Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3395/19 (M. S.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3395/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3395/19, rješavajući apelaciju Milovana Slavnića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milovana Slavnića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 027409 19 Kžk od 31. maja 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milovan Slavnić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnio je 26. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 027409 19 Kžk od 31. maja 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 23. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 5. novembra 2020. godine, a Tužilaštvo BiH 30. oktobra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 027409 18 K od 7. decembra 2018. godine apelant je proglašen krivim zbog toga što je na način pobliže opisan u izreci presude, s ciljem sticanja protivpravne imovinske koristi, imao namjeru, odnosno pokušao kupiti, radi nezakonite prodaje, proizvode koji nisu obilježeni kontrolnim i poreskim markicama na način propisan poreskim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine, čime je počinio krivično djelo nedozvoljenog prometa akciznih proizvoda iz člana 210a Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), u vezi sa članom 26 KZBiH. Apelantu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od tri godine od dana pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. Apelantu je kao sporedna kazna izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM, koju je obavezan platiti u roku od 60 dana od pravosnažnosti presude. Osim toga, apelant je obavezan da naknadi troškove sudskog paušala u određenom novčanom iznosu.
6. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 027409 19 Kž od 6. marta 2019. godine uvažena je žalba apelantovog branioca, te je prvostepena presuda ukinuta i određeno je održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH.
7. U obrazloženju predmetnog rješenja Sud BiH je, između ostalog, naveo da je prvostepena presuda ukinuta zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačka k) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) jer je izostala ocjena iskaza svjedoka D. A. i apelanta koji su svjedočili u vezi s radnjom izvršenja. Nadalje, da je izostalo obrazloženje koje radnje izvršenja predmetnog krivičnog djela predstavljaju pokušaj, odnosno koja bi to radnja izvršenja trebala biti da se djelo kvalifikuje u smislu pokušaja, kao i da je izostalo obrazloženje apelantove namjere.
8. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 027409 19 Kžk od 31. maja 2019. godine apelant je proglašen krivim zbog toga što je na način pobliže opisan u izreci presude, s ciljem sticanja protivpravne imovinske koristi, imao namjeru, odnosno pokušao kupiti, radi nezakonite prodaje, proizvode koji nisu obilježeni kontrolnim i poreskim markicama na način propisan poreskim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine, čime je počinio krivično djelo nedozvoljenog prometa akciznih proizvoda iz člana 210a KZBiH, u vezi sa članom 26 KZBiH. Apelantu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od tri godine od dana pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. Apelantu je kao sporedna kazna izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM, koju je apelant obavezan platiti u roku od tri mjeseca od pravosnažnosti presude. Osim toga, apelant je obavezan da naknadi troškove sudskog paušala u određenom novčanom iznosu (sve pobliže navedeno u izreci presude).
9. U obrazloženju navedene presude Sud BiH je istakao da je od dokaza optužbe izvedenih u prvostepenom postupku prihvatio iskaze svjedoka S. J., M. O., M. R., M. K., D. B., M. M., M. T. i B. M., te je ukazao na to koje je dokaze objektivne prirode prihvatio (detaljno navedeno na str. 4 i 5 presude). Sud BiH je takođe istakao da je prihvatio i dokaze odbrane, i to iskaz svjedoka D. A. i iskaz apelanta dat u svojstvu svjedoka, kao i materijalni dokaz odbrane (pobliže naveden na stranici 5 presude). Nadalje, istakao je da nije bilo prijedloga za izvođenje novih dokaza.
10. Sud BiH je istakao da je, rukovodeći se principima praesumptio innocentiae i in dubio pro reo, te principom slobodne ocjene dokaza pažljivo razmotrio sve izvedene dokaze. Nadalje, da je nakon ocjene izvedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, rukovodeći se odredbom člana 281 stav 2 ZKPBiH, izveo nesumnjiv zaključak o apelantovom učešću u radnjama koje su mu optužnicom stavljene na teret.
11. Sud BiH je istakao da su osnovane tvrdnje odbrane da se kod krivičnog djela iz člana 210a KZBiH radi o alternativno postavljenim radnjama izvršenja, među kojima se ne navodi termin „kupovina“, ali da je analizom svrhe i suštine navedene odredbe, dovodeći je u vezu s odredbom člana 27 Zakona o duvanu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o duvanu), kojom se pored prodaje zabranjuje i kupovina i druge vrste prometa, zaključio da je i sama kupovina sastavni dio radnje „stavljanja u promet“, odnosno da je inkorporirana u nju. Nadalje, da na takvo tumačenje termina „stavljanje u promet“, kao radnje izvršenja predmetnog krivičnog djela, upućuje i sudska praksa susjednih zemalja prema kojoj se radnja prometa definiše kao skup svih poslovnih aktivnosti u vezi s nabavkom i prodajom robe i usluga, tako da se prometom ne smatra samo prodaja kao krajnji cilj, već i druge prateće aktivnosti u vezi s nabavkom. Pri tome je Sud BiH zaključio da je na osnovu provedenih dokaza van razumne sumnje zaključio da je apelant preduzeo konkretne aktivnosti s ciljem nabavke veće količine duvanskih proizvoda koji nisu bili obilježeni kontrolnim i poreskim markicama, s namjerom daljnje nezakonite prodaje i sticanja imovinske koristi. Sud BiH je istakao da se navedene aktivnosti ogledaju u ostvarenju kontakata i dogovora sa D. A. da od njega kupi 80 kartonskih pakovanja sa po 200 komada ručno pravljenih cigareta s filterom po cijeni od 7,00 KM za jedno pakovanje, te angažovanju lica koje ih je za njega trebalo preuzeti od D. A. u Banjaluci. Sud BiH je istakao da je stav o osnovanosti navedenih tvrdnji optužnice zasnovao na rezultatima posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija iz člana 116 stav 1 i stav 2 tačka a) ZKPBiH, koje su sprovođene protiv apelanta i D. A. Nadalje, da su preslušani razgovori, koje je prezentovao svjedok S. J., inspektor kriminalističke policije, zaposlen u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: MUPRS), polazno odredište za utvrđenje Suda BiH (na iskaz svjedoka S. J., kao i na prezentovane razgovore između apelanta i D. A. Sud BiH je ukazao na str. 9 i 10 presude). Sud BiH je istakao da je prezentovane razgovore doveo u vezu i sa iskazom svjedoka M. T., koji je na zahtjev Tužilaštva BiH izvršio dopunu analitičkih podataka presretnutih telekomunikacija za dva broja za koja je utvrđeno da pripadaju apelantu i D. A. Sud BiH je takođe naveo da su i svjedok D. A. i apelant potvrdili postojanje navedenih kontakata, te da su dogovorili cijenu od 7,00 KM za jedno pakovanje cigareta. Sud BiH je istakao da je nesumnjivo utvrdio da je ostvaren kontakt između apelanta i D. A. u kojem je dogovorena kupovina predmetnih cigareta po navedenoj cijeni.
12. Sud BiH je naveo da iz analize i ocjene izvedenih dokaza nesumnjivo proizlazi osnovanost navoda optužnice da je 5. oktobra 2016. godine predmetne cigarete D. A. spakovao u dvije veće i jednu manju kartonsku kutiju, zatim stavio u putničko motorno vozilo, svojina njegovog oca S. A., te lično dovezao u Banjaluku, a koje je, po prethodnom dogovoru s apelantom, trebao preuzeti M. R. i predati apelantu. U vezi s tim Sud BiH je istakao da su ovlašćena službena lica koja su vršila pretres navedenog vozila potvrdila da je prilikom pretresa pronađeno 80 pakovanja sa po 200 komada cigareta, što odgovara količini koju je apelant naručio od D. A. Sud BiH je ukazao na materijalne dokaze izvedene na okolnost izvršenog pretresa predmetnog vozila, kao i na iskaze svjedoka koji su svjedočili na navedene okolnosti, i to S. J., M. O., zaposlenika MUPRS, i M. M., zaposlenika u Upravi za organizovani i teški kriminalitet MUPRS (pobliže navedeno na str. 10 i 11 presude). Sud BiH je istakao da su činjenice evidentirane u materijalnoj dokumentaciji i fotodokumentaciji u pogledu pronalaska cigareta saglasne provedenim subjektivnim dokazima, iskazima saslušanih svjedoka M. O. i M. M. Nadalje, da je iskaze navedenih svjedoka i sadržaj materijalnih dokaza ocijenio kao istinite i objektivne budući da se međusobno dopunjuju, da svjedoci nemaju nikakvog interesa da ne govore istinu, kao i da nisu dovedeni u ozbiljnu sumnju nijednim dokazom odbrane.
13. Sud BiH je dalje istakao da činjenica da je M. R. angažovao apelant i da je zbog odsustva apelanta trebao preuzeti robu od D. A. proizlazi iz preslušanih razgovora, viber poruke, vještačenja telefona oduzetog od D. A., te iskaza svjedoka M. R. Sud BiH je naveo da je ocijenio neosnovanim prigovor odbrane da je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu zbog toga što je policijski službenik B. M. saslušan u svojstvu svjedoka (B. M. je svjedočio na okolnosti izrade i pojašnjenja nalaza i mišljenja vještačenja mobilnih telefona). Pri tome je Sud BiH istakao da se radi o vještačenju koje je u skladu sa članom 96 ZKPBiH povjereno MUPRS – Jedinici za operativnu i tehničku podršku, a da je B. M. stručno lice koje je zaposleno u instituciji kojoj je povjereno vještačenje, zbog čega nije bilo zapreke da bude saslušan u svojstvu svjedoka stručnjaka. Nadalje, da je odbrana imala neograničene mogućnosti unakrsnog ispitivanja, zbog čega apelant ni na koji način nije oštećen, niti mu je uskraćeno pravo na odbranu.
14. Sud BiH je dalje istakao da su na okolnosti predmetnog događaja u toku postupka svjedočili i D. A., kao i apelant u svojstvu svjedoka, te M. R., koji je trebao preuzeti robu. Nadalje, da je nakon analize iskaza svjedoka D. A. i M. R., te apelantovog iskaza, povjerovao svjedoku M. R. da je navedena roba bila namijenjena apelantu, dok nije povjerovao svjedoku D. A. i apelantu da je apelant bio samo posrednik, a da su cigarete bile za M. R. Pri tome je Sud BiH istakao da je apelant zainteresovaniji za ishod postupka od M. R., koji nije ni optužen, te da je potpuno nelogično da je apelant, ukoliko je želio biti samo posrednik, više puta razgovarao sa D. A. o količini i cijeni, pri čemu svjedoku M. R. o tome ništa nije govorio, niti je navedeni svjedok znao šta treba preuzeti od D. A. U odnosu na iskaz svjedoka D. A. u dijelu u kojem je tvrdio da je apelant bio posrednik, Sud BiH je naveo da je sračunat s ciljem da pomogne apelantu u izbjegavanju odgovornosti. U vezi s tim Sud BiH je ukazao da je u predmetu navedenog svjedoka (koji je s Tužilaštvom BiH postigao sporazum o priznanju odgovornosti i pravosnažno osuđen za isto krivično djelo) identičan činjenični opis kao i kod apelanta u konkretnom predmetu, te da je D. A. u navedenom predmetu potvrdio da M. R. nije ni imao saznanja da se radi o cigaretama, kao i da je cigarete trebao predati apelantu. Sud BiH je zaključio da se radi o sasvim suprotnim tvrdnjama svjedoka D. A. u dva postupka povodom istog događaja, zbog čega mu nije poklonjena vjera u vezi s tvrdnjom o apelantovoj posredničkoj ulozi, a koja nema uporišta ni u jednom drugom dokazu. Pored navedenog, Sud BiH je naveo da u prilog zaključku da su cigarete bile namijenjene za apelanta ukazuje i tvrdnja svjedoka D. A. da su i on i M. R. očekivali da će se i apelant pojaviti na sastanku u Banjaluci, a iz čega se logičnim postavlja pitanje zašto bi to očekivali i zašto bi se apelant dalje pojavljivao ako je imao samo ulogu posrednika, te zašto bi o cijeni cigareta isključivo apelant razgovarao sa D. A. Sud BiH je istakao da je prihvatio iskaz svjedoka M. R. kao objektivan, vjerodostojan i istinit jer je sasvim logičan, ubjedljiv i u saglasnosti sa svim ostalim provedenim dokazima, a jedino u suprotnosti s dijelovima iskaza apelanta i svjedoka D. A., koji se odnose na apelantovu posredničku ulogu. U odnosu na činjenicu da je svjedok M. R. prvobitno naveo da je apelant posredovao u prodaji cigareta, Sud BiH je istakao da je na osnovu ostalih odgovora navedenog svjedoka evidentno da je riječ o tome da je svjedok pogrešno tumačio riječ posredovanje. Nadalje, da navedeno nesumnjivo proizlazi iz odgovora na pitanje postupajućeg tužioca kako je shvatio plaćanje, kada je navedeni svjedok odgovorio „platiće onaj kome predam robu“, a iz čega jasno proizlazi da navedeni svjedok nije kupac, nego samo neko ko za drugoga (apelanta) treba preuzeti robu i predati tom licu, u vezi s čim je na glavnom pretresu bio potpuno decidiran.
15. Sud BiH je istakao da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je apelant imao namjeru, odnosno pokušao kupiti proizvode koji nisu obilježeni kontrolnim i poreskim markicama na način propisan poreskim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine, radi nezakonite prodaje, s ciljem sticanja protivpravne imovinske koristi, čime je kao izvršilac, s umišljajem, započeo činjenje predmetnog krivičnog djela koje je obuhvaćeno njegovom sviješću i voljom, ali da ga nije dovršio, zbog čega posljedica krivičnog djela nije nastupila. Sud BiH je istakao da je apelant bio svjestan svog djela i htio njegovo učinjenje, odnosno da je postupao s umišljajem, a što proizlazi, prije svega, iz rezultata posebnih istražnih radnji, odnosno presretnutih razgovora. Nadalje, da u prilog navedenom zaključku ide i činjenica da se u presretnutim razgovorima ne spominje da se radi o robi za nekog drugog, a da je priroda preduzetih aktivnosti (pozivanje telefonom, dogovor oko količine, cijene, vremena preuzimanja, angažovanje trećeg lica da preuzme robu) takva da zahtijeva volju i svijest, te da se ne može izvršiti iz nehata. Sud BiH je istakao da apelant postupao s direktnim umišljajem, svjestan da nema dozvolu za kupovinu, niti daljnji promet, te da ni D. A. nema dozvolu za prodaju, odnosno da se radi o nelegalnoj prodaji proizvoda neobilježenih kontrolnim i poreskim markicama, te da je, i pored toga, dogovorio kupovinu navedenih cigareta s ciljem daljnjeg nedozvoljenog prometa, a koji je onemogućen blagovremenom akcijom organa otkrivanja i gonjenja. U konačnici, Sud BiH je naveo da u prilog činjenici da je predmetna roba bila namijenjena za daljnju nezakonitu prodaju nesumnjivo ukazuje i količina oduzete robe. Budući da primopredaja nije realizovana, Sud BiH je istakao da se radi se o pokušaju izvršenja predmetnog krivičnog djela.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da je počinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka, odnosno da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, kao i da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama (član 297 stav 1 tač. d) i k) ZKPBiH), da je izostala savjesna i brižljiva ocjena dokaza, a pogotovo protivrječnih dokaza (član 281 stav 2 ZKPBiH), te da je izostalo kvalitetno obrazloženje dokaza, kao i stavova redovnih sudova (član 290 stav 7 ZKPBiH). Nadalje, ističe da apelaciju podnosi i zbog povrede KZBiH iz člana 298 stav 1 tačka d) ZKPBiH, pri čemu tvrdi da u osporenim presudama nema objašnjenja u odnosu na to da bi se u konkretnom slučaju moglo raditi i o prekršaju. Apelant ističe da je B. M., koji je sačinio nalaz i mišljenje vještačenja mobilnih telefona, saslušan kao svjedok, a da je mogao biti saslušan samo kao vještak, u kojem slučaju bi odbrana imala mogućnost da kontroliše njegov iskaz na način da eventualno predlaže dopunu vještačenja ili dokaz vještačenjem po nekom drugom vještaku. Apelant smatra da mu je zbog navedenog nedostatka povrijeđeno pravo na odbranu. Takođe smatra da se prvostepeni sud zadovoljio samo ocjednom iskaza svjedoka M. R., na kojem je, „osim čitanja nekih materijalnih dokaza“, i bazirao svoju odluku, bez objašnjenja zašto nije analizirao iskaze svjedoka D. A. i M. S. Apelant navodi da nije izvršio niti jednu faktičku i pravnu radnju u smislu pravnog opisa kvalifikacije predmetnog krivičnog djela, te tvrdi da su cigarete bile namijenjene M. R. Nadalje, smatra da prvostepeni sud nije imao dokaza na osnovu kojih je sa sigurnošću mogao da utvrdi da je apelant svojim radnjama ostvario sva obilježja bića krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, postupajući s direktnim umišljajem. Apelant dalje ističe da činjenično stanje nije potpuno utvrđeno, kako u pogledu pravne kvalifikacije tako i u pogledu apelantove krivične odgovornosti. Nadalje, da se u apelantovim radnjama eventualno moglo govoriti samo o dogovaranju za izvršenje krivičnog djela, a što bi predstavljalo radnju pripremanja koja nije predviđena kao kažnjiva. Apelant smatra da nije dokazana činjenica da je apelant imao namjeru, odnosno pokušao da kupi cigarete od D. A. radi daljnje „nezakonite prodaje“. Apelant ističe da je drugostepena presuda zahvaćena istim bitnim povredama odredbi ZKPBiH i KZBiH, te da ni navedenom presudom nije dokazana namjera, niti pokušaj kupovine cigareta radi daljnje nezakonite prodaje. U vezi s tim navodi da se radi o količini cigareta čija je vrijednost oko 560,00 KM, odnosno o količini koja bi mogla služiti i za sopstvenu upotrebu. Apelant ističe da je posebno upitan stav drugostepene presude oko pojma kupovine, gdje je drugostepeni sud zaključio da je sama kupovina sastavni dio radnje stavljanja u promet, te da je pogrešno vezivanje tog pojma sa članom 27 Zakona o duvanu.
b) Odgovori na apelaciju
17. Sud BiH je, između ostalog, istakao da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je apelant imao namjeru, odnosno pokušao da kupi proizvode koji nisu obilježeni kontrolnim i poreskim markicama na način propisan poreskim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine, radi nezakonite prodaje, a s ciljem sticanja protivpravne imovinske koristi, čime je kao izvršilac, s umišljajem, započeo činjenje krivičnog djela, koje je obuhvaćeno njegovom sviješću i voljom, ali da ga nije dovršio, zbog čega posljedica krivičnog djela nije nastupila. Sud BiH je dalje naveo da je u obrazloženju drugostepene presude posebno obrazložena namjera, odnosno apelantov umišljaj, pri čemu je istakao da je apelant postupao s direktnim umišljajem. Nadalje, da količina oduzete robe nesumnjivo ukazuje na to da je predmetna roba bila namijenjena za daljnju nezakonitu prodaju. Sud BiH je naveo da apelantove radnje u konkretnom slučaju ne mogu predstavljati prekršaj, te da su navodi da je izostalo obrazloženje u tom pravcu neosnovani, kao i navodi da Sud BiH nije dokazao namjeru, niti pokušaj kupovine cigareta radi daljnje nezakonite prodaje. Sud BiH je naveo da, nasuprot stavu apelacije, pažljiva analiza i cjelovito čitanje presuda ukazuje na to da se u postupku protiv apelanta cijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te da je na osnovu takve analize izveden nesumnjiv zaključak o apelantovom učešću u radnjama koje su mu optužnicom stavljene na teret. U konačnici, Sud BiH je istakao da su u osporenim odlukama izneseni uvjerljivi argumenti, na osnovu kojih se može zaključiti da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji. Sud BiH je predložio da se apelacija odbije.
18. Tužilaštvo BiH je, između ostalog, navelo da apelant ne može apelacijom osporavati utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava. Nadalje, da je Sud BiH u obrazloženju osporenih presuda dao detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelantovu štetu. Osim toga, da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene presude. Tužilaštvo BiH je istaklo da je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, odnosno da Sud BiH nije izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza. Tužilaštvo BiH je predložilo da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
19. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Pokušaj Član 26.
(1) Ko s umišljajem započne činjenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kaznit će se za pokušaj krivičnog djela ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.
(2) Učinilac će se za pokušaj krivičnog djela kazniti u granicama kazne propisane za to krivično djelo, a može se i blaže kazniti.
Umišljaj Član 35. st. (1) i (2) (1) Krivično djelo može biti učinjeno s direktnim ili eventualnim umišljajem.
(2) Učinilac postupa s direktnim umišljajem kada je bio svjestan svog djela i htio njegovo učinjenje.
Nedozvoljen promet akciznih proizvoda Član 210a.
(1) Ko nezakonito proizvede, stavi u promet odnosno proda ili prodaje proizvode koji nisu obilježeni kontrolnim i poreznim markicama na način propisan poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(2) Proizvodi iz stava (1) ovog člana bit će oduzeti.
20. Zakon o duvanu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 32/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 27.
(Neovlašteni promet duhana) Fizička i pravna lica ne smiju neovlašteno držati, koristiti, kupovati, prodavati ili na drugi način neovlašteno vršiti promet duhana u listu ili rezanog duhana.
21. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH i 65/18) u relevantnom dijelu glasi:
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 96.
Naredba o vještačenju (1) Pismenu naredbu za vještačenje izdaje Tužitelj ili Sud. U naredbi će se navesti činjenice o kojima se vrši vještačenje.
(2) Ako za određenu vrstu vještačenja postoji stručna ustanova ili se vještačenje može izvesti u okviru državnog organa, takva vještačenja, a posebno složenija, povjerit će se, po pravilu, takvoj ustanovi, odnosno organu. U tom slučaju, ta ustanova, odnosno organ određuje jednog ili više stručnjaka koji će izvršiti vještačenje.
Član 281. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 290. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
Član 297. stav (1) tačke d) i k) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu,
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.
Član 298. tačka d) Povrede Krivičnog zakona Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen u pitanju:
d) da li je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 027409 19 Kžk od 31. maja 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 3. jula 2019. godine (apelant je osporenu presudu primio 2. jula 2019. godine), a apelacija je podnesena 26. avgusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
28. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije.
30. Apelant, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne ocjene izvedenih dokaza, proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa, te ukazuje na to da nije zadovoljen standard obrazložene odluke. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
31. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78 i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
32. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je sud dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa da onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvede zaključak je li neka činjenica dokazana (član 281 stav 2 ZKPBiH). Pri tome, prema članu 15 ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
33. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred redovnim sudom, a o čemu se Sud BiH dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnio u osporenoj odluci. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to, na prezentovanim razgovorima između apelanta i D. A., iskazima svjedoka S. J., M. T., kao i svjedoka D. A. i apelanta (u odnosu na preduzimanje aktivnosti s ciljem nabavke predmetnih cigareta, koje se ogledaju u ostvarenju kontakata i dogovora apelanta sa D. A.), zatim iskazima svjedoka M. O. i M. M., kao i materijalnim dokazima u spisu (u odnosu na činjenice koje se tiču pronalaska predmetnih cigareta), zatim svjedoka M. R., preslušanih razgovora, viber poruke, te vještačenja telefona oduzetog od D. A. (u odnosu na činjenicu da je svjedoka M. R. angažovao apelant da preuzme predmetne cigarete). Iz obrazloženja osporene presude takođe slijedi da Sud BiH nije prihvatio iskaze apelanta i svjedoka D. A. u dijelu u kojem su tvrdili da je apelant bio samo posrednik, a da su cigarete bile namijenjene za M. R., nalazeći da je apelant zainteresovaniji za ishod postupka od M. R. koji nije ni optužen, a da je iskaz svjedoka D. A. sračunat s ciljem da pomogne apelantu u izbjegavanju odgovornosti, kao i da je iskaz navedenog svjedoka suprotan njegovom iskazu datom u predmetu koji se vodio protiv njega, a povodom istog događaja. Ustavni sud uočava da iz obrazloženja osporene presude slijedi da je vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH, na osnovu izvedenih dokaza, utvrdilo da je apelant imao namjeru, odnosno pokušao da kupi proizvode koji nisu obilježeni kontrolnim i poreskim markicama na način propisan poreskim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine, radi nezakonite prodaje, s ciljem sticanja protivpravne imovinske koristi, čime je započeo činjenje predmetnog krivičnog djela koje je obuhvaćeno njegovom sviješću i voljom, ali da ga nije dovršio, zbog čega posljedica krivičnog djela nije nastupila. Nadalje, da je apelant bio svjestan svog djela i htio njegovo učinjenje, odnosno da je postupao s umišljajem, a što proizlazi, prije svega, iz rezultata posebnih istražnih radnji. Ustavni sud, takođe, zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da termin „kupovina“ nije naveden kao radnja izvršenja krivičnog djela iz člana 210a KZBiH, ali da je analizom svrhe i suštine navedene odredbe, dovodeći je u vezu sa članom 27 Zakona o duvanu, Sud BiH zaključio da je kupovina sastavni dio radnje „stavljanja u promet“, na šta upućuje i sudska praksa susjednih zemalja. Osim toga, proizlazi da u prilog činjenici da je predmetna roba bila namijenjena za daljnju nezakonitu prodaju nesumnjivo ukazuje i količina oduzete robe. Osim toga, u odnosu na apelacione navode kojima se ukazuje na to da je svjedok B. M. mogao biti saslušan samo kao vještak, Ustavni sud zapaža da je istovjetan prigovor bio predmet razmatranja Suda BiH u redovnom postupku. Naime, Sud BiH je u obrazloženju osporene presude naveo da je B. M. stručno lice koje je zaposleno u instituciji kojoj je povjereno vještačenje, zbog čega nije bilo zapreke da bude saslušan u svojstvu svjedoka stručnjaka, kao i da je apelantova odbrana imala neograničene mogućnosti unakrsnog ispitivanja navedenog svjedoka (detaljno navedeno u tački 13 ove odluke). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene presude dao jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i za one koje nije prihvatio dao logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.
34. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na povredu prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, suprotno navodima apelacije, u osporenoj presudi odgovorio na navode koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoja stanovišta dao valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je osporena odluka detaljno, jasno i argumentovano obrazložena u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te primjene materijalnog i procesnog prava, kao i kada da nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević