Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-806/19 (I. O.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-806/19

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 806/19, rješavajući apelaciju Izeta Omerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Izeta Omerovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 015597 17 Uvp od 20. decembra 2018.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Izet Omerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 21. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 015597 17 Uvp od 20. decembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) i od Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar – Kantonalne administrativne službe Tuzla (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) zatraženo je 10. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tuženi su 16. juna i 7. jula 2020. godine dostavili dogovore na apelaciju, dok prvostepeni organ u ostavljenom roku nije dostavio dogovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 26. novembra 2010. godine određeno je da je apelantu prestao radni odnos u Ministarstvu sa 30. novembrom 2010. godine, s pravom na starosnu penziju koju će ostvarivati kod prvostepenog organa, jer je utvrđeno da ima više od 40 godina penzijskog staža, u koji mu je bilo uračunato i vrijeme provedeno u Oružanim snagama ARBiH. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu koja je rješenjem Policijskog odbora za policijske službenike Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Policijski odbor) od 29. decembra 2010. godine odbijena kao neosnovana.

6. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Rs 055017 11 Rs od 13. aprila 2012. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 055017 12 Rsž od 30. oktobra 2013. godine, poništena su rješenja Ministarstva od 26. novembra 2010. godine i Policijskog odbora od 29. decembra 2010. godine o prestanku radnog odnosa, te je naloženo Ministarstvu da apelanta vrati na posao i rasporedi na poslove policijskog službenika, da mu isplati mjesečne plaće od dana prestanka radnog odnosa sa zakonskim zateznim kamatama i pripadajućim doprinosima (kako je to pobliže navedeno u izreci presude), kao i da mu naknadi troškove postupka.

7. Rješenjem Ministarstva od 17. decembra 2013. godine, koje je doneseno u izvršenju presude Općinskog suda od 13. aprila 2012. godine, apelantu je uspostavljen radno-pravni status, te je raspoređen na radne zadatke pobliže opisane u tom rješenju, počev od 19. decembra 2013. godine.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 0055017 14 Rev od 19. januara 2017. godine usvojena je revizija Ministarstva i preinačene su nižestepene presude tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Prilikom odlučenja Vrhovni sud je imao u vidu odredbe člana 82. stav 1. tačka 1. i člana 94. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), koje je citirao, naglasivši kako je nesporno da je rješenjem Ministarstva od 26. novembra 2010. godine, koje je potvrđeno rješenjem Policijskog odbora od 29. decembra 2010. godine, apelantu kao policijskom službeniku zbog navršenih 40 godina penzijskog staža prestao radni odnos 30. oktobra 2010. godine radi ispunjavanja zakonskih uvjeta za penzionisanje jer je na dan 30. oktobar 2010. godine, uključujući beneficirani staž osiguranja i njegov poseban staž, imao ukupno 41 godinu, jedan mjesec i 15 dana penzijskog staža.

9. Protiv navedene presude Vrhovnog suda apelant je Ustavnom sudu podnio apelaciju koja je odbijena kao neosnovana Odlukom o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 1283/17 od 12. marta 2019. godine.

10. Rješenjem prvostepenog organa od 16. augusta 2017. godine apelantu je utvrđena promjena podataka u Matičnoj evidenciji aktivnih osiguranika tuženog, tako da se briše prijava na osiguranje od 1. decembra 2010. godine. Određeno je da će se po pravomoćnosti predmetnog rješenja izvršiti promjena podataka iz prethodnog stava u matičnu evidenciju.

Osporeni postupak

11. Apelant je 31. januara 2011. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na srazmjerni dio penzije.

12. Rješenjem prvostepenog organa od 17. juna 2011. godine apelantu je priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkog nosioca osiguranja u određenom novčanom iznosu (preciziranom u izreci rješenja) počev od 1. decembra 2010. godine. Određeno je da taj iznos apelantu pripada i na dan donošenja rješenja, da isplata po predmetnom rješenju apelantu pripada od 1. decembra 2010. godine, kao i da žalba ne odlaže izvršenje rješenja. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu zato što je smatrao da mu se u ukupan penzijski staž ne može računati poseban penzijski staž, tj. vrijeme provedeno u Oružanim snagama ARBiH, kao ni staž koji se računa u uvećanom trajanju, a koja žalba je odbijena rješenjem tuženog od 17. oktobra 2011. godine.

13. U upravnom sporu apelanta protiv rješenja tuženog od 17. oktobra 2011. godine Kantonalni sud je donio Presudu broj 03 0 U 008354 11 U od 11. marta 2013. godine kojom je uvažena apelantova tužba i poništeno rješenje tuženog od 17. oktobra 2011. godine i rješenje prvostepenog organa od 17. juna 2011. godine, te je predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje. Iz stanja spisa proizlazi da je Kantonalni sud u obrazloženju presude ocijenio da iz spisa upravnog predmeta nije vidljivo da li se apelant decidirano izjasnio o tome da li u smislu člana 129. stav 1. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) odustaje od zahtjeva za ostvarivanje prava na penziju jer u spisu ne postoji direktna i izričita izjava o tome da li odustaje od zahtjeva za ostvarivanje prava na srazmjernu penziju, što predstavlja nedostatak zbog kojeg se osporeni i prvostepeni akt ne mogu ispitati niti utvrditi njihova pravilnost i zakonitost. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je naložio da prvostepeni organ u ponovnom postupku pozove apelanta da se izjasni da li ostaje pri zahtjevu za ostvarivanje prava na starosnu penziju.

14. U upravnoj stvari apelanta, u predmetu ostvarivanja prava na srazmjernu starosnu penziju, a u izvršenju presude Kantonalnog suda od 11. marta 2013. godine, prvostepeni organ donio je Rješenje broj 110-49189-11 od 1. decembra 2015. godine kojim je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na srazmjernu starosnu penziju (dok je još trajao parnični postupak po reviziji protiv rješenja o prestanku radnog odnosa). Prvostepeni organ je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da nije osnovan apelantov zahtjev da mu se u ukupan penzijski staž ne računa poseban staž u duplom trajanju, jer mu je poseban staž priznat u skladu sa članom 94. Zakona o PIO. Međutim, prvostepeni organ je naveo da nije osnovan apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na srazmjernu penziju jer je presudom Općinskog suda od 13. aprila 2012. godine poništeno rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu, nakon čega mu je rješenjem Ministarstva od 17. decembra 2013. godine uspostavljen radno-pravni status počev od 19. decembra 2013. godine, budući da je članom 103. Zakona o PIO propisano: „Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stiču se i dospijevaju danom ispunjenja uvjeta propisanih ovim zakonom, s tim što se pravo na penziju može ostvariti samo poslije prestanka osiguranja.“

15. Rješenjem tuženog broj FZ3/8/1-35-1-399-2/16 OB/OM:1104918911 od 22. jula 2016. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa od 1. decembra 2015. godine (dok je postupak po reviziji protiv rješenja o prestanku radnog odnosa još trajao). Tuženi je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito, posebno imajući u vidu da je apelant u momentu donošenja rješenja, odnosno podnošenja zahtjeva od 31. januara 2011. godine, bio u radnom odnosu – osiguranju. Tuženi organ je u obrazloženju rješenja ukazao na odredbu člana 103. Zakona o PIO, koju je citirao, naglasivši da se apelant na dan podnošenja zahtjeva (31. januara 2011. godine) nalazio u osiguranju koje i dalje traje, kao i da je rješenje prvostepenog organa od 17. juna 2011. godine, kojim mu je priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije, poništeno, tako da se po istom ne može koristiti ranije ostvareno pravo.

16. U upravnom sporu apelanta kao tužioca protiv rješenja tuženog od 22. jula 2016. godine Kantonalni sud je donio Presudu broj 03 0 U 015597 16 U od 14. augusta 2017. godine kojom je uvažio tužbu, poništio osporeno rješenje i riješio na način da je uvažio apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja prvostepenog organa od 1. decembra 2015. godine, poništio navedeno rješenje i riješio upravnu stvar tako da je apelantu priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret federalnog nosioca osiguranja u iznosu preciziranom izrekom presude, a počev od 1. decembra 2012. godine. Nadalje, određeno je da taj iznos penzije pripada apelantu i na dan donošenja rješenja, s tim da će se tako određena penzija isplaćivati primjenom isplatnih koeficijenata, a koji se shodno odredbama člana 51. Zakona o PIO primjenjuju u Federaciji Bosne i Hercegovine. Također je određeno da će se isplata penzije po predmetnom rješenju vršiti počev od 1. decembra 2010. godine. U konačnici, konstatirano je da predmetna presuda u svemu zamjenjuje poništeno prvostepeno rješenje.

17. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, prije svega, naveo da je toku postupka pred tim sudom apelant dostavio i presudu Vrhovnog suda od 19. januara 2017. godine kojom je taj sud usvojio reviziju Ministarstva i obje nižestepene presude preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev koji je apelant postavio u tom parničnom postupku (da se ponište rješenja Ministarstva od 26. novembra 2010. godine i Policijskog odbora od 29. decembra 2010. godine kojim je određeno da je apelantu prestao radni odnos). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je materijalno pravo u predmetnoj upravnoj stvari nepravilno primijenjeno, te da su oba organa iz odlučnih činjenica izveli nepravilan zaključak u pogledu osnovanosti apelantovog zahtjeva za ostvarivanje prava na srazmjerni dio starosne penzije. Kantonalni sud je naveo da je iz sadržaja osporenog i prvostepenog akta, kao i iz sadržaja rješenja iz ranijeg upravnog postupka vidljivo da je apelant na dan prestanka radnog odnosa (30. novembra 2010. godine) ispunjavao sve potrebne uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su tuženi i prvostepeni organ pravilno postupili kada su u ukupan penzijski staž apelantu uračunali i poseban penzijski staž (tj. vrijeme provedeno u Oružanim snagama ARBiH), shodno odredbama člana 94. Zakona o PIO. U vezi s tim Kantonalni sud je imao u vidu i pravni stav zauzet u Odluci Ustavnog suda broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine. Međutim, Kantonalni sud je naveo da su tuženi i prvostepeni organ pogrešno postupili kada su apelantov zahtjev odbili kao neosnovan, pozivajući se na odredbu člana 103. Zakona o PIO, iz koje proizlazi da se pravo na penziju može ostvariti samo poslije prestanka osiguranja. U vezi s tim Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju zahtjev za ostvarivanje predmetnog prava apelant i podnio poslije prestanka osiguranja, budući da mu je radni odnos (a samim tim i osiguranje) prestao 30. novembra 2010. godine. Nadalje, da je to nesporna činjenica koja je postojala na dan prestanka osiguranja, kao i na dan podnošenja predmetnog zahtjeva (30. januara 2011. godine) na osnovu koje je u ranijem postupku utvrđeno da apelant ispunjava uvjete za ostvarivanje predmetnog prava.

18. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su, s obzirom na vremensko načelo važenja zakona, prvostepeni organ i tuženi u ponovnom postupku bili dužni da ispunjavanje zakonskih uvjeta utvrđuju s obzirom na činjenice koje su postojale na dan prestanka radnog odnosa, a ne s obzirom na činjenice koje su postojale na dan donošenja prvostepenog rješenja u ponovnom postupku (1. decembra 2015. godine). Nadalje, da su prvostepeni organ i tuženi u ponovnom postupku uzeli u obzir i to da je apelantu ponovo uspostavljen radno-pravni status (19. decembra 2013. godine), te da ponovno uspostavljanje radno-pravnog statusa apelantu predstavlja novu činjenicu koja se nije mogla cijeniti u ponovnom postupku. U vezi s tim Kantonalni sud je istakao i to da je presuda Općinskog suda (od 13. aprila 2012. godine), kojom je poništeno rješenje na osnovu kojeg je apelantu prestao radni odnos, preinačena presudom Vrhovnog suda (od 19. januara 2017. godine), i to tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev postavljen u tom parničnom postupku, a što znači da je rješenje na osnovu kojeg je apelantu prestao radni odnos ostalo na snazi.

19. Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 U 015597 17 Uvp od 20. decembra 2018. godine uvažen je zahtjev tuženog za vanredno preispitivanje, presuda Kantonalnog suda od 14. augusta 2017. godine je preinačena i riješeno je tako što je odbijena apelantova tužba.

20. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, prije svega, ponovio hronologiju predmetnog postupka, između ostalog istakavši da je u parničnom postupku protiv presude Kantonalnog suda od 30. oktobra 2013. godine Ministarstvo izjavilo reviziju, koja je presudom Vrhovnog suda od 19. januara 2017. godine usvojena i obje nižestepene presude preinačene tako da je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa (vidi tačku 8. ove odluke). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je tuženi podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda zbog povrede člana 103. Zakona o PIO navodeći da se u vrijeme podnošenja zahtjeva 31. januara 2011. godine apelant nalazio u radnom odnosu – obaveznom osiguranju. U vezi s tim tuženi je naveo da je apelant ponovo prijavljen na osiguranje sa 19. decembrom 2013. godine do 3. maja 2015. godine, kao i od 4. maja 2015. godine, koje i dalje traje, što znači da se u momentu donošenja osporenog rješenja nalazio u osiguranju, odnosno u radnom odnosu. Slijedom navedenog, tuženi je predložio da se zahtjev za vanredno preispitivanje uvaži, pobijana presuda ukine i apelantova tužba odbije.

21. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da prvostepeni sud nije mogao riješiti konkretnu upravnu stvar na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude jer je poništio rješenja upravnih organa koja su pravilna i zakonita. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 103. Zakona o PIO uređeno pitanje stjecanja i dospjelosti prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, odnosno sa vremenskim rokovima u kojima se prava mogu ostvariti i u kojima nastaju obaveze za nosioca osiguranja, da osiguranicima osiguraju korištenje stečenih prava. Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stiču se i dospijevaju danom ispunjenja uvjeta. Prema citiranoj odredbi sa danom ispunjenja uvjeta osiguranik može da ostvari pravo, s tim što pravo na penziju može ostvariti samo poslije prestanka osiguranja. To znači da ako je osiguranik ispunio uvjete za starosnu penziju i nastavi da radi, tek kada prestane da radi, odnosno kada mu prestane osiguranje, ostvaruje pravo na penziju.

22. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju u vrijeme podnošenja zahtjeva 31. januara 2011. godine apelant nalazio u radnom odnosu – obaveznom osiguranju kao i u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja od 1. decembra 2015. godine i osporenog rješenja od 22. jula 2016. godine, jer je ponovo prijavljen na osiguranje sa 19. decembrom 2013. godine do 3. maja 2015. godine i od 4. maja 2015. godine, koje i dalje traje (u vrijeme donošenja osporenog rješenja). Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je nakon donošenja presude Općinskog suda od 13. aprila 2012. godine, kojom su poništena rješenja o prestanku radnog odnosa, apelant vraćen na posao i naknadno prijavljen na osiguranje (1. decembra 2010. godine). U vezi s tim Vrhovni sud je zaključio da su prvostepeno i osporeno rješenje (iz ponovnog postupka) doneseni u vrijeme dok se apelant nalazio u radnom odnosu – osiguranju po presudama Općinskog suda od 13. aprila 2012. godine i Kantonalnog suda od 30. oktobra 2013. godine (kojima je poništeno rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu i naloženo da se rasporedi na poslove policijskog službenika), a iz čega proizlazi da su rješenja upravnih organa pravilna i zakonita. U konačnici, Vrhovni sud je naveo da je na osnovu člana 46. stav 2. Zakona o upravnim sporovima zahtjev za vanredno preispitivanje uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantovu tužbu odbio.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da su mu osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Ukazuje da mu je u konkretnom slučaju poništen poseban staž ostvaren u Oružanim snagama ARBiH u vremenu od 8 godina, 6 mjeseci i 20 dana (utvrđen ukupan penzijski staž iznosi 33 godine, 8 mjeseci i 8 dana po rješenju tuženog od 22. jula 2016. godine), iako je presudom Vrhovnog suda od 19. januara 2017. godine, donesenoj u parničnom postupku (radni spor) po reviziji tuženog, odlučio da je obavezno računanje posebnog staža u penzijski staž i pri tome se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine.

25. Apelant je naveo da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude istakao da je naknadno izvršena prijava apelanta na osiguranje od 1. decembra 2010. godine (nakon što je [presudom Općinskog suda] od 13. aprila 2012.godine poništeno rješenje o prestanku radnog odnosa koji je apelantu prestao 30. novembra 2010. godine), pa je pravomoćnom presudom poništeno rješenje, a pravo na penziju se može steći samo po prestanku osiguranja. Međutim, apelant smatra da je Vrhovni sud zanemario nove činjenice, i to, da je Vrhovni sud svojom presudom od 19. januara 2017. godine poništio presudu (apelant je očiglednom greškom naveo rješenje [Općinskog suda]) od 13. aprila 2012. godine, nakon čega, po zahtjevu Ministarstva, prvostepeni organ je rješenjem od 16. augusta 2017. godine izvršio promjene u matičnoj evidenciji apelanta i brisao prijavu na osiguranje od 1. decembra 2010. godine.

26. Najzad, ističe da mu je presudama Vrhovnog suda od 19. januara 2017. godine u parničnom postupku i od 20. decembra 2018. godine u upravnom sporu i različitog tumačenja zakona od strane sudova i upravnih organa povrijeđeno pravo na imovinu jer ostao bez radnog odnosa (plaće) i penzije i obavezan je Ministarstvu i tuženom izvršiti povrat uplaćenih novčanih iznosa po osnovu plaća i penzija, sudske troškove i zatezne kamate u iznosu većem od 100.000 KM, čime je ugrožena egzistencija njega i njegove porodice iako je stekao uvjete za srazmjerni dio starosne penzije jer je ostvario više od 40 godina penzijskog staža.

b)Odgovori na apelaciju

27. Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava koja je naveo u apelaciji jer je osporena presuda donesena u skladu s dokumentacijom u spisu i važećim propisima.

28. Tuženi je naveo da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon, niti su povrijeđena apelantova ustavna prava, te je predložio da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 103.

Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stiču se i dospijevaju danom ispunjenja uvjeta propisanih ovim zakonom, s tim što se pravo na penziju može ostvariti samo poslije prestanka osiguranja.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 03 0 U 015597 17 Uvp od 20. decembra 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. januara 2019. godine, a apelacija je podnesena 21. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

37. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv jer se u predmetnom postupku odlučivalo o ostvarivanju apelantovog prava na srazmjerni dio penzije, što predstavlja njegovo građansko pravo. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo.

39. U vezi s navedenim Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

41. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju uvažio apelantovu tužbu, poništio rješenje tuženog i rješenje prvostepenog organa kojim je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na srazmjernu starosnu penziju na način da je apelantovu žalbu uvažio, prvostepeno rješenje poništio i upravnu stvar riješio tako što je apelantu priznao pravo na srazmjerni dio starosne penzije. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ovakav stav obrazložio činjenicom da su tuženi i prvostepeni organ pravilno postupili kada su u ukupan penzijski staž apelantu uračunali i poseban penzijski staž shodno odredbama člana 94. Zakona o PIO, ali da su pogrešno postupili kada su apelantov zahtjev odbili kao neosnovan, pozivajući se na odredbu člana 103. Zakona o PIO. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju presude naveo da je u konkretnom slučaju zahtjev za ostvarivanje predmetnog prava apelant podnio poslije prestanka osiguranja (30. januara 2011. godine) budući da mu je radni odnos (a samim tim i osiguranje) prestao 30. novembra 2010. godine.

42. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, uvažen zahtjev tuženog za vanredno preispitivanje sudske odluke i presuda Kantonalnog suda preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude, kojom je predmetni postupak okončan, dao jasne i precizne razloge o tome zašto je uvažio zahtjev tuženog za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda i zašto je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, te je dao iscrpne razloge zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, jasno i argumentirano obrazložio da se apelant u vrijeme podnošenja zahtjeva 31. januara 2011. godine nalazio u radnom odnosu – obaveznom osiguranju, kao i u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja od 1. decembra 2015. godine i osporenog rješenja od 22. jula 2016. godine (dok je postupak po reviziji protiv rješenja o prestanku radnog odnosa još trajao), jer je ponovo prijavljen na osiguranje sa 19. decembrom 2013. godine do 3. maja 2015. godine i od 4. maja 2015. godine, koje i dalje traje (u vrijeme donošenja osporenog rješenja). Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je nakon donošenja presude Općinskog suda od 13. aprila 2012. godine, kojom su poništena rješenja o prestanku radnog odnosa, apelant vraćen na posao i naknadno prijavljen na osiguranje (1. decembra 2010. godine). Dakle, apelant se u vrijeme podnošenja zahtjeva, te donošenja prvostepenog i drugostepenog rješenja nalazio u radnom odnosu

– obaveznom osiguranju, zbog čega je, primjenom člana 103. Zakona o PIO, Vrhovni sud, u konačnici, odbio njegov zahtjev za priznavanje prava na srazmjerni dio penzije. Ustavni sud, također, zapaža da na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava ne ukazuju ni apelantove tvrdnje da mu je u konkretnom slučaju poništen poseban staž ostvaren u Oružanim snagama ARBiH s obzirom na to da iz obrazloženja osporene presude proizlazi nedvosmislen stav da se u momentu podnošenja zahtjeva, kao i u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja i osporenog rješenja, apelant nalazio u radnom odnosu – obaveznom osiguranju, pa tvrdnjama da mu nije uračunat poseban staž ne dokazuje da u to vrijeme nije bio u radnom odnosu – obaveznom osiguranju. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije sporan apelantov posebni penzijski staž (tj. vrijeme provedeno u Oružanim snagama ARBiH), koji su u konačnici prvostepeni organ i tuženi i uračunali apelantu shodno odredbama člana 94. Zakona o PIO. Međutim, kako je apelant u momentu podnošenja zahtjeva bio u osiguranju, odbili su njegov zahtjev kao neosnovan, pri čemu su se pozvali na odredbu člana 103. Zakona o PIO, iz koje proizlazi da se pravo na penziju može ostvariti samo poslije prestanka osiguranja.

43. U vezi s apelacionim navodima kojima apelant ukazuje da je Vrhovni sud zanemario nove činjenice, i to, da je Vrhovni sud svojom presudom od 19. januara 2017. godine poništio presudu od 13. aprila 2012. godine, nakon čega, po zahtjevu Ministarstva, prvostepeni organ je rješenjem od 16. augusta 2017. godine izvršio promjene u matičnoj evidenciji apelanta i brisao prijavu na osiguranje od 1. decembra 2010. godine, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud bavio tim pitanjem, te da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da su prvostepeno i osporeno rješenje doneseni u vrijeme dok se apelant nalazio u radnom odnosu – osiguranju, dok je još trajao parnični postupak po reviziji protiv rješenja o prestanku radnog odnosa. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud pojasnio da se prema odredbi člana 103. Zakona o PIO pravo na penziju može ostvariti samo poslije prestanka osiguranja, što znači da ako je osiguranik ispunio uvjete za starosnu penziju i nastavi da radi, tek kada prestane da radi, odnosno kada mu prestane osiguranje, ostvaruje pravo na penziju. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je već ranije u predmetu broj AP 835/10 razmatrao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 835/10 od 13. marta 2013. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu u presudi osporenoj apelacijom Kantonalni sud je, između ostalog, istakao: „Apelant nije ispunio osnovni uvjet propisan članom 103. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju jer je u vrijeme podnošenja zahtjeva za priznavanje prava na penziju bio u radnom odnosu [...].“ Pored toga, Kantonalni sud je u navedenom predmetu „zaključio da je drugostepeni organ pravilno primijenio odredbu člana 103. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, kojom je jasno propisano da se pravo na penziju može ostvariti tek nakon prestanka osiguranja, odnosno nakon prestanka svojstva osiguranika [...]“. Raspravljajući navode apelacije u tom premetu, Ustavni sud je zaključio: „U navedenim odlukama data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da apelant nije ispunio uvjete za priznavanje prava na starosnu penziju [...], primjenom relevantnih odredbi Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, [...] zbog čega je apelantov zahtjev odbijen, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim.“ Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporene odluke, kojom je Vrhovni sud uvažio zahtjev za vanredno preispitivanje tuženog, te preinačio presudu Kantonalnog suda i odbio apelantov tužbeni zahtjev zato što nije ispunio osnovni uvjet propisan članom 103. Zakona o PIO, jer se u momentu podnošenja zahtjeva (31. januara 2011. godine), kao i u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja od 1. decembra 2015. godine i osporenog rješenja od 22. jula 2016. godine, apelant nalazio u radnom odnosu – obaveznom osiguranju, suprotno apelacionim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na štetu apelanta.

44. Konačno, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na postupak povodom apelantovog zahtjeva za ostvarivanje prava na srazmjerni dio penzije, te imajući u vidu apelantove navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ih ne smatra od značaja dodatno elaborirati jer nalazi da je Vrhovni sud, kao redovni sud, dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost predmetnog postupka. Ustavni sud, također, napominje da je apelant u apelaciji naveo da mu je presudama Vrhovnog suda u parničnom postupku i u upravnom sporu i različitog tumačenja zakona od strane sudova i upravnih organa povrijeđeno pravo na imovinu jer ostao bez radnog odnosa (plaće) i penzije i obavezan je Ministarstvu i tuženom izvršiti povrat uplaćenih novčanih iznosa po osnovu plaća i penzija, sudske troškove i zatezne kamate. Međutim, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom, u konačnici, odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na srazmjerni dio penzije, zbog čega se ne mogu dovesti u vezu s ovim apelacionim navodima (da vrati uplaćene iznose), koji mogu biti predmet ispitivanja u drugom postupku, ali ne i u predmetnom.

45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

46. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnose na pogrešnu primjenu prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su shodno tome i apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, odbijajući apelantov tužbeni zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju, u obrazloženju osporene presude dao detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, konkretno odredbe člana 103. Zakona o PIO.

48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-806/19 (I. O.) | Sudska praksa | Aktio