u cjelini, te uzimajući u obzir da se nije radilo o složenom predmetu, Ustavni sud zaključuje da pretežnu odgovornost za dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi Kantonalni sud pred kojim je prvi žalbeni postupak trajao skoro pet godina. Pri tome Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakvo obrazloženje kojim bi eventualno opravdao dužinu trajanja postupka pred tim sudom.
46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelanticinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
47. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
48. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantici treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
49. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
50. Apelantica, također, smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, veže za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a ti navodi su već razmotreni u okviru razmatranja navoda o povedi prava na pravično suđenje u prethodnim tačkama ove odluke, pri čemu je zaključeno da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelanticinog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak trajao osam godina i oko osam mjeseci za šta najveću odgovornost snosi Kantonalni sud pred kojim je prvi žalbeni postupak trajao gotovo pet godina, a koji za navedeno nije dao nikakve razloge.
52. Nasuprot tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada su Kantonalni i Općinski sud u osporenim odlukama dali jasno obrazloženje u kojem nema proizvoljnosti kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava na koju je apelantica neosnovano ukazala.
53. Također, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.
54. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević