Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1856/19 (J. T.)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Pravo na odbranu
- Pretpostavka nevinosti
- Minimalna prava optuženog -adekvatni uslovi za pripremu odbrane
- Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
- Krivični postupak
- Ratni zločin
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1856/19
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1856/19, rješavajući apelaciju Jovana Tintora, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jovana Tintora podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 020821 18 Krž 18 od 15. februara 2019. godine i S1 1 K 020821 16 Kri od 30. augusta 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jovan Tintor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa advokat Nina Kisić iz Sarajeva, podnio je 26. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 020821 18 Krž 18 od 15. februara 2019. godine i S1 1 K 020821 16 Kri od 30. augusta 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 6. oktobra 2020. godine zatraženo je od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su dostavili odgovore na apelaciju 14. i 19. oktobra 2020. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 020821 16 Kri od 30. augusta 2018. godine apelant je proglašen krivim da je od aprila, pa „najmanje“ do druge polovine juna 1992. godine, na način pobliže opisan u izreci presude (tač. 1-8), u okviru širokog i sistematičnog napada usmjerenog na civilno stanovništvo, znajući za taj i takav napad i svjestan da njegove radnje predstavljaju dio tog napada, sa diskriminatorskom namjerom, kao učesnik udruženog zločinačkog poduhvata (u daljnjem tekstu: UZP), prema više osoba, radi progona muslimanskog i hrvatskog stanovništva na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, izvršio progon, i to radnjama zatvaranja ili drugim teškim oduzimanjem fizičke slobode, suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava, prisilnim preseljenjem, ubistvima, mučenjem, prisilnim nestankom, te drugim nečovječnim djelima slične prirode, učinjenim s namjerom nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja, počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav (1) tačka h) u vezi s tač. a), d), e), f), i) k) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), a sve u vezi s članom 180. stav (1) istog zakona, slijedom čega je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 8. februara 2016. godine. Istom presudom je apelant oslobođen optužbe da je pod tačkom 2. optužnice, na način opisan pobliže u izreci presude, počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav (l) tačka
h) u vezi s tačkom a) KZBiH, sve u vezi s članom 180. stav 1. istog zakona.
6. U obrazloženju presude je, između ostalog, Sud BiH na opširan način ukazao (u poglavlju Procesne odluke) na prigovore zakonitosti i prihvatljivosti dokaza koji se odnose na transkripte presretnutih razgovora (bliže opisano u tač. 42-68. presude). S tim u vezi je, između ostalog, Sud BiH istakao da pitanje zakonitosti ovih dokaza nije ni posmatrao kroz prizmu odredaba Zakona o krivičnom postupku SRBiH (kao zakona koji je bio na snazi kada su one preduzimane), niti važećeg Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), jer mjere koje su bile određene apelantu, zvanom Kole, nisu imale svoje pravno uporište u tim propisima, nego su one za pravni osnov imale Odluku o jedinstvenim načelima za primjenu sredstava i metoda koje u svom radu primjenjuju organi koji vrše poslove državne bezbjednosti i Odluku o primjeni propisanih sredstava i metoda državne bezbjednosti prema nosiocima određenih funkcija u SRBiH. Također je, između ostalog, navedeno i da osuđujuća presuda u pretežnom dijelu nije zasnovana na ovim dokazima, već da su ti dokazi tretirani kao potkrepljujući i da su ocijenjeni zajedno sa ostalim provedenim dokazima.
7. Zatim je Sud BiH (u poglavlju Opća ocjena dokaza, tač. 69-76) naveo da je, u smislu člana
281. ZKPBiH, savjesno i sadržajno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu, ističući da je bio dodatno obazriv u odnosu na iskaze svjedoka oštećenih (koji su preživjeli traumu) pri procjeni pouzdanosti njihovih iskaza.
8. Potom je Sud BiH (u poglavlju Primjena materijalnog prava) obrazložio (bliže opisano u tač. 77-88. presude) zašto se u okolnostima konkretnog predmeta ima primijeniti KZBiH, a ne Krivični zakon SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) koji je bio na snazi u vrijeme inkriminiranih događaja. U tom smislu se Sud BiH pozvao na čl. 3, 4. i 4a) KZBiH u kontekstu člana 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i izuzetaka sadržanih u tom članu, kao i člana 15. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: MPGPP). U tom smislu je navedeno da, iako zločini protiv čovječnosti u vrijeme izvršenja inkriminiranih radnji nisu bili propisani kao krivično djelo u KZSFRJ, oni čine imperativni princip međunarodnog prava i nesporno je da su 1992. godine bili sastavni dio međunarodnog običajnog prava, čime je zadovoljeno načelo zakonitosti, slijedom čega je zaključeno da primjena člana 172. KZBiH ne predstavlja kršenje prava na zabranu retroaktivne primjene krivičnog zakona.
9. Dalje je Sud BiH ukazao (u poglavlju Činjenična utvrđenja) na opća obilježja krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH a koja se tiču postojanja širokog i sistematičnog napada, usmjerenosti takvog napada prema civilnom stanovništvu, apelantovog znanja o postojanju takvog napada, te neksusa (nexus) između apelantovih radnji i napada, tj. da su zabranjene radnje počinjene kao dio tog napada (bliže opisano u tač. 88-171. presude). Na osnovu provedenih dokaza, naročito iskaza svjedoka koji su u proljeće 1992. godine živjeli na širem području općine Vogošća, zatim, materijalne dokumentacije, kao i prihvaćenih utvrđenih činjenica iz predmeta Krajišnik, Sud BiH je naveo da je u periodu od aprila pa najmanje do kraja jula 1992. godine na području općine Vogošća postojao širok i sistematičan napad koji je bio isključivo usmjeren protiv civilnog nesrpskog stanovništva navedene općine, i to preduzetog od Jugoslavenske narodne armije (u daljnjem tekstu: JNA), Teritorijalne odbrane Srpske republike Bosne i Hercegovine u okviru koje je formirana i djelovala i Teritorijalna odbrana Srpske općine Vogošća, kasnije Vojske Srpske republike Bosne i Hercegovine, odnosno Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS), paravojnih formacija, policijskih snaga Ministarstva unutrašnjih poslova Srpske republike Bosne i Hercegovine, Stanice javne bezbjednosti Srpske općine Vogošća.
10. U svjetlu navedenih zaključaka Sud BiH je ukazao na sadržaj iskaza pojedinačno označenih svjedoka na okolnost napada na civilno nesrpsko stanovništvo općine Vogošća, uključujući i napad na sela Svrake i Krše koji se dogodio u maju 1992. godine, kao i apelantovo učešće u tim događajima (bliže opisano u tač. 95-124. presude). Pritom je Sud BiH istakao i da, za razliku od pojma oružanog sukoba, izraz ,,napad“ u okviru krivičnog djela zločini protiv čovječnosti, prema prihvaćenoj praksi MKSJ, nije ograničen na upotrebu oružane sile, nego obuhvata i svako zlostavljanje civilnog stanovništva. Ocjenom navedenih iskaza Sud BiH je istakao da je evidentno da je napad koji je bio usmjeren protiv civilnog nesrpskog stanovništva imao karakteristike širokog i sistematičnog napada. Da se radi o povezanim napadima, odnosno događajima koji su se odvijali po ustaljenom obrascu na teritoriji Vogošće, Sud BiH je ukazao da je nakon tih napada uslijedilo masovno hapšenje civila muslimanske nacionalnosti sa područja Vogošće, koji će kasnije biti sprovedeni u zatočeničke objekte u Vogošći (kao što su logori „Bunker“, Planjina kuća i Nakina garaža). U vezi sa prethodno navedenim, Sud BiH je ukazao da je civilno nesrpsko stanovništvo bilo primarni cilj napada, te da je, s tim u vezi, u presudi Sud BiH na opširan način elaborirao pitanje statusa žrtava u konkretnom predmetu, rukovodeći se odredbom člana 3. Ženevskih konvencija i analizom sadržaja iskaza označenih svjedoka (tač. 130-143). S tim u vezi je navedeno da su sve žrtve zločina opisanih u izreci presude u vrijeme počinjenja djela imale status civila, te da su, u skladu sa odredbom zajedničkog člana 3. konvencija, uživale pravo na zaštitu života i tjelesnog integriteta.
11. Zatim je Sud BiH obrazložio na opširan način (bliže opisano u tač. 156-171. presude) zaključak da je apelant znao za napade na način da su njegovi postupci i činjenja bili u direktnoj vezi sa napadom. Da je apelant bio svjestan kontekstualne osnove u koju su se uklapala djela koja su počinjena u osnovi tog zločina i da je bio svjestan neksusa između svojih djela i tog konteksta, Sud BiH je, prije svega, ukazao na njegov položaj u inkriminirano vrijeme, budući da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je apelant u kritično vrijeme bio član GO SDSBiH, odnosno predsjednik Kriznog štaba Srpske općine Vogošća. U konačnici je Sud BiH naveo da je apelant u potpunosti bio svjestan svojih djela i njegovih posljedica i da je htio da ona budu dio napada koji se sistematski odvijao na području općine Vogošća, čime je ispunjen i posljednji opći element krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH.
12. Zatim je Sud BiH (u poglavlju Pravni standardi primjenjivi na utvrđeno činjenično stanje) na opširan način ukazao (bliže opisano u tač. 172-215. presude) na postojanje apelantove diskriminatorske namjere potrebne za progon, te njegovo svojstvo u inkriminirano vrijeme, kao i neprihvatanje apelantovog alibija da nije bio prisutan na području Vogošće u maju 1992. godine.
13. Dalje je Sud BiH na opširan način elaborirao apelantovu individualnu krivičnu odgovornost (bliže opisano u tač. 215-316. presude) u odnosu na UZP (tip I - osnovni oblik UZP), i to kroz elemente postojanja više lica, postojanja zajedničkog cilja koji predstavlja ili uključuje izvršenje krivičnog djela predviđenog Statutom (KZBiH), apelantovim učešćem u zajedničkom planu koji uključuje izvršenje jednog od krivičnih djela predviđenih Statutom (KZBiH), te postojanjem elementa mens rea. Obrazloživši svaki navedeni element zasebno, Sud BiH je naveo da je iz dokaza utvrdio da je apelant (učešćem u protivpravnim hapšenjima, zatvaranjima i uklanjanju nesrpskog civilnog stanovništva u Vogošći i ostalim utvrđenim krivičnopravnim radnjama) pokazao svoju namjeru da realizira politiku progona iz prvog strateškog cilja iz Odluke o strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercegovini od 12. maja 1992. godine (državno razgraničenje od druge dvije nacionalne zajednice). S obzirom na navedeno, Sud BiH je naveo da se taj sud nesumnjivo uvjerio da je apelant posjedovao potrebnu namjeru da izvrši zločin i da učestvuje u zajedničkom planu s ciljem njegovog izvršenja, odnosno da su izvedeni dokazi, isključujući svaku razumnu sumnju, pokazali da je apelant svojim učešćem u UZP izvršio krivično djelo zločini protiv čovječnosti.
14. U svjetlu navedenog zaključka, Sud BiH je na opširan i detaljan način obrazložio (bliže opisano u tač. 317-553. presude) svaku pojedinačnu tačku optužnice u pogledu konkretnih radnji kojima je počinjen progon kao djelo u osnovi krivičnog djela zločini protiv čovječnosti. Tako je, prije svega, obrazloženo iz tačke 1. optužnice: napad na selo Svrake, zatvaranje civila iz tog sela u kasarnu Semizovac, protivzakonitost zatvaranja civila iz navedenog sela, prisilno preseljenje/deportacija, dozvole za napuštanje Vogošće koje je izdavao Krizni štab, apelantovo učešće u napadu na Svrake i zatvaranje civila iz Svraka, te analiza iskaza (svjedoka) oštećenih na okolnost prisutnosti apelanta tokom njihovog zatočenja. Dalje je Sud BiH ukazao na tačku II optužnice, i to u odnosu na dešavanja u zatočeničkom objektu „Bunker“, kao i na (nehumane) uvjete u tom objektu. Zatim je Sud BiH u odnosu na tačku III optužnice ukazao na apelantovu odgovornost za nečovječno postupanje prema zatočenim licima u objektu Nakina garaža, te druga nečovječna djela slične prirode, kao što je držanje u nehumanim uvjetima. U odnosu na tačku IV optužnice, Sud BiH je ukazao na dešavanja u objektu Planjina kuća, koja je funkcionirala kao sastavni dio zatočeničkog objekta Kontiki. U tom smislu je na opširan način ukazano na dokaze u vezi sa odvođenjem dviju grupa civila iz Planjine kuće, odnosno prisilni nestanak i ubistvo grupe od 28 civila u svjetlu kojeg je Sud BiH naveo da je iz izvedenih dokaza-iskaza svjedoka utvrdio apelantovu direktnu involviranost na koji način su ostvarena obilježja krivičnog djela ubistvo, odnosno prisilni nestanak. Potom je Sud BiH ukazao na tačku V optužnice kojom je apelantu stavljeno na teret da je kao predsjednik Kriznog štaba i član UZP učestvovao u nasilnom preuzimanju vlasti u Vogošći od sredine aprila 1992. godine, što je rezultiralo uvođenjem režima terora nad nesrpskim stanovništvom. Posljedično navedenom, Sud BiH je ukazao da su se u opisanim apelantovim radnjama ostvarili elementi progona počinjenog drugim nečovječnim djelima slične prirode s namjerom nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušavanja zdravlja. Dalje je Sud BiH obrazložio i tačku VI optužnice koja se odnosi na apelantovo učešće u premlaćivanju F.Č. i N.S. u Policijskoj stanici Vogošća. Isto tako, Sud BiH je na opširan način obrazložio tačku VII optužnice kojom je apelantu stavljeno na teret mučenje svjedoka C-3 koja je u kritično vrijeme bila trudna. Na navedene okolnosti Sud BiH je ukazao da je saslušao samu oštećenu, dok su potkrepljujuće dokaze dali svjedoci A.H. i D-2. U tom smislu je, između ostalog, navedeno da iskaz svjedoka C-3 ničim nije doveden u pitanje, posebno kada je u pitanju identifikacija apelanta kao aktera događaja, slijedom čega je njen iskaz, zajedno sa ostalim označenim dokazima, ocijenjen kao istinit i vjerodostojan zbog kojeg razloga mu je i poklonjena vjera. Konačno, Sud BiH je na opširan način obrazložio i tačku VIII optužnice koja se odnosi na napad na selo Krše i apelantovo znanje za taj napad u kojem je, i pored povlačenja mještana navedenog sela u drugo selo (Ugorsko) kako bi izbjegli napad, ipak, ubijeno više lica.
15. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je (u poglavlju Pravni zaključak) naveo da je nesumnjivo utvrdio dokazanost činjeničnih utvrđenja (osuđujući dio presude), te da ih je podveo pod krivična djela koja su u osnovi propisana u članu 172. stav (1) tač. od (a) do (k), konkretno e), d), f), i), a) i k), navodeći ih opisno kao radnje izvršenja progona, bez potrebe da ih kvalifikatorno označava, dok je, uslijed nedokazanosti, iz činjeničnog opisa izostavio određene radnje izvršenja iz ovoga člana, kao i člana 172. stav 1. tačka a) (pobliže opisano u tač. 559-561. presude).
16. Presudom Suda BiH donesenom u Apelacionom vijeću (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 1 K 020821 18 Krž 18 od 15. februara 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba Tužilaštva BiH, dok su žalbe apelanta i njegovog branioca djelimično usvojene na način da se prvostepena presuda u osuđujućem dijelu preinačava u dijelu odluke o kazni, tako što se apelant za krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav (1) tačka h) u vezi s tač. a), d), e), f), i),
k) KZBiH, a sve u vezi sa članom 180. stav (1) istog zakona, za koje je tom presudom proglašen krivim, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru u trajanju od 8. februara 2016. godine, pa nadalje. U preostalom dijelu je odlučeno da prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.
17. U obrazloženju presude je, između ostalog, Apelaciono vijeće, prije svega, raspravilo žalbeni prigovor apelantovog branioca da prvostepeni sud nije riješio predmet optužbe, odnosno da je optužba prekoračena uslijed vršenja zabranjenih preinaka činjeničnog opisa optužnice ispuštanjem određenih činjenica i izmjenama određenih činjenica. U vezi sa prethodnim prigovorom (bliže opisano u tač. 26-40. presude), Apelaciono vijeće je ukazalo da je, suprotno ovom žalbenom prigovoru, prvostepeni sud samo izvršio preciziranje činjeničnog opisa u skladu sa rezultatima dokaznog postupka, te da navedenim korekcijama nije povrijeđen objektivni identitet između optužnice i presude, odnosno da se istim izmjenama nije „izašlo“ izvan granica djela sadržanog u potvrđenoj optužnici. Dalje je Apelaciono vijeće istaklo da prvostepeni sud, suprotno žalbenom prigovoru, nije bilo obavezan da donosi oslobađajuću presudu, već da je dovoljno dati u obrazloženju razloge zašto su pojedine radnje i posljedice izostavljene u izreci presude u odnosu na potvrđenu optužnicu, što je prvostepenom presudom i učinjeno. Stoga je navedeno da u konkretnom slučaju ispuštanje jednog dijela činjeničnog opisa u situaciji kada se apelant tereti za krivično djelo sa više radnji izvršenja koje u osnovi sadrže progon ne predstavlja neriješenost predmeta optužbe, kako to odbrana neosnovano potencira, niti je izmijenjen činjenični osnov optužnice, pogotovo ne na teži način po apelanta s obzirom na to da je nakon intervencije pretresnog vijeća količina kriminalnog djelovanja (koja se apelantu stavlja na teret) manja od one koja mu je stavljena na teret potvrđenom optužnicom. Također je navedeno da se u označenim dijelovima (bliže opisano u tač. 40. i 41. presude) radilo o pitanju terminološke prirode, odnosno da tim izmjenama nije došlo do prekoračenja optužbe, niti je povrijeđen objektivni identitet između optužnice i presude.
18. Potom je navedeno da, suprotno tumačenju žalbe, činjenica da u toku glavnog pretresa pred prvostepenim sudom nisu donesene posebne procesne odluke po uloženim prigovorima zakonitosti i autentičnosti pojedinačnih dokaza ne znači da su povrijeđena prava odbrane. Raspravivši predmetni prigovor u svjetlu procesne ravnopravnosti (jednakost oružja), Apelaciono vijeće je ukazalo da je u konkretnom slučaju odbrani data razumna mogućnost da izloži svoj predmet, kao i da je tu mogućnost iskoristila, kao što je odbrani dana i mogućnost da izlaže komentare i prigovore u vezi sa uloženim dokazima optužbe (bliže opisano u tač. 42-49. presude).
19. Zatim je Apelaciono vijeće na opširan način obrazložilo žalbeni prigovor koji se tiče zakonitosti dokaza (bliže opisano u tač. 50-76. presude), uključujući, između ostalih, zakonitost prisluškivanih razgovora, te, s tim u vezi, iskaz označenog svjedoka i ulaganje zapisnika o saslušanju drugog označenog svjedoka. Osim toga, Apelaciono vijeće je (u odnosu na prisluškivane razgovore) ukazalo i da je evidentno da se radi o dokazima koji u konkretnom slučaju nisu imali posebnog značaja za donošenje konačne odluke o apelantovoj krivici, odnosno da isti dokazi nesumnjivo nisu imali posebnu dokaznu vrijednost za prvostepeno vijeće pri donošenju zaključka o odlučnim činjenicama.
20. Dalje je Apelaciono vijeće na opširan način (bliže opisano u tač. 77-90. presude) obrazložilo žalbeni prigovor koji se odnosi na protivrječnost izreke sa obrazloženjem prvostepene presude. Suprotno tvrdnjama apelantove odbrane, Apelaciono vijeće je istaklo, između ostalog, da izreka prvostepene presude nije protivrječna obrazloženju presude u pogledu činjenice da je, između ostalog, u izreci presude apelant proglašen krivim da je kao član UZP počinio progon, i to radnjama zatvaranja ili drugim teškim oduzimanjem fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava i dr., a da se u razlozima presude navodi da je on počinio progon bošnjačkog i hrvatskog civilnog stanovništva s područja općine Vogošća protivpravnim zatvaranjem i prisilnim premještanjem. Ovo zbog toga što je cjelovitom, a ne parcijalnom analizom prvostepene presude vidljivo da je njeno obrazloženje u ovom dijelu u funkciji pojašnjavanja pojedinačnih djela koja su bila u osnovi progona.
21. U nastavku obrazloženja presude Apelaciono vijeće je na opširan način raspravilo (bliže opisano u tač. 91-125. presude) i žalbeni prigovor da prvostepena presuda ne sadrži razloge o označenim odlučnim činjenicama. Međutim, suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, Apelaciono vijeće je ukazalo da je prvostepeni sud u cijelosti postupio u skladu sa članom 290. stav (7) ZKPBiH, te da je iznio dovoljne i u svemu prihvatljive razloge za svoje stavove i činjenična utvrđenja oslanjajući se na relevantne dokaze. U tom smislu je, između ostalog, navedeno da iz iskaza svjedoka za koje je pretresno vijeće ustanovilo da su relevantni za donošenje zaključka o apelantovoj naredbodavnoj ulozi nesumnjivo proizlazi da su policijski i vojni organi u inkriminirano vrijeme bili u nadležnosti komande Kriznog štaba, kao i da je zaključak prvostepenog suda u pogledu apelantovog učešća u UZP detaljno obrazložen, pri čemu ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu sama po sebi nije proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
22. Isto tako, Apelaciono vijeće je raspravilo na opširan i detaljan način i žalbene prigovore koji se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja za svaku pojedinačnu tačku osuđujućeg dijela izreke prvostepene presude (bliže opisano u tač. 138-271). U tom smislu je ukazano da, suprotno žalbenim tvrdnjama, isključujući svaku razumnu sumnju, iz provedenih dokaza proizlazi da je cilj napada na Vogošću bilo njeno civilno bošnjačko stanovništvo. S tim u vezi je navedeno da iz iskaza saslušanih svjedoka nesporno proizlazi da nijedno od oštećenih lica u momentu napada nije pružalo nikakav otpor, što, i po ocjeni Apelacionog vijeća, govori u prilog tome da se radilo o civilima, koji su po lišavanju slobode odvođeni i zatvarani u zatočeničke objekte, gdje su bili podvrgnuti ispitivanju i različitim oblicima psihičke i fizičke torture. Također, suprotno žalbenim prigovorima, Apelaciono vijeće je ukazalo na nesumnjiv zaključak o apelantovom znanju da će napad uslijediti, kao i da su neprihvatljivi navodi odbrane prema kojima se zaključak o apelantovoj krivici u odnosu na tačku 1. izreke presude (u osuđujućem dijelu) bazira samo na „nečemu iz treće ruke“. Stoga je zaključeno da je apelant, s obzirom na njegovu poziciju u inkriminirano vrijeme, bio ključna karika u provođenju procesa sa konačnim ciljem da se sa područja općine Vogošća izvrši progon nesrpskog stanovništva koji je počinjen protivpravnim zatvaranjem. Također je navedeno (u odnosu na tačku 2. izreke presude u osuđujućem dijelu) da je apelant bio upoznat sa nečovječnim postupanjem prema zatočenim licima u objektu „Bunker”, ali da je pristao na takve posljedice iako je bio u poziciji da spriječi ovakvo postupanje prema oštećenima. Pritom je navedeno da, iako je tačno da je u naredbi (o formiranju zatočeničkog centra-dokaz T-184) na mjestu predviđenom za potpis apelanta sadržana naznaka „za“, te potpis nekog lica, takva činjenica ne dovodi u pitanje apelantovu ulogu u odnosu na objekt „Bunker”.
23. Dalje je navedeno i da su bez uporišta i žalbeni prigovori kojima se suštinski problematizira apelantova uloga, odnosno njegova veza sa događajem prisilnog nestanka grupe od 28 civila (tačka 4. izreke osuđujućeg dijela prvostepene presude) s obzirom na to da Apelaciono vijeće ne nalazi bilo kakve elemente proizvoljnosti u zaključku prvostepenog suda s tim u vezi, posebno imajući u vidu da je apelant imao ingerencije nad objektom iz koga su lica odvedena, uključujući i donošenje naredbe za puštanje civila, kao i za razmjenu civila, te činjenična utvrđenja o saradnji vojske i policije u Vogošći radi realizacije zajedničkog zločinačkog plana, koje su djelovale po apelantovoj instrukciji.
24. Kada je, između ostalih, u pitanju tačka 7. izreke prvostepene presude u osuđujućem dijelu (vrijeđanje, prijetnje, te naređivanje i nanošenje fizičke i psihičke boli svjedoku označenom pod pseudonimom C-3, koja je u inkriminirano vrijeme bila u sedmom mjesecu trudnoće), Apelaciono vijeće je istaklo da, suprotno tvrdnjama žalbe, nije doveden u pitanje kredibilitet, odnosno istinitost kazivanja oštećene-svjedoka C-3, koja je dosljedno opisala traumatičnu situaciju u kojoj se našla i koja je iznijela pojedinosti onoga što joj se desilo, čiji opisi i dojmovi su svojstveni samo osobama koje su doživjele takva traumatična iskustva, pri čemu nije pronađeno postojanje motiva na strani oštećene da neosnovano tereti apelanta, niti je odbrana na to ukazala.
25. Dalje je Apelaciono vijeće raspravilo na opširan način (bliže opisano u tač. 272-311. presude) žalbeni osnov povrede krivičnog zakona, odnosno pogrešne primjene materijalnog prava koja se tiče kako utvrđenja statusa civila u konkretnom slučaju u smislu člana 3. Ženevskih konvencija, tako i ispunjenosti elemenata krivičnog djela deportacije, te primjene KZBiH umjesto KZSFRJ u smislu člana 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi je ukazano da su neosnovani žalbeni prigovori kojima se suštinski tvrdi da se u konkretnom slučaju radilo o ratnim zarobljenicima, kao i da je pravilno u prvostepenoj presudi primijenjen institut prisilnog preseljenja. Iako je tačno, kako se to žalbom osnovano ističe, da u KZBiH nije sadržan termin „prisilna deportacija“ (koji se koristi u tački 377. prvostepene presude), Apelaciono vijeće je istaklo da je navođenje tog termina bilo u funkciji naglašavanja prisilnog karaktera odlaska civila sa njihovih ognjišta, odnosno naglašavanja činjenice da su civili morali napustiti svoje domove uslijed prinudnih okolnosti, pa je stoga zaključeno da navođenjem ovog termina u prvostepenoj presudi, suprotno žalbenim prigovorima, nije došlo do povrede krivičnog zakona. Navedeno je i da su neosnovani žalbeni prigovori apelantove odbrane kojima se osporava primjena KZBiH u konkretnom slučaju. Naime, Apelaciono vijeće je ukazalo da, uslijed činjenice da u vrijeme izvršenja krivičnog djela, u okviru KZSFRJ, suprotno tvrdnjama odbrane, nisu pravno egzistirali zločini protiv čovječnosti kao posebno krivično djelo, prima facie, proizlazi da bi taj zakon mogao biti blaži zakon. S tim u vezi je navedeno da član 7. stav 2. Evropske konvencije, kao i član 15. stav 2. MPGPP, koji su identični članu 4a) KZBiH, izuzetno dozvoljavaju odstupanje od načela zakonitosti i ne sprečavaju suđenje i kažnjavanje apelanta u konkretnom slučaju. Također je, suprotno žalbenim prigovorima kojim se osporava primjenjivost doktrine UZP u „našem pravu“, Apelaciono vijeće istaklo da (shodno i ranijoj praksi tog suda), iako UZP nije decidirano propisan „našim zakonodavstvom“, on je razvijen kroz praksu MKSJ, a u „naše zakonodavstvo“ je preuzet kroz sadržaj odredbe člana 180. stav (1) KZBiH (preuzeti/identični član 7. stav 1. Statuta MKSJ), koja pod određenim uvjetima predviđa kažnjavanje osoba koje doprinose ostvarivanju zajedničkog cilja, odnosno saizvršenje kojim se stječe individualna krivična odgovornost. Slijedom navedenog, imajući u vidu prethodno navedenu argumentaciju, Apelaciono vijeće je istaklo da ne nalazi razloge da odstupi od označene prakse MKSJ i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) o ovim pitanjima zbog čega se i ovi žalbeni prigovori odbrane optuženog pokazuju kao neosnovani.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
26. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 7, 8. i 13. Evropske konvencije.
27. U odnosu na kršenje prava na pravično suđenje, apelant ističe kršenje prava na obrazloženu sudsku odluku (u vezi sa proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava), prekoračenje optužbe, kao i neosiguravanje uvjeta neophodnih za pripremu odbrane. Kada je u pitanju navod o kršenju prava na obrazloženu sudsku odluku, apelant navodi da u ovom predmetu postoji nekoliko činjenica koje su od odlučne važnosti za apelantovu krivicu a koje osporene presude ne obrazlažu. S tim u vezi se navodi i da osporena prvostepena presuda sadrži brojne prima facie pogrešne navode. Dalje, apelant ukazuje da je prvostepeni sud prezentirao dokaze, ali da je propustio te dokaze dovesti u međusobnu vezu, ili ih povezati sa navodima optužnice ili elementima krivičnih djela koje je na osnovu prezentiranih dokaza utvrdio. U odnosu na navod o prekoračenju optužnice, apelant ističe da je prvostepeno vijeće, donoseći osporenu prvostepenu presudu, radilo zabranjene preinake izreke optužnice, i to na dva načina: a) ispuštanjem određenih činjenica i b) mijenjanjem određenih činjenica. U tom smislu se ističe i da je drugostepeni sud u potpunosti propustio ispraviti ovaj propust prvostepenog suda. Tako apelant navodi da se na više mjesta u osporenoj prvostepenoj presudi navodi da je „Vijeće ispustilo iz činjeničnog opisa optužnice“, te da je jasno da ZKPBiH (ili bilo koji drugi procesni zakon koji je na snazi u BiH) ne poznaje institut ispuštanja da bi potom apelant na opširan način ukazao na pojedine dijelove izreke osporene prvostepene presude koji „ne stoje kao u optužnici“. S tim u vezi, apelant smatra da je jasno da je u odnosu na eventualne činjenične navode potvrđene optužnice, za koje nije ustanovio da su dokazani, prvostepeni sud morao donijeti odgovarajuću odluku u formi presude.
28. U odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje uslijed proizvoljne primjene materijalnog prava, apelant navodi da prvostepeni sud pogrešno primjenjuje član 3. Ženevskih konvencija u odnosu na definiciju civila i ratnog vojnog zarobljenika, što je u konkretnom slučaju dovelo do pogrešne pravne kvalifikacije koja se apelantu stavlja na teret. S tim u vezi, apelant elaborira navedeni član u svjetlu teoretskih razmatranja (komentara) i prakse MKSJ kada su u pitanju kategorije zaštićenih lica i uvjeti koji moraju biti ispunjeni. U tom smislu apelant, između ostalog, navodi da je jasno da iz provedenih dokaza proizlazi da je u relevantno vrijeme na teritoriji općine Vogošća (grada Sarajeva) došlo do oružanog sukoba u kom su učestvovale dvije oružane snage. Također se ističe da prvostepena presuda ne obrazlaže niti jedan dokaz na osnovu kojeg se može zaključiti da je apelant znao za fizička zlostavljanja, odnosno ubistva i prisilni nestanak lica koja su mu optužnicom stavljena na teret, kao i vezu (i barem identitet) stvarnih počinilaca u odnosu na apelanta.
29. Dalje, apelant ukazuje da prvostepeni sud ispravno navodi obilježja krivičnog djela deportacija, ali da se tako ispravno definiran institut pogrešno primjenjuje u osporenoj prvostepenoj presudi. U tom smislu apelant navodi da se u obrazloženju osporene prvostepene presude koristi i termin prisilna deportacija, koji KZBiH (član 172) ne poznaje.
30. Zatim, apelant problematizira i blagovremenost odluke o prigovorima na nezakonite dokaze u vezi sa pravom na odbranu. U tom smislu apelant na opširan način ukazuje na pojedinačne dokaze u odnosu na koje je odbrana istakla prigovore zakonitosti i autentičnosti. S tim u vezi se ističe da je tokom glavnog pretresa prvostepeno vijeće učinilo grešku prilikom donošenja odluke o prigovorima, imajući u vidu da nije odmah, nego tek u prvostepenoj presudi, donijelo odluku o ovim prigovorima. Također, apelant u svjetlu ocjene dokaza ističe da su redovni sudovi propustili da rasprave kontradiktorne dokaze u kontekstu apelantove utvrđene krivičnopravne odgovornosti iz svake pojedinačne tačke izreke osporene prvostepene presude. Pritom apelant posebno ukazuje da se cijela odluka o njegovoj krivici u odnosu na tačku 7. izreke prvostepene presude bazira na iskazu samo svjedoka C-3 kao oštećene koja je u relevantno vrijeme bila trudna, a čiji je iskaz, tj. verzija događaja nepotkrijepljena bilo kakvim drugim dokazima.
31. U odnosu na navode o kršenju zabrane retroaktivne primjene zakona i kazne (u smislu člana
7. Evropske konvencije), apelant prvenstveno navodi da se odmah na početku osporene prvostepene presude pokazuje kao pogrešan pristup prvostepenog suda o tome koji se zakon ima primijeniti u konkretnom slučaju, tj. da li KZSFRJ ili KZBiH. Dalje, apelant na opširan način elaborira institut UZP i njegove elemente, navodeći da on kao teorija odgovornosti nije propisan KZBiH, odnosno da je njegov koncept na način kako je razvijen u praksi „MKSJ i MKSR“ neprimjenjiv u predmetima pred Sudom BiH kao „generalni princip međunarodnog prava“ u smislu člana 4a) KZBiH. Pritom se ukazuje da UZP nije bio okvalificiran kao krivično djelo, niti kao teorija krivične odgovornosti u ranim 1990. godinama, kada su se pojavile tvrdnje o ovim navodnim zločinima. U tom smislu apelant, ujedno, problematizira zaključke redovnih sudova u pogledu njegove uloge, odnosno učešća u UZP u okolnostima konkretnog slučaja. Također, apelant navodi i da krivični zakon koji je bio na snazi 1992. godine nije definirao kao krivično djelo „prisilni nestanak ljudi“, već da je ovo krivično djelo uvršteno u pravni sistem Bosne i Hercegovine 2003. godine, kada je donesen novi krivični zakon, pa stoga prihvatanje i primjena ovog koncepta u postojećem predmetu, po apelantovoj ocjeni, predstavlja teško kršenje načela zakonitosti. Isto tako, apelant, između ostalog, ukazuje i da sud nije obrazložio na kojem dokazu bazira zaključak o apelantovoj naredbodavnoj ulozi u odnosu na JNA, TO, VRS i SJB, niti je sud obrazložio činjenicu da je drugo lice potpisalo ključne dokumente. Također se ukazuje i na protivrječne dokaze u pogledu trajanja Kriznog štaba Vogošća.
32. Konačno, apelant navodi da je do povrede prava na djelotvoran pravni lijek (u vezi sa pravom na pravično suđenje) došlo zbog nepostojanja obrazloženja osporene prvostepene osuđujuće presude. Dalje se navodi i da je apelantova odbrana u žalbi na prvostepenu presudu iznijela sve argumente u pogledu prekoračenja optužnice čak detaljnije nego što ih je iznijela u ovoj apelaciji, ali da ih je drugostepeni sud odbio bez ulaženja u osnove samih žalbenih navoda na koji način je taj sud uzrokovao dodatnu povredu apelantovih prava, odnosno povredu prava na djelotvoran pravni lijek.
b)Odgovor na apelaciju
33. Sud BiH je, prije svega, naveo da se, uglavnom, radi o navodima koji su već isticani u žalbi na osporenu prvostepenu presudu o čemu se Apelaciono vijeće očitovalo u osporenoj drugostepenoj odluci, te pri kojim razlozima i sada ostaje. Naime, istaknuto je da, suprotno apelantovim tvrdnjama, osporene presude formalno sadrže sve potrebne elemente dobro obrazložene i razumljive presude. U odnosu na navode o prekoračenju optužbe, Sud BiH je, suprotno apelantovim prigovorima, naveo da je prvostepeni sud samo izvršio preciziranje činjeničnog opisa u skladu sa rezultatima dokaznog postupka, te da navedenim korekcijama nije povrijeđen objektivni identitet između optužnice i presude, odnosno tim izmjenama se nije izašlo izvan granica djela sadržanog u potvrđenoj optužnici. Kada su u pitanju navodi apelacije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava (člana 3. Ženevskih konvencija), Sud BiH je istakao da, iako je nesporno da su neka od oštećenih lica imala oružje, ona su ga predala prije hapšenja, te nisu bila uključena ni u kakve vojne aktivnosti prilikom hapšenja, odnosno nisu direktno učestvovala u neprijateljstvima, te su predala oružje, što nedvosmisleno ukazuje na njihov civilni status. Također, kada je u pitanju navod da je prvostepeno vijeće pogrešno primijenilo institut deportacije koji odredbe člana 172. KZBiH ne poznaju, Sud BiH je naveo da je navođenje tog termina bilo u funkciji naglašavanja prisilnog karaktera odlaska civila sa njihovih ognjišta, odnosno naglašavanja činjenice da su civili morali napustiti svoje domove uslijed prinudnih okolnosti, zbog čega pogrešnim navođenjem ovog termina u prvostepenoj presudi nije došlo do povrede krivičnog zakona. U pogledu apelantovih navoda u vezi sa povredom prava na odbranu, a u pogledu navodnih nezakonitosti dokaza, te zbog nedonošenja odluke o prigovorima odmah nakon što su istaknuti, Sud BiH je naveo da vrijeme donošenja odluke o istaknutim prigovorima zakonitosti u toku glavnog pretresa nije eksplicitno propisano odredbama ZKPBiH zbog čega ne smatra da je pogrešno postupanje prvostepenog suda kada tokom glavnog pretresa nije donosio odluke po postavljenim prigovorima zakonitosti i autentičnosti, niti smatra da su takvim postupanjem prava odbrane povrijeđena.
34. Kada su u pitanju navodi koji se odnose na povredu prava na zabranu retroaktivne primjene zakona i kazne, te primjenu instituta UZP, Sud BiH je istakao da u vrijeme izvršenja djela koja se apelantu stavljaju na teret (a u kojima su ostvarena bitna obilježja bića krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav (1) KZBiH), navedeno krivično djelo kao takvo nije bilo propisano krivičnim zakonom koji je bio na snazi u to vrijeme (KZSFRJ), bez obzira što Glava XVII KZSFRJ nosi naziv „Zločini protiv čovječnosti“, te da član 7. stav 2. Evropske konvencije, kao i član 15. stav
2. MPGPP, koji su identični članu 4a) KZBiH, izuzetno dozvoljavaju odstupanje od načela zakonitosti i ne sprečavaju suđenje i kažnjavanje apelanta u konkretnom slučaju. Također, nasuprot apelantovim navodima u vezi sa postojanjem UZP, shodno ranijoj praksi Suda BiH, ukazano je da, iako UZP nije decidirano propisan našim zakonodavstvom, on je razvijen kroz praksu MKSJ, a u „naše zakonodavstvo“ je preuzet kroz sadržaj odredbe člana 180. stav (1) KZBiH.
35. U pogledu osporavanja običajnog statusa krivičnog djela prisilni nestanak, Sud BiH je naveo da običajni status ovog djela potvrđuje činjenica da je Generalna skupština UN 1992. godine usvojila deklaraciju o zaštiti svih lica od prisilnog nestanka, te da je članom 2. Međunarodne konvencije o zabrani prisilnog nestanka osoba propisana njegova definicija, kao i da je pitanje običajnog statusa krivičnog djela prisilni nestanak prethodno razmatrano u označenoj praksi Apelacionog vijeća.
36. Kada je u pitanju navodna povreda prava na djelotvoran pravni lijek, pri čemu apelant navodnu povredu vezuje za nepostojanje adekvatnog obrazloženja sudske odluke, Sud BiH je ukazao da su ove tvrdnje neutemeljene, te da je za svaku svoju odluku Sud dao dovoljno obrazloženje. Na kraju je navedeno da iz sadržaja predmetne apelacije nesumnjivo proizlazi da se radi o apelantovim nastojanjima da se drugačije utvrdi činjenično stanje, da se drugačije ocijene provedeni dokazi, te da se još jednom pokuša izbjeći odgovornost za učinjeno djelo, shodno čemu je Sud BiH predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
37. Tužilaštvo BiH je, između ostalog, navelo da je sve navode apelacije detaljno već razmatrao Sud BiH u osporenim odlukama zbog čega apelantova prava nisu prekršena, kao i da je predmetna apelacija neosnovana.
V.Relevantni propisi
38. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se nezvanični prečišćeni tekst Krivičnog zakona BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Načelo zakonitosti Član 3.
(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.
(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.
Vremensko važenje krivičnog zakona Član 4.
(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.
Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim načelima međunarodnog prava Član 4.a) Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava.
Zločini protiv čovječnosti Član 172. stav (1) tač. a), d), e), f), h), i) i k) (1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
a) lišenje druge osobe života (ubistvo);
[...]
d) deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva;
e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava;
f) mučenje;
[...]
h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
i) prisilni nestanak osoba;
[...]
k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
Individualna i komandna odgovornost Član 180.
(1) Osoba koja planira, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju ili učinjenju krivičnih djela iz [...] člana 172. (Zločini protiv čovječnosti), kriva je za to krivično djelo. Službeni položaj bilo kojeg lica, bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornoj službenoj osobi vlade, ne oslobađa takvu osobu krivice niti utiče na ublažavanje kazne.
39. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – Odluka USBiH i 42/18 – Rješenje USBiH i 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 7. stav (3) Pravo na odbranu (3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 273.
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 290. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. [...] VI.Dopustivost
40. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
41. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 020821 18 Krž 18 od 15. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu presudu apelant je primio 28. februara 2019. godine a njegov branilac 4. marta 2019. godine, a apelacija je podnesena 26. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
44. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 7, 8. i 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
45. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
46. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja [...] ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu [...] pred [...] nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega; [...]
b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
47. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
48. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
49. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i, s tim u vezi, pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. Također, apelant ukazuje i da je u predmetnom krivičnom postupku došlo do kršenja prava na obrazloženu sudsku odluku i prekoračenja optužbe. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
50. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi u predmetnoj krivičnoj stvari proveli dokazni postupak i ocijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
51. Isto tako, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantira pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi, ili upravo da li je aplikant kriv ili ne. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti” koja je u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Evropske konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).
52. U svjetlu navedenih principa i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagala „optužba“, tako i onih koje su predlagali apelant i njegova odbrana. Dalje, Sud BiH je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega (ne)prihvata kao vjerodostojne dokaze koje je predložila „optužba“, odnosno apelantova odbrana, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Dakle, Sud BiH je detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio svaku od inkriminiranih radnji iz tač. 1-8. izreke osuđujućeg dijela osporene prvostepene presude a koje radnje čine krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH. Ovo se posebno odnosi na dokaz koji se tiče prisluškivanih razgovora i njihovih transkripata kao dokaznog materijala koji je Sud BiH imao u vidu kod utvrđivanja apelantove krivične odgovornosti, ali koji dokaz nije bio od odlučnog značaja, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, već samo potkrepljujućeg karaktera. Isto tako, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi poseban naglasak stavili na pitanje apelantove odgovornosti po tački 7. izreke osuđujućeg dijela osporene prvostepene presude u odnosu na vrijeđanje, prijetnje, te naređivanje da se nanesu fizičke i psihičke boli svjedoku-oštećenoj C-3. S tim u vezi, Ustavni sud ima u vidu da je i apelantova krivična odgovornost u odnosu na ovu tačku optužnice suštinski zasnovana na iskazu-svjedočenju oštećene C-3. U takvim situacijama (zasnivanje osuđujuće presude na iskazu jednog ključnog svjedoka) od esencijalne važnosti je da se osigura da prava odbrane budu ispoštovana u konvencijskom smislu, a što se prvenstveno ogleda u tome da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa takvim svjedokom i ispita ga bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz, bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi, Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124, i Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94). Upravo je, prepoznajući bitnost vjerodostojnosti iskaza svjedoka C-3, Sud BiH stavio naglasak na potrebu da se njen iskaz ocijeni sa posebnom pažnjom, kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u odnosu na ovu tačku optužnice, tj. presude, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih protivrječnosti, te vjerodostojnosti njenog iskaza i kredibiliteta oštećene kao svjedoka, pri čemu je, također, ocijenjeno i njeno držanje i ponašanje tokom davanja iskaza.
53. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu cjelovito sagledavanje predmetnog krivičnog postupka, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi sve dokaze detaljno analizirali, te dali razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Suda BiH i Apelacionog vijeća da je apelant upravo osoba koja je počinila inkriminirane radnje za koje je u konačnici proglašen krivim za krivično djelo iz člana 172. KZBiH (zločini protiv čovječnosti). Ustavni sud primjećuje da je u tom pogledu u relevantnim dijelovima osporenih odluka dato detaljno obrazloženje u vezi sa vrijednošću iskaza svjedoka. Dakle, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u omogućavanju apelantovoj odbrani da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelant i njegov branilac pobijaju sadržaj iskaza svih svjedoka datih kako na (glavnom) pretresu, tako i onih u fazi istrage. S druge strane, Ustavni sud ponovo napominje da nije u njegovoj nadležnosti da ocjenjuje sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem istinitosti tih dokaza, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice.
54. Osim toga, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelacionim navodima, proizlazi da obrazloženja osporenih odluka sadrže i dio u kojem je elaborirano pitanje apelantove izvršilačke i inividualno-komandne odgovornosti u UZP, odnosno predmetnom krivičnom djelu, kao i pitanje korištenja termina „prisilna deportacija“ od Suda BiH na pojedinim mjestima obrazloženja osporene prvostepene presude, a za koje je Apelaciono vijeće konstatiralo da je njegovo korištenje bilo u funkciji naglašavanja prisilnog karaktera odlaska civila sa njihovih ognjišta, čije korištenje nije rezultiralo povredom krivičnog zakona. Obrazloženja redovnih sudova data u odnosu na navedena pitanja Ustavnom sudu se ne čine proizvoljnim, budući da su zasnovana na provedenom dokaznom postupku, a ne paušalnim zaključivanjem suda. Također, nema proizvoljnosti ni u stavu Apelacionog vijeća iz osporene drugostepene presude u odnosu na žalbeni prigovor u vezi sa nedonošenjem posebnih procesnih odluka po uloženim prigovorima apelantove odbrane u vezi sa zakonitosti i autentičnosti pojedinih dokaza, imajući u vidu da iz obrazloženja osporenih odluka nesporno proizlazi da je apelantovoj odbrani tokom predmetnog postupka data razumna mogućnost da izloži svoj predmet, kao i da je tu mogućnost ona iskoristila, uključujući, između ostalog, i komentarisanje, prigovaranje i osporavanje uloženih dokaza optužbe u cijelosti.
55. S druge strane, kada je u pitanju apelacioni navod u vezi sa postupanjem Apelacionog vijeća, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi prigovori od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka, a koje je apelant isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i u navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno administriranja predmetnog krivičnog postupka i ocjene kvaliteta pojedinih dokaza. Pritom Ustavni sud ima u vidu i apelantovo ukazivanje da obrazloženje osporene drugostepene odluke, navodno, nije u skladu sa standardima prava na obrazloženu sudsku odluku uz argumentaciju da je Apelaciono vijeće suštinski samo potvrdilo odlučenje Suda BiH iz osporene prvostepene presude. S tim u vezi, Ustavni sud (u svjetlu principa prakse kako Evropskog suda, tako i Ustavnog suda kada su u pitanju kvalitet i obim obrazloženja više sudske instance koja odlučuje o žalbi) podsjeća da čak i samo suštinsko potvrđivanje nižestepene odluke i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40. sa ostalim referencama iz prakse Evropskog suda) kada ne postoje objektivne okolnosti koje ukazuju da je postupak pred prvostepenim-raspravnim sudom pune jurisdikcije ugrozio garancije apelantove odbrane, odnosno kada obrazloženje nižestepene sudske odluke (kao što je slučaj u konkretnom predmetu osporena prvostepena presuda Suda BiH) zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
56. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela zločini protiv čovječnosti donijeli isključivo u kontekstu apelantovih radnji, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta u prilog čemu ide i činjenica da je u predmetnom krivičnom postupku apelant oslobođen optužbe za pojedine inkriminirane radnje. Pritom Ustavni sud napominje da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da je utvrđenje postojanja širokog i sistematičnog napada protiv nesrpskog civilnog stanovništva općine Vogošća i apelantovog učešća u njemu zasnovano isključivo na jednom materijalnom ili subjektivnom dokazu, već na cjelokupnosti provedenog dokaznog postupka na usmenom (i javnom) pretresu u smislu odredaba čl. 15. i 281. ZKPBiH, čija se primjena u konkretnom slučaju Ustavnom sudu ne čini proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prvenstveno Sud BiH, a potom i Apelaciono vijeće, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
57. Potom, apelant navodi da je u konkretnom slučaju prekoračena optužba, kao i da mu, s tim u vezi, nisu osigurani neophodni uvjeti (vrijeme) za pripremu odbrane. Kada je u pitanju prekoračenje optužbe, Ustavni sud podsjeća da se objektivni identitet optužbe i presude ogleda u tome što se presuda može odnositi samo na djelo koje je obuhvaćeno optužbom, tj. sud je vezan za činjenični opis djela izložen u optužbi koja je podnesena, ili eventualno na glavnoj raspravi izmijenjena. Nadalje, o prekoračenju optužbe radi se samo onda kada se presuda odnosi na drugo ili drugačije djelo od onoga koje je predmet optužbe, dakle, kada je izmijenjen objektivni identitet djela. Osim toga, ne može se govoriti o izmjeni objektivnog identiteta djela sadržanog u optužnici kada je optuženi proglašen krivim za onu djelatnost za koju je u okviru optužnice utvrđeno da ju je i počinio. Također, Ustavni sud ukazuje da usklađivanje, odnosno preciziranje činjeničnog opisa u skladu sa utvrđenim činjeničnim stanjem ne znači prekoračenje optužbe, niti da je povrijeđen objektivni identitet presude. Međutim, u konkretnom slučaju apelant je osuđen upravo za djelo koje mu je, između ostalog, optužbom stavljeno na teret - zločini protiv čovječnosti, slijedom čega je neosnovan apelantov navod da je u predmetnoj krivičnoj stvari prekoračena optužba. Isto tako, Ustavni napominje da su tač. a) i b) stava 3. člana 6. Evropske konvencije povezane, te da se pravo na obavještavanje o prirodi i uzroku optužbe mora razmatrati u svjetlu prava optuženog da priprema svoju odbranu (vidi, Pélissier i Sassi protiv Francuske [GC], broj predstavke 25444/94, st. 52-54, ECHR 1999 II), kao i da se nedostaci u obavještavanju o optužbi mogu ispraviti i u žalbenom postupku ako optuženi ima priliku pred višim sudovima iznijeti svoju odbranu, te pobijati svoju osudu u pogledu svih bitnih pravnih i činjeničnih aspekata (vidi, Dallos protiv Mađarske, st. 49.-52, Sipavieius protiv Litve, st. 30-33, Zhupnik protiv Ukrajine, st. 39-43, I.H. i drugi protiv Austrije, st. 36-38). S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao i da je koristio mogućnost da u žalbenom postupku pred Apelacionim vijećem iznese svoju odbranu, odnosno da istakne sve prigovore u vezi sa proceduralnim propustima, uključujući i prigovor prekoračenja „optužbe“, čemu je u obrazloženju osporenog drugostepenog suda posvećena pažnja i u čijem obrazloženju je Ustavni sud prethodno zaključio da ne nalazi proizvoljnost (stav 54. Odluke). Stoga, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog predmeta apelant, odnosno njegova odbrana imala dovoljno informacija - koliko je to bilo potrebno-neophodno radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega i pripreme odbrane. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovane apelantove tvrdnje u smislu (ne)osiguranja garancija obuhvaćenih članom 6. stav 3.a) i b) Evropske konvencije.
58. Konačno, Ustavni sud primjećuje da je apelant problematizirao i pitanje poštivanja principa jednakosti u postupanju strana u postupku. Ovi navodi se, po ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju suštinski tiču same ocjene dokaza, koje pravo se u krivičnim postupcima nerijetko podudara sa pravom na „jednakost oružja“ kao elementom pravičnog suđenja koji se podrazumijeva po članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Premda pravo na „jednakost oružja“ nalaže da se svakoj strani pruži razumna (procesna) mogućnost da predoči svoj slučaj pod uvjetima koji je ne dovode u suštinski nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranu, Ustavni sud ističe da neka manja nejednakost koja ne utječe na pravičnost postupka u cjelini neće dovesti do kršenja člana 6. Evropske konvencije (vidi, Verdú Verdú protiv Španije, st. 23-29). U konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantove prekršajne odgovornosti u konkretnom slučaju nije zasnovano isključivo na jednom materijalnom ili subjektivnom dokazu, već na cjelokupnom provedenom dokaznom postupku na usmenom (i javnom) pretresu/pretresima u pogledu kojih je apelantu, tj. njegovoj odbrani bila data mogućnost da ih osporava. Pri tome Ustavni sud ističe da je apelantovoj odbrani u predmetnom krivičnom postupku bilo omogućeno da predlaže svoje svjedoke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant suštinski nije bio doveden u neravnopravan položaj u odnosu na „optužbu“ i da ništa ne ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku, u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije.
59. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1. i 3.a), b) i d) Evropske konvencije.
Kažnjavanje samo na osnovu zakona
60. Član 7. Evropske konvencije glasi:
1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne smije se izreći strožija kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.
2. Ovaj član ne utječe na ishod suđenja i kažnjavanje bilo koje osobe za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme počinjenja smatralo krivičnim djelom prema općim pravnim načelima koja priznaju civilizirani narodi.
61. U suštini, apelantovi navodi o povredi navedenog prava svode se na tvrdnju da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti KZSFRJ kao zakon koji je važio u vrijeme kada su preduzete radnje za koje je proglašen krivim, a ne KZBiH.
62. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi u vezi sa apelacionim prigovorima o retroaktivnoj primjeni KZBiH u pogledu krivičnog djela zločini protiv čovječnosti zaključio da ne postoji povreda člana 7. Evropske konvencije, jer stav 2. tog člana predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2874/13 od 8. decembra 2015. godine, stav 46. sa referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud je isticao da predmetni stav korespondira i sa stavom Evropskog suda iskazanom u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, odluka o dopustivosti od 10. aprila 2012. godine).
63. Ustavni sud podsjeća na to da je u navedenim odlukama, u suštini, istakao da je Evropski sud u predmetu Šimšić razmatrao aplikaciju aplikanta koji je 2007. godine osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena 1992. godine. U navedenoj odluci Evropski sud je ukazao na sljedeće (tačka 23): „(...) Pošto ova djela nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na snagu Krivičnog zakona iz 2003. godine, evidentno je iz dokumenata navedenih u tač. 8-13. (Povelja Međunarodnog vojnog suda (1945), Rezolucija broj 95 (I) Generalne skupštine Ujedinjenih naroda o afirmaciji principa međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnberškog suda (1946), Principi međunarodnog prava priznati u Povelji i presudi Nirnberškog suda (1950), Nirnberški principi koje je usvojila Komisija za međunarodno pravo (1950), Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968), Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – ICTY (1993), Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda od 17. jula 1998. godine) da su ova djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U tom smislu primjećuje se da su u ovom slučaju ispunjeni svi sastavni elementi zločina protiv čovječnosti: pobijana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i aplikant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju Korbely, već citiran, §§ 83- 85).“ Najzad, Evropski sud je zaključio (tačka 25): „(...) da su aplikantova djela, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala krivično djelo definirano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu“, te da su aplikantovi navodi o povredi člana 7. Evropske konvencije očigledno neosnovani. Dalje, Ustavni sud podsjeća i na to da je Evropski sud u predmetu Maktouf i Damjanović (vidi, Evropski sud, Maktouf i Damjanović, presuda od 18. jula 2013. godine), podsjećajući na stav iz predmeta Šimšić, istakao (tačka 55): „(...) Neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon su uvedeni 2003. godine. Sud BiH i entitetski sudovi, stoga, nemaju nikakve druge mogućnosti nego da primjenjuju Krivični zakon iz 2003. godine u takvim predmetima. Sud je smatrao da je irelevantna činjenica da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu tokom rata 1992-1995. godine s obzirom na to da su ta djela u to vrijeme predstavljala krivično djelo prema međunarodnom pravu.“
64. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema razloga da odstupi od navedenog stava. Pri tome podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, član 7. stav 1. Evropske konvencije garantira ne samo zabranu retroaktivnosti strožijeg zakona već i retroaktivnost mnogo blažeg zakona. Ovo načelo sadržano je u pravilu da, kada postoje razlike između krivičnog prava koje je na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela i kasnijeg krivičnog zakona koji je donesen prije konačne odluke, sudovi moraju primijeniti zakon čije su odredbe povoljnije za optuženog. Pri tome pravila o retroaktivnosti se odnose samo na odredbe koje propisuju krivična djela i kazne (vidi, Evropski sud, Scoppola protiv Italije broj 2, presuda od st. 109. i 110). Najzad, prema stavu Evropskog suda, kada međunarodno pravo ne propisuje dovoljno jasno sankciju za ratne zločine, domaći sud može da odredi, pošto je ustanovio krivicu optuženog, kaznu na osnovu unutrašnjeg krivičnog zakonodavstva (vidi, Evropski sud, Konovov protiv Letonije, presuda od 17. maja 2010. godine, stav 212).
65. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je apelant proglašen krivim za krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav (l) tačka h) u vezi sa tač. a), d), e), f), i) i k) KZBiH koje je počinio od aprila, pa „najmanje“ do druge polovine juna 1992. godine, u okviru širokog i sistematičnog napada protiv nesrpskog civilnog stanovništva opžine Vogošća. Dakle, radnje izvršenja krivičnog djela apelant je preduzeo u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano krivično djelo zločini protiv čovječnosti, ali su te radnje predstavljale zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog izvršenja. S obzirom na to da međunarodno pravo ne propisuje dovoljno jasne sankcije za ratne zločine, Sud BiH je u apelantovom slučaju kako u pogledu krivičnog djela, tako i kazne mogao jedino primijeniti KZBiH iz 2003. godine kao mjerodavno domaće krivično zakonodavstvo s obzirom na to da KZSFRJ, kao zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, nije propisivao ni navedeno krivično djelo, pa stoga ni sankciju za takvo djelo. Stoga, Ustavni sud smatra da konkretna situacija nema kao rezultat kršenje pravila o retroaktivnosti u smislu člana 7. Evropske konvencije.
66. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi člana 7. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
67. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da ove navode apelant suštinski dovodi u kontekst povrede prava na pravično suđenje, pa Ustavni sud, s obzirom na zaključak u vezi s navodnom povredom prava na pravično suđenje, i ovo pozivanje na povrede navedenih prava (prava na privatni i porodični život, dom i prepisku, kao i prava na djelotvoran pravni lijek) smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
68. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.a), b) i d) Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio inkriminirane radnje obuhvaćene krivičnim djelom (zločini protiv čovječnosti) koje mu je stavljeno na teret pri čemu je obrazloženo da nema prekoračenja optužnice, a time ni apelantovog prava na odbranu. Također je apelant imao i odgovarajuće vrijeme za pripremu odbrane i jednaku mogućnost kao i „optužba“ da predlaže dokaze. Dakle, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje na apelantovu štetu uz navođenje jasnih i argumentiranih razloga, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu prava, odnosno povredu prava na obrazloženu odluku.
69. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje garancija ustanovljenih članom 7. Evropske konvencije kada su osuda i kazna zasnovane na krivičnom zakonu koji je stupio na snagu nakon izvršenja krivičnog djela, ali je krivično djelo kao takvo bilo propisano međunarodnim pravom koje je bilo na snazi u vrijeme kada je počinjeno krivično djelo iako kao takvo u to vrijeme nije bilo prepoznato važećim domaćim zakonom.
70. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana 13. Evropske konvencije budući da se radi o navodima koji se vežu za primjenu prava u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
71. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
72. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević