Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2785/19 (A. H.)
Odluka donesena 21. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Disciplinski postupak
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine · čl. 14
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2785/19
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2785/19, rješavajući apelaciju Atka Huseinbašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Atka Huseinbašića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 032040 19 Gž od 22. aprila 2019. godine, Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj 04-07-67-509-10/2019 od 7. marta 2019. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije za sudije Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj 04-07-7-509-2/2019 od 22. januara 2019. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije za sudije Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj 04-07-6-1116-38/2018 od 2. novembra 2018. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Atka Huseinbašića podnesena protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine o prestanku mandata broj 04-07-06-509-11/2019 od 7.
marta 2019. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Atko Huseinbašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Jasminka Jovišević, advokat iz Banjaluke, podnio je 6. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 032040 19 Gž od 22. aprila 2019. godine, Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV) broj 04-07-67-509-10/2019 od 7. marta 2019. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije za sudije VSTV (u daljnjem tekstu: Drugostepena komisija) broj 04-07-7-509-2/2019 od 22. januara 2019. godine, Odluke Prvostepene disciplinske komisije za sudije VSTV (u daljnjem tekstu: Prvostepena komisija) broj 04-07-6-1116- 38/2018 od 2. novembra 2018. godine i Odluke VSTV o prestanku mandata broj 04-07-06-509- 11/2019 od 7. marta 2019. godine. Apelant je 6. augusta 2019. godine i 28. decembra 2020. godine dopunio apelaciju, a 6. marta i 20. augusta 2020. godine dostavio određene informacije i dokumentaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 5231/14 od 30. novembra 2017. godine usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio povredu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo Odluku VSTV broj 04-02-282-14/2014 od 24. septembra 2014. godine (koja se odnosila na postupanje apelanta u 11 krivičnih predmeta Osnovnog suda u Banjaluci u periodu od februara 2007. godine do 28. augusta 2013. godine) i predmet vratio VSTV kojeg je obavezao da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su i Prvostepena i Drugostepena komisija, kao i VSTV, raspravljajući o pitanju zastarjelosti pokretanja disciplinskog postupka, proizvoljno primijenili član
72. Zakona o VSTV kojim je na jasan i nedvosmislen način određeno da rok zastarjelosti počinje teći od dana počinjenja prekršaja.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, VSTV, Drugostepene komisije i Prvostepene komisije zatraženo je 9. septembra, odnosno 18. decembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju. Na traženje Ustavnog suda, VSTV je 5. januara 2021. godine dostavilo traženu dokumentaciju.
4. Sud BiH, VSTV, Drugostepena komisija i Prvostepena komisija su u periodu od 11. septembra do 24. decembra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Odlučujući o disciplinskoj tužbi Ureda disciplinskog tužioca VSTV (u daljnjem tekstu: UDT) podnesenoj 15. marta 2018. godine protiv tuženog apelanta, Prvostepena komisija je Odlukom broj 04-07-6-1116-38/2018 od 2. novembra 2018. godine apelanta proglasila odgovornim da je, na način opisan u izreci odluke, počinio: disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 9. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o VSTV) („donošenje odluka kojim se očigledno krši zakon ili uporno i neopravdano kršenje pravila postupka“), disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 10. Zakona o VSTV („neopravdano kašnjenje u izradi odluka ili u drugim radnjama u vezi sa obavljanjem dužnosti sudije ili bilo kakvo drugo ponovljeno nepoštivanje dužnosti sudije“), disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 8. Zakona o VSTV (“nemar ili nepažnja u vršenju službenih dužnosti“), disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka
17. Zakona o VSTV (“propuštanje, iz neopravdanih razloga, da postupi u skladu s odlukama, naredbama ili zahtjevima Vijeća“) i disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 23. Zakona o VSTV („bilo kakvo drugo ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti ili dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet sudstva“). Odlukom je dalje utvrđeno da se apelant, pored navedenih disciplinskih prekršaja, nije pridržavao standarda etičkog ponašanja sudija u Bosni i Hercegovini utvrđenih Kodeksom sudijske etike u tač. 4, 4.1, 5, 5.1. i 5.5, pa mu je izrečena disciplinska mjera - razrješenje dužnosti sudije Osnovnog suda u Banjaluci. Nadalje, odlukom je odbijena disciplinska tužba prema apelantu da je počinio disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 3. Zakona o VSTVBiH („očigledno kršenje obaveze ispravnog postupanja prema strankama u postupku, njihovim pravnim zastupnicima, svjedocima ili drugim osobama“) a u vezi sa standardima etičkog ponašanja sudija u Bosni i Hercegovini utvrđenih Kodeksom sudijske etike.
7. U obrazloženju odluke Prvostepena komisija je navela da je apelant na pripremnom ročištu održanom 17. jula 2018. godine podnio zahtjev za izuzeće jednog od članova Prvostepene komisije iz reda bošnjačkog naroda. Dalje je navela da je nakon toga, po zahtjevu Prvostepene komisije, apelant dostavio i pismeno obrazloženje povodom zahtjeva za izuzeće, poslije čega je Prvostepena komisija rješenjem od 27. jula 2018. godine navedeni zahtjev odbacila kao nepotpun.
8. Prvostepena komisija je navela da se apelantu stavlja na teret da je počinio disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 9. Zakona o VSTV (donošenje odluka kojim se očigledno krši zakon ili uporno i neopravdano kršenje pravila postupka) na način da je donio Rješenje broj 87 0 K 022647 16 Kv 4 od 9. februara 2017. godine kojim je ukinut pritvor optuženim i određeno jemstvo (u daljnjem tekstu: rješenje od 9. februara 2017. godine), i to kao sudija pojedinac, a naveo je da je rješenje doneseno u vijeću sudija, i pored toga što sutkinje nisu učestvovale u donošenju rješenja, niti su bile prisutne prilikom sastavljanja zapisnika od 9. februara 2017. godine. S tim u vezi, obrazloženo je da je 27. januara 2017. godine, nakon održanog ročišta za izjašnjenje optuženih o pritvora u istom krivičnom postupku, doneseno rješenje o produženju pritvora optuženim u vijeću sastavljenom od apelanta, kao predsjedavajućeg, i članova vijeća, sutkinja Milene Đekanović i Irme Blambić. Dalje je obrazloženo da je tačna tvrdnja odbrane da je 27. januara 2017. godine održano ročište na koje okolnosti je apelant i predložio kao dokaz audiosnimak zapisnika od 27. januara 2017. godine, i to da se na istom ročištu raspravljalo, razmatralo upravo o produženju pritvora, kako je to traženo u okviru optužnice Okružnog javnog tužilaštva u Doboju, te da je na istom ročištu jedan od alternativnih prijedloga bio i da se odrede neke od mjera, pa i jemstvo. Međutim, po mišljenju Prvostepene komisije, odbrana pogrešno pokušava utvrditi i dovesti u zabludu Prvostepenu komisiju da su članovi vijeća tada raspravljali o jemstvu, odnosno da su o tome vijećali i glasali, a što je, prema tvrdnji odbrane, 9. februara 2017. godine rezultiralo donošenjem rješenja kojim je ukinuta mjera pritvora i određeno jemstvo optuženim licima. Istaknuto je da se upravo suprotno dokazuje rješenjem od 27. januara 2017. godine kojim je u navedenom sastavu vijeća odlučeno o produženju pritvora, dakle, o onom o čemu je i zakazano i održano ročište i o čemu su članovi vijeća vijećali i glasali, tako da, suprotno apelantovim navodima, 27. januara 2017. godine je odlučeno isključivo o produženju pritvora. Također je istaknuo da, u situaciji kada rješenje o produženju pritvora ne sadrži obrazloženje odbrane o eventualno postavljenim zahtjevima da se odredi jemstvo, ili neke druge mjere zabrane, to može predstavljati samo osnov za žalbu, a nikako osnov za samoinicijativno postupanje i donošenje rješenja o određivanju jemstva i puštanju optuženih iz pritvora.
9. Prvostepena komisija je ukazala da su sve navedeno u svojim iskazima potvrdili i saslušani svjedoci, sutkinje Irma Blambić i Milena Đekanović, koje su u inkrimisanom periodu bile članovi vijeća u navedenom predmetu. Stoga je Prvostepena komisija ocijenila da je apelant svojim radnjama u navedenom predmetu ostvario obilježja disciplinskog prekršaja iz člana 56. tačka 9. Zakona o VSTV, te da je donio rješenje i predstavio ga kao da ga je donijelo vijeće i pored toga što je sve prethodne radnje poduzeo sam i to bez zvaničnog poziva za ročište i bez prisustva tužitelja, a što je u konačnici rezultiralo da Okružni sud u Doboju po žalbi okružnog javnog tužioca iz Doboja ukine rješenje od 9. februara 2017. godine i predmet uputi prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Prvostepena komisija je ocijenila irelevantnim sve ono što apelant ističe i na koje okolnosti je predložio i izveo dokaze (Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 4920/16 od 15. februara 2017. godine i odluke redovnih sudova navedenih u obrazloženju), a koji se odnose na raniji ili kasniji period i postupanje sudija u ovom krivičnom predmetu, te se to ne stavlja apelantu na teret, a niti su odluke koje su sudije donosile u ranijoj ili kasnijoj fazi postupka mogle biti osnov za njegovo ekskulpiranje od disciplinske odgovornosti.
10. U pogledu disciplinskih prekršaja iz člana 56. tačka 10. Zakona o VSTV, Prvostepena komisija je ocijenila da je Ured disciplinskog tužioca (u daljnjem tekstu: UDT) izvedenim dokazima uspio dokazati da je apelant, postupajući na način opisan u tač. I 2.1. i I 2.2. izreke odluke, propustio postupiti u skladu sa odredbama člana 316. ZKPRS, člana 212. Zakona o prekršajima Republike Srpske, čl. 214. i 215. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te čl. 12. i 48. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) na koji način je doprinio ukupnoj dužini trajanja krivičnog, prekršajnog i izvršnog postupka, te je kašnjenjem u provođenju radnji u vezi sa vršenjem dužnosti sudije uskratio mogućnost ostvarivanja prava na pravovremeno pružanje pravne zaštite. Također je dokazano da apelant u periodu od 18. januara 2016. godine do 21. decembra 2017. godine, kada se okončao mandat sudije Osnovnog suda u Tesliću, u 23 izvršna predmeta nije poduzeo niti jednu radnju u periodu zaduženja, odnosno nije donio rješenje o izvršenju, odnosno da je apelant, zanemarujući prirodu izvršnog postupka, uskratio strankama pravo na pravovremeno ostvarivanje prava iz izvršnog postupka. U pogledu disciplinskog prekršaja iz člana 56. tačka 8. Zakona o VSTV, Prvostepena komisija je navela da je UDT izvedenim dokazima dokazao da je apelant kao sudija Osnovnog suda u Tesliću u periodu od 1. januara do 21. decembra 2017. godine ostvario ukupnu orijentacijsku normu u iznosu od 28,14 % sa 161 riješenim predmetom, suprotno Pravilniku o orijentacionim mjerilima za rad sudija i stručnih saradnika u sudovima u Bosni i Hercegovini.
11. U pogledu disciplinskog prekršaja iz člana 56. tačka 17. Zakona o VSTV, istaknuto je da je utvrđeno da je apelant kao sudija Osnovnog suda u Tesliću u periodu od 1. januara do 21. decembra 2017. godine, bez opravdanih razloga, riješio 6,26% predmeta obuhvaćenih Planom rješavanja starih predmeta, suprotno članu 10. Uputstva za izradu plana rješavanja predmeta VSTV. U odnosu na disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 23. Zakona o VSTV, utvrđeno je da je apelant, postupajući kao sudija Osnovnog suda u Banjaluci, u periodu od 12. januara do 22. februara 2018. godine odbio postupati u prekršajnim predmetima kojima je zadužen i da nije riješio nijedan predmet kojim je zadužen, navodeći da „nema namjeru da bilo šta radi od prekršajnih predmeta, jer ga prekršajni referat uopće ne zanima“. S tim u vezi, ukazano je i da niti Odlukom Ustavnog suda broj AP 5231/14, niti odlukom VSTV, kao niti prethodnim odlukama donesenim u tom disciplinskom postupku nije razmatrano pitanje apelantovog referata, niti je određeno vraćanje na referat sudije. Prvostepena komisija je ocijenila i da apelant radnjama koje mu se stavljaju na teret u tački II disciplinske tužbe (u odnosu na koju je disciplinska tužba odbijena) nije iskazao očigledno kršenje obaveze ispravnog postupanja prema strankama u postupku i njihovim pravnim zastupnicima, kojim radnjama bi počinio disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 3. Zakona o VSTVBiH, a u vezi sa standardima etičkog ponašanja sudija u Bosni i Hercegovini utvrđenim Kodeksom sudijske etike.
12. S obzirom na broj i težinu, te posljedice i okolnosti pod kojima su navedeni disciplinski prekršaji počinjeni, čime je apelant kao sudija prekršio i Kodeks sudijske etike, imajući u vidu utvrđene otežavajuće okolnosti koje stepen njegove disciplinske odgovornosti čini izuzetno visokim, Prvostepena komisija je ocijenila da nijedna druga disciplinska sankcija, mjera, osim mjere razrješenja dužnosti sudije, ne bi bila adekvatna apelantovom djelu i posljedicama koje su nastupile po pravosuđe Bosne i Hercegovine i pravosudnu funkciju koju apelant obavlja. U pogledu apelantovih navoda da li je u ovom momentu uopće bilo moguće voditi disciplinski postupak protiv apelanta, kada još uvijek nije u cijelosti postupljeno po Odluci Ustavnog suda broj AP 5231/14, kojom je vraćen na dužnost sudije u Osnovni sud u Banjaluci i kada mu još uvijek nije vraćen iznos koji mu je oduzet prilikom izvršenja disciplinske mjere smanjenja plaće, kao i zbog činjenice da se pred Sudom BiH protiv VSTV trenutno vodi i postupak po apelantovoj tužbi radi naknade štete, Prvostepena komisija je istaknula da su disciplinski organi VSTV zakonom ovlašteni da provode disciplinski postupak i utvrđuju disciplinsku odgovornost nosilaca pravosudnih funkcija, u skladu sa članom 60. stav (2) Zakona o VSTV. Također je ukazala da su prvostepene i drugostepene disciplinske komisije nezavisne i da su u potpunosti nadležne za rješavanje disciplinskih stvari, a nezavisan položaj komisija podrazumijeva njihovo pravo i dužnost da u svakom konkretnom predmetu tumače i primjenjuju norme prema svom slobodnom uvjerenju. Prvostepena komisija je ukazala i da je VSTV u okviru svojih nadležnosti u potpunosti postupilo po odluci Ustavnog suda zbog čega se apelantovi navodi o eventualnoj nemogućnosti vođenja ovoga disciplinskog postupka pred disciplinskim organima VSTV pokazuju neosnovanim i ne mogu biti osnov za njegovo ekskulpiranje od disciplinske odgovornosti za učinjene propuste koji mu se ovom disciplinskom tužbom stavljaju na teret.
13. Odlukom Drugostepene komisije broj 04-07-7-509-2/2019 od 22. januara 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena odluka Prvostepene komisije.
14. U obrazloženju odluke Drugostepena komisija je navela da činjenica da je apelant podnio tužbu protiv VSTV zbog toga što mu nije vraćen odbijeni iznos plata, a niti mu je nadoknađena materijalna šteta koju je pretrpio zbog raspoređivanja na radno mjesto sudije u Osnovnom sudu u Tesliću u prethodnom disciplinskom postupku, čime su u momentu vođenja ovog disciplinskog postupka VSTV, kao i disciplinska komisija postali stranke u ovom postupku, ne predstavlja okolnost koja sama za sebe izaziva razumnu sumnju u nepristrasnost Prvostepene komisije. Dalje je navela da su disciplinski organi VSTV zakonom jedini ovlašteni da provode disciplinski postupak i utvrđuju disciplinsku odgovornost nosilaca pravosudnih funkcija, u skladu sa članom 60. stav (2) Zakona o VSTV, te da su prvostepene i drugostepene disciplinske komisije nezavisne i u potpunosti nadležne za rješavanje disciplinskih stvari, a nezavisan položaj komisija podrazumijeva njihovo pravo i dužnost da u svakom konkretnom predmetu tumače i primjenjuju norme prema svom slobodnom uvjerenju. Stoga je ove apelantove navode ocijenila neosnovanim i zaključila da ne mogu biti osnov za njegovo ekskulpiranje od disciplinske odgovornosti za učinjene propuste koji mu se ovom disciplinskom tužbom stavljaju na teret, kako pravilno zaključuje i Prvostepena komisija. Osim toga, Drugostepena komisija je ocijenila i da činjenica da je protiv apelanta prethodno vođen disciplinski postupak i da je donesena odluka VSTV, koja je odlukom Ustavnog suda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak, a po kojoj odluci Ustavnog suda je VSTV u okviru svojih nadležnosti u potpunosti postupilo, kao i činjenica da se pred Sudom BiH protiv VSTV trenutno vodi i postupak po apelantovoj tužbi radi naknade štete ne može predstavljati smetnju za vođenje drugog disciplinskog postupka protiv apelanta. S tim u vezi, ukazalo je da Zakon o VSTV, kao ni Poslovnik VSTV ne propisuju niti za UDT, niti za postupajuće disciplinske komisije VSTV određena ograničenja u pogledu broja pokretanja disciplinskih postupaka protiv nosilaca pravosudne funkcije.
15. Drugostepena komisija je navela da, prema utvrđenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti se, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora ocijeniti prema subjektivnom pristupu prema kojem se utvrđuje da li postoje lične predrasude. U tom pogledu navela je da je u toku vođenja disciplinskog postupka rješenjem Prvostepene komisije od 27. jula 2018. godine apelantov zahtjev za izuzeće jednog od članova Prvostepene komisije odbačen kao nepotpun, te da iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelantov stav o razlozima za izuzeće bio uopćen bez navođenja određenog člana komisije, kao i bez navođenja okolnosti prema kojima bi se eventualno ocijenila navodna pristrasnost u postupanju. Istaknula je da Prvostepena komisija apelantov prigovor na sastav Prvostepene komisije po nacionalnoj pripadnosti članova komisije nije mogla tretirati na drugačiji način osim kao zahtjev za izuzeće, jer je to jedini domaći pravni mehanizam pomoću kojeg strane u postupku mogu postavljati pitanje nepristrasnosti suda. Stoga je zaključila da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori o nezakonitosti navedenog rješenja. U pogledu ocjene objektivnog pristupa, Drugostepena komisija je navela da činjenica da je VSTV dobilo status stranke, nakon podnošenja disciplinske tužbe u kojem disciplinskom predmetu je već prethodno imenovana disciplinska komisija i u kojem je 23. aprila 2018. godine apelant dostavio i odgovor na tužbu, ne predstavlja osnov sumnje u objektivnu nepristrasnost disciplinskih komisija i VSTV u cjelini. Drugostepena komisija je ocijenila pravilnim i zaključak Prvostepene komisije u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene dokaza u pogledu donošenja rješenja od 9. februara 2017. godine, te da je, suprotno apelantovim navodima, 27. januara 2017. godine odlučeno isključivo o produženju pritvora. Osim toga, ocijenila je neosnovanim žalbeni prigovor kojim se postavlja upitnim istinitost iskaza saslušanih svjedoka, sutkinja Milene Đekanović i Irme Blambić, jer, osim paušalnih konstatacija o pristrasnosti i neistinitosti iskaza, ne sadrže niti jedan valjan kontraargument ili dokaz kojima bi se sadržaji tih iskaza na bilo koji način doveli u pitanje. S tim u vezi, ukazala je da su navedeni svjedoci saslušani neposredno pred Prvostepenom komisijom, te da je apelantu pružena mogućnost da kroz unakrsno ispitivanje diskredituje pojedine svjedoke i umanji snagu navedenih dokaza, što apelantu nije uspjelo. Drugostepena komisija je navela da je Prvostepena komisija i u pogledu ostalih disciplinskih prekršaja za koje je apelant proglašen odgovornim pravilno utvrdila sve okolnosti, izvela pravilne zaključke i dala valjana obrazloženja.
16. Odlukom VSTV broj 04-07-67-509-10/2019 od 7. marta 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena odluka Drugostepene komisije.
17. U obrazloženju odluke VSTV je navelo da je, imajući u vidu odredbe člana 60. stav (6) Zakona o VSTV u vezi sa odredbama člana 103. Poslovnika VSTV, predmetnu odluku ispitivalo samo u dijelu koji se odnosi na izrečenu disciplinsku mjeru, pa je u cijelosti prihvatilo razloge koje je u obrazloženju svoje odluke navela Drugostepena komisija. S tim u vezi, navelo je da su disciplinske komisije pravilno primijenile odredbe člana 59. st. 1. i 2. Zakona o VSTV u vezi sa Smjernicama za određivanje disciplinskih mjera u disciplinskim postupcima, kada je apelantu izrečena disciplinska mjera razrješenje dužnosti, kao mjera koja je adekvatna počinjenim disciplinskim prekršajima, stepenu apelantove disciplinske odgovornosti posljedicama koje su nastupile, činjenici da je apelant prethodno disciplinski odgovarao zbog istovrsnih disciplinskih prekršaja, te uzimajući u obzir da ranije izrečene disciplinske mjere nisu dovoljno korektivno djelovale na apelanta. U pogledu pitanja izuzeća sutkinje Ružice Jukić, člana, odnosno potpredsjednice VSTV, od postupanja u ovom disciplinskom predmetu, VSTV je istaknuo da je predsjednik VSTV, odlučujući o apelantovom zahtjevu za izuzeće imenovane sutkinje, u skladu sa članom 11. stav (5) Zakona o VSTV i članom 10. Poslovnika VSTV, odlukom od 14. decembra 2018. godine i odlukom od 26. februara 2019. godine, zahtjeve za izuzeće odbio kao neosnovane, a protiv kojih, prema odredbama člana 10. stav (4) Poslovnika VSTV, žalba nije dopuštena.
18. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 032040 19 Gž od 22. aprila 2019. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv odluke VSTV.
19. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da su disciplinski organi tokom provođenja postupka, kao i VSTV prilikom donošenja konačne odluke o žalbi postupali u skladu sa propisanim pravilima postupka i da su pravilno primijenili zakonske i podzakonske akte. Sud BiH je zaključio da su disciplinski organi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo, pri čemu u disciplinskim postupcima, kao i postupku pred VSTV nisu počinjene povrede odredaba postupka koje bi mogle utjecati na zakonitost osporenih odluka. Po mišljenju Suda BiH, apelantov zahtjev u pogledu sastava članova komisije je pravilno odbačen kao nepotpun, jer je apelantov stav bio uopćen, bez navođenja određenog člana komisije i okolnosti prema kojima bi se eventualno ocijenila navodna pristrasnost u postupanju. Također, Sud BiH je analizirao apelantove žalbene navode u kontekstu obrazloženja iz odluka disciplinskih komisija i VSTV, što je sve opisano u obrazloženju presude. Nadalje, u pogledu postavljenog zahtjeva za izuzeće Ružice Jukić, Sud BiH je istaknuo da je disciplinski postupak koji se vodio protiv apelanta okončan, te da se postupak pred Ustavnim sudom ne može smatrati nastavkom ovog postupka.
20. Sud BiH je ukazao na apelantov žalbeni navod da Prvostepena komisija prilikom donošenja odluke nije ocijenila da je apelant bio opterećen velikim brojem predmeta, a da je 2017. godine, po dolasku sa godišnjeg odmora, bio izložen specifičnoj diskriminaciji i torturi zaposlenih u Osnovnom sudu u Tesliću, da je u 2015. i 2016. godini ostvario i prebačaj norme i pored toga što je bio izložen materijalnim troškovima i posebnim fizičkim naprezanjima s obzirom na to da je svaki dan putovao iz Banjaluke u Teslić. S tim u vezi, obrazložio je da u toku disciplinskog postupka nisu osporavani rezultati apelantovog rada u navedenom periodu, ali to nije ocijenjeno kao olakšavajuća, već kao otežavajuća okolnost. Navedeno zbog toga što je apelant svjesnim postupanjem u nepromijenjenim okolnostima, s obzirom na to da je i u 2017. godini putovao iz Banjaluke u Teslić a da nije bilo razlike u opterećenosti predmetima, ili da je na bilo koji drugi način došlo do promijenjenih okolnosti, isključivo svojom voljom odlučio da ne radi, ili da ne želi da vrši dužnost sudije na koju je imenovan i za koju je plaćen. Po mišljenju Suda BiH, ovakvim apelantovim postupanjem narušena je slika rada pravosudnih institucija i slika jednog nosioca pravosudne funkcije koji, prema Kodeksu sudijske etike, promoviše visoke standarde sudijskog ponašanja radi jačanja povjerenja javnosti u pravosuđe, te neće dozvoliti da njegovi porodični, društveni i drugi odnosi nedolično utječu na dignitet funkcije koju obavlja. Dalje je naveo da je apelantovo postupanje i ponašanje suprotno osnovnim standardima etičkog ponašanja sudije koji je svoje lične interese stavio ispred sudijske dužnosti i profesionalnog ponašanja i na Osnovnom sudu u Tesliću i na Osnovnom sudu u Banjaluci.
21. Odlukom VSTV o prestanku mandata broj 04-07-06-509-11/2019 od 7. marta 2019. godine apelantu je prestao mandat sudije Osnovnog suda u Banjaluci sa danom donošenja ove odluke zbog izrečene disciplinske mjere razrješenja dužnosti.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
22. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant navodi da je VSTV u toku vođenja disciplinskog postupka učinilo materijalnu povredu postupka predviđenu Zakonom o VSTV, pa nakon toga donijelo odluku o razrješenju apelanta dužnosti sudije. Smatra da mu je sudio pristrasan sud, jer je postupak vođen pred Prvostepenom komisijom, koja nije mogla biti samostalna i nepristrasna u postupanju, jer ju je formiralo VSTV, a da je postupak pokrenuo disciplinski tužilac VSTV u vrijeme kada je apelant vodio druge postupke protiv VSTV (parnični postupak protiv nakade štete i izvršni postupak, koji su u toku). S tim u vezi, smatra da je disciplinski postupak trebalo prekinuti i voditi ga nakon okončanja navedenih postupaka. Također, ističe da je u toku postupka prigovarao Prvostepenoj komisiji u pogledu njenog sastava po nacionalnoj pripadnosti, zahtijevajući da se sastav promijeni u smislu da bude jedan Srbin, jedan Hrvat i jedan Bošnjak, a ne dva Bošnjaka i jedan Srbin, a taj njegov zahtjev je procesno tretiran kao zahtjev za izuzeće i odbačen, pa apelant smatra da je takva odluka nezakonita. S tim u vezi, obrazlaže da je ovaj zahtjev podnio u skladu sa članom 3. stav 1. Zakona o VSTV i članom 6. Evropske konvencije. Apelant se poziva na određene odluke Evropskog suda (Saraiva de Carvalho, Campbell i Fell, Sramek, Ringeisen).
23. U pogledu činjenice da je apelant proglašen odgovornim za donošenje rješenja od 9. februara 2017. godine, apelant ističe da je iz audiozapisa sa održanog ročišta o prijedlogu za produženje pritvora i prijedloga za ukidanje pritvora i određivanje jemstva očito da je na ročištu raspravljano o oba prijedloga i odlučeno da će se jemstvo prihvatiti, ali da majke osumnjičenih uplate određeni novčani iznos, pa je nakon uplate novca za jemstvo doneseno i sporno rješenje. Stoga, smatra neosnovanim navode svjedoka – sutkinja Milene Đekanović i Irme Blambić da nisu bile obaviještene i da o tome nisu vijećale. Također, ističe i da je postupio na zakonit način, što proizlazi iz Odluke Ustavnog suda broj AP 4920/16 od 15. februara 2017. godine kojom su ukinuta rješenja o produženju pritvora u istom krivičnom postupku donesena nakon spornog rješenja od 9. februara 2017. godine. Zbog navedenog, apelant smatra da je postupao zakonito, a da je Prvostepena komisija postupala pristrasno i proizvoljno. Apelant navodi da je obrazloženje osporene presude Suda BiH proizvoljno, jer ne sadrži obrazloženje zbog čega su nižestepene odluke pravilne, niti obrazloženje o odlučnim činjenicama koje se odnose na apelantov rad i postupanje. S tim u vezi, apelant detaljno opisuje svoje postupke i rad u sudovima, razloge za svoje ponašanje, te ukazuje na ispunjenje norme i kvalitet odluka koje je donosio. Također, ističe da je bez osnova zaključak Suda BiH da je apelant svoje interese stavio ispred sudijske dužnosti i profesionalnog ponašanja i ukazuje na pristrasan pristup organa koji su odlučivali u predmetnom postupku. Zbog svega navedenog, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo da mu sudi nepristrasan sud i pravo na obrazloženu odluku.
24. U dopuni apelacije od 6. augusta 2019. godine apelant analizira određene navode iz osporene presude Suda BiH i iznosi svoje stavove u vezi s tim, te, između ostalog, podnosi zahtjev za izuzeće Ružice Jukić. S tim u vezi, apelant je naveo: „Zahtijevam izuzeće gospođe Ružice Jukić, jer je na ročištu još od 2014. godine toliko galamila na mene da se ne bih ponavljao sada ponovo. Tražio bih izuzeće i druge Tuzlanke da je sada u sastavu vijeća. Ah, pa i tadašnji predsjednik VSTV je možda iz Tuzle. Slijedom naprijed navedenog, i sada zahtijevam izuzeće Ružice Jukić pošto je i ovaj put pri donošenju napadnute odluke ponovno učestvovala u njenom donošenju, po meni vrlo tendenciozno.“ U dopuni apelacije od 28. decembra 2020. godine apelant navodi da je žrtva diskriminacije po nacionalnom osnovu, koja se provodi prema Bošnjacima u Republici Srpskoj, odnosno u Osnovnom sudu u Banjaluci.
b)Odgovori na apelaciju
25. Sud BiH smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje zbog razloga navedenih u toj presudi. Ističe da je za sve apelantove navode dao potpune i jasne razloge, te ostaje kod osporene presude.
26. VSTV navodi, u pogledu apelacionog navoda u odnosu na nacionalni sastav Prvostepene komisije, da nacionalna pripadnost članova komisije sama po sebi bez argumentacije i dokaza o njihovoj pristrasnosti, ne predstavlja okolnost koja može dovesti u sumnju princip nepristrasnog suda u konkretnom slučaju. Također, smatra paušalnim apelacione navode koji se odnose na proizvoljno postupanje Prvostepene komisije prilikom utvrđivanja apelantove disciplinske odgovornosti zbog donošenja rješenja od 9. februara 2017. godine, jer su odluke Prvostepene komisije i Drugostepene komisije u tom dijelu detaljno obrazložene. VSTV, također ukazuje da je, u pogledu apelantovih navoda o uslovima u kojima je obavljao sudijsku funkciju Drugostepena komisija u svojoj odluci dala detaljna obrazloženja, a koja je prihvatilo i VSTV prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi.
27. Drugostepena komisija smatra paušalnim apelacione navode koji se odnose na proizvoljno postupanje Prvostepene komisije prilikom utvrđivanja apelantove disciplinske odgovornosti zbog donošenja rješenja od 9. februara 2017. godine. Također, ističe da nacionalna pripadnost članova komisije sama po sebi, bez argumentacije i dokaza o pristrasnosti, ne predstavlja okolnost koja može dovesti u sumnju princip nepristrasnog suda u konkretnom slučaju. Drugostepena komisija navodi i da je u svojoj odluci dala detaljna obrazloženja u vezi sa apelantovim prigovorima koji se odnose na uslove u kojima je obavljao sudijsku funkciju. Predlaže da se apelacije odbije kao neosnovana.
28. Prvostepena komisija navodi da je apelant navode o pristrasnosti članova komisije iznosio i u toku disciplinskog postupka, te da ih je razmotrila Prvostepena komisija. Također, smatra da bi izuzeće bilo kojeg člana komisije samo na osnovu nacionalne pripadnosti, a bez konkretnih i pojedinačnih dokaza, predstavljalo nezakonitu diskriminaciju prema članu 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, člana 14. Evropske konvencije i članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
V.Relevantni propisi
29. Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) glasi:
Član 3. stav 1.
Nezavisni i samostalni organ (1) Vijeće kao nezavisni i samostalni organ ima zadatak da osigura nezavisno, nepristrasno i profesionalno pravosuđe, kako je propisano u članu 17. ovog zakona.
Član 56. tač. 8), 9), 10), 17) i 23) Disciplinski prekršaji sudija Disciplinski prekršaji sudija su:
8. nemar ili nepažnja u vršenju službenih dužnosti;
9. donošenje odluka kojim se očigledno krši zakon ili uporno i neopravdano kršenje pravila postupka;
10. neopravdano kašnjenje u izradi odluka ili u drugim radnjama u vezi s obavljanjem dužnosti sudije ili bilo kakvo drugo ponovljeno nepoštivanje dužnosti sudija;
17. propuštanje, iz neopravdanih razloga, da postupi u skladu s odlukama, naredbama ili zahtjevima Vijeća;
23. bilo kakvo drugo ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti ili dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet sudstva.
Član 58. stav 1. tačka f) Vrste disciplinskih mjera (1) Vijeće može izreći jednu ili više sljedećih disciplinskih mjera:
(f) razrješenje od dužnosti.
Član 59. st. 1. i 2.
Principi za određivanje mjera (1) Kod izricanja disciplinskih mjera mora se rukovoditi principom proporcionalnosti. Prije izricanja mjera za disciplinske prekršaje, disciplinske komisije uzimaju u obzir sljedeće činjenice:
(a) broj i težinu učinjenog disciplinskog prekršaja i njegove posljedice;
(b) stepen odgovornosti;
(c) okolnosti pod kojima je disciplinski prekršaj učinjen;
(d) dosadašnji rad i ponašanje učinioca prekršaja; i (e) sve druge okolnosti koje mogu uticati na odluku o težini i vrsti disciplinske mjere, uključujući stepen kajanja i/ili saradnje koju je sudija ili tužilac pokazao tokom disciplinskog postupka.
(2) Disciplinska mjera razrješenja od dužnosti određuje se samo u predmetima u kojim je utvrđen ozbiljan disciplinski prekršaj, a iz težine prekršaja je jasno da je prekršilac nepodoban ili nedostojan da dalje vrši dužnost.
Član 60.
Vođenje disciplinskog postupka i žalbe (1) Disciplinski postupak vode:
a) Prvostepena disciplinska komisija i
b) Drugostepena disciplinska komisija.
(2) Prvostepena i Drugostepena disciplinska komisija su nezavisne i u potpunosti nadležne za rješavanje disciplinskih stvari. Član komisije koji je učestvovao u rješavanju nekog predmeta u Prvostepenoj komisiji ne može postupati u istoj stvari u Drugostepenoj disciplinskoj komisiji.
(3) Prvostepena disciplinska komisija sastavljena od tri člana, od kojih su barem dva članovi Vijeća, u prvom stepenu utvrđuje disciplinsku odgovornost i izriče mjere.
(4) Drugostepena disciplinska komisija sastavljena od tri člana Vijeća odlučuje o žalbama na odluke Prvostepene disciplinske komisije. Drugostepena disciplinska komisija može potvrditi, ukinuti ili preinačiti odluku ili disciplinske mjere koje je izrekla Prvostepena disciplinska komisija.
(5) U disciplinskim postupcima koji se vode protiv sudija, većina članova komisije će, i u prvom i u drugom stepenu, biti sudije. U disciplinskim postupcima koji se vode protiv tužilaca, većina članova komisije će, i u prvom i u drugom stepenu, biti tužioci.
(6) Protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije o izricanju disciplinske mjere može se uložiti žalba Vijeću kao cjelini. Ako Vijeće ne potvrdi mjeru razrješenja, Vijeće može izreći drugu mjeru predviđenu ovim zakonom. Članovi Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije imaju pravo učestvovati, osim ako se njihovo izuzeće traži iz razloga drugačijeg od razloga njihovog ranijeg učešća u donošenju odluke o istoj stvari.
(7) Sudija ili tužilac koji je razriješen dužnosti odlukom Vijeća može uložiti žalbu Sudu Bosne i Hercegovine jedino na osnovu jednog ili oba dolje navedena razloga:
a) da je Vijeće, prilikom vođenja disciplinskog postupka nakon kojeg je uslijedila odluka o mjeri razrješenja dužnosti, učinilo materijalnu povredu pravila postupka predviđenih ovim zakonom;
b) da je Vijeće, prilikom vođenja disciplinskog postupka nakon kojeg je uslijedila odluka o mjeri razrješenja dužnosti, pogrešno primijenilo zakon.
(8) Sud Bosne i Hercegovine mora primiti žalbu iz stava 7. ovog člana u roku od tri (3) sedmice od dana kad je sudija ili tužilac primio odluku Vijeća. Sud Bosne i Hercegovine u skraćenom postupku odbacuje žalbe uložene nakon tog roka.
30. Kodeks sudijske etike („Službeni glasnik BiH“ br. 13/06, 24/15 i 94/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Kodeks sudijske etike („Službeni glasnik BiH“ br. 13/06 i 24/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
4. INTEGRITET I ODGOVARAJUĆE PONAŠANJE
Sudija se ponaša moralno, dostojanstveno i u skladu s dignitetom funkcije koju obavlja.
Primjena:
4.1. Sudija, kao predmet stalnog nadzora javnosti, slobodno i voljno prihvata ograničenja koja mu nameće funkcija koju obavlja.
[...]
5. STRUČNOST I ODGOVORNOST PREMA POSLU
Sudija održava visok nivo profesionalne sposobnosti i obavlja svoju funkciju stručno, savjesno, marljivo i efikasno.
Primjena:
5.1. Sudijska funkcija ima prioritet nad svim ostalim aktivnostima sudije.
[...] 5.5. Sudija obavlja svoju funkciju na efikasan i zakonit način u razumnom roku. VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. U odnosu na Odluku VSTV o prestanku mandata broj 04-07-06-509-11/2019 od 7.
marta 2019. godine
33. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na osporenu Odluku VSTV o prestanku mandata broj 04-07-06-509-11/2019 od 7. marta 2019. godine Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav 1. i stav 3. tačka c) Pravila Ustavnog suda.
34. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. Član 18. stav 1. i stav 3. tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
36. S obzirom na to da je apelantovoj zastupnici navedena odluka o prestanku mandata uručena 13. marta 2019. godine, a da je apelant apelaciju Ustavnom sudu podnio 6. jula 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na Odluku VSTV o prestanku mandata broj 04-07-06-509-11/2019 od 7. marta 2019. godine podnesena nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu odluku, odnosno neblagovremeno, apelacija je nedopustiva u odnosu na navedenu odluku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3080/09 od 24. septembra 2014. godine, tačka 45, dostupna na www.ustavnisud.ba).
U odnosu na disciplinski postupak koji je okončan Presudom Suda BiH broj S1 3 P 032040 19 Gž od 22. aprila 2019. godine
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 032040 19 Gž od 22. aprila 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. maja 2019. godine a apelacija je podnesena 6. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
39. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
42. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja odluke donesene u disciplinskom postupku protiv apelanta kao sudije Osnovnog suda u Banjaluci. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav da apelanti u ovom slučaju uživaju garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije sa aspekta garancija koje pruža „građanskiˮ nivo prava na pravično suđenje (vidi, pored ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3080/09 od 25. septembra 2010. godine, st. 36-39, i Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 147/09 od 23. marta 2012. godine, stav 59, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga će Ustavni sud ispitati slučaj u svjetlu zaštite apelantovih „građanskih pravaˮ, koju pružaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
43. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, te smatra da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud i pravo na obrazloženu presudu.
44. U pogledu prava na nepristrasan sud, Ustavni sud podsjeća da apelant tvrdi da Prvostepena komisija nije mogla biti samostalna i nepristrasna u postupanju, jer ju je formiralo VSTV, i da je predmetni disciplinski postupak pokrenuo disciplinski tužilac VSTV u vrijeme kada je apelant vodio druge postupke protiv VSTV, pa je disciplinski postupak trebalo prekinuti i voditi ga nakon okončanja navedenih postupaka. Apelant, također, tvrdi da je nezakonita odluka o odbacivanju njegovog zahtjeva kojim je prigovarao Prvostepenoj komisiji u pogledu njenog sastava po nacionalnoj pripadnosti, jer je procesno tretiran kao zahtjev za izuzeće, te ističe da je ovaj zahtjev podnio u skladu sa članom 3. stav 1. Zakona o VSTV i članom 6. Evropske konvencije.
45. U pogledu ovih apelantovih navoda, Ustavni sud ukazuje da se, prema utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije mora ocjenjivati prema subjektivnom i objektivnom testu. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi nikakve dokaze koji bi osporili, odnosno doveli u sumnju pretpostavljenu subjektivnu nepristrasnost Prvostepene komisije. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da se objektivna nepristrasnost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je apelant ove navode iznosio i u toku postupka, te da je Drugostepena komisija ocijenila ovakve navode neosnovanim zbog toga što se njima ne dovodi u sumnju nepristrasnost Prvostepene komisije. Osim toga, ukazala je i da Prvostepena komisija apelantov prigovor na sastav Prvostepene komisije po nacionalnoj pripadnosti članova komisije nije mogla tretirati na drugačiji način osim kao zahtjev za izuzeće, jer je to jedini domaći pravni mehanizam pomoću kojeg strane u postupku mogu postavljati pitanje nepristrasnosti suda. Ustavni sud smatra da okolnost da je apelant pokrenuo neke druge postupke protiv VSTV i nacionalna pripadnost članova Prvostepene komisije ne mogu same po sebi ukazivati na nepristrasnost članova Prvostepene komisije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 147/09 razmatrao nepristranost Suda BiH, odnosno sudija tog suda zbog činjenice da te sudije imenuje VSTV i odlučuje o njihovoj odgovornosti. U navedenoj odluci, nakon analize navedenog pitanja, Ustavni sud je zaključio da samo zbog činjenice da sudije Suda BiH imenuje VSTV, a da je Sud BiH donio odluku o žalbi protiv odluke VSTV Ustavni sud ne može naći elemente koji bi ukazivali na pristranost sudija Suda BiH, odnosno dovesti u pitanje princip „nepristranosti“ suda kako je on garantiran članom 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 147/09 od 23. februara 2012. godine, tač. 65, 66. i 68, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu da u spisu apelacije ne nalazi činjenice koje bi ukazivale na razumnu sumnju da je Prvostepena komisija prilikom odlučivanja o apelantovim građanskim pravima i obavezama bila pristrasna, Ustavni sud smatra da se navedeni stav iz Odluke broj AP 147/09 može, mutatis mutandis, primijeniti i na ovaj slučaj, pa nalazi da su apelantovi navodi u tom pravcu neosnovani. Pri tome Ustavni sud ukazuje da iz navoda apelacije proizlazi da apelant, zapravo, ne spori da je Prvostepena disciplinska komisija sastavljena na način kako je to propisano članom 60. stav 3. Zakona o VSTV. Stoga se u takvim okolnostima apelantovi navodi u vezi sa nacionalnom pripadnošću članova Prvostepene disciplinske komisije sami po sebi pokazuju neosnovanim. Ovo osobito imajući u vidu da navedena odredba propisuje da je Prvostepena disciplinska komisija „sastavljena od tri člana, od kojih su barem dva članovi Vijeća“, te da ona, dakle, ne propisuje nikakve uvjete u pogledu nacionalne pripadnosti članova komisije. Pri tome, u pogledu apelantovog pozivanja na praksu Evropskog suda, Ustavni sud ukazuje da je sve navedeno imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali da smatra da ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.
46. U pogledu apelantovih navoda iz dopune apelacije kojima zahtijeva izuzeće sutkinje Ružice Jukić, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluke VSTV proizlazi da je predsjednik VSTV odlukama od 14. decembra 2018. godine i 26. februara 2019. godine apelantove zahtjeve za izuzeće imenovane sutkinje odbio kao neosnovane. Nadalje, dovodeći ove apelacione navode u vezu sa prethodno navedenim subjektivnim i objektivnim testom, Ustavni sud zapaža da apelant ni u apelaciji nije dao razumne razloge za ovakve navode, ili ponudio dokaze koji bi doveli u sumnju pretpostavljenu subjektivnu nepristrasnost sutkinje Ružice Jukić, niti u spisu apelacije ima objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je navedena sutkinja bila pristrasna. Stoga, Ustavni sud smatra i ove apelantove navode neosnovanim.
47. Nadalje, u pogledu ostalih apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
48. Ustavni sud zapaža da je Prvostepena komisija izvršila uvid u obimnu materijalnu dokumentaciju, saslušala apelanta i svjedoke, te na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza zaključila da je apelant odgovoran za prekršaje koji su opisani u izreci odluke Prvostepene komisije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Prvostepena komisija, u pogledu disciplinskog prekršaja iz člana 56. tačka 9. Zakona o VSTV („donošenje odluka kojim se očigledno krši zakon ili uporno i neopravdano kršenje pravila postupka“) na koji se odnosi većina apelacionih navoda ukazala da je apelant svojim radnjama u spornom predmetu ostvario obilježja disciplinskog prekršaja iz člana 56. tačka 9. Zakona o VSTV, odnosno da je donio rješenje i predstavio ga kao da ga je donijelo vijeće i pored toga što je sve prethodne radnje poduzeo sam, i to bez zvaničnog poziva za ročište i bez prisustva tužitelja. Prilikom donošenja takvog zaključka Ustavni sud zapaža da je Prvostepena komisija detaljno obrazložila sve okolnosti donošenja rješenja od 9. februara 2017. godine, ocijenila sve materijalne dokaze i iskaze sutkinja koje su bile članovi vijeća u navedenom predmetu, te dala obrazloženje zašto audiosnimak sa ročišta održanog 27. januara 2017. godine ne može utjecati na drugačiju odluku. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Prvostepena komisija i u odnosu na ostale disciplinske prekršaje za koje je apelant proglašen odgovornim detaljno ispitala sve okolnosti i dokaze, te jasno iznijela svoje zaključke, koji se u okolnostima konkretnog slučaja ne čine proizvoljnim. Suprotno apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da su i u postupcima po pravnim lijekovima Drugostepena komisija, VSTV i Sud BiH detaljno razmotrili sve apelantove prigovore i detaljno analizirali sve okolnosti prekršaja koji su stavljeni na teret apelantu, te dali detaljna i logična obrazloženja koja se ne doimaju kao proizvoljna. U pogledu apelacionih navoda o povredi prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud smatra da su disciplinske komisije, VSTV i Sud BiH u osporenim odlukama odgovorili na svaki apelantov navod koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da su za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
49. Konačno, Ustavni sud zapaža da apelant u dopuni apelacije od 28. decembra 2020. godine navodi da je žrtva diskriminacije po nacionalnom osnovu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se, u smislu člana 22. stav (3) Pravila Ustavnog suda, apelacija bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna ne odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, tačka 49). Imajući u vidu da je apelant osporenu presudu primio 10. maja 2019. godine, pri čemu se dopuna apelacije ne odnosi na nove okolnosti, jer se tiče istog činjeničnog stanja i osporenih odluka, a da je dopunu apelacije podnio 28. decembra 2020. godine, Ustavni sud ukazuje da nisu ispunjeni uslovi da razmatra navode iz dopune apelacije.
50. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je na osnovu provedenih relevantnih dokaza nesumnjivo utvrđena njegova disciplinska odgovornost za prekršaje iz člana 56. tač. 8, 9, 10, 17. i 23. Zakona o VSTV, kao i da se apelant nije pridržavao standarda etičkog ponašanja sudija u Bosni i Hercegovini utvrđenih Kodeksom sudijske etike u tač. 4, 4.1, 5, 5.1. i 5.5. i da je izrečena odgovarajuća disciplinska mjera za šta su disciplinski organi dali dovoljno jasna i argumentiovana obrazloženja. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na nepristrasnost suda kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada navodi o pristrasnosti članova Prvostepene komisije nisu dokazani niti u objektivnom, niti u subjektivnom smislu.
52. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka c) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević