Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1358/19 (Općina Stari Grad Sarajevo)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1358/19

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1358/19, rješavajući apelaciju Općine Stari Grad Sarajevo, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. siječnja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Općine Stari Grad Sarajevo.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 286619 14 Gž od 13. prosinca 2018. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Općina Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Rešad Jusupović, zamjenik pravobranitelja apelantice, podnio je 26. ožujka 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 286619 14 Gž od 13. prosinca 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 286619 12 P od 3. ožujka 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženih D. Č. i N. Č. (u daljnjem tekstu: tužena i tuženik ili tuženi) zatraženo je 29. listopada i 9. studenog 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud, punomoćnik tužene, odvjetnik Nedim Ademović, i punomoćnik tuženika, odvjetnik Šemso Temin, dostavili su odgovor na apelaciju u razdoblju od 19. studenog do 3. prosinca 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 286619 12 P od 3. ožujka 2014. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su tuženi nezakoniti korisnici stana u Sarajevu detaljnije označenog u izreci presude, te da se naloži tuženim da apelantici sporni stan predaju u posjed slobodan od ljudi i stvari, sve u roku od 30 dana, pod prijetnjom prinudne ovrhe (stavak 1). Istom presudom usvojen je protutužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se utvrdi da je stekla pravo da nakon smrti svog oca S. Š. (u daljnjem tekstu: prednik tužene) kao nositelja stanarskog prava izvrši otkup spornog stana, te razmjerno tom stanu dio zajedničkih prostorija u zgradi, kao i pripadajući dio zemljišta koji služi za redovnu upotrebu objekta za otkupnu cijenu stana od 15.600,00 KM, a koji iznos će uplatiti u certifikatima na apelantičin račun odmah po pravomoćnosti presude, što je apelantica dužna priznati i trpjeti, te da se naloži Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da tuženu upiše kao vlasnicu stana (stavak 2).

6. Općinski sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Potom je Općinski sud naveo da između parničnih stranaka nije sporno da je apelantica vlasnica spornog stana. Prednik tužene je 20. kolovoza 1999. godine podnio zahtjev za otkup spornog stana o kojem nije bilo odlučeno, te je imao status nositelja stanarskog prava sve do svoje smrti 4. ožujka 2005. godine. Dalje je utvrđeno da je rješenjem od 13. studenog 2006. godine tužena proglašena za nasljednika prvog nasljednog reda iza svog prednika. Provedenim dokazima je također utvrđeno da je tužena s tuženikom otkupila drugi društveni stan Sarajevu „i da je uknjižena u zemljišnim knjigama kao vlasnik ½ tog stana“, kao i da su djeca tužene pohađala osnovnu školu u Novom Sarajevu. Tužena je do 1997. godine bila prijavljena na adresi spornog stana, a od 4. studenog 1997. godine prijavila se na adresu drugog stana koji su i otkupili ona i tuženik, da bi nakon toga od 3. ožujka 2005. godine ponovo izvršila prijavu prebivališta na adresu spornog stana, iz čega je utvrđeno da se tužena jedan dan prije smrti svog prednika prijavila na adresu spornog stana, pa je, dakle, u trenutku njegove smrti bila prijavljena na adresi spornog stana. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je otkupnu cijenu spornog stana utvrdio vještak na iznos od 15.600,00 KM i ona nije sporna među parničnim strankama.

7. Općinski sud je naveo da je, odlučujući o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije koji je istaknuo tuženik, zaključio da je taj prigovor utemeljen. Naime, na okolnosti pasivne legitimacije tuženika apelantica je provela dokaz uvid i čitanje zapisnika o kontroli stanovanja u spornom stanu od 17. siječnja 2012. godine u kojem je konstatirano da u tom stanu nije nitko zatečen, da je ostavljen poziv, te da su na ulaznim vratima navedena imena tuženih. Dovodeći taj dokaz u svezu s iskazom tuženika, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev u odnosu na njega neutemeljen, jer samo po osnovi tog dokaza, odnosno činjenice da je na ulaznim vratima pisalo njegovo ime nije bilo moguće utvrditi da on koristi sporni stan i da u njemu živi, tim više što na okolnosti prijave tuženika na predmetnom stanu apelantica nije provela nikakve dokaze, a što je bila u obvezi u skladu sa čl. 7., 8. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). S obzirom na to da tuženik tvrdi da ne koristi predmetni stan, da nije prijavljen na adresi predmetnog stana i da nema nikakve veze s predmetnim stanom i da je pred razvodom s tuženom, Općinski sud je naveo da je u nedostatku dokaza u odnosu na njega tužbeni zahtjev u cijelosti odbio.

8. Odlučujući o tome koji od zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti, Općinski sud je dalje naveo da je imao u vidu da je prednik tužene zahtjev za kupnju spornog stana apelantici podnio 20. kolovoza 1999. godine, te da je preminuo 4. ožujka 2005. godine, uslijed čega je zaključio da u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti „članak 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva za otkup stana, odnosno u vrijeme smrti prednika apelantice“. Općinski sud je potom naveo da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova („Službene novine FBiH“ broj 36/06), koji je stupio na snagu 11. srpnja 2006. godine, u članku 2. propisano da se u članku 9. iza stavka 2. dodaje novi stavak 3. prema kojem pravo na kupnju stana ima i nasljednik prvog nasljednog reda nositelja stanarskog prava ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti, i to da nositelj stanarskog prava nema člana užeg obiteljskog kućanstva, da je istekao rok od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva nositelja stanarskog prava za kupnju stana, a nije zaključen ugovor o kupoprodaji stana i da nasljednik nije kupio drugi stan prema odredbi tog zakona. U tom pogledu, Općinski sud je naveo da se Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova koji je stupio na snagu 11. srpnja 2006. godine ne može primijeniti u ovoj pravnoj stvari, već da se na predmetni stan i na tuženu kao nasljednika prvog nasljednog reda ima primijeniti Zakon koji je bio na snazi u vrijeme smrti prednika tužene. U tom pogledu, Općinski sud je naveo da je Zakonom o prodaji stanova („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/2000, 32/01, 61/01), odnosno Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova u članku 6. propisano da se u članku 9. iza stavka 2. dodaje i novi stavak 3. koji glasi: „Pravo na kupnju stana, pod uvjetima iz ovog Zakona ima nasljednik prvog nasljednog reda nositelja stanarskog prava, ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti: da nositelj stanarskog prava nema člana užeg obiteljskog kućanstva, da je protekao rok od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva nositelja stanarskog prava za kupnju stana, a nije zaključen ugovor o kupoprodaji stana i da je nositelj stanarskog prava umro nakon podnošenja zahtjeva za kupnju stana.“ Prema tome, imajući u vidu da je tužena nasljednica prvog nasljednog reda, da prednik tužene kao nositelj stanarskog prava nije imao užeg člana obiteljskog kućanstva, da je zahtjev za kupnju stana podnio 20. kolovoza 1999. godine, o kojem nije bilo odlučeno, i da je protekao rok od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, to je utvrđeno da je iz razloga što je prednik apelantice preminuo 4. ožujka 2005. godine ispunjen i treći uvjet iz navedenog članka 6., tj. da je nositelj stanarskog prava umro nakon podnošenja zahtjeva za kupnju stana, te da tuženoj pripada pravo na kupnju predmetnog stana, zbog čega je usvojen njezin protutužbeni zahtjev. Općinski sud je dalje naveo da kako je udovoljio protutužbi tužene, apelantičin tužbeni zahtjev je u odnosu na tuženu odbijen u cijelosti.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 286619 14 Gž od 13. prosinca 2018. godine odbijena je apelantičina žalba i potvrđena je prvostupanjska presuda.

10. Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni navodi apelantičine žalbe da je prvostupanjski sud, u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, povrijedio odredbu članka 8. ZPP, odnosno da nije cijenio sve izvedene dokaze. Kantonalni sud je naveo da je, suprotno apelantičinim žalbenim navodima, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu je za svoj činjenični i pravni zaključak dao potpune, jasne i na zakonu utemeljene razloge koje u cijelosti prihvaća i taj sud pa ih, kao nepotrebne, neće ponavljati. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da su neutemeljeni navodi žalbe o povredi odredbe članka 126., a u svezi s odredbom članka 123. ZPP. Kantonalni sud je također naveo da je cijenio ostale žalbene razloge, ali ih nije obrazlagao budući da u smislu članka 231. ZPP nisu od značaja za donošenje drugačije odluke suda u ovoj pravnoj stvari. S obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je naveo da odbio apelantičinu žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

12. Apelantica tvrdi da sporni stan prema članku 47. stavak 2. Zakona o prodaji stanova koji je važio u trenutku smrti prednika tužene nije mogao biti predmet prodaje sve do donošenja zakona o restituciji, jer je taj stan bio stečen u općenarodnu imovinu na temelju pravomoćnog rješenja GNO u Sarajevu od 14. rujna 1948. godine, a za vrijeme života prednika tužene nisu bili doneseni propisi koji su omogućili prodaju stanova koji su podlijegali restituciji. Izmjene koje su omogućile prodaju takvih stanova su stupile na snagu donošenjem članka 10. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ broj 36/06), a koji je stupio na snagu 11. srpnja 2006. godine. S obzirom na to apelantica smatra da je sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da sporni stan može biti predmet prodaje. Također, apelantica ističe da i u slučaju da je sporni stan i mogao biti predmet otkupa po zakonu koji je primijenio sud, u trenutku smrti nositelja stanarskog prava, tužena ne bi mogla otkupiti sporni stan kao nasljednik prvog nasljednog reda jer odredba članka 6. Zakona o prodaji stanova koji je bio na snazi u trenutku smrti prednika apelantice nije propisivala pravo nasljednika prvog nasljednog reda za kupnju stana, već je to učinjeno stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova („Službene novine FBiH“ broj 36/06), dakle godinu dana nakon smrti nositelja stanarskog prava. Osim toga, apelantica ističe da je drugostupanjski sud pogrešno naveo sadržaj članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova, tako što je izostavljen i treći kumulativni uvjet, a to je da nasljednik nije kupio drugi stan. Imajući u vidu navedeno, apelantica smatra da joj kao vlasnici pripada pravo na povrat stvari. Pored toga, apelantica smatra da je u postupku dokazala pasivnu legitimaciju tuženika kao supruga tužene, te smatra da, osim istaknutog imena, nije bilo potrebe izvoditi dodatne dokaze da je i tuženik omeo u njegovim vlasničkim pravima. Naposljetku, apelantica smatra da drugostupanjski sud nije ispitao prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, te nije pazio po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povredu odredbi parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

b) Odgovori na apelaciju

13. Kantonalni sud je naveo da je postupak proveden u skladu sa zakonom, te da nisu povrijeđena apelantičina prava na koja se poziva u apelaciji.

14. Općinski sud je naveo da je prilikom donošenja prvostupanjske odluke detaljno izložio razloge za donesenu odluku.

15. Punomoćnik tužene je, između ostalog, naveo da apelantica ne navodi niti jedan konkretan razlog o povredi prava na pravično suđenje, te da sama činjenica da je apelantica nezadovoljna ishodom postupka joj ne daje za pravo da tvrdi da je došlo do povrede prava na pravično suđenje. Također, punomoćnik tužene tvrdi da apelantica nema imovinu jer je tužena zakonito stekla imovinska prava nad stanom. U tom pogledu ističe da je apelantica u redovnom upravnom postupku mogla donijeti rješenje kojim bi odbila zahtjev za otkup spornog stana, što je ona odbijala, pa je taj predmet nerazumno dugo bio procesuiran. Da je odlučeno za života prednika tužene u zakonskim rokovima od 90 dana o zahtjevu prednika o otkupu stana (članak 7. stavak 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo), on bi davno postao vlasnik spornog stana, a tužena bi sasvim normalno i po redovnom toku stvari, kao jedini zakonski nasljednik, taj stan naslijedila. U tom pogledu smatra da je apelantica na temelju članka 7. stavak 1. Zakona o prodaji stanova bila dužna prodati stan, te da je naknadna priča o restituciji izgovor apelantici da tuženu spriječi u stjecanju prava vlasništva, pri čemu se ne raspravlja o otkupu stana prema članku 7. stavak 1. Zakona o prodaji stanova, već na temelju članka 9. Zakona o prodaji stanova. U tom smislu, punomoćnik tužene navodi da „apelant želi da koristi benefite zakonskih izmjena i dopuna, koji su se naknadno pojavile, a čija primjena bi uslijedila u konkretnom slučaju kao posljedica apsolutno nerazumno dugog trajanja upravnog postupka otkupa stana“. Punomoćnik tužene smatra da je to s gledišta pravne države, pravne sigurnosti i efektivne zaštite prava na dom i imovinu, u okolnostima konkretnog slučaja, bila apsolutno neprihvatljiva pravna pozicija, protivna načelu proporcionalnosti javnog i privatnog interesa.

16. Punomoćnik tuženika je naveo da u obrazloženju osporenih odluka redovnih sudova ne postoji ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi svoje odluke donijeli uz povredu pravila postupka ili da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, za šta su redovni sudovi u svojim odlukama dali detaljne jasne i logične razloge, pa odlukom tog suda nije došlo do povrede apelantičinih prava na koja se pozvala.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Članak 2. stavak (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Članak 7. stavak (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Članak 191. stavak (4) (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebice navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a očitovat će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnom temelju spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka.

Članak 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostupanjski sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja.

18. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 – odluka US, „Službene novine Federacije BiH” br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

19. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH” br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – odluka USFBiH, 51/07, 72/08, 23/09 – ispravka, 5/10 – odluka USFBiH, 50/12 – odluka USBiH i 16/13 – rješenje

USBiH)

Tekst Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH” br. 27/97, 11/98, 22/99 i 27/99) koji je važio u vrijeme podnošenja zahtjeva za otkup stana prednika tužene u relevantnom dijelu glasi:

II - PRAVO NA KUPNJU STANA

Članak 7.

Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz članka 5. ovog zakona, može istaknuti zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljnjem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.

Zahtjev iz stavka 1. ovog članka podnosi se u roku od jedne godine od dana primjene ovog zakona, a ugovor o kupoprodaji stana (u daljnjem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za kupnju stana.

Ako prodavatelj na zahtjev nositelja stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stavka 2. ovog članka, kupac ima pravo pokrenuti sudbeni postupak.

Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.

Izuzetno, rok za sklapanje ugovora za stan za koji u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupnju stana nisu određene sve činjenice bitne za prodaju stana, počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde.

Činjenice bitne za kupoprodaju stana ocjenjuju se u vrijeme sklapanja ugovora.

Članak 9.

Stan, pod uvjetima iz ovog zakona, mogu kupiti i članovi užeg obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava, uz njegovu suglasnost ili u slučaju njegove smrti.

Članom užeg obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava smatraju se osobe u smislu Zakona o stambenim odnosima.

Članak 10.

Nositelj stanarskog prava, njegov supružnik ili član užeg obiteljskog kućanstva mogu pod uvjetima iz ovog zakona otkupiti samo jedan stan.

Ugovor zaključen suprotno odredbi iz stavka 1. ovog članka ništavan je.

Članak 47.

Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na otkup stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizirani, a na kojima je stečeno stanarsko pravo.

Prodaja stanova koji su predmet obnavljanja uredit će se posebnim propisom o obnavljanju.

Tekst Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH” br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02 i 54/04) koji je bio na snazi u vrijeme smrti prednika tužene u relevantnom dijelu glasi:

II - PRAVO NA KUPNJU STANA

Članak 7.

Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz članka 5. ovog zakona, može istaknuti zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljnjem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.

Zahtjev iz stavka 1. ovoga članka podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovoga zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, ovisno koji rok je kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljnjem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.

Ako prodavatelj na zahtjev nositelja stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stavka 2. ovog članka, kupac ima pravo pokrenuti sudbeni postupak.

Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.

Izuzetno, rok za sklapanje ugovora za stan za koji u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupnju stana nisu određene sve činjenice bitne za prodaju stana, počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde.

Činjenice bitne za kupoprodaju stana ocjenjuju se u vrijeme sklapanja ugovora.

Članak 9.

Stan, pod uvjetima iz ovog zakona, mogu kupiti i članovi užeg obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava, uz njegovu suglasnost ili u slučaju njegove smrti.

Članom užeg obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava smatraju se osobe u smislu Zakona o stambenim odnosima.

Članak 10.

Nositelj stanarskog prava, njegov supružnik ili član užeg obiteljskog kućanstva mogu pod uvjetima iz ovog zakona otkupiti samo jedan stan.

Ugovor zaključen suprotno odredbi iz stavka 1. ovog članka ništavan je.

Članak 47.

Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na otkup stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizirani, a na kojima je stečeno stanarsko pravo.

Prodaja stanova koji su predmet obnavljanja uredit će se posebnim propisom o obnavljanju.

Napomena: Članak 9. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo nije bio mijenjan od trenutka objave u „Službenim novinama FBiH“ broj 27/97 do donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo koji je objavljen u „Službenim novinama FBiH“ broj 36/06.

20. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH” broj 36/06) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 2.

U članku 9. iza stavka (2) dodaje se novi stavak (3) koji glasi:

"(3) Pravo na kupnju stana, pod uvjetima iz ovog Zakona ima nasljednik prvog nasljednog reda nositelja stanarskog prava, ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti:

- nositelj stanarskog prava nema člana užeg obiteljskog kućanstva;

- protekao je rok od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva nositelja stanarskog prava za kupnju stana, a nije zaključen ugovor u kupoprodaji stana i

- nasljednik nije kupio drugi stan prema odredbama ovog Zakona."

VI.Dopustivost

21. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju apelantica osporava Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 P 286619 14 Gž od 13. prosinca 2018. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je apelantica osporenu odluku primila 25. siječnja 2019. godine, a da je apelacija podnesena Ustavnom sudu 26. ožujka 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII.Meritum

25. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

26. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Europska konvencija pruža minimum zaštite glede ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stajalište da, prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, svatko tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državna tijela i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelantičine navode u odnosu na prava iz članka II/ 3.(e) i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine.

a)Pravo na pravično suđenje

27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

28. Ustavni sud u konkretnom slučaju, prvenstveno zapaža da se predmetni parnični postupak vodio radi iseljenja tuženih iz spornog stana i radi utvrđenja postojanja prava na otkup spornog stana, dakle predmet je građanskopravne naravi, te stoga proizlazi da je članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

29. Apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pozitivne propise i da nisu dali obrazloženje osporenih odluka.

30. U tom pogledu, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud slijedi u ovakvim slučajevima, i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

31. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Ustavni sud, također, podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati je li tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

32. Razmatrajući apelantičine navode, Ustavni sud najprije zapaža da su redovni sudovi sadržaj svojih odluka bazirali na utvrđivanju je li tužena kao nasljednica iza svog prednika kao nositelja stanarskog prava stekla pravo na otkup spornog stana. Postupajući na taj način, redovni sudovi su, u biti, pošli od pretpostavke da je nositelj stanarskog prava koji je apelantici podnio zahtjev za otkup stana doista imao pravo na otkup spornog stana. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantica o tom pravnom pitanju u smislu članka 7. Zakona o prodaji stanova nije bila donijela odluku, niti je prednik tužene u smislu članka 7. Zakona o prodaji stanova protiv apelantice pokretao sudski postupak za utvrđenje da mu pripada to pravo, već je dakle kao nositelj stanarskog prava samo podnio zahtjev za priznavanje tog prava. Pri tome, Ustavni sud, također, zapaža da redovni sudovi nisu razmotrili ni apelantičine prigovore da sporni stan u smislu članka 47. Zakona o prodaji stanova, koji je bio na pravnoj snazi u trenutku smrti prednika tužene, uopće nije mogao biti otkupljen ni od strane prednika apelantice kao nositelja stanarskog prava jer se radi o stanu koji je podlijegao restituciji. Imajući u vidu da se pitanje je li sporni stan uopće mogao biti predmet otkupa od strane prednika tužene pojavljuje kao uvjet da bi se to pravo moglo priznati tuženoj, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi proizvoljno cijenili postojanje važnih materijalno-pravnih aspekata odlučnih za donošenje odluke u konkretnoj pravnoj stvari, odnosno da su proizvoljno primijenili materijalno pravo.

33. Ustavni sud, također, zapaža da je Općinski sud, a te zaključke je prihvatio i Kantonalni sud, prilikom odlučivanja o apelantičinom tužbenom zahtjevu i protutužbenom zahtjevu tužene zaključio da se u konkretnom slučaju treba primijeniti „članak 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva za otkup stana, odnosno u vrijeme smrti prednika apelantice“. Nakon izvršenog uvida u „Službene novine FBiH“, Ustavni zapaža da je člankom 9. Zakona o prodaji stanova („Službene FBiH“ broj 27/97) bila propisana mogućnost da, pored nositelja stanarskog prava, stan otkupe i članovi užeg obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava, uz njegovu suglasnost ili u slučaju njegove smrti. Pored toga, u članku

10. Zakona o prodaji stanova propisano je da članovi užeg obiteljskog kućanstva mogu pod uvjetima iz tog Zakona otkupiti samo jedan stan, te da je ništavan ugovor koji je zaključen protivno toj odredbi. Dalje, Ustavni sud, suprotno zaključcima redovnih sudova, zapaža da sadržaj članka 9. Zakona o prodaji stanova uopće nije bio mijenjan ili dopunjavan sve do trenutka donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova („Službene novine FBiH” broj 36/06) koje su stupile na pravnu snagu 11. srpnja 2006. godine (dakle nakon smrti prednika tužene), kojima je u članku 2. tog Zakona propisano pod kojim uvjetima pravo na kupnju stana ima i nasljednik prvog nasljednog reda nositelja stanarskog prava. Prema tome, polazeći od činjenice da su redovni sudovi zaključili da u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe Zakona o prodaji stanova koje su bile na snazi u trenutku podnošenja zahtjeva za otkup (20. kolovoza 1999. godine), odnosno smrti prednika tužene (4. ožujka 2005. godine) i da su se pozvali na navodni sadržaj članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o tužbenom i protutužbenom zahtjevu primijenili propis koji nije bio na pravnoj snazi. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje), te da se u konkretnom slučaju upravo radi o očiglednoj proizvoljnosti u donošenju osporenih odluka. Stoga, u takvim okolnostima, Ustavni sud nalazi da su odluke redovnih sudova utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

34. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da je s ciljem zaštite apelantičinih ustavnih prava potrebno ukinuti presudu Kantonalnog suda, te predmet vratiti tome sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama prava na pravično suđenje.

c)Pravo na imovinu

35. Budući da je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke već utvrdio da je osporenom odlukom povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine jer su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantičinom tužbenom zahtjevu i protutužbenom zahtjevu tužene proizvoljno cijenili postojanje važnih materijalno-pravnih aspekata odlučnih za donošenje odluke u konkretnoj pravnoj stvari, te kada su, zaključujući da apelantici kao nasljednici iza nositelja stanarskog prava na spornom stanu pripada pravo na otkup stana, primijenili odredbe Zakona o prodaji stanova koje nisu bile na pravnoj snazi u trenutku podnošenja zahtjeva za otkup, odnosno smrti prednika tužene.

37. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević