Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3464/19 (S. Č.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kazna
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3464/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-3464/19, rješavajući apelaciju Slobodana Čavarkape, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slobodan Čavarkapa protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 030697 19 Kž od 25. juna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Čavarkapa iz Bijeljine (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Predrag Drinić, advokat iz Bijeljine, podnio je 30. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 030697 19 Kž od 25. juna 2019. godine.

2. Pravosnažnom presudom Suda BiH broj S1 2 K 030697 18 K od 4. februara 2019. godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), u vezi sa krivičnim djelom Neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZ BiH, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, kao glavnu kaznu, i novčanu kaznu, kao sporednu, u iznosu od 500,00 KM.

3. Apelant je 15. aprila 2019. godine podnio zahtjev za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom, na način da se svaki dan izrečene kazne zatvora izjednači sa dnevnim iznosom novčane kazne, te da mu se odredi rok od godinu dana za plaćanje.

4. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 030697 18 K od 15. maja 2019. godine kazna zatvora koja je apelantu izrečena u trajanju od jedne godine, na osnovu člana 42a. KZ BiH, zamijenjena je novčanom kaznom u iznosu od 36.500,00 KM. Navedenu novčanu kaznu apelant je bio dužan platiti u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti rješenja, a u slučaju neplaćanja u navedenom roku određeno je da će sud donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora, a ukoliko novčanu kaznu plati djelimično određeno je da će se kazna zatvora izvršiti srazmjerno iznosu koji nije plaćen.

5. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je prvenstveno utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjeni zakonski uslovi propisani odredbom člana 42a. stav 1. KZ BiH za zamjenu izrečene kazne zatvora novčanom kaznom, a dalje je naveo da su članom 42a. stav 2. KZ BiH predviđena dva modela zamjene kazne zatvora novčanom kaznom, te da se može zaključiti da je zakonodavac predvidio da se prioritetno novčana kazna utvrđuje na osnovu dnevnih iznosa, dok se novčana kazna u određenom iznosu izriče tek ukoliko se dnevni iznos ne može odrediti. S tim u vezi, Sud BiH je istakao šta je propisano odredbama člana 46. st. 5 i 6 KZ BiH, te je naveo da, nasuprot navedenom, ukoliko sudu nisu poznate sve relevantne okolnosti za određivanje visine dnevnog iznosa novčane kazne, novčanu kaznu će izreći u određenom iznosu.

6. Slijedom iznesenog, Sud BiH je naveo da iz dostavljene materijalne dokumentacije nije imao na raspolaganju sve relevantne podatke i dokaze na osnovu kojih bi na pouzdan način mogao utvrditi ukupne materijalne prilike apelanta. Naime, da bi sud bio u mogućnosti odlučiti o zahtjevu u kome se predlaže određivanje novčane kazne po modelu dnevnog iznosa, bilo je neophodno dostaviti podatke koji su relevantni za utvrđivanje imovinskog stanja apelanta, jer se radi o modelu koji se prilagođava materijalnim prilikama osuđenog lica. Sud BiH je naveo da dostavljena dokumentacija ne predočava sve okolnosti iz kojih se može sagledati sveukupnost materijalnih prilika apelanta (izuzev potvrde o ličnim primanjima i visini penzije za majku), posebno iz razloga što apelant nije dostavio izvode iz banaka i stanje na računima, koje eventualno ima na istima, kako lične, tako i majke sa kojom živi u zajedničkom domaćinstvu, na osnovu kojih bi se utvrdilo njegovo stvarno finansijsko stanje, niti dokaze da trenutno ne raspolože sa ušteđevinom, izjavu da ne posjeduje stvari veće materijalne vrijednosti (poput umjetničkih djela, nakita i slično), bankovne izvode kojima bi se dokazalo da nema primanja na osnovu dividendi i druge podatke o dohocima.

7. Imajući u vidu izneseno, Sud BiH je naveo da jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredba člana 46. stav 5. KZ BiH, kako je to zahtijevao apelant, zbog čega je Sud BiH odbio podneseni zahtjev u pogledu predloženog modela zamjene izrečene kazne zatvora novčanom kaznom. Istovremeno, Sud BiH je zaključio da se podnošenjem zahtjeva apelant opredijelio za zamjenu izrečene kazne zatvora novčanom kaznom zbog čega je, na osnovu raspoloživih dokaza, izrečenu kaznu zatvora zamijenio u novčanu kaznu po modelu određenog iznosa u skladu sa odredbom člana 42a. stav 2. KZ BiH koju je citirao. Osim toga, Sud BiH je naveo da nije bio u mogućnosti ni da postupi u skladu sa prijedlogom apelanta da se rok za plaćanje novčane kazne odredi na period od godinu dana, jer je imperativnom odredbom člana 42a. stav 2. KZ BiH propisano da se novčana kazna plaća u jednokratnom iznosu u roku od 30 dana.

8. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 030697 19 Kž od 25. juna 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje od 15. maja 2019. godine.

9. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je suprotno žalbenim prigovorima apelanta prvostepeni sud donio valjanu i na zakonu zasnovanu odluku kada je kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, na osnovu člana 42a. st. 1. i 2. KZ BiH, zamijenio novčanom kaznom utvrđenom u određenim iznosima, a ne u dnevnim iznosima. Naime, da bi Sud BiH bio u mogućnosti odlučiti o postavljenom zahtjevu bilo je neophodno, u smislu člana 46. stav 5. KZ BiH, dostaviti sve podatke koji su relevantni za utvrđivanje imovnog stanja apelanta, s obzirom da se radilo o modelu koji se prilagođava materijalnim prilikama osuđenog lica. Sud BiH je naveo da ne prihvata stav iznesen u žalbi, da je sud bio u obavezi ispitati osnovanost zahtjeva, već se osnovanost zahtjeva morala dokazivati relevantnim dokumentima. Sud BiH je naveo da je apelanta zastupao advokat koji je raspolagao adekvatnim zvanjem i moralo mu je biti poznato kojim dokazima se dokazuje imovno stanje lica, te je zaključio da bi naknadno pozivanje na dostavljanje dokumentacije bilo protivno principima efikasnosti postupka.

10. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju dokumentacija koja je dostavljena nije predočavala sve okolnosti na osnovu kojih bi Sud BiH mogao odrediti visinu dnevnog iznosa novčane kazne, te je istakao da je u tom smislu prvostepeni sud pravilno odlučio. Naime, Sud BiH je naveo da apelant nije dostavio sve podatke iz kojih se moglo vidjeti da li ostvaruje primanja po nekom drugom osnovu, raspoložive izvode iz banaka i stanje na računima, kao ni izjavu da ne posjeduje predmete veće vrijednosti i slično, a što je i prvostepeni sud ispravno konstatovao. Sud BiH je, dalje, naveo da se podnošenje zahtjeva za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom uzima kao izražena spremnost da se umjesto izdržavanja kazne zatvora, svaki dan izrečene kazne zatvora plati, bez obzira na model koji zakon ima u vidu. Sa druge strane, Sud BiH je naveo da žalbeni navodi i argumentacija iznesena u pravcu da je trebalo ispitati imovno stanje apelanta dovode u pitanje samu svrhu zahtjeva za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom. Naime, Sud BiH je istakao da osuđeno lice koje nema nikakvih primanja i koje je lošeg imovnog stanja nije u mogućnosti da isplati novčanu kaznu u bilo kojem modelu. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da se novčana kazna ne može izreći nekome ko nema nikakvih prihoda i ko nije u mogućnosti da je isplati, pa samim tim niti zamjeni kaznu zatvora novčanom kaznom.

11. Imajući u vidu izneseno, Sud BiH je naveo da zahtjev apelanta jeste bio usmjeren na zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom u dnevnim iznosima, međutim, prvostepeni sud je odlučujući o predmetnom zahtjevu ocijenio stanje u spisu i priloženu dokumentaciju, te je ispravno zaključio da se zahtjevu može udovoljiti na način da se jedan dan izrečene kazne zatvora izjednači sa određenim iznosom od 100,00 KM, a što je predviđeno istom zakonskom odredbom (42a. stav 2. KZ BiH) po osnovu koje je i tražena zamjena. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da u situaciji da apelantu ne odgovara da novčanu kaznu uplati u ostavljenom roku po modelu kako je i određeno prvostepenim rješenjem, sud svakako može donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora. Apelacioni navodi

12. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

13. Apelant smatra da je Sud BiH pogrešno tumačio odredbe čl. 46. KZ BiH. Naime, apelant navodi da je Sud BiH prihvatio njegov zahtjev da mu se kazna zatvora zamijeni novčanom kaznom, ali na način da ju je zamijenio novčanom kaznom u određenim iznosima, odnosno jedan dan zatvora je izjednačio sa 100 KM, iako je apelant u zahtjevu tražio da mu se kazna zatvora zamijeni novčanom kaznom u dnevnim iznosima. Apelant ističe da je dostavio sve relevantne podatke o njegovom imovnom stanju, te navodi da kao neuka stranka nije mogao znati šta sve treba dostaviti da bi dokazao svoje imovno stanje. Apelant smatra da je zakonska odredba u pogledu relevantnih podataka o imovnom stanju osuđenog lica neodređena i da je sud bio u obavezi održati ročište na kome bi se apelant izjasnio o svom imovnom stanju ili da sud od njega zatraži dodatne podatke, ukoliko dokumentacija koju je dostavio nije bila dovoljna za utvrđivanje njegovog imovnog stanja. Osim toga, apelant navodi da je, „koliko je njemu poznato“, Sud BiH u istom predmetu dvojici optuženih, u fazi izjašnjenja o krivici pred sudijom za prethodno saslušanje, zamijenio kazne zatvora po modelu dnevnih iznosa na osnovu „skoro istih dokaza“, te konstatuje da je sud u istom predmetu donio „dva različita zaključka, odnosno stava“.

Relevantni propisi

14. Krivični zakon BiH («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18).

15. Za potrebe ove odluke koristi se nezvanično prečišćeni tekst Krivičnog zakona BiH («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Zamjena kazne zatvora Član 42a.

(1) Izrečena kazna zatvora do jedne godine će se, na zahtjev osuđenog, zamijeniti novčanom kaznom koja se plaća u jednokratnom iznosu u roku do 30 dana.

(2) Kazna zatvora zamjenjuje se novčanom kaznom tako što se svaki dan izrečene kazne zatvora izjednačava s jednim dnevnim iznosom novčane kazne ili sa 100 KM, ako se novčana kazna utvrđuje u određenom iznosu.

(...)

Novčana kazna Član 46.

(...)

(5) Broj dnevnih iznosa novčane kazne određuje sud primjenjujući opća pravila o odmjeravanju kazne. Visinu dnevnog iznosa sud određuje tako što uzima u obzir visinu dnevnog dohotka učinioca prema iznosu njegove tromjesečne neto plaće i njegove druge dohotke, kao i obiteljske obaveze. Prilikom određivanja visine iznosa sud se oslanja na podatke koji u trenutku izricanja kazne nisu stariji od šest mjeseci.

(6) Podatke iz prethodnih stavova ovog člana koji sudu nisu poznati osigurava optuženi u roku koji odredi sud, a najkasnije do završetka glavnog pretresa u krivičnom postupku. Ako do završetka glavnog pretresa u krivičnom postupku sudu nisu poznate okolnosti bitne za određivanje visine dnevnog iznosa novčane kazne, novčana kazna se izriče u određenom iznosu, pri čemu se primjenjuju opća pravila za odmjeravanje kazne.

(...)

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je prvostepenim rješenjem, a što je prihvaćeno i od strane drugostepenog vijeća Suda BiH, dovoljno jasno obrazloženo zbog čega je Sud BiH kaznu zatvora zamijenio novčanom kaznom u određenim iznosima, a ne u dnevnim iznosima kako je to tražio apelant. Naime, Ustavni sud nalazi da je u osporenim odlukama vrlo detaljno obrazloženo da Sud BiH nije raspolagao sa dovoljno podataka o imovnom stanju apelanta, zbog čega mu nije mogao zamijeniti kaznu zatvora po modelu dnevnih iznosa. Sud BiH je jasno obrazložio zbog čega se odlučio za model određenih iznosa, koji je u skladu sa relevantnim odredbama KZ BiH i primijenio na konkretan slučaj, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu izneseno Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje u vezi sa pitanjima zamjene kazne zatvora novčanom kaznom u slučajevima kada redovni sudovi, na temelju dostavljenih podataka nisu mogli utvrditi visinu predloženih dnevnih iznosa, te da u vezi sa tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi odluke Ustavnog suda broj AP- 4568/16 od 11. januara 2017. godine, broj AP-3230/17 od 7. septembra 2017. godine, broj AP- 1975/19 od 22. maja 2019. godine i broj AP-1380/19 od 28. oktobra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3464/19 (S. Č.) | Sudska praksa | Aktio