Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1836/19 (M.T. i P. T.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- In dubio pro reo
- Ratni zločin
- Krivični postupak
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1836/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1836/19, rješavajući apelaciju M. T. i Petra Tasića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. T. i Petra Tasića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 024006 18 Krž od 31. januara 2019. godine i S1 1 K 024006 17 Kri od 6. septembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Prvoapelant M. T. (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Višegrada, trenutno na izdržavanju kazne u KPZ Foča, kojeg zastupa Nenad Rubež, advokat iz Zvornika, podnio je 23. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 024006 18 Krž od 31. januara 2019. godine i S1 1 K 024006 17 Kri od 6. septembra 2018. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 1836/19.
2. Petar Tasić (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Rudog, trenutno na izdržavanju kazne u KPZ Foča, kojeg zastupa Petko Pavlović, advokat iz Zvornika, podnio je 25. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv istih presuda Suda BiH br. S1 1 K 024006 18 Krž od 31. januara 2019. godine i S1 1 K 024006 17 Kri od 6. septembra 2018. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 1871/19.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se apelacije registrovane pod br. AP 1836/19 i AP 1871/19 odnose na isto pitanje, predmet i postupak koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1836/19.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) u oba predmeta je zatraženo 20. i 22. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 4. do 6. novembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 024006 17 Kri od 6. septembra 2018. godine, koja je potvrđena Presudom apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 1 K024006 18 Krž od 31. januara 2019. godine (osim odluke o kazni drugoapelantu), prvoapelant je proglašen krivim što je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tačkom i) prisilni nestanak i tačkom g) silovanje Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), sve u vezi sa čl. 29 i 180 stav 1 istog zakona. Istom presudom drugoapelant je proglašen krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tačkom i) prisilni nestanak KZBiH, sve u vezi sa članom 29 istog zakona. Za navedeno krivično djelo prvoapelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina, a drugoapelant na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Osim toga, djelomično je usvojen imovinskopravni zahtjev oštećene „P1“ pa je prvoapelant obavezan da joj na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 25.000,00 KM.
8. U obrazloženju presude je navedeno da je glavni pretres u konkretnoj pravnoj stvari počeo 19. aprila 2017. godine čitanjem optužnice Tužilaštva koja je potvrđena 7. februara 2017. godine i izmijenjena 19. aprila 2018. godine; da su u toku glavnog pretresa izvedeni dokazi Tužilaštva i dokazi odbrane apelanata; da je glavni pretres okončan 12. jula 2018. godine i da su tokom pretresa donesene procesne odluke, između ostalog o isključenju javnosti s pojedinih dijelova pretresa, mjerama zaštite svjedoka (opširno navedeno na str. od 13 do 16). Na stranici 17 obrazloženja presude navedeno je koji dokazi nisu izvedeni neposredno i zbog čega (izuzeci od neposrednog izvođenja dokaza) i u ključnom se odnose na zapisnik o saslušanju svjedokinje koja je u međuvremenu umrla i svjedokinje čiji je dolazak na glavni pretres povezan s neotklonjivim zdravstvenim poteškoćama, sve u smislu člana 273 stav 2 Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP). U tom smislu je pojašnjeno da su dva zapisnika iz istrage s iskazima svjedokinja pročitani na glavnom pretresu i cijenjeni u kontekstu svih drugih provedenih dokaza.
9. U pogledu utvrđenih činjenica u konkretnom predmetu je prije svega istaknuto da je djelomično prihvaćen prijedlog Tužilaštva i u skladu s odredbom člana 4 Zakona o ustupanju predmeta, prihvaćene činjenice Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) u predmetu Tužilac protiv Mitra Vasiljevića u obimu kako je navedeno na str. od 18 do 20, te da je prihvaćeno ukupno 18 utvrđenih činjenica koje se odnose na opšti kontekst dešavanja na širem području opštine Višegrad 1992. godine, odnosno činjenicama čije prihvatanje istovremeno ne znači da je prekršena presumpcija nevinosti apelanata jer prihvaćene činjenice nisu neoborive pretpostavke – apelantima u konkretnom krivičnom postupku nije uskraćeno pravo da bilo koju prihvaćenu činjenicu dovedu u sumnju.
10. Na stranici 23 obrazloženja presude pobrojani su dokazi koji su izvedeni na glavnom pretresu, i to saslušanje svjedoka optužbe, svjedoka odbrane, te je u spis uložen određeni broj materijalnih dokaza optužbe i odbrane, a na str. od 30 do 33 istaknuti su standardi dokazivanja i principi krivičnog postupka zagarantovani Zakonom o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U nastavku je obrazložena primjena materijalnog prava na konkretan slučaj budući da iz optužnice proizlazi da su inkriminisana krivična djela počinjena od polovine maja do kraja avgusta 1992. godine, u kom periodu je na snazi bio Krivični zakon SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), koji sadrži poglavlje „Zločini protiv čovječnosti i međunarodno pravo“, ali ne i odredbe koje bi se direktno odnosile na zločine protiv čovječnosti. Pravna kvalifikacija krivičnih djela u optužnici, a analogno tome i u presudi, data je, kako je dalje navedeno, u skladu sa KZBiH iz 2003. godine kojim je u članu 4 propisano vremensko važenje tako da se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela, osim ako se poslije učinjenja jednom ili više puta izmijenio zakon, kada se na učinioca primjenjuje blaži zakon. U tom kontekstu je prvostepeno vijeće podsjetilo na princip legaliteta prema kojem nikome ne može biti izrečena kazna za djelo koje prije nego što je učinjeno nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna. U vezi s tim je ukazano na odredbe čl. 3 i 4 istog zakona koje ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kad je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s opštim standardima međunarodnog prava (član 4a. KZBiH) i član 7 Evropske konvencije. U tom kontekstu je vijeće podsjetilo na Odluku Ustavnog suda BiH broj AP 1785/06 (A. Maktouf) kojom je utvrđeno da su ratni zločini „zločini po međunarodnom pravu“ i da osuda za takva krivična djela, po zakonu koji je naknadno propisan, nije suprotna članu 7 stav 1 Evropske konvencije, a stoga ni Ustavu BiH.
11. Zatim je navedena relevantna zakonska odredba člana 172 stav 1 tačke g), h) i i) KZBiH i opšti elementi koji su uslov egzistiranja navedenog krivičnog djela, odnosno da je vijeće u konkretnom slučaju moralo utvrditi da su apelanti bili a) dijelom širokog i sistematičnog napada; b) da je napad usmjeren protiv civilnog stanovništva i c) da su znali za napad ili da su njihove radnje dijelom tog napada (nexus).
12. U nastavku obrazloženja presude je pojedinačno analiziran svaki od opštih elemenata navedenog krivičnog djela, kako je opširno navedeno na str. od 36 do 50 obrazloženja presude. U pogledu prvog elementa vijeće je u ključnom istaklo da je na osnovu svih provedenih dokaza, između ostalih velikog broja saslušanih svjedoka i već utvrđenih činjenica (navedeno u tački 8 ove odluke), zaključeno da se u periodu od aprila do kraja avgusta 1992. godine (u daljnjem tekstu: relevantni period) odvijao širok i sistematičan napad vojnih, paravojnih i policijskih snaga Republike Srpske usmjeren protiv civilnog bošnjačkog stanovništva na području opštine Višegrad. U nastavku je obrazložen drugi opšti element krivičnog djela koje je apelantima stavljeno na teret, a radi se o statusu lica prema kojem je napad bio usmjeren. Ovaj element je, kako je navedeno, utvrđen iz izvedenih dokaza koji su analizirani i koje odbrane apelanata nisu osporavale. U vezi s tim je utvrđeno da je cilj napada bilo civilno stanovništvo bošnjačke nacionalnosti opštine Višegrad i da su sva prisilno nestala lica u trenutku odvođenja od apelanata i drugih imala status civila. Treći element koji se odnosi na radnje apelanata i svijest o tome da su dio napada utvrđen je, kako je obrazloženo, analizom i ocjenom dokaza optužbe i odbrane, te da su radnje koje su im stavljene na teret (progon, prisilni nestanak i silovanje) po prirodi i posljedicama upravo dio širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo koji je opisan i da se radnje apelanata ne mogu posmatrati van konteksta takvog napada. U tom kontekstu je vijeće podsjetilo da se navedena činjenica može utvrditi i putem posrednih dokaza kao što su položaj apelanata u civilnoj ili vojnoj hijerarhiji, pripadnost grupi, razmjer nasilja, te njihovo prisustvo na mjestu zločina. Zaključak o postojanju nexusa je u konkretnom slučaju utvrđen na osnovu provedenih dokaza iz kojih proizlazi da su apelanti u relevantnom periodu bili pripadnici Višegradske brigade VP 7158 i da su bili uniformisani. Ta činjenica je sagledana u kontekstu masovnosti napada i sveobuhvatnosti djelovanja pa je zaključeno da su apelanti kao stanovnici Višegrada i vojnih formacija kojim su pripadali i koje su učestvovle u napadima morali biti upoznati s opisanim dešavanjima na području opštine Višegrad i da su stoga krivično odgovorni za progon u vezi s prisilnim nestankom civila, a prvoapelant i za silovanje. Pri tome su, kako je dalje obrazloženo, krivično djelo počinili zajedno s drugim pripadnicima policijskih i vojnih snaga RS koje su učestvovale u širokom i sistematičnom napadu, što jasno ukazuje da su bili upućeni u napad koji se dešavao i da su znali da svojim radnjama doprinose napadu u relevantnom periodu. Imajući u vidu navedeno, vijeće je ocijenilo da su ispunjeni opšti elementi krivičnog djela iz odredbe člana 172 KZBiH.
13. U nastavku su opisane pojedinačne radnje apelanata za navedeno krivično djelo, i to tačke h) u vezi sa tačkama i) i g) stava 1 člana 172 KZBiH. Vijeće je utvrdilo da su apelanti počinili progon civila Bošnjaka s teritorije opštine Višegrad prisilnim nestankom (oba apelanta) i silovanjem (prvoapelant). Zatim je navedena zakonska definicija progona i njegovo značenje prema kojem počinilac na grub način i suprotno međunarodnom pravu jednom ili više lica oduzima osnovna ljudska prava, pri čemu je odabir takvih lica ili lica izvršen na osnovu identiteta skupine ili kolektiviteta. Apelanti su, kako je dalje navedeno, progon prisilnim nestankom odnosno silovanjem vršili na nacionalnom i vjerskom osnovu, te su u nastavku obrazloženi elementi progona prisilnim putem (tačke 1 i 2 izreke presude), a zatim progon silovanjem/seksualnim nasiljem (tačka 3 izreke presude).
14. Na str. od 53 do 63 opisane su pojedinačne radnje apelanata za tačku 1 izreke presude i interpretirani izvedeni dokazi, najvećim dijelom saslušanjem svjedoka. Iz izvedenih dokaza proizlazi, kako je dalje navedeno, da su apelanti kao saizvršioci izvršili progon civilnog bošnjačkog stanovništva na području opštine Višegrad na nacionalnom i vjerskom osnovu, učestvujući u prisilnom nestanku pet civila M. D., R. M., E. I., M. M. i J. N. na način kako je opisano u izreci presude u kom pravcu su saslušani svjedoci optužbe i svjedoci odbrane, ukupno 22 svjedoka, pročitane izjave pojedinih svjedoka te izvedeni brojni materijalni dokazi. U nastavku su interpretirani iskazi svih svjedoka, neposredno saslušanih i onih čiji su iskazi pročitani, na okolnost učešća apelanata u radnjama koje im se stavljaju na teret. Navedeni iskazi su zatim dovedeni u vezu s materijalnim dokazima, između ostalog, dopisom Instituta za nestala lica BiH prema kojem se civili (pet civila čija su imena navedena u izreci i obrazloženju presude) još uvijek nalaze na listi nestalih lica koja se traže, kao i da su nestali 16. juna 1992. godine u Dobrunu. Odbrana apelanata je u postupku nastojala dokazati da apelanti nisu učestvovali u radnjama koje su im stavljene na teret materijalnim dokazima i predloženim svjedocima odbrane, koje vijeće nije prihvatilo. Ovo iz razloga, kako je navedeno, jer iz materijalnih dokaza ne proizlazi da je prvoapelant u relevantnom periodu imao radnu obavezu i da je tek u julu 1992. godine vojno angažovan, niti je vjerodostojnost iskaza saslušanih svjedoka optužbe dovedena u sumnju prigovorima apelanata. Ocjenom izvedenih dokaza je utvrđeno da su pojedini svjedoci optužbe (paragraf 178 prvostepene presude) bili neposredni očevici kritičnog događaja i da su njihove izjave u odlučnim činjenicama potkrijepljene iskazima drugih saslušanih svjedoka prema kojima su apelanti učestvovali u odvođenju oštećenih civila u nepoznatom pravcu, da im se nakon toga gubi svaki trag, te da se i dalje vode kao nestala lica. Da se događaj desio 16. juna 1992. godine potvrdili su svjedoci čija su imena navedena u paragrafu 180 presude koji su jasno opisali kad, koje civile i u kom pravcu su apelanti odveli. U vezi s tim je prvostepeno vijeće zaključilo da između radnje prisilnog nestanka oštećenih civila i odbijanja apelanata da pruže informacije o sudbini ili mjestu gdje se nalaze odvedena lica postoji uzročna veza, a sve imajući u vidu da su odbili priznati ili dati informaciju o nestalim licima. U tom pravcu je poklonjena vjera iskazima svjedoka optužbe koji su konzistentni, uvjerljivi i međusobno u odlučujućim dijelovima saglasni. Njihova svjedočenja su ocijenjena kao pouzdana, nepristrasna i bez motiva da apelante lažno terete, zbog čega je vijeće apelante prema tački 1 izreke presude u svojstvu saizvršilaca proglasilo krivim za učešće u progonu prisilnim nestankom oštećenih u okviru širokog i sistematičnog napada.
15. U pogledu tačke 2 izreke presude koja se odnosi na prvoapelanta i krivično djelo progona prisilnim nestankom oštećenog R. M., na način kako je opisano u izreci i paragrafu 189 presude, vijeće Suda BiH je navelo da su na okolnost tog događaja saslušani svjedoci optužbe, među kojima i supruga oštećenog, te svjedok apelantove odbrane. Iskaz supruge oštećenog R. M. je interpretiran u paragrafu 191 presude, te je u nastavku navedeno da za konkretnu tačku optužbe nema drugih očevidaca, ali da je svjedokinjin iskaz potkrijepljen iskazima posrednih svjedoka koji su potvrdili da je oštećeni R. M. odveden iz svog stana i da imaju saznanja da je ubijen s ostalim civilima i s mosta bačen u rijeku Rzav. Vijeće je osim toga izjavu svjedokinje, supruge oštećenog, imalo u vidu u pogledu identifikacije prvoapelanta jer je ona neposredni očevidac kritičnog događaja. S druge strane, prvoapelantova odbrana nije ponudila niti jedan dokaz kojim bi osporila iskaz ove svjedokinje. Stoga je za vijeće nesporno da je kod prvoapelanta ispunjen subjektivni i objektivni element predmetnog krivičnog djela.
16. U pogledu tačke 3 izreke presude koja se odnosi na prvoapelanta i progon silovanjem/seksualnim nasiljem iz člana 172 stav 1 tačka g) KZBiH, vijeće je, prije svega, navelo bitne elemente ovog krivičnog djela i praksu MKSJ u kojoj je silovanje opisano kao „fizički nasrtaj seksualne prirode počinjen nad nekom osobom u okolnostima prisile“, a seksualno nasilje kao „širi pojam od silovanja koji obuhvata takva krivična djela kao što su seksualno porobljavanje i napastvovanje“. U tom kontekstu je ukazano na praksu MKSJ u predmetima Kunarac, Kovač i Vuković; Kvočka i dr; Furundžija i praksu apelacionog vijeća Suda BiH u predmetu Samardžić, u kojima su ustanovljeni faktori koji alternativno moraju biti ispunjeni (ne kumulativno) da bi postojalo krivično djelo silovanja. Izrekom presude (tačka 3) prvoapelant je proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela progona silovanjem oštećene „P1“ onako kako je opisano u izreci i paragrafu 209 presude. Na okolnost događaja iz ove tačke svjedočili su, kako je dalje obrazloženo, svjedoci optužbe i odbrane, a vijeće se u najvećem dijelu obrazloženja osvrnulo na iskaz oštećene svjedokinje P1. Svjedokinja je opisala sve relevantne činjenice i okolnosti kako su se prvoapelant i lice po nadimku Mire ponašali kritične noći prilikom dolaska u njen stan, izvođenja iz stana i samog načina silovanja. Iskaz svjedokinje „P1“ potvrđen je iskazima ostalih saslušanih svjedoka, dijelom svjedokinja koje su bile neposredni očevici odvođenja svjedokinje P1 iz stana, kao i nalaza i mišljenja vještaka dr Omera Ćemalovića na okolnost psihičkog stanja oštećene svjedokinje P1 u vezi sa silovanjem koje je direktni uzrok njenog psihičkog stanja. Vijeće je u konačnici zaključilo, imajući u vidu opšte elemente krivičnog djela zločina protiv čovječnosti, da je prvoapelant svjesno iskoristio svoj položaj i ranjivost oštećene kako bi s njom ostvario seksualni odnos. U vrijeme izvršenja krivičnog djela znao je da oštećena pripada dijelu civilnog stanovništva protiv kog je usmjeren napad, odnosno da je kod oštećene postojao osjećaj straha za njenu bezbjednost i bezbjednost njenog djeteta od kojeg je odvojena izvođenjem iz stana, što je onemogućilo u pružanju bilo kakvog otpora, pa je svjestan takvog stanja oštećene s njom ostvario seksualni odnos uz punu svijest da oštećena na odnos nije pristala dobrovoljno. Stoga je, kako je zaključilo vijeće, prvoapelant radnjama opisanim u tački 3 izreke presude direktnim umišljajem, svjesno i voljno, sa nesumnjivim znanjem o karakteru preduzetih radnji počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti radnjom silovanja.
17. U pogledu učešća odnosno doprinosa apelanata u počinjenju krivičnog djela, vijeće je istaklo da su apelanti u počinjenju krivičnog djela iz tačke 1 izreke presude djelovali kao saizvršioci, da je prvoapelant u pogledu tačke 2 izreke presude djelovao kao saizvršilac, a u pogledu tačke 3 izreke presude kao direktni izvršilac. Osim toga, apelanti su u vrijeme krivičnog djela bili sposobni da shvate značaj svojih djela i stoga su postupali s direktnim umišljajem pa su prilikom odmjeravanja kazne uzete u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća i svrha kažnjavanja iz člana 2 KZBiH nalazeći da će se izrečenim kaznama postići opšta svrha izricanja krivičnih sankcija.
18. Apelaciono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) Presudom broj S1 1 K 024006 18 Krž od 31. januara 2019. godine odbilo je kao neosnovanu žalbu prvoapelantove odbrane i potvrdilo presudu Suda BiH od 6. septembra 2018. godine, dok je drugoapelantova žalba djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena u pogledu odluke o kazni tako što je drugoapelant za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tačkama g) i i) KZBiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena.
19. U obrazloženju presude su, prije svega, istaknuti navodi žalbi kojima je ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešnu primjenu materijalnog prava, nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje i odluku o sankciji. Povodom žalbi apelanata je pred apelacionim vijećem održana sjednica na kojoj je odbrana apelanata ostala pri pismeno iznijetim prigovorima.
20. Prije obrazloženja navedenih istaknutih žalbenih prigovora, apelaciono vijeće je u okviru opštih razmatranja ukazalo na obavezu žalioca iz člana 295 stav 1 tačka b) i c) ZKPBiH da konkretizuje žalbene osnove budući da se u smislu člana 306 ZKPBiH prvostepena presuda ispituje u granicama žalbenih navoda.
21. U pogledu neosnovanosti prigovora koji se tiču bitne povrede postupka, apelaciono vijeće je podsjetilo na apsolutno bitne povrede koje su taksativno nabrojane u zakonu i relativno bitne koje nisu pobrojane, ali mogu postojati u slučaju kada sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZKPBiH. U vezi s prigovorom o uskraćivanja prava na odbranu jer prvostepeni sud nije dao ocjenu protivrječnih dokaza, apelaciono vijeće je ukazalo da nasuprot žalbenim tvrdnjama u prvostepenom postupku nije povrijeđeno pravo na odbranu niti princip in dubio pro reo, jednakost u postupanju i jednak tretman svjedoka odbrane i optužbe. U vezi s tim je napomenuto da je princip in dubio pro reo jedna od neposrednih posljedica presumpcije nevinosti kao ključnog principa, zbog čega je zakonom izričito propisano da u sumnji sud mora ići u korist optuženog. U tom pravcu je apelaciono vijeće zaključilo da je prvostepeni sud svaki dokaz ocijenio pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te je na osnovu takve ocjene izveo pravilan zaključak o postojanju pravno relevantnih činjenica i krivici apelanata van razumne sumnje. Stoga je, prema ocjeni apelacionog vijeća, prvostepeni sud u cijelosti postupio u skladu sa zakonskim obavezama iz člana 281 stav 2 ZKPBiH, pa su neosnovani navodi odbrane da sud nije dao obrazloženje protivrječnosti iskaza svjedoka. U obrazloženju presude jasno je navedeno da je nesumnjivo utvrđeno da se događaj iz tačke 1, 2 i 3 izreke presude desio upravo na način opisan u činjeničnom dijelu optužnice, u vezi s čim su dati jasni i konkretni razlozi, koje je kao valjane u cijelosti prihvatilo apelaciono vijeće.
22. Što se tiče neosnovanosti prigovora o povredi jednakog postupanja iz člana 14 ZKPBiH, istaknuto je da je u pobijanoj presudi dato obrazloženje dokaza optužbe i odbrane, da je pružena mogućnost i Tužilaštvu i odbrani da direktno i unakrsno ispitaju sve svjedoke i na taj način ih ospore, što su koristili tokom postupka. Pri tome se prvostepeni sud osvrnuo na sva ključna pitanja, iznio svoj stav i dao jasne i konkretne razloge za svoju odluku.
23. Kad su u pitanju žalbeni prigovori u vezi s izrekom presude tvrdnjom da je nerazumljiva, da ne sadrži subjektivni element prema radnji izvršenja i nastaloj posljedici, da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i da presuda ne sadrži ocjenu iskaza svjedoka odbrane te kredibiliteta određenih svjedoka (P1, P2, P4 i P5), apelaciono vijeće je podsjetilo na relevantnu odredbu člana 297 stav 1 tačka k) ZKPBiH. U vezi s tim je zaključeno da prvostepena presuda ne sadrži manjkavosti iz navedene zakonske odredbe, te je nasuprot žalbenim tvrdnjama ocijenjeno da su nakon ocjene dokaza optužbe i odbrane dati jasni razlozi i obrazloženje (paragraf 183 presude) zbog čega vijeće nije prihvatilo tezu odbrane da apelanti u relevantnom periodu nisu bili prisutni u inkriminisano vrijeme u Višegradu.
24. U pogledu neosnovanosti žalbenog prigovora o bitnoj povredi krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačka i) ZKPBiH jer se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama tog zakona ne može zasnivati, apelaciono vijeće je istaklo da se prigovorima odbrane osporava zakonitost zapisnika o saslušanju svjedoka tvrdnjom da iskazi nisu dati u skladu sa članom 152 stav 2 ZKPBiH. U tom pravcu je, prije svega, navedena relevantna odredba člana 10 ZKPBiH kojom je propisano da se presuda ne može zasnivati na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i povredama zakona. Dalje je navedeno da se osporena presuda ne zasniva na nezakonitim dokazima jer su svi dokazi koje je odbrana osporila pribavljeni u skladu s odredbama ZKPBiH i konkretno se tiču iskaza svjedokinja (dvije svjedokinje) čiji su iskazi pročitani na glavnom pretresu, a prilikom saslušanja su bile upoznate sa svim svojim pravima i obavezama, te je navedeni prigovor odbijen kao neosnovan.
25. Na str. od 15 do 23 presude apelaciono vijeće je obrazložilo zbog čega prigovore u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja smatra neosnovanim. S tog aspekta je ukazano na relevantne dijelove prvostepene presude iz kojih proizlazi da presuda sadrži valjane i prihvatljive razloge o svim odlučnim činjenicama na osnovu kojih je donesena osuđujuća presuda. Ukazano je na princip slobodne ocjene dokaza na osnovu kog je pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pri čemu se pobijana presuda pravilno koncentrisala na ispitivanje i ocjenu dokaza na kojima je presuda zasnovana, zbog čega, prema mišljenju apelacionog vijeća, činjenično stanje nije pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Pobijana presuda, kako je dalje navedeno, sadrži valjane i prihvatljive razloge o svim odlučnim činjenicama na osnovu kojih je donesena osuđujuća presuda u odnosu na oba apelanta. Suprotno tvrdnjama žalbi, u pobijanoj presudi je sasvim ispravno i argumentovano navedeno na osnovu kojih dokaza su utvrđeni svi bitni elementi krivičnog djela za koje su apelanti proglašeni krivim. Na str. od 25 do 34 obrazloženja presude su u pogledu neosnovanosti prigovora o nedostatku obrazloženja i kontradiktornosti u iskazima pojedinih svjedoka za svaku od tačaka izreke presude (tačke 1, 2 i 3) navedeni žalbeni razlozi, a zatim relevantni dijelovi prvostepene presude iz kojih proizlazi utvrđenje odlučnih činjenica te da razlike u iskazima pojedinih svjedoka nisu dovele u pitanje kredibilitet pojedinih svjedoka na kojima je odbrana insistirala, te da je u okolnostima konkretnog slučaja pored objektivnog ostvaren i subjektivni element krivičnog djela zločina protiv čovječnosti. Imajući u vidu sve navedeno, apelaciono vijeće je odbilo sve prigovore odbrane, prihvatajući utvrđeno činjenično stanje prvostepenog vijeća, smatrajući ga jasnim i dovoljnim.
26. U pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji, apelaciono vijeće je ocijenilo da je kazna izrečena prvoapelantu u trajanju od 14 godina zatvora srazmjerna težini krivičnog djela i stepenu njegove krivice, te da opravdava svrhu s aspekta specijalne i generalne prevencije. Za drugoapelanta je ocijenjeno da je žalba u ovom dijelu djelomično osnovana, te da olakšavajuće okolnosti koje je prvostepeni sud imao u vidu u svojoj sveukupnosti predstavljaju naročito olakšavajuće okolnosti tako da se i ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja. Stoga je prvostepena presuda u odnosu na drugoapelanta preinačena i za navedeno krivično djelo mu izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina.
27. Prvostepena presuda je, prema ocjeni apelacionog vijeća, pravilna i u pogledu imovinskopravnog zahtjeva kojim je prvoapelant obavezan da oštećenoj po tački 3 izreke presude isplati nematerijalnu štetu obrazloženjem da je nalaz vještaka neuropsihijatra sačinjen od kvalifikovanog vještaka, u skladu s pravilima struke i nauke, te da je ispravna prvostepena presuda kako u pogledu visine dosuđene naknade štete tako i zateznih kamata. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
28. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Obrazlažući navode o povredi ovog prava, prvoapelant je istakao da su u postupku koji se protiv njega vodio počinjena brojna kršenja koja pobijane presude u cjelini čine nepravičnim, da apelaciono vijeće nije odgovorilo na sve žalbene prigovore kojima je suštinski ukazano na protivrječnost i kontradiktornost osporene presude, te da u tom kontekstu nije dato adekvatno obrazloženje. Zatim su opširno ponovljeni iskazi pojedinih svjedoka i izneseno mišljenje u pogledu bitnih činjenica koje je suprotno onom iz osporenih presuda, ukazujući da je sud izvršio pogrešnu ocjenu dokaza u pogledu sve tri tačke izreke presude. U suštini, prvoapelant smatra da drugostepenom presudom nisu otklonjene povrede prava na pravično suđenje navedene u žalbi i da je osuđen na osnovu kontradiktornih i međusobno suprotstavljenih dokaza iz prvostepene presude kršenjem principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, te je predloženo da se apelacija usvoji, osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
29. Drugoapelant je u pravcu povrede prava na pravično suđenje ukazao na povredu prava na odbranu, ocjenu dokaza optužbe i odbrane i povrede principa ravnopravnosti stranaka u postupku. Smatra da je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno jer sudovi nisu izvršili pojedinačnu i međusobnu ocjenu dokaza, već su dokazi cijenjeni selektivno, naročito iskazi svjedoka optužbe kojima je, prema apelantovom mišljenju, dat prioritet u odnosu na dokaze odbrane, čime je prekršen standard jednakosti u postupanju. U tom kontekstu je ukazano i na kršenje principa in dubio pro reo i dokazivanja van razumne sumnje koji u konkretnom slučaju nisu ispoštovani zbog čega su pravni zaključci iz pobijanih presuda pogrešni i neodrživi. Zatim su interpretirani iskazi pojedinih svjedoka i izneseno mišljenje i stav u pogledu utvrđenih činjenica koje smatra pogrešnim jer su, prema drugoapelantovom mišljenju, nesaglasni i kontradiktorni jedni drugima. Navedeno implicira da u konkretnom slučaju činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno, te je stoga i materijalno pravo pogrešno primijenjeno, zbog čega je predloženo da se apelacija usvoji.
b) Odgovor na apelaciju
30. Sud BiH je naveo da se navodi apelanata odnose na prigovore koji su istaknuti u žalbi protiv prvostepene presude i da su u obrazloženju presude, kako prvostepene tako i drugostepene, dati jasni i razumljivi razlozi kojima su se sudovi rukovodili prilikom donošenja svojih odluka, zbog čega smatra da nisu povrijeđena prava apelanata na koja u apelacijama ukazuju. Postupak koji se vodio protiv apelanata prošao je sve faze koje zakon nalaže, te su u tom kontekstu ispoštovana sva prava i data mogućnost na osporavanje svih za odbranu spornih pitanja i dati odgovori i uvjerljivi argumenti na osnovu kojih se može zaključiti da apelantima u predmetnom krivičnom postupku nisu povrijeđena prava na koja se pozivaju u apelacijama.
31. Tužilaštvo smatra da su apelacije neosnovane jer su u njima ponovljeni prigovori koji su isticani u žalbi protiv prvostepene presude povodom kojih je u osporenoj presudi dato jasno i dovoljno obrazloženje. Stoga je predloženo da se apelacije odbiju kao neosnovane.
V.Relevantni propisi
32. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema opštim načelima međunarodnog prava Član 4.a) Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s opštim načelima međunarodnog prava.
Sapočinilaštvo Član 29.
Ako više lica, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kazniće se kaznom propisanom za to krivično djelo.
Zločini protiv čovječnosti Član 172. stav (1) tačke g) h) i i) (1) Ko, kao dio širokog ili sistematskog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
[...]
g) prisiljavanje drugog lica upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njegov život ili tijelo ili na život ili tijelo njemu bliskog lica, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu pro- stituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja;
h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, polnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
i) prisilni nestanak lica;
[...]
33. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03 – ispravka, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH i 65/18):
Član 2. stav (1) Princip zakonitosti (1) Pravila utvrđena ovim zakonom trebaju obezbijediti da niko nevin ne bude osuđen, a da se učiniocu krivičnog djela izrekne krivičnopravna sankcija pod uslovima propisanim u Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: KZ BiH) i u drugim zakonima Bosne i Hercegovine u kojima su propisana krivična djela i u zakonom propisanom postupku.
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 6. stav (2) Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 024006 18 Krž od 31. januara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant je primio 8. marta 2019. godine, a apelaciju je podnio 23. aprila 2019. godine, dok je drugoapelant osporenu presudu primio 7. marta 2019. godine, a apelaciju podnio 25. aprila 2019. godine. Proizlazi da su obje apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
38. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
39. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
40. Član 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da se brani lično ili posredstvom branioca po sopstvenom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branioca kada to zahtijevaju interesi pravde;
41. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata u vezi s izvršenjem krivičnog djela zločina protiv čovječnosti, te je nesporno da apelanti u postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
42. Suštinski se apelacije odnose na uskraćivanje prava na odbranu; ocjenu dokaza koja je, kako smatraju, bila selektivna; prihvatanje određenih dokaza koji su, prema njihovom mišljenju, nezakoniti; pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju jer u postupku nije sa sigurnošću dokazano da su počinili krivično djelo za koje su osuđeni, niti su sudovi dali jasno, potpuno i adekvatno obrazloženje o njihovoj krivici.
43. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2 i 3 člana 6 (vidi Evropski sud za ljudska prava: u daljnjem tekstu Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2 i 3 člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1 člana 6 (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33–34). U konkretnom slučaju apelanti pokreću pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6 st. 1, 2 i 3 Evropske konvencije koje se u suštini odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud, imajući u vidu navedene standarde Evropskog suda, ove navode ispitati u smislu stava 1 člana 6 Evropske konvencije.
44. Ustavni sud napominje da član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV i Heglas protiv Češke Republike, br. 5935/02, stav 84, 1. mart 2007). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan takođe se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korišćenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije, aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojima je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, već citiranu Bykov, stav 90, i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine).
45. Razmatrajući navode apelanata kojima ukazuju na prihvatljivost i ocjenu dokaza u vezi s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su apelanti identične prigovore isticali tokom postupka pred Sudom BiH, o čemu su se prvostepeno i apelaciono vijeće dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu, te izvođenje zaključka da su apelanti počinili krivično djelo za koje su proglašeni krivim, kako je opisano u tačkama 1 izreke presude (oba apelanta) i 2 i 3 izreke presude (prvoapelant). U vezi s utvrđivanjem da li su apelanti u inkriminisano vrijeme učinili krivično djelo na način i u relevantnom periodu kako je navedeno u izreci presude, te da li im je u kontekstu prirode i razloga optužbe bilo omogućeno pravo na odbranu, Ustavni sud zapaža da je prvostepeno vijeće, imajući u vidu negiranje krivice od apelanata i prigovore koje su isticali tokom postupka, pojedinačno analizirao svaki od opštih elemenata predmetnog krivičnog djela (širok i sistematičan napad, status lica prema kojima je napad usmjeren, znanje i svijest o napadu), utvrđujući da su apelanti u relevantnom periodu bili u sastavu formacija koje su vršile napad na civilno stanovništvo bošnjačke nacionalnosti, da su bili uniformisani i naoružani dok je njihova individualna odgovornost opširno obrazložena na str. od 50 do 74 prvostepene presude. Pri tome su detaljno analizirani svi izvedeni dokazi optužbe i odbrane, između ostalog, sadržaji iskaza svjedoka među kojima su i svjedoci odbrane, nakon čega je izvršena njihova pojedinačna i međusobna analiza u vezi sa svakom od tačaka izreke presude pojedinačno (tačka 1 izreke apelanti kao saizvršioci, tačka 2 izreke presude prvoapelant u saizvršilaštvu i tačka 3 prvoapelant kao direktni izvršilac krivičnog djela). Posebna pažnja je, kako proizlazi iz obrazloženja presude, posvećena ispitivanju vjerodostojnosti iskaza većeg broja svjedoka u pogledu tačke 1 izreke presude, vjerodostojnosti iskaza svjedokinje u pogledu tačke 2 izreke presude i oštećene svjedokinje P1 u pogledu tačke 3 izreke presude. Navedeni iskazi svjedoka, kako oni koji su neposredno saslušani tako i oni koji su pročitani na glavnom pretresu, dovedeni su u vezu sa svim ostalim izvedenim dokazima, između ostalog i sa neuropsihijatrijskim vještačenjem i zaključkom o kredibilitetu iskaza oštećene svjedokinje P1, te materijalnim dokazima, nakon čega je van razumne sumnje utvrđeno da su apelanti, u relevantnom periodu navedenom u izreci presude, počinili krivično djelo zločina protiv čovječnosti.
46. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da je u prvostepenoj presudi dato jasno i detaljno obrazloženje na okolnost zbog čega su radnje apelanata opisane u izreci presude kvalifikovane kao krivično djelo zločina protiv čovječnosti. U vezi s tim, prvostepeno vijeće je cijeneći karakter predmetnog krivičnog djela i pozivajući se na sopstvenu praksu i praksu MKSJ u predmetu Tužilac protiv Mitra Vasiljevića jasno navelo koje je elemente bilo neophodno ocijeniti radi utvrđivanja da li radnje apelanata predstavljaju krivično djelo zločina protiv čovječnosti počinjeno progonom, silovanjem i prisilnim nestankom lica. Ustavni sud dalje zapaža da su identični navodi apelanata bili predmet dodatne analize apelacionog vijeća koje je zaključilo da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku.
47. Ustavni sud pri tom podsjeća da korišćenje kao dokaza iskaza svjedoka iz istrage samo po sebi nije u suprotnosti sa članom 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije, uz uslov da je poštovano pravo na odbranu, tj. da je optuženom bila data adekvatna mogućnost da osporava i ispituje svjedoke protiv njega u bilo kojoj fazi postupka (vidi Evropski sud, pored ostalih, Luca protiv Italije, aplikacija broj 33354/96, st. 40–43, ECHR 2001-II). U vezi s tvrdnjama apelanata kojima su ukazivali na bitne povrede postupka, prije svega zbog uskraćivanja prava na odbranu, apelaciono vijeće je ukazalo na relevantne dijelove prvostepene presude u kojima je jasno obrazloženo da tokom provođenja dokaznog postupka nije bilo nedostataka koji bi ukazivali na nezakonitost dokaza, te da ne postoje nedostaci koji su mogli uticati na pravilno utvrđivanje činjenica. Što se tiče primjene materijalnog prava, apelaciono vijeće je u obrazloženju presude dalo jasne i razumljive razloge ističući da se pojedinačne radnje apelanata iz člana 172 stav 1 KZBiH tačke g), h) i
i) moraju posmatrati u kontekstu opštih elemenata djela, odnosno konteksta u kojem se radnja odvija, a to je evidentno oružani sukob, kao i to da je to djelo moguće učiniti samo kršeći međunarodne norme, pa je u tom smislu i razmatrana praksa MKSJ koja je prije primjenjiva kao izvor prava nego što je to definicija koja se propisuje za krivično djelo opšteg kriminaliteta. Pri tome, Ustavni sud nije mogao da zaključi da je prilikom ocjene provedenih dokaza i utvrđivanja činjenica relevantnih za krivičnu odgovornost apelanata došlo do zanemarivanja obaveze suda da vodi računa o principu in dubio pro reo i pretpostavci nevinosti, kao ni da je na bilo koji način dovedena u pitanje zakonitost dokaza provedenih na glavnom pretresu.
48. Imajući u vidu naprijed navedene okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim tvrdnje da je dokazni postupak proveden na štetu apelanata, odnosno da su apelantima u tom dokaznom postupku bila uskraćena bilo kakva procesna prava. Nasuprot tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret i za koje su u konačnici osuđeni, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje. Stoga, ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata, kao ni elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Proizlazi da navodima apelanata o proizvoljnoj ocjeni dokaza u vezi s proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pri tom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženjima osporenih odluka razmotrili sve navode koje su apelanti ponovili u apelaciji i dali razloge zašto su oni neosnovani, odnosno zašto ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivičnopravne stvari.
49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanata da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su osporene presude obrazložene i jasne, kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje i izvršena ocjena dokaza ne odaje utisak proizvoljnosti, kada ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak u cjelini, te kada odluka nije zasnovana na nezakonitim dokazima, niti je apelantima uskraćeno pravo na odbranu.
51. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević